Poslovni broj: 3 UsI-708/22-4

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sucu toga suda Leandri Mojtić te Ivani Barać zapisničarki, u upravnom sporu tužitelja D. T. iz N. S., ., R.

S., kojeg zastupa opunomoćenik I. P. odvjetnik u Odvjetničkom društvu V.,

B. i partneri d.o.o. u Z., …, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Zagreb, Ulica grada Vukovara 33, radi utvrđivanja državljanstva, odlučujući o tužbi tužitelja od 28. ožujka 2022., izvanraspravno 21. srpnja 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev kojim tužitelj predlaže poništenje rješenja Ministarstva unutarnjih poslova RH, KLASA: UP/II-224-04/…, URBROJ: 511-01-…

od 9. veljače 2022., kao neosnovan.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Zagreb, KLASA: UP/II-224-04…, URBROJ: 511-01-… od 9. veljače 2022.,

odbijena je žalba D. T. rođ. …. u B., R. S.,

državljanina R. S., ovdje tužitelja, izjavljena protiv rješenja Policijske uprave z., Policijske postaje B., Broj: 511-18-10-06-UP/… od 13. svibnja 2021.

2. Citiranim rješenjem Policijske uprave z., Policijske postaje B., Broj: 511-18-10-06-UP… od 13. svibnja 2021., odbijen je zahtjev za utvrđivanje hrvatskog državljanstva u svrhu naknadnog upisa u knjigu državljana D. T. (otac M.)

rođenog dana …. u B., R. S., državljanina R. S. uz

obrazloženje da ne ispunjava zakonske pretpostavke za utvrđivanje hrvatskog državljanstva temeljem članka 30. stavka 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu (Narodne novine broj: 53/91, 70/91 – ispravak, 28/92 i 113/93, 130/11, 110/15 i 102/19).

3. Protiv osporavanog rješenja tužitelj je pravodobno podnio tužbu, osporavajući zakonitost i pravilnost osporavanog rješenja zbog bitnih povreda odredaba postupka, nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te povrede materijalnog prava. Tužitelj u tužbi navodi da je prvostupanjskim i osporavanim rješenjem nezakonito odbijen njegov zahtjev za utvrđivanje hrvatskog državljanstva i naknadni upis u knjigu državljana Republike Hrvatske te se poziva na odredbu čl. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o hrvatskom državljanstvu (Narodne novine broj: 102/2019; Zakon) kojim se mijenja članak 5. st. 2. Zakona o hrvatskom državljanstvu (Narodne novine broj: 53/91, 70/91, 28/92, 113/93, 4/94, 130/11, 110/15, 102/19) te kojim je propisano da podrijetlom stječe hrvatsko državljanstvo i osoba starija od 21. godine života, rođena u inozemstvu čiji je jedan roditelj u trenutku njezina rođenja hrvatski državljanin, ako u roku od dvije godine od dana stupanja na snagu ovoga Zakona podnese zahtjev za upis u evidenciju hrvatskih državljana, a Ministarstvo unutarnjih poslova prethodno utvrdi da ne postoje zapreke iz članka 8. stavka 1. točke 5. ovoga Zakona.

4. Tužitelj nadalje navodi da ispunjava sve uvjete propisane Zakonom, odnosno Zakonom o hrvatskom državljanstvu:

- da je majka tužitelja, pok. S. I., rođena …. godine u mjestu K. (B. – B.), Republika Hrvatska, podrijetlom stekla hrvatsko državljanstvo te da je upisana …. godine u knjigu državljana Matičnog ureda B. pod brojem …, a preminula kao hrvatska državljanka …. godine;

- da je tužitelj rođen …. godine u B. te da je po rođenju upisan u knjigu državljana R. S. koja se vodi za matično područje R., B., na stranici …. pod rednim brojem …., za …. godinu;

