Republika Hrvatska

Općinski sud u Virovitici

Stalna služba u Slatini

Slatina, Trg sv. Josipa 12

Poslovni broj: 19 Pr-974/2021-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Virovitici, Stalna služba u Slatini, po sutkinji toga suda Jasminki Jirsak, u pravnoj stvari tužitelja T. M., V., H. žrtava…, OIB:…, koga zastupa M. B. odvjetnica iz O. društva Ž., B. & A. d.o.o. iz Z., protiv tuženika O. bolnice V., L. G…, V., OIB:…, radi isplate razlike plaće, nakon zaključene glavne rasprave održane dana 4. srpnja 2022. u prisutnosti punom. tužiteljice u zamjeni F. V., odvj. vježbenika u O. Ž., B. & A. d.o.o. i punom. tuženika M. B., izvan ročišta 22. srpnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku O. bolnica V., V., U. L. G…, OIB:…, da tužitelju T. M., V., H. žrtava…, OIB:…, isplati potraživanja s osnove razlike plaće i naknade plaće u bruto iznosu od ukupno 6.930,70 kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koja teče:

- na iznos od 457,28 kn počevši od 16. siječnja 2018. godine do isplate,

- na iznos od 480,16 kn počevši od 16. ožujka 2018. godine do isplate,

- na iznos od 208,77 kn počevši od 16. lipnja 2018. godine do isplate,

- na iznos od 1.143,25 kn počevši od 16. srpnja 2018. godine do isplate,

- na iznos od 35,60 kn počevši od 16. rujna 2018. godine do isplate,

- na iznos od 157,18 kn počevši od 16. listopada 2018. godine do isplate,

- na iznos od 629,43 kn počevši od 16. studenog 2018. godine do isplate,

- na iznos od 648,29 kn počevši od 16. veljače 2019. godine do isplate,

- na iznos od 1.224,62 kn počevši od 16. travnja 2019. godine do isplate,

- na iznos od 216,12 kn počevši od 16. lipnja 2019. godine do isplate,

- na iznos od 497,06 kn počevši od 16. srpnja 2019. godine do isplate,

- na iznos od 466,95 kn počevši od 16. kolovoza 2019. godine do isplate,

- na iznos od 122,41 kn počevši od 16. listopada 2019. godine do isplate,

- na iznos od 255,76 kn počevši od 16. siječnja 2020. godine do isplate,

- na iznos od 117,51 kn počevši od 16. veljače 2020. godine do isplate,

- na iznos od 270,31 kn počevši od 16. ožujka 2020. godine do isplate, osim zakonske zatezne kamate sadržane u navedenim bruto iznosima tekuće na iznos poreza na dohodak i prirez porezu na dohodak, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku O. bolnica V., V., U. L. G…, OIB:…, da tužitelju T. M., V., H. žrtava…, OIB:…, nadoknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 7.156,25 kn zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude 22. srpnja 2022. pa do isplate, u roku od 15 dana.

U preostalom dijelu od dosuđenog do zatraženog iznosa (9.265,63 kn), za razliku od 2.109,38 kn, zahtjev tužitelja se odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1.Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika, radi isplate. U tužbi navodi da je u radnom odnosu kod tuženika.

Tužitelj je u vremenskom razdoblju od travnja 2016. godine do prosinca 2020. godine radio prekovremeno, noću, subotom, nedjeljom, blagdanom ili neradnim danima, te u drugoj smjeni, a koji prekovremeni rad mu nije plaćen. S time u svezi Zakon o radu, kao opći propis za radnopravne odnose, propisuje u čl. 94. (ranije u čl. 86. Zakona o radu, op.) da za prekovremeni rad radnik ima pravo na povećanu plaću, dok je odredbom čl. 51. (KU/13), odnosno odredbom 49. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (KU/18), propisano uvećanje plaće i to za rad noću 40 %, za rad subotom 25 %, za rad nedjeljom 35 %, za prekovremeni rad 50 % i za rad blagdanom, neradnim danima utvrđenim zakonom i na dan Uskrsa 150 %, a koji dodaci se međusobno ne isključuju.

Stoga, a kako tuženik nije isplatio tužitelju svu razliku plaće na ime ostvarenog prekovremenog rada, rada noću, subotom, nedjeljom, blagdanom ili neradnim danima, te u drugoj smjeni, to je tuženik u obvezi isplatiti tužitelju pripadajuću mu razliku plaće, s time da tužitelj nije u mogućnosti postaviti određeni zahtjev za isplatom bruto iznosa razlike plaće sve dok se od tuženika ne pribave svi potrebni podaci odnosno dok se ne provede vještačenje po vještaku financijsko- knjigovodstvene struke radi utvrđivanja tog iznosa, zbog čega tužitelj postavlja tužbeni zahtjev sukladno odredbi čl. 186.b st. 3. Zakona o parničnom postupku. Nadalje, tužitelj je u vremenskom razdoblju od mjeseca travnja 2016. do zaključno ožujka 2020. radio u otežanim uvjetima rada, te imao iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi, dok mu je tuženik kao poslodavac u utuženom razdoblju plaćao dodatak za otežane / posebne uvjete rada i dodatak za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi samo na sate redovnog rada, ali ne i na sate prekovremenog rada, iako je tužitelj pod istim uvjetima kao u redovnom radu radio i u prekovremenom radu.

