Poslovni broj: Usž-2518/2022-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, Senke Orlić-Zaninović, predsjednice vijeća, Eveline Čolović Tomić i Mirjane Čačić, članica vijeća, te više sudske savjetnice Ane Matacin, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja S. R., zastupanog po opunomoćenici N. B., odvjetnici u R., protiv tuženika Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za upravni i inspekcijski nadzor, Službe za inspekcijski nadzor, Z.1 , radi inspekcijskog nadzora, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: UsI-2661/21-13 od 24. siječnja 2022., na sjednici vijeća održanoj 22. srpnja 2022.
p r e s u d i o j e
I Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: UsI-2661/21-13 od 24. siječnja 2022.
II Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava žalbe.
Obrazloženje
1. Osporenom presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za poništavanje rješenja tuženika, KLASA: UP/I-550-06/21-07/235, URBROJ: 524-10-2/8-21-2 od 2. srpnja 2021. Navedenim rješenjem tuženika zabranjeno je tužitelju, kao predstavniku obiteljskog doma, pružanje socijalne usluge smještaja starijih i teško bolesnih odraslih osoba u objektu na adresi Z.2 .
2. U žalbi protiv prvostupanjske presude tužitelj, u bitnom, navodi da je nepravilno primijenjena odredba članka 85. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09. i 110/21.-dalje: ZUP) odnosno pravila o osobnoj dostavi. Naime, rješenje tuženika je zaprimljeno 7. srpnja 2021., ali ne od strane tužitelja, već treće neidentificirane osobe jer potpis na dostavnici ne pripada tužitelju. Također, na dostavnici nije navedeno da mu je ostavljena pisana obavijest da u određeni dan i sat bude na mjestu dostave radi primanja pismena, niti na kojem se mjestu do tog dana pismeno može naći te da je pismeno ostavljeno u sandučiću ni kad je dostavljeno, ukoliko i nakon obavijesti nije zatečen na mjestu dostave. Dostava je izvršena na adresu na kojoj u to vrijeme nije imao prijavljeno boravište, jer je tada imao prijavljeno boravište na adresi Z.2 , o čemu je ranije dostavio uvjerenje. Sud nije utvrdio kada je tužitelj primio osporeno rješenje, niti je pokušao izvesti dokaze radi utvrđenja te pravno odlučne činjenice. Nadalje, ističe da je osporeno rješenje doneseno isključivo temeljem činjenica utvrđenih u javnim ispravama odnosno prijavi prebivališta i boravišta od 19. svibnja 2021. i 21. lipnja 2021. Iz tih isprava je utvrđeno da na dan provođenja inspekcijskog nadzora tužitelj i njegova izvanbračna supruga nisu imali prijavljeno boravište u objektu pružanja usluga. Tužitelj i njegova supruga su produžili boravište na adresi obiteljskog doma čim je to, zbog okolnosti pandemije Covid-19, bilo moguće. Sud je pak do zaključka da tužitelj ne živi na adresi doma došao temeljem izjava neidentificiranih korisnika doma, uglavnom dementnih osoba, visoke životne dobi koji zasigurno nemaju najpouzdanija saznanja o tome tko zaista živi u domu pa se njihovi iskazi ne mogu smatrati relevantnim. Isti nisu poimenično navedeni, što je sud trebao učiniti kako bi se provjerila vjerodostojnost njihovog iskaza. Takvo utvrđenje je temeljeno na indicijama da je u podrumskom stanu zatečena samo ženska odjeća te da u vrijeme nadzora tužitelj nije bio zatečen u svom domu, a ni nema obvezu biti 24sata na dan u domu. Posebno ističe da se u suterenu doma nalazi stan-opremljeni stambeni prostor za stanovanje s osobnim stvarima stanara te s drvenom radionicom koja predstavlja osobni hobi tužitelja. Nije utvrđeno da, ako tužitelj ne živi u stanu, tko tamo živi, kao ni da nema druge opcije za stanovanje. Dostavio je uvjerenje o boravištu za sebe i suprugu iz kojih je razvidno da su prijavili boravište na toj adresi od 30. travnja 2021. do 30. travnja 2022. Također je dostavio dokaz, presliku osobne iskaznice treće osobe, koja je zakupnik stana gdje je tužitelju dostavljeno osporeno rješenje tuženika. Također, dostavio je izjavu zakupodavca, D. P., iz koje su razvidni razlozi kašnjenja tužitelja s produženjem boravišta na navedenoj adresi sjedišta doma. Radi utvrđenja navedenih okolnosti predlagao je saslušanje svjedoka, no sud je to odbio. Slijedom svega navedenog, donesena je pogrešna odluka i o trošku upravnog spora. Predlaže Sudu poništiti prvostupanjsku presudu, te presudom riješiti stvar odnosno predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Traži trošak sastava žalbe.