- da tuženik nije prethodno utvrdio da bi postojale zapreke u odnosu na tužitelja iz članka 8. stavka 1. točke 5. Zakona o hrvatskom državljanstvu, odnosno članka 3. Zakona, kojim je propisano da poštuje pravni poredak Republike Hrvatske, da je podmirio dospjela javna davanja te da ne postoje sigurnosne zapreke za njegov primitak u hrvatsko državljanstvo, a koji Zakon je stupio na snagu dana 1. siječnja 2020. godine, slijedom čega da je zahtjev tužitelja podnesen u roku iz članka 2. Zakona, odnosno članka 5. st. 2. Zakona o hrvatskom državljanstvu. Opreza radi, tužitelj ujedno ističe kako se rok od 2 godine propisan člankom 2. Zakona, odnosno člankom 5. st. 2. Zakona o hrvatskom državljanstvu računa od dana stupanja na snagu Zakona (1. siječnja 2020. godine), a ne kako da se to neosnovano i paušalno navodi u Prvostupanjskom i Pobijanom rješenju od dana 8. listopada 1991. godine kada je stupio na snagu Zakon o hrvatskom državljanstvu.

5. Stoga, da je pobijano rješenje arbitrarno, proizvoljno i/ili, u suštini, diskrecijsko, a da je arbitrarnost u postupanju tijela s javnim ovlastima zabranjena te se poziva na Odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovnog broja: U-III-374/2008 od 27. listopada 2010. godine; da je utvrđenje činjenica i ocjena dokaza od strane suda u cijelosti proizvoljno na način da utječe na pravičnost konkretnog postupka, s obzirom na to da su pogrešni zaključci suda o odlučnim činjenicama toliko očigledni da se mogu okarakterizirati kao nedvojbena pogreška (manifest error) te se poziva na Odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovnih brojeva: U-III-4951/2014 i U-III-3077/2018, te odluke Europskog suda za ljudska prava: Khamidov protiv Rusije, br. 72118/01, § 170., presuda od 15. studenog 2007. godine, Bochan protiv Ukrajine (br. 2) [Vv], br. 2225/08, § 62., presuda od 5. veljače 2015. godine, ističući da pravo na donošenje diskrecijske odluke može biti određeno samo zakonom, a da Zakon u konkretnom slučaju tuženiku ne daje pravo na donošenje takve odluke. Stoga je predložio da Sud donese presudu kojom će poništiti osporavano rješenje Ministarstva unutarnjih poslova RH, KLASA: UP/II-224-04/…, URBROJ: 511-01-… od 9. veljače 2022. te naložiti tuženiku da tužitelju naknadi troškove upravnog spora.

6. Tuženo tijelo u svom odgovoru na tužbu od 27. travnja 2022. u cijelosti je osporilo navode tužbe i tužbenog zahtjeva, u bitnom navodeći da tužitelj ponavlja žalbene navode na koje je tuženo tijelo odgovorilo u osporavanom rješenju te je stoga ustrajalo u razlozima navedenim u obrazloženju osporavanog rješenja, ističući da tužitelj ne ispunjava zakonske pretpostavke za utvrđivanje hrvatskog državljanstva u svrhu naknadnog upisa u knjigu državljana propisanih odredbom članka 30. stavak 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu, te je stoga predložilo da Sud odbije tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja.

7. U odnosu na tužbeni navod da tužitelj ispunjava sve uvjete propisane odredbom članka 5. stavka 2. Zakona o hrvatskom državljanstvu, tuženo tijelo je ponovno istaklo da se na tužitelja, kao osobu rođenu prije 08.10.1991. godine, tj. prije stupanja na snagu Zakona o hrvatskom državljanstvu ("Narodne novine", broj 53/91, 70/91-ispravak, 28/92, 113/93, 130/11, 110/15 i 102/19), ne može primijeniti odredba članka 5. važećeg Zakona. Stoga da se njegov zahtjev mogao preispitati i riješiti jedino sukladno odredbi članka 30. stavka 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu, dakle u postupku utvrđivanja hrvatskog državljanstva, primjenom propisa važećih u vrijeme tužiteljevog rođenja. Tuženo tijelo je nadalje istaklo da tužitelj nema u vidu Zakon o hrvatskom državljanstvu kao cjelinu, kako ga se jedino i može sagledati i tumačiti, već da izvlači iz konteksta odredbu članka 5. stavka 2. i potpuno je pogrešno tumači. Da hrvatsko državljanstvo podrijetlom, temeljem članaka 4. i 5. Zakona o hrvatskom državljanstvu, mogu stjecati samo djeca i osobe rođene nakon stupanja na snagu Zakona o hrvatskom državljanstvu, kojima su oba ili jedan roditelj bili hrvatski državljani u trenutku njihovog rođenja, podrazumijeva se samo po sebi jer bi da se tužiteljevim tumačenjem zadiralo u prijašnju odredbu članka 30. stavka 1. istog Zakona, (koja nije brisana, niti mijenjana Zakonom o dopunama Zakona o hrvatskom državljanstvu koji je stupio na snagu 01.01.2020. godine).