U tom razdoblju plaća tužitelja je bila regulirana, između ostalih propisa, i odredbama Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (NN 143/13, 29/18, dalje:KU) i Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama (NN 141/12, 128/17 dalje:TKU). Prema čl. 47. KU/13 i čl. 45. KU/18 plaću radnika čini osnovna plaća i dodaci na plaću, a dodaci na plaću su stimulacija, dodaci za posebne uvjete rada, dodaci i uvećanja plaća. Sukladno čl. 51. KU/13 i čl. 49. KU/18, čl. 57. KU/13 i čl. 55. KU/18 i odredbi čl. 54. TKU/12 i čl. 53. TKU/17 propisani su dodaci i uvećanja osnovne plaće koji se obračunavaju i isplaćuju tužitelju za svaki efektivno odrađeni sat od osnovne vrijednosti toga sata.

U utuženom razdoblju tužitelj je kao zdravstveni radnik radio u otežanim uvjetima rada za koje mu temeljem čl. 86. Zakona o radu ( NN 149/09 ) i čl. 94. Zakona o radu (NN 93/14, 127/17, 98/19) pripada pravo na povećanu plaću, time da je čl. 57. KU (NN 143/13) i čl. 55. KU (NN 29/18) propisano koliko iznosi taj dodatak. Nadalje, sukladno čl. 5. Dodatka I KU (NN 96/15) i čl. 58. KU/18 tužitelj je prema čl. 59. odnosno 59.a Dodatka I. KU 96/15 koji je na snazi od 01. listopada 2015. godine pa nadalje imao kao zdravstveni radnik koji sudjeluje u procesu dijagnostike i liječenja, dodatak zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi u visini 4% od osnovne plaće.

Osim toga, u vremenskom razdoblju od travnja 2016. do travnja 2020., a prema odredbi čl. 36. st. 2. KU/13 i čl. 34. st. 2. KU/18 radniku čija je narav posla takva da mora raditi prekovremeno ili noću ili nedjeljom, odnosno zakonom predviđenim neradnim danom, koji dežura ili je pripravan, pripada pravo na naknadu plaće za godišnji odmor u visini prosječne mjesečne plaće isplaćene mu u prethodna tri mjeseca, ako je to za njega povoljnije.

Temeljem čl. 59. st. 1. TKU/12 i čl. 58. st. 1. TKU/17 radniku koji je odsutan s rada zbog bolovanja do 42 dana, pripada naknada plaće u visini 85% njegove plaće ostvarene u prethodna tri mjeseca neposredno prije nego je započeo bolovanje. Tužitelj na navedeni dodatak na plaću za posebne uvjete rada i za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi ima pravo kumulativno za sve odrađene sate, dakle i za prekovremene sate jer niti iz jedne odredbe KU i TKU ne proizlazi da bi radniku pripadali ti dodaci samo na ostvarenu redovnu satnicu, niti da se uvećanje plaće po osnovi prekovremenog rada i navedeni dodaci međusobno isključuju. Rezimirajući navedeno, a kako tuženik nije isplaćivao tužitelju pripadajući mu dodatak za otežane / posebne uvjete rada i dodatak za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi za ostvarene sate prekovremenog rada, te razliku naknade plaće za godišnji odmor odnosno bolovanje do 42 dana, to je tuženik, dakle, u obvezi isplatiti tužitelju razliku plaće za dospjeli a neisplaćeni dodatak za otežane / posebne uvjete rada i dodatak za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi, kao i razliku naknade plaće za godišnji odmor odnosno bolovanje do 42 dana, s time da tužitelj nije u mogućnosti postaviti određeni zahtjev za isplatom bruto iznosa razlike plaće sve dok se od tuženika ne pribave svi potrebni podaci odnosno dok se ne provede vještačenje po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke radi utvrđivanja tog iznosa, zbog čega tužitelj postavlja tužbeni zahtjev sukladno odredbi čl. 186.b st. 3. Zakona o parničnom postupku.

Tužitelj se prije pokretanja ovog parničnog postupka obratio tuženiku sa zahtjevom za mirno rješenje spora i za dostavu potrebne dokumentacije, no tuženik se nije očitovao na takav zahtjev tužitelja, niti dostavio potrebnu dokumentaciju. Slijedom navedenog predlaže sudu da izvede dokaze predložene u tužbi i donese presudu. Tužitelj potražuje parnični trošak.

2. U odgovoru na tužbu tuženik potvrđuje da je tužitelj zaposlenik poslodavca Opće bolnice u utuženom razdoblju vremenu od 1. kolovoza 2017. do 31. ožujka 2020. na radnom mjestu medicinska sestra – medicinski tehničar.

Plaća zaposlenika u zdravstvu regulirana je prvenstveno Zakonom o plaćama u javnim službama («Narodne novine» br. 27/01 i 39/09) koji odredbom članka 4. propisuje: „Plaću službenika i namještenika čini umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je službenik i namještenik raspoređen i osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža.“

U naprijed navedenom razdoblju na snazi je bio Kolektivni ugovor za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja («Narodne novine» br. 29/18, 35/19, 78/19 i 92/19) kojim je u članku 45. utvrđeno što sve čini plaću i osnovnu plaću te koju su dodaci na plaću.

Na plaću tužitelja u navedenom razdoblju primjenjivao se i Temeljni kolektivni ugovor za službenike i namještenike u javnim službama («Narodne novine» br. 128/17, 47/18 i 123/19) koji je odredbom članka 50. propisao: „1. Plaću zaposlenika čini osnovna plaća i dodaci na osnovnu plaću. 2. Osnovnu plaću zaposlenika čini umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je raspoređen i osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža.