3. Tuženik, u odgovoru na žalbu, ističe da u cijelosti ostaje kod osporenog rješenja iz razloga navedenih u njegovom obrazloženju. Neutemeljeno je tužiteljevo osporavanje urednosti dostave osporenog rješenja jer je tužbu podnio u roku prema uputi o pravnom lijeku. Neosnovano je tužiteljevo pozivanje na Odluku Stožera civilne zaštite Republike Hrvatske od 15. travnja 2021., kojom su zabranjene posjete korisnicima Domova za starije osobe, jer inspekcijski nadzor nema karakter posjete domu. Postupak koji je prethodio donošenju osporenog rješenja proveden je pravilno, rješenje je doneseno temeljem pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja i na zakonu je zasnovano. Predlaže odbiti žalbu.
4. Žalba nije osnovana.
5. Ispitujući osporenu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći pri tome na razloge ništavosti po službenoj dužnosti, u skladu s odredbom članka 73. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj 20/10., 143/12., 152/14., 29/17. i 110/21.- dalje: ZUS), ovaj Sud nalazi da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija.
6. Ovo stoga jer je, prema podacima spisa predmeta, postupak prije donošenja prvostupanjske presude proveden sukladno odredbama ZUS-a, a prvostupanjski upravni sud je osporenu presudu utemeljio na dokazima i činjenicama utvrđenim u postupku donošenja pojedinačne odluke javnopravnog tijela, kao i tijekom upravnog spora, nakon čega je pravilno zaključio da je tužitelju zakonito zabranjeno pružanje usluga smještaja starijih i teško bolesnih odraslih osoba u predmetnom objektu, imajući pri tome na umu odredbe članka 231. stavka 1. točke 2. alineje 1. i članka 175. stavka 1. Zakona o socijalnoj skrbi („Narodne novine“, broj 157/13., 152/14., 99/15., 52/16., 16/17., 130/17., 98/19., 64/20., 133/20.-dalje: Zakon), te odredbe članka 16. stavka 1. Pravilnika o minimalnim uvjetima za pružanje socijalnih usluga („Narodne novine“, broj 40/14., 66/15., 56/20., 28/21., 144/21.-dalje: Pravilnik o minimalnim uvjetima).
7. Naime, odredbom članka 175. stavka 1. Zakona propisano je da je obiteljski dom oblik pružanja usluge smještaja ili boravka za pet do dvadeset odraslih korisnika, odnosno za četvero do desetero djece koji žive ili borave s obitelji pružatelja usluge. Prema stavku 2., uslugu iz stavka 1. pruža jedan punoljetan član obitelji- predstavnik obiteljskog doma, koji može zaposliti i druge radnike ovisno o broju i vrsti korisnika u skladu s propisanim uvjetima. Prema odredbi članka 16. stavka 1. Pravilnika o minimalnim uvjetima, usluge smještaja u obiteljskom domu pružaju u obiteljskoj kući gdje živi predstavnik obiteljskog doma i članovi njegove obitelji. Odredbom članka 231. stavka 1. točke 2. alineje 1. Zakona propisano je da je u obavljanju inspekcijskih poslova inspektor dužan zabraniti rad domu socijalne skrbi, centru za pružanje usluga u zajednici i drugom pružatelju usluga iz članka 223. stavka 1. ovoga Zakona ako više ne ispunjava propisane uvjete za obavljanje djelatnosti.