8. Da je odredbom članka 30. stavka 1. uređeno načelo pravnog kontinuiteta hrvatskog državljanstva na način da propisuje tko se smatra hrvatskim državljaninom na dan stupanja na snagu Zakona o hrvatskom državljanstvu, tj. na dan 08.10.1991. godine. Da je načelo pravnog kontinuiteta hrvatskog državljanstva jedno od najvažnijih načela na kojima se temelji Zakon o hrvatskom državljanstvu, a koje bi tužiteljevim tumačenjem odredbe članka 5. stavka 2. Zakona, zapravo bilo poništeno, odnosno izgubilo bi svoju svrhu. Također je istaklo da razlikovanje tko stječe hrvatsko državljanstvo podrijetlom, a za koga se primjenjuju odredbe članka 30. stavka 1. Zakona, da je sadržano i u odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-1895/2001 od 16.02.2005. godine, broj: U-III- 16125/2005 od 16.12.2009. godine i broj: U-III- 2489/2008 od 04.07.2012. godine, ta da iako je u navedenim odlukama riječ o članku 4. Zakona o hrvatskom državljanstvu, da je smisao isti. Osim toga, da zašto bi se uopće navedenim zakonskim izmjenama i dopunama, koje su stupile na snagu 01.01.2020. godine, donosila posebna odredba članka 30. a stavka 2. Zakona o hrvatskom državljanstvu za osobe rođene prije 08.10.1991. godine ako bi se, prema tužiteljevom pogrešnom tumačenju, isti pravni učinak postigao i odredbom članka 5. stavka 2. Zakona za koju je dovoljno da je samo jedan roditelj bio hrvatski državljanin u trenutku rođenja stranke.

9. Ujedno je ukazalo da je u odredbi članka 5. stavka 2. Zakona riječ o osobama rođenim u inozemstvu te da nije potrebno posebno tumačiti da područje drugih republika bivše SFRJ predstavlja inozemstvo u odnosu na Republiku Hrvatsku od 08.10.1991. godine, kad je stupila na snagu odluka o samostalnosti i neovisnosti Republike Hrvatske i raskidu svih državnopravnih veza s bivšom SFRJ.

10. U svezi ostalih tužbenih navoda tuženo tijelo je istaklo da se ni u prvostupanjskom, niti u drugostupanjskom rješenju, ne navodi kako rok za podnošenje zahtjeva za stjecanje hrvatskog državljanstva podrijetlom temeljem članka 5. stavka 2. Zakona teče od 08.10.1991. godine, niti da je rok uopće spomenut u navedenim rješenjima budući da je nebitan za tužiteljev predmet. Također je navelo da je u propisanom dvogodišnjem roku, koji je počeo teći od 01.01.2020. godine (a zbog pandemije koronavirusom produžen je za još jednu godinu), MUP RH, ovdje tuženo tijelo, do sada već zaprimilo na tisuće zahtjeva za stjecanje hrvatskog državljanstva podrijetlom osoba rođenih nakon 08.10.1991. godine, za vrijeme važenja Zakona o hrvatskom državljanstvu, pa da se za njih ispunjavanje uvjeta može preispitati samo temeljem odredbi članaka 4. i 5. istog Zakona. Dakle, da u njihovom slučaju ne postoji neki drugi zakon koji je važio u vrijeme njihovog rođenja za razliku od tužiteljevog rođenja kad je važio Zakon o državljanstvu SR Hrvatske iz 1965. godine, te da je pravno logično da tužitelj u postupku utvrđivanja hrvatskog državljanstva ne može biti u istoj pravnoj poziciji s osobama na koje se doista primjenjuje odredba članka 5. stavka 2. Zakona.