3. Dodaci na osnovnu plaću su stimulacija, dodaci za posebne uvjete rada, položajni dodaci i uvećanja plaća. 4. Osnovica za izračun plaće iz stavka 2. ovoga članka, od 1. studenoga 2017. godine iznosi 5.421,54 kn, a primjenjuje se počevši s plaćom za mjesec studeni 2017. godine, koja se isplaćuje u mjesecu prosincu 2017. godine. 5. O visini osnovice iz stavka 4. ovoga članka, ugovorne strane će svake godine započeti pregovore prije donošenja smjernica ekonomske i fiskalne politike za naredno razdoblje i u slučaju dogovora, osnovicu će ugovoriti dodatkom ovom Ugovoru. 6. Ugovorne strane zajednički utvrđuju da je Sporazum o dodacima na plaću u obrazovanju i znanosti od 25. studenoga 2006. godine važeći dokument koji se primjenjuje na način i u rokovima određenim tim dokumentom.“

Nesporno je da su odredbama članaka 49., 55. i 57. KU-a utvrđeni kriteriji za obračun dodataka na osnovnu plaću radnika u zdravstvu. Međutim, odredbom članka 49. stavkom 1. KU-a utvrđeno je: „Osnovna plaća radniku uvećat će se: za rad noću 40% , za rad subotom 25 %, za rad nedjeljom 35 %, za prekovremeni rad 50%, za rad u drugoj smjeni 10%, ako radnik radi u smjenskom radu ili u turnusima.“ Odredbom članka 49. stavkom 6. KU-a utvrđeno je: „Uvećanje plaće iz stavka 1. podstavka 5. ovoga članka utvrđuje se za efektivno odrađene sate u drugoj smjeni, odnosno od 14 do 22 sata.“

Tuženi osporava u cijelosti neutemeljeno tumačenje tužitelja koje se odnosi na obračun dodataka na plaću propisanih odredbama članaka 49., 55. i 57. KU-a na način da se isti dodaci obračunavaju za svaki efektivno odrađen sat od osnovne vrijednosti toga sata. Stipulacija „efektivno odrađen sat“ spominje se samo i isključivo u naprijed navedenoj odredbi članka 49. stavka 6. KU-a, odnosno kod obračuna dodataka na rad u drugoj smjeni.

Odredbom članka 55. KU-a propisano je da se zdravstvenom radniku s osnova posebnih uvjeta rada (rad u traumatologiji) osnovna plaća uvećava za 20% odnosno od 1. rujna 2019. godine za 23%.

Tužitelj dalje navodi kako mu u utuženom razdoblju, dodatak na otežane uvjete rada tuženik nije plaćao na sve sate koje je tužitelj odradio, već samo na dio odrađenih sati, iako je tužitelj cijelo vrijeme radio kao medicinska sestra /tehničar na Odjelu za traumatologiju i ortopediju. Tuženik ističe kako se ovdje prvenstveno radi o pravnom pitanju.

Niti jednom odredbom kolektivnog ugovora nije propisano da se dodaci na uvjete rada obračunavaju kumulativno i u prekovremenom radu stoga tužiteljica nema pravo na dodatak na otežane uvjete rada kada radi iznad mjesečnog fonda sati, odnosno kada radi prekovremeno.

Na takvu naknadu tužitelj ima pravo prema odredbi članka 55. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja («Narodne novine» br. 29/18, 35/19, 78/19 i 92/19) i općim propisima radnog prava isključivo za vrijeme redovnog rada, a koja mu je isplaćena i nije predmet ovoga spora.

Dodatak I KU («Narodne novine» br. 96/15) koji je u primjeni od 1. listopada 2015. godine, nije mijenjao odredbu članka 53. KU («Narodne novine» br. 143/13). Nije sporno da je odredbom članka 59.a KU-a («Narodne novine» br. 143/13 i 96/15) propisano da „zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi i ostali zdravstveni radnici i nezdravstveni radnici koji sudjeluju u procesu dijagnostike i liječenja ostvaruju dodatak na plaću u iznosu od 4% od osnovne plaće odnosno od 1. rujna 2019. godine dodatak na plaću u iznosu za 8% od osnovne plaće.“ Također nije sporno da je tužitelj cijelo utuženo razdoblje radio na radnom mjestu medicinska sestra – medicinski tehničar i neprekidno bio odgovoran za zdravlje i život ljudi te da je obavljajući navedene poslove radio kako u redovnom tako i u prekovremenom radu.

Međutim, sporan jest način obračuna navedenih dodataka u prekovremenom radu. Tuženik naglašava da se kao i u prethodnoj točki, radi o pravnom pitanju. Budući da tuženik smatra kako nije tužitelju obračunavao plaću u suprotnosti sa odredbama kolektivnih ugovora i drugih pozitivnih propisa kojima se utvrđuju kriteriji za obračun plaće zaposlenih u javnim službama i sustavu zdravstva, isto tako je stava da je i naknadu plaće tužitelju za vrijeme korištenja godišnjih odmora i bolovanja obračunao na pravilan i zakonit način.