8. Dakle, iz navedenih odredbi proizlazi da je stanovanje predstavnika obiteljskog doma i njegove obitelji u objektu u kojem se pružaju usluge obiteljskog doma pretpostavka za dozvolu pružanja opisane usluge te da prestankom stanovanja u istom objektu prestaje i mogućnost obavljanja te djelatnosti.
9. Prije donošenja osporenog rješenja tuženika, proveden je inspekcijski nadzor na licu mjesta, o kojem spisu predmeta prileži zapisnik od 22. travnja 2021., kojom prilikom su, u skladu s Pravilnikom o sadržaju i načinu provođenja inspekcijskog nadzora u djelatnosti socijalne skrbi („Narodne novine“, broj 66/15.), pregledani objekt, odjeća i drugi predmeti zatečeni kod pružatelja usluge, te uzete izjave samih štićenika obiteljskog doma, slijedom čega je utvrđeno da tužitelj ne živi u objektu obiteljskog doma, što je sve detaljnije opisao prvostupanjski sud u obrazloženju osporene presude.
10. Slijedom tako utvrđenog činjeničnog stanja, koje prihvaća ovaj Sud, a imajući na umu citirane odredbe Zakona i Pravilnika o minimalnim uvjetima, pravilno je utvrđeno da tužitelj više ne ispunjava propisane uvjete za obavljanje predmetne djelatnosti te mu je stoga zabranjeno njezino obavljanje.
11. Pri tome je pravilno prvostupanjski sud otklonio prigovore tužitelja u pogledu urednosti dostave osporenog rješenja, navodeći da isti nisu pravno odlučni budući da je tužbu ocijenio pravovremenom i o njoj meritorno odlučivao, koje obrazloženje prihvaća i ovaj Sud.
12. Što se tiče prigovora tužitelja da sud nije proveo predloženi dokaz (saslušanje svjedoka), valja navesti da sud nije vezan prijedlozima stranaka ni u pogledu činjenica koje treba utvrditi ni dokaza kojima se one mogu utvrditi (članak 33. stavak 3. ZUS-a), međutim, dužan je u obrazloženju presude izjasniti se o prijedlozima i prigovorima stranaka o kojima nije iznio razloge tijekom spora, što je prvostupanjski sud i učinio, osnovano ocijenivši suvišnim izvođenje predloženog dokaza, jer, i po ocjeni ovoga Suda, to ne bi dovelo do drukčije odluke u ovoj stvari s obzirom na ostale dokaze koji prileže spisu.
13. Kako je, dakle, iz dokaza pribavljenih u postupku razvidno da je osporena presuda donesena temeljem pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pravilnom primjenom mjerodavnog materijalnog prava, a koji zaključak nije doveden u sumnju ni žalbenim navodima tužitelja, to ovaj Sud nije našao osnove za usvajanje žalbe. Ovo osobito imajući u vidu da tužitelj pravilnost osporene odluke pobija ukazujući na iste činjenice i dokaze na kojima je prvostupanjska presuda utemeljena, ali ih drukčije tumači, dajući ustvari svoje viđenje i ocjenu činjeničnog stanja utvrđenog u postupku te svoju interpretaciju primijenjenog materijalnog prava, što nije od utjecaja na drugačije rješenje ove stvari.
14. Prema odredbi članka 79. stavka 4. ZUS-a, zahtjev za naknadu troškova sastava žalbe nije osnovan jer tužitelj nije uspio sa žalbom, radi čega je njegov zahtjev valjalo odbiti.
15. Trebalo je stoga, temeljem odredbe članka 74. stavka 1. i članka 79. stavka 6.
ZUS-a, riješiti kao u izreci.
U Zagrebu 22. srpnja 2022.
Predsjednica vijeća
Senka Orlić-Zaninović, v.r.