11. Slijedom iznijetog, a budući da je tužitelj po propisima važećim do 08.10.1991. podrijetlom stekao, po drugom roditelju, državljanstvo Republike S., da ne ispunjava uvjete za utvrđivanje hrvatskog državljanstva u svrhu naknadnog upisa u knjigu državljana temeljem članka 30. stavka 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu, jer se po istim propisima, uz savezno ili jugoslavensko državljanstvo, moglo imati samo jedno republičko državljanstvo.

12. Kako stranke nisu izričito zahtijevale održavanje rasprave te kako među strankama činjenice nisu sporne već je isključivo sporna primjena prava, Sud je primjenom načela učinkovitosti u skladu s odredbom čl. 36. ZUS-a predmetni spor odluči riješiti bez rasprave.

13. Sud je izveo dokaze pregledom i čitanjem isprava priloženih spisu, kao i dostavljenog spisa tuženog tijela te svih isprava koje su istome priložene.

14. Tužba tužitelja nije osnovana.

15. Predmet spora je ocjena zakonitosti osporavanog rješenja Ministarstva unutarnjih poslova RH, KLASA: UP/II-224-04/…, URBROJ: 511-01-… od 9. veljače 2022.

16. Među strankama je sporno ispunjava li tužitelj zakonom propisane uvjete za utvrđivanje hrvatskog državljanstva u svrhu naknadnog upisa u knjigu državljana.

17. Među strankama je isključivo sporno je li u konkretnom slučaju i predmetnoj upravnoj stvari pravilno i zakonito primijenjena odredba č 30. st. 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu ili je pak trebalo primijeniti odredbu čl. 5. st. 2. istog Zakona, a kako to tužitelj smatra.

18. Odredbom članka 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu ( Narodne novine, broj: 53/1991, 70/1991, 28/1992, 113/1993, 4/1994, 130/2011, 110/2015 i 102/2019, dalje Zakona) propisano je da se ovim zakonom uređuje hrvatsko državljanstvo, pretpostavke za njegovo stjecanje i prestanak.

19. Odredbom članka 3. Zakona je propisano da se hrvatsko državljanstvo stječe: 1. podrijetlom;

2. rođenjem na području Republike Hrvatske; 3.

prirođenjem;

4. po međunarodnim ugovorima

20. Odredbom članka 4. Zakona je propisano da podrijetlom stječe hrvatsko državljanstvo dijete:

1. čija su oba roditelja u trenutku njegova rođenja hrvatski državljani;

2. čiji je jedan od roditelja u trenutku rođenja djeteta hrvatski državljanin, a dijete je rođeno u Republici Hrvatskoj ;

3. čiji je jedan od roditelja u trenutku rođenja djeteta hrvatski državljanin, drugi bez državljanstva, ili nepoznatog državljanstva a dijete je rođeno u inozemstvu.

Podrijetlom stječe hrvatsko državljanstvo i dijete stranog državljanstva ili bez državljanstva ako su ga prema odredbama posebnog zakona usvojili hrvatski državljani. Takvo se dijete smatra hrvatskim državljaninom od trenutka rođenja