Dakle, iz naprijed navedenih odredbi KU-a nesporno proizlazi da se osnovna plaća uvećava u određenom postotku i to na redovnu, osnovnu mjesečnu plaću ostvarenu u sklopu redovnog mjesečnog fonda radnih sati, a ne na ostvarene efektivne sate rada. Stoga je sasvim razvidno kako se istodobnim računanjem dvaju ili više uvećanja, ali na osnovnu plaću, postiže učinak uvećanja plaća - ta se uvećanja i zbrajaju, ali u apsolutnim, paušalnim, fiksnim, iznosima izračunatim od osnovne plaće. Radi se o specifičnom načinu kombiniranja i kumuliranja uvećanja, ali na osnovnu plaću, za istodobna uvećanja temeljem kolektivnog ugovora – upravo kako je u kolektivnim ugovorima za djelatnost zdravstva izričito i ugovoreno. Da su ugovorne strane htjele obračun kakav sugerira tužba onda bi ugovorili npr. odredbu kakvu sadrži Kolektivni ugovor za djelatnost socijalne skrbi (Narodne novine br. 42/14) koji je u utuženo vrijeme bio na snazi i koji u čl. 45. predviđa da se za prekovremeni rad plaća uvećava za 50%. Obzirom da prema čl. 43. istog KU plaću čini osnovna plaća i dodaci na osnovnu plaću, jasno je da je u ovom slučaju ugovoreno da će se za prekovremeni rad platiti i dodaci na osnovnu plaću i 50% povećanje na ime prekovremenog rada.

Da bi obračun prekovremenog rada bio drugačiji, odnosno onakav kakav potražuje tužitelj, onda bi Kolektivni ugovor za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja sadržavao odredbu kakvu je npr. sadržavao Kolektivni ugovor za državne službenike i namještenike („Narodne novine“ br. 104/13.) koji je u članku 44. propisivao da se prekovremeni rad plaća kao uvećanje osnovne plaće za 50 %, ali i da se državnim službenicima koji rade na poslovima s posebnim uvjetima rada uvećanje plaće za prekovremeni rad i druga uvećanja plaće iz istog članka obračunavaju za svaki sat rada na osnovnu plaću uvećanu za dodatak za posebne uvjete rada i za zvanje.

Dakle iz naprijed navedenih odredbi nedvosmisleno proizlazi da je način uvećanja plaće za vrijeme prekovremenog rada stvar kolektivnih pregovora i ovisi o tome kako je kolektivnim ugovorom za pojedinu djelatnost ispregovarano. Obzirom da odredbe Kolektivnih ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ne sadrže posebnu odredbu o isplati dodataka na plaću uz uvećanje za prekovremeni rad, bilo bi u suprotnosti sa voljom ugovornih strana drugačije tumačiti odredbe kolektivnih ugovora i priznavati isplatu preko onoga što je jasno i nedvosmisleno ugovoreno.

Nadalje, odredbom članka 51. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“ br. 143/13. i Dodatak I. 96/15.), odnosno odredbom članka 49. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“ br. 28/18.) nedvosmisleno je uređen način uvećanja plaće u slučaju prekovremenog rada, i to kao uvećanje na osnovicu bez prethodno obračunatih drugih dodataka, odnosno propisano je da se prekovremeni rad plaća na način da se osnovna plaća uveća za 50 %.

S obzirom da je već naprijed navedeno da osnovna plaća, u smislu odredbe članka 47. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“ br. 143/13. i Dodatak I. 96/15.), odnosno odredbe članka 45. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“ br. 28/18.), ne sadrži u sebi dodatke na plaću, nedvojbeno je da se prekovremeni rad isplaćuje isključivo na osnovnu plaću, bez uvećanja na ime drugih dodataka.

Osim toga, u skladu s odredbom članka 18. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“ br. 143/13. i Dodatak I. 96/15.), odnosno odredbom članaka 15. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“ br. 28/18.) osnovano je Zajedničko povjerenstvo za tumačenje Kolektivnog ugovora, koje daje obvezujuća tumačenja Kolektivnog ugovora, prati izvršavanje Kolektivnog ugovora te izvještava obje ugovorne strane o kršenju Kolektivnog ugovora i ono je jedino ovlašteno, odnosno jedino ima pravo tumačiti odredbe Kolektivnog ugovora, stoga je svako drugo tumačenje ili drugačija primjena odredbi nevaljana i nepravilna te je neprihvatljivo da se odredbe Kolektivnog ugovora tumače na način kojim se mijenja njihov sadržaj ili smisao.

Slijedom navedenih odredbi Zajedničko povjerenstvo za tumačenje Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja dalo je vrlo jasne i obvezujuće Zaključke: „Zaključak broj 169. (sa 30. sjednice Zajedničkog povjerenstva za tumačenje Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja, održane 12. travnja 2017. godine): Zaključci Povjerenstva imaju pravnu snagu i učinke kolektivnog ugovora od dana stupanja na snagu kolektivnog ugovora. Izmijenjeni zaključci Povjerenstva imaju pravnu snagu i učinke kolektivnog ugovora od dana donošenja te izmjene.“ Zaključak broj 106. : Osnovica za izračun plaće je osnovna plaća bez dodataka na plaću.“ Dakle, nedvojbeno se iz odredbi Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja, kao i iz obvezujućih tumačenja Zajedničkog povjerenstva za tumačenje Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja, može zaključiti da se svi dodaci na plaću i sva uvećanja plaće obračunavaju na osnovnu plaću i to bez prethodno obračunatih drugih dodataka i vrlo je jasno da se tako obračunava i dodatak zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi tužitelja, dodaci za otežane uvjete rada i sl. stoga njegovo potraživanje nije osnovano. Na ovom mjestu tuženik se poziva na odredbu članka 319. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18.) koja govori da se odredbe ugovora imaju primijeniti onako kako glase, tako da se u konkretnom slučaju onda imaju primijeniti i odredbe Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja.

U prilog navedenom, tuženik ističe i činjenicu, da je tek 5. svibnja 2020. godine zaključen Dodatak III Kolektivnom ugovoru za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“ br. 56/20), kojim se definira način obračuna dodataka na plaću u prekovremenom radu zdravstvenih radnika, u skladu sa pravnim stajalištem Vrhovnog suda od 10. prosinca 2019. godine, a koji se primjenjuje od 1. travnja 2020. godine, što potvrđuje ranije navode i dokaze da obračun plaće kakav potražuje tužitelj, nikada niti jednim propisom nije bio utvrđen niti kolektivnim ugovorom ugovoren, te je iz navedenih razloga potraživanje tužitelja u cijelosti neutemeljeno.

Upravo je na temeljima odredbi Kolektivnog ugovora ustrojen i sustav obračuna plaća u sustavu COP-a, kojim je na jednak način utvrđen način obračuna plaća u svim zdravstvenim ustanovama.

Stoga na kraju ponovno ističemo činjenicu da cjelokupni zdravstveni sustav u mreži javne zdravstvene službe u Republici Hrvatskoj obračunava plaće kroz sustav Centralnog obračuna plaća (COP), pa tako i tuženik, a koji Centralni obračun plaća vrši putem Financijske agencije (FINA) sukladno važećim zakonima, propisima i kolektivnim ugovorima, stoga je pogrešan zaključak suda da je tuženik isključivo odgovoran za isplatu plaća temeljenu na odredbama kolektivnog ugovora.

Tuženik ni na koji način nije mogao niti smio isplatiti plaće na drugačiji način nego ih je isplatio i to s obzirom da je Ugovorom o pružanju usluga centraliziranog obračuna plaća i upravljanja ljudskim resursima, od 25. listopada 2013. godine, Vlada Republike Hrvatske povjerila Financijskoj Agenciji (FINA) poslove uspostave i podrške informatičkog sustava centraliziranog obračuna plaća radi uspostave jedinstvenog, poslovno-informatičkog sustava u poslovnim procesima javnog sektora. Dakle, naručitelj uspostave COP-a je Vlada Republike Hrvatske koja je time dobila uvid u cjelovit sustav praćenja rashoda zaposlenika u javnom sektoru, a čiji su prvi korisnici bili Ministarstvo financija i Ministarstvo uprave (pilot institucije), koji kao koordinatori uspostave sudjeluju u definiciji standarda i poslovnih pravila COP-a, a obračun plaće zdravstvenih radnika putem COP-a odvija se sukladno odredbama Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja, odnosno Uputi Ministarstva zdravstva (Klasa: 120-02/13-02/02, Ur.broj: 534-10-2/1-13-140, od dana 11. veljače 2014. godine), koja je uz suglasnost Zajedničkog povjerenstva za tumačenje Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja dostavljena Upravi Financijske Agencije (FINA), Ministarstvu uprave te zdravstvenim ustanovama.

Sijedom navedenog, tuženik osporava u cijelosti navode tužitelja da mu od travnja 2016. (jer je zaposlen kod tuženika tek od 1. kolovoza 2017.) do 31. ožujka 2020. godine: nije plaćao dodatke na otežane i posebne uvjete rada na osnovnu plaću za sve sate koje je tužiteljica odradila te da joj - nije plaćao dodatke na iznimnu odgovornost za život i zdravlja ljudi na osnovnu plaću za vrijeme prekovremenog rada te posljedično, nije pravilno obračunavao naknadu plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i bolovanja.

Slijedom svega navedenoga tuženik u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja, te predlaže da nakon provedenog postupka odbije tužbeni zahtjev tužitelja, te naloži da tuženiku nadoknadi prouzročene troškove.

3. U konačno postavljenom tužbenom zahtjevu od 1. lipnja 2022. (list 194-195) tužitelj potražuje od tuženika da mu isplati razlike u plaći za utuženo razdoblje, odnosno za plaće od prosinca 2017. do zaključno ožujka 2020. u ukupnom iznosu od 6.930,70 kn, uvećano za zakonsku zateznu kamatu za svaki mjesečni iznos od dospijeća pa do isplate.

4. Tuženik u podnesku od 3. lipnja 2022. i 6. lipnja 2022. dostavlja evidenciju radnog vremena tužitelja (list 196-226) za utuženo razdoblje navodeći da je tužitelj umjesto uvećanja plaće po osnovi prekovremenog rada koristio slobodne dane, sve iskazano u tablici. Poziva se na odredbe čl. 40. st. 9., 10. i 11. KU za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja navodeći da je poslodavac obvezan svakom radniku platiti prekovremeni, a na pisani zahtjev radnika umjesto uvećanja plaće poslodavac će odobriti korištenje slobodnih dana.