21. Odredbom članka 5. stavkom 1. Zakona je propisano da podrijetlom stječe hrvatsko državljanstvo osoba rođena u inozemstvu, čiji je jedan roditelj u trenutku njezina rođenja hrvatski državljanin, ako do navršene 21. godine života bude prijavljena u diplomatskoj misiji ili konzularnom uredu Republike Hrvatske u inozemstvu ili u matičnom uredu u Republici Hrvatskoj radi upisa u evidenciju kao hrvatski državljanin. Stavkom 2., istog članka, je propisano da podrijetlom stječe hrvatsko državljanstvo i osoba starija od 21. godine života, rođena u inozemstvu čiji je jedan roditelj u trenutku njezina rođenja hrvatski državljanin, ako u roku od tri godine od dana stupanja na snagu ovoga Zakona podnese zahtjev za upis u evidenciju hrvatskih državljana, a Ministarstvo unutarnjih poslova prethodno utvrdi da ne postoje zapreke iz članka 8. stavka 1. točke 5. ovoga Zakona.

Stavkom 3., istog članka, je propisano da osoba rođena u inozemstvu, čiji je jedan roditelj u trenutku njezina rođenja hrvatski državljanin, a ne udovoljava pretpostavci iz stavka 1. ovoga članka, stječe hrvatsko državljanstvo ako bi ostala bez državljanstva.

22. Odredbom članka 30. st.1. Zakona je propisano da se hrvatskim državljaninom smatra osoba koja je to svojstvo stekla po propisima važećim do dana stupanja na snagu ovoga zakona.

Stavkom 2., istog članka, je propisano da se hrvatskim državljaninom smatra pripadnik hrvatskog naroda koji na dan stupanja na snagu ovog zakona nema hrvatsko državljanstvo, a na dotični dan ima prijavljeno prebivalište u Republici Hrvatskoj, ako da pisanu izjavu da se smatra hrvatskim državljaninom.

Stavkom 3., istog članka, Hrvatskim državljaninom smatra se i osoba koja je upisana u evidenciju o državljanstvu u periodu od 1. ožujka 1978. do 8. listopada 1991., a izdana mu je javna isprava kojom se dokazuje hrvatsko državljanstvo.

Stavkom 4., istog članka, je propisano da se pisana izjava iz stavka 2. ovoga članka predaje policijskoj upravi odnosno policijskoj postaji općine na čijem području osoba ima prebivalište.

Stavkom 5., istog članka, je propisano da utvrđivanje pretpostavki iz stavka 1. i 2. ovoga članka obavlja policijska uprava odnosno policijska postaja. Ako utvrdi da su ispunjene sve pretpostavke naložit će upis u evidenciju o državljanstvu bez donošenja pisanog rješenja. Ako utvrdi da nisu ispunjene sve pretpostavke odbit će zahtjev rješenjem.

23. Odredbom čl. 30. a stavkom 1. Zakona propisano je da se na prijedlog ministarstva nadležnog za hrvatske branitelje, hrvatskim državljaninom s danom 8. listopada 1991. smatra nestali i smrtno stradali hrvatski branitelj iz Domovinskog rata koji nema upis u evidenciju hrvatskih državljana.

Stavkom 2., istog članka, propisano je da se hrvatskim državljaninom smatra i osoba rođena u razdoblju od 8. siječnja 1977. do 8. listopada 1991., kojoj su u trenutku rođenja oba roditelja imala hrvatsko državljanstvo, ali joj je u evidenciji o državljanstvu upisano drugo državljanstvo, ako u roku od tri godine od dana stupanja na snagu ovoga Zakona podnese zahtjev za utvrđivanje hrvatskog državljanstva.

24. Iz stanja i sadržaja spisa tuženog tijela te svih isprava koje su istome priložene, razvidno je i kao nesporno utvrđeno:

- da je predmetni upravni postupak koji je prethodio donošenju osporavanog rješenja proveden na Zahtjev za utvrđivanje hrvatskog državljanstva kojeg je tužitelj podnio Generalnom konzulatu Republike Hrvatske u S. dana 18. kolovoza 2020.;