5. Tužitelj se očitovao o navodima tuženika (list 229-232), osporava iste kao pravno neosnovane, navodeći da je vještak raspolagao dokumentacijom koju mu je dostavio tuženik, pa tako i evidencije o radnom vremenu. Tužitelj napominje da je prethodni postupak zaključen, da tuženik do zaključenja prethodnog postupka nije dostavio naloge o eventualnom korištenju slobodnih dana tužitelja (ukoliko ih je doista bilo), niti pisani zahtjev radnika/tužitelja da mu se umjesto uvećanja plaće po osnovi prekovremenog rada odobri korištenje slobodnih dana prema ostvarenim satima prekovremenog rada, sve sukladno odredbi čl. 49. st. 11. Kolektivnog ugovora

6. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid pisane dokaze priložene uz tužbu, i odgovor na tužbu, nalaz i mišljenje sudskog vještaka D. V., očitovanje tužitelja i tuženika na nalaz vještaka.

7. Svi dokazi ocijenjeni su temeljem članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP).

8. Iz Nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka D. V. proizlazi da je izračun neplaćenih dodataka izvršen nakon što je provjerom platnih lista utvrđeno da niti u jednom mjesecu, u promatranom razdoblju, nisu plaćeni dodaci za otežane uvjete rada i život i zdravlje ljudi za sve odrađene sate, odnosno nisu plaćeni za prekovremene sate. Pregledom dokumentacije je vidljivo da nisu obračunati niti isplaćeni niti svi prekovremeni sati. Izračun svakog posebnog dodatka izvršen je od vrijednosti osnovne plaće. Kao polazište je u svakom mjesecu uzeta vrijednost jednog osnovnog sata, pa je postotak svakog dodatka posebno obračunat od vrijednosti osnovnog sata. Nakon izračuna vrijednosti svakog posebnog dodatka, njihov zbroj utvrđen je kao manje isplaćena plaća u tom mjesecu. Radniku su evidentirani i plaćeni prekovremeni sati, ali bez dodataka koji su obračunati u ovom nalazu. Prekovremeni rad je plaćen na način da je isplaćena samo vrijednost osnovne plaće i vrijednost dodatka za prekovremeni rad (50%), ali ne i ostali dodaci koji su propisani u KU, za sve odrađene sate. Provjerom svih platnih lista na dalje utvrđeno je da su dodaci obračunati samo na sate koji su evidentirani u redovnu satnicu, dok ni u jednom mjesecu nisu obračunati dodaci na sate koji su evidentirani kao prekovremeni sati. Na prekovremene sate obračunat je samo dodatak za prekovremeni rad od 50% na vrijednost osnovnog sata. Budući da broj odrađenih prekovremenih sati nije osporavan, broj prekovremenih sati u svakom mjesecu je utvrđen iz platnih lista, onoliko koliko je tuženik evidentirao. Tako da ukupno izračunata razlika umanjene plaće iznosi 6.930,70 kn bruto, od čega neisplaćeni prekovremeni sati iznose 5.603,81 kn, neisplaćeni dodaci na prekovremene sate 920,99 kn i naknada plaće (za vrijeme godišnjeg odmora i bolovanja) od 405,90 kn. Ovakav nalaz sud je prihvatio kao stručan i objektivan, na koji tužitelj nije imao primjedbe, a prigovor tuženika svodi se na pravna pitanja, primjene kolektivnog ugovora.

9. Među strankama nije sporno da je u razdoblju od 1. kolovoza 2017. do 31. ožujka 2020. tužitelj zaposlenik tuženika kao poslodavca, na radnom mjestu – medicinska sestra – medicinski tehničar., da mu je rad organiziran na način da radi i prekovremeno.

10. Nije sporno da je u navedenom razdoblju u primjeni bio Kolektivni ugovor za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (Narodne novine br.143/2013, 96/15, dalje: KU/13) od 1. prosinca 2013. do 1. ožujka 2018. od kojeg se dana primjenjuje Kolektivni ugovor za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (Narodne novine br.29/2018, dalje: KU/18).

10.1.Navedenim kolektivnim ugovorima uređena su sporna pitanja u ovom predmetu i to: pripada li tužitelju pravo na uvećanje plaće s osnova otežanih uvjeta rada i pravo na dodatak na plaću zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi, samo za rad obavljen u redovnom radnom vremenu ili mu ta prava pripadaju i za rad obavljen u prekovremenim satima rada, odnosno za sve sate rada koje je tužitelj odradio.

10.2. Prema odredbi čl.47. st.1. KU/13 (čl.45. st.1. KU/18), plaću radnika čini osnovna plaća i dodaci na osnovnu plaću.

10.3. Prema odredbi čl.57. st.1. KU/13 (čl.55. st.1. KU/18), radniku u djelatnosti zdravstva i zdravstvenog osiguranja na pojedinim radnim mjestima i poslovima kod kojih postoje posebni uvjeti rada, pripada pravo na dodatak na plaću. Prema odredbi st. 2. istog članka, osnovna plaća uvećat će se radnicima na radnim mjestima i poslovima prema popisu radnih mjesta i poslova zdravstvenih i nezdravstvenih radnika koji imaju pravo na dodatak, a koji popis je sastavni dio navedene ugovorne odredbe, slijedom čega to uvećanje pripada i tužitelju.

10.4. Prema odredbi čl.47. st.2. KU/13 (čl.45 st.2. KU/18) osnovnu plaću radnika čini umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je raspoređen i osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža.

Prema odredbi st. 3. istog članka, dodaci na osnovnu plaću su: stimulacija, dodaci za posebne uvjete rada, dodaci i uvećanja plaća.

10.5. Prema odredbi čl.51. st.1. KU/13 (čl.49. st.1. KU/18), pod nazivom uvećanje plaće, osnovna plaća radniku će se uvećat za prekovremeni rad 50%.

10.6. Prema odredbi čl.55. KU/18 zdravstvenom radniku s osnova posebnih uvjeta rada (rad u traumatologiji) osnovna plaća uvećava za 20% odnosno od 1. rujna 2019. godine za 23%.

10.7. Prema odredbi čl.58. KU/18 zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje radnicima koji sudjeluju u procesu dijagnostike i liječenja imaju pravo na dodatak u visini 4% od osnovne plaće, odnosno 8% od osnovne plaće od 1. rujna 2019.

11. Jezičnim tumačenjem navedenih ugovornih odredbi sud je došao do zaključka:

-da se visina osnovne plaće izračunava množenjem koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta i osnovice za izračun plaće, te se uvećava za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža (čl.47. st.2. KU/13; čl.45 st.2. KU/18),

-da se visina dodatka za posebne uvjete rada izračunava od tako izračunate visine osnovne plaće (čl.57. st.2. KU/13; čl.55. st.2. KU/18 ),

-da se visina uvećanja za prekovremeni rad od 50% isto tako izračunava od tako izračunate visine osnovne plaće (čl.51. st.1. KU/13; čl.49. st.1. KU/18),

-da se tako izračunata visina uvećanja za prekovremeni rad pribraja osnovnoj plaći (čl.51. st.1. KU/13; čl.49. st.1. KU/18 ),

-da se tako izračunata visina dodatka za posebne uvjete rada pribraja plaći (čl.57. st.1. KU/13; čl.55. st.1. KU/18), koju prema odredbama čl. 47. st.1. KU/13 (čl.45. st. 1. KU/18) i čl. 47. st.3. KU/13 (čl.45. st.3. KU/18) čine osnova plaća i dodaci na osnovnu plaću u koje ulazi i uvećanje za prekovremeni rad.

12. Slijedom navedenog, sud nalazi da su pravo na uvećanje plaće s osnova posebnih uvjeta rada i pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad takva prava koja se kumuliraju. Osim toga, niti predmetni kolektivni ugovor ne sadrži odredbe koje bi isključivale kumulaciju navedenih prava, odnosno dodataka i uvećanja.

13. Na isti način moguće je tumačiti i odredbe o dodatku na plaću zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi.

14. Naime, prema odredbi čl.59. KU/13 (čl.58 KU/18) zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi kao zdravstveni radnik koji sudjeluje u procesu dijagnostike i liječenja tužitelj ostvaruje dodatak na plaću u visini od 4% od osnovne plaće.

15. Iz navedenog je vidljivo da se i ovaj dodatak računa od visine osnovne plaće, ali se tako izračunat dodaje plaći koju čini osnovna plaća sa svim dodacima i uvećanjima, slijedom čega proizlazi zaključak da se i navedeni dodatak kumulira sa uvećanjem osnovne plaće za prekovremeni rad.

16. Prema tome, isplata dodatka za prekovremeni rad ne isključuje pravo tužitelja na isplatu dodatka po osnovama posebnih uvjeta rada i zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi, budući da tužitelj i kad radi prekovremeno, također radi u svojstvu radnika koji radi u otežanim uvjetima rada u smislu čl.57. st.1. KU/13 (čl.55. st.1 KU/18), te u svojstvu radnika s iznimnom odgovornosti za život i zdravlje ljudi u smislu čl. 59. KU/13 (čl. 57. KU/18)

17. U smislu navedenog teleološkog tumačenja istih ugovornih odredbi, shvaćanje je suda da su stranke predmetnog kolektivnog ugovora imale za cilj drugačije tumačenje predmetnih spornih ugovornih odredbi, da bi to drugačije tumačenje izričito i navele u predmetnom kolektivnom ugovoru, što u konkretnom slučaju nisu učinile.

18. Osim toga, na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (8/19) održanoj 9. prosinca 2019., pod brojem: Su-IV-56/19-18, zauzeto je pravno shvaćanje: "Zdravstveni radnici za vrijeme važenja Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine" broj 143/13 i 96/15, dalje: KU) koji u redovnom radu imaju pravo na uvećanje plaće za posebne uvjete rada iz čl.57. KU i pravo na uvećanje plaće za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi iz čl.59. KU, imaju pravo na te dodatke (kumulativno) i za sate ostvarene u prekovremenom radu."

19. Također, tuženikov prigovor da vještak nije uzeo u obzir odredbe čl. 40. st.9., 10. i 11. KU, kao i evidenciju radnog vremena tuženika (tablica, list 197) iz koje proizlazi da je tužitelj u pojedinim mjesecima utuženog razdoblja umjesto uvećanja plaće po osnovi prekovremenog rada koristio slobodne dane, nije osnovan. Upravo je tuženik dostavio potrebnu dokumentaciju, Obračunske platne liste za isplatu plaće i Evidenciju radnog vremena, kako to proizlazi iz Nalaza vještaka (list 173-174). Dakle, tuženik do zaključenja prethodnog postupka nije dostavio relevantnu dokumentaciju o korištenju slobodnih dana tužitelja (ako ih je doista bilo), kada je tužitelju odobreno korištenje slobodnih dana, za koje sate prekovremenog rada i kada su slobodni dani korišteni, kao niti pisani zahtjev tužitelja da mu se umjesto uvećanja plaće po osnovi prekovremenog rada odobri korištenje slobodnih dana prema ostvarenim satima prekovremenog rada u omjeru 1:1,5, sukladno čl. 49. st. 11. KU. Stoga je prigovor tuženika neosnovan, a nova evidencija koju tuženik dostavio u spis nakon zaključenja prethodnog postupka, nije relevantna za presuđenje.