- da su spisu tuženog tijela priložene sljedeće isprave: vlastoručno potpisan životopis Dr. T. sastavljen dana 13. kolovoza 2020.; Službena zabilješka sastavljena u prostorijama Generalnog konzulata Republike Hrvatske u S. u predmetu utvrđivanja hrvatskog državljanstva 9. prosinca 2020.; vlastoručno potpisana Izjava D. T.;

preslik putne isprave broj: … izdane u B. 03.12…. .godine s rokom važenja 03.12….. godine; ovjerena preslika legitimacije počasnog konzula Republike T.; Izvadak iz matice rođenih izdan dana 02.06.2020. godine u B.; izvadak iz matice vjenčanih; Uvjerenje o državljanstvu R. S.; Uvjerenje o nekažnjavanju;

Izvadak matice umrlih za pok. majku S. I.; majčin rodni list; Potvrda o njezinom upisu u knjigu državljana Matičnog ureda B. od 01.06.2020. godine; majčino

Uvjerenje o državljanstvu SR Hrvatske od 04.12.1979. godine; Izjava s prilozima koju je tužitelj dostavio naknadno 09. 02. 2021. godine putem elektroničke pošte Policijskoj upravi z. uz Preporuku Hrvatske udruge menadžera sigurnosti Republike Hrvatske koja je izdana 27.11. 2020. godine u Z. o pripadnosti hrvatskom narodu ovjerenu u

Općinskom sudu u S. P., R. S., dana: 13.06.2007. godine;

- da je po zaprimanju predmetnog zahtjeva za utvrđivanje hrvatskog državljanstva na temelju odredbe čl. 30. st. 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu Zahtjev dostavljen nadležnom MUP, PU z., PP B. koja je provela postupak utvrđivanja pretpostavki iz čl. 30. st. 1. Zakona, nakon čega je donijela Rješenje Broj: 511-18-10-06- UP… od 13. svibnja 2021. kojim je odbijen zahtjev za utvrđivanje hrvatskog državljanstva u svrhu naknadnog upisa u knjigu državljana D. T. (otac M.)

rođenog dana …. u B., R. S., državljanina R. S. uz

obrazloženje da ne ispunjava zakonske pretpostavke za utvrđivanje hrvatskog državljanstva temeljem članka 30. stavka 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu (Narodne novine broj: 53/91, 70/91 – ispravak, 28/92 i 113/93, 130/11 i 110/15 i102/19);

- da je tužitelj protiv citiranog rješenja pravodobno podnio žabu;

- da je tuženo tijelo osporavanim rješenjem Ministarstva unutarnjih poslova RH donijelo rješenje KLASA: UP/II-224-04/…, URBROJ: 511-01-… od 9. veljače 2022. kojim je odbilo žalbu žalitelja, ovdje tužitelja, a protiv kojeg rješenja je tužitelj podnio tužbu i pokrenuo predmetni upravni spor.

25. Ocjenjujući zakonitost osporavanog rješenja po ocjeni ovog Suda u konkretnom slučaju i predmetnoj upravnoj stvari nije povrijeđen Zakon na štetu tužitelja, kako to isti neosnovano smatra, već je na temelju pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja pravilno primijenjeno materijalno pravo.

26. Nije osnovan tužbeni navod tužitelja da je u konkretnom slučaju i predmetnoj upravnoj stvari pogrešno primijenjeno materijalno pravo te da je umjesto odredbe čl. 30. st. 1. Zakona trebalo primijeniti odredbu čl. 5. st. 2. Zakona o hrvatskom državljanstvu koja je stupila na snagu 1. siječnja 2020.

27. Ovo stoga što je Tuženo tijelo na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenilo odredbu čl. 30. st. 1. Zakona te nakon pravilno provedenog upravnog postupka pravilno i zakonito utvrdilo da tužitelj ne ispunjava zakonom propisane pretpostavke za utvrđivanje hrvatskog državljanstva u svrhu naknadnog upisa u knjigu državljana propisanih odredbom čl. 30. stavkom 1. Zakona. Valja istaći da u konkretnom slučaju i predmetnoj upravnoj stvari nije sporno da je tužitelj rođen ….., prije stupanja na snagu Zakona o hrvatskom državljanstvu (8. listopada 1991.), te da se na osobe rođene prije tog datuma primjenjuju odredbe članka 30. Zakona o hrvatskom državljanstvu, a kojom odredbom je utvrđeno načelo pravnog kontinuiteta državljanstva, a kako to osnovano navode i prvostupanjsko i tuženo tijelo u svojim rješenjima.