20. Tuženikov prigovor promašene pasivne legitimacije nije osnovan. Naime, na obveze tuženika koje proizlaze iz predmetnog ugovora o radu i navedenih Kolektivnih ugovora nema nikakvog značaja činjenica što tuženik, kako tvrdi, nema utjecaja na Centralni obračun plaća (COP) koji je jedinstven za cijeli sustav javnog zdravstva i da stoga ne može odgovarati, niti snositi odgovornost za eventualne štetne posljedice ugovora kojeg nije potpisao, odnosno pravnog posla koji nije sklopio, budući su potpisnici Ugovora o pružanju usluga centraliziranog obračuna plaća i upravljanja ljudskim resursima od 25. listopada 2013. Vlada Republike Hrvatske i Financijska agencija (FINA). Kako se radi o ugovoru koji je zaključen između trećih osoba, taj ugovor nije od relevantnog značaja za pravni odnos koji za stranke u postupku proizlazi i Ugovora o radu i Kolektivnih ugovora, a temeljem kojih je tuženik, kao poslodavac tužitelja, pasivno legitimiran.

21. Prema Nalazu stalnog sudskog vještaka D. V., dipl.oec., utvrđeno je da je tuženik platio tužitelju prekovremeni rad na način da je isplaćena samo vrijednost osnovne plaće i vrijednost dodatka za prekovremeni rad (50%), ali ne i dodatke koji su obračunati samo na sate koji su evidentirani u redovnu satnicu, dok niti u jednom mjesecu nisu obračunati dodaci na sate evidentirane kao prekovremeni rad. Obračun prekovremenih sati rada sa dodacima prikazan je tabelarno i taksativno za svaki pojedini mjesec rada, posebno za svaki dodatak, kao i ukupni mjesečni iznos razlike plaće, i naknade za vrijeme godišnjeg odmora kako je to navedeno u tablicama (list 186-187) koje su sastavni dio nalaza, kojim je utvrđeno da je tužitelju isplaćen manji iznos plaće i naknade, u ukupnom iznosu od 6.930,70 kn.

22. Slijedom naprijed navedenog, sud je naložio tuženiku da tužitelju isplati razlike manje isplaćenih plaća u ukupnom iznosu 6.930,70 kn bruto, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini mjesečni iznos od dospijeća pa do isplate, osim zakonske zatezne kamate sadržane u navedenim bruto iznosima tekuće na iznos poreza na dohodak i prirez porezu na dohodak, te donio presudu kao pod točkom I. u izreci ove presude.

23. Visina stope zatezne kamate temelji se na odredbi članka 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br.35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21).

24. Tužitelj potražuje troškove za: zahtjev za mirno rješenje spora (tbr.28) 750,00 kn, sastav tužbe 13.5.2021. (tbr.7.1.) 750,00 kn, podnesak 16.6.2021. (tbr.8.1.) 187,50 kn, obrazloženi podnesak od 9.11.2021. (tbr..8.1.) 750,00 kn, ročište 30.11.2021. (tbr.9.1.) 750,00 kn, podnesak 18.5.2022. (tbr.8.1.) 750,00 kn, podnesak 9.6.2022. (tbr.8.1.) 750,00 kn, ročište 4.7.2022. (tbr.9.2.) 750,00 kn, ročište za objavu (tbr. 9.3.) 375,00 kn, ukupno 5.812,50 kn, PDV 25% 1.453,13 kn i vještačenje 2.000,00 kn, sveukupno 9.265,63 kn.

25. Sud tužitelju priznaje trošak za sastav tužbe 17.5. 2021. (Tbr.7.1. OT) 750,00 kn, obrazloženi podnesak 9.11.2021. (Tbr.8.1 OT) 750,00 kn, ročište 30.11.2021. (Tbr.9.2. OT) 375,00 kn, obrazloženi podnesak 1.6.2022. (Tbr.8.1. OT) 750,00 kn, obrazloženi podnesak 9.6.2022. (Tbr.8.1. OT) 750,00 kn, ročište 4.7.2022. (Tbr.9.1. OT) 750,00 kn, ukupno 4.125,00 kn, PDV 25% 1.031,25 kn i predujam za vještačenje 2.000,00 kn, sveukupno 7.156,25 kn.

Tužitelju nije priznat zatraženi trošak zahtjeva za mirno rješenje spora koji je tuženiku otpremljen 14.5.2021. (list 11), a tužba zaprimljena 17.5.2021., podnesak od 16.6.2021. jer je priloge mogao dostaviti uz tužbu, ročište 30.11.2021. preko iznosa od 375,00 kn, te ročište za objavu presude jer isto nije određeno. Stoga je sud naložio tuženiku da tužitelju plati trošak postupka u iznosu od 7.156,25 kn, a u preostalom dijelu za iznos od 2.109,38 kn zahtjev odbio kao neosnovan i donio odluku kao pod točkom II. u izreci presude.

26. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 148/11-proč. tekst, 25/13, 89/14, 70/19).

Slatina, 22. srpnja 2022.

Sutkinja

Jasminka Jirsak

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu u roku od 15 dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi ovome sudu u tri istovjetna primjerka.

Dostaviti:

1. Punom. tužitelja OD Ž., B. & A. d.o.o. Z.

2. Tuženik O. bolnica V., V.,