28. Stoga, pored nesporne činjenice da je tužitelj po rođenju upisan u knjigu državljana R. S. koja se vodi za matično područje R., B., na str. …,

pod red. brojem … za …. godinu, to je pravilno utvrđenje kako prvostupanjskog, tako i tuženog tijela da tužitelj ne ispunjava zakonske pretpostavke za utvrđivanje hrvatskog državljanstva, temeljem odredbe članka 30. stavka 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu, budući da je sukladno propisima važećim u R. S. u trenutku njegovog rođenja, podrijetlom stekao državljanstvo R. S.. Slijedom navedenog, a kako se po propisima, važećim do 08.10.1991. godine, dakle do dana stupanja na snagu Zakona o hrvatskom državljanstvu, koji je u konkretnom slučaju mjerodavan i koji se u konkretnom slučaju primjenjuje, uz savezno i jugoslavensko državljanstvo, moglo imati samo jedno republičko državljanstvo, to se tužitelju ne može naknadno utvrditi da je istovremeno imao i hrvatsko državljanstvo u smislu navedene zakonske odredbe.

29. Naprijed navedeno pravno shvaćanje izraženo je recentnoj upravno sudskoj praksi, pa tako primjerice i u presudi Visokog upravnog suda RH u Zagrebu poslovni broj Usž-246/20-2 od 13. veljače 2020.

30. Slijedom naprijed nespornog utvrđenja da tužitelj državljanstvo Republike Hrvatske nije stekao po propisima važećim do dana stupanja na snagu Zakona o hrvatskom državljanstvu, odnosno do 8. 10.1991., to je pravilno postupilo prvostupanjsko upravno tijelo kada je primjenom odredbe čl. 30. st. 1. Zakona, podneseni zahtjev odbilo, a potom i tuženo tijelo kada je osporavanim rješenjem odbilo žalbu žalitelja, ovdje tužitelja kao neosnovanu uz obrazloženje koje kao pravilno, argumentirano i na Zakonu osnovano prihvaća i ovaj Sud.

31. Pored naprijed navedenog, valja istaći da se tuženo tijelo pravilno poziva i na Odluke Ustavnog suda RH broj: U-III-1895/2001 od 16.02.2005. godine, broj: U-III- 16125/2005 od 16.12.2009. godine i broj: U-III- 2489/2008 od 04.07.2012. godine, te u konkretnom slučaju i predmetnoj upravnoj stvari nema mjesta primjeni odredbe čl. 5. st. 2. Zakona, a kako to neosnovano smatra tužitelj.

32. Slijedom svega naprijed navedenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 57. st. 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 20/10,143/12, 152/14 i 29/17) odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te odlučiti kao u točci I. izreke.

33. Odredbom članka 79. stavkom 4. ZUS-a propisano je da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano. Ako stranka djelomično uspije u sporu, sud može, s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove ili da se troškovi raspodijele razmjerno uspjehu u sporu.

34. Kako tužitelj nije uspio u predmetnom upravnom sporu to je valjalo primjenom citirane zakonske odredbe odbiti zahtjev opunomoćenika tužitelja za naknadom zatraženog troška upravnog spora kao neosnovan te riješiti kao pod točkom II. izreke.

U Splitu 21. srpnja 2022.

S U D A C

Leandra Mojtić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda za Visoki upravni sud, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje presude.

DNA:

1. tužitelju po opunomoćeniku

2. tuženiku

3. tužitelja pozvati na uplatu pristojbe za tužbu u iznosu od 400,00 kn i pristojbe za presudu u iznosu od 00500,00 kn, po pravomoćnosti

3. tuženiku uz povrat spisa tuženog tijela, po pravomoćnosti

4. u spis

5. kal. pravomoćnosti do 6.09.2022.