Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž R-319/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, po sucu pojedincu mr.sc. Ivanu Tironiju u pravnoj stvari tužitelja pod 1) D. P. iz V., OIB: ..., pod 2) M. Ž. iz R., OIB: ... i pod 3) D. S. iz R., OIB: ..., i svi zastupani po punomoćniku P. K. odvjetniku u B., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: ..., zastupane po zakonskom zastupniku, Općinskom državnom odvjetništvu u Karlovcu, Građansko-upravni odjel, radi isplate razlike naknade plaće za godišnji odmor, odlučujući o žalbi tužitelja pod 1) D. P., pod 2) M. Ž. i pod 3) D. S., protiv presude Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj: 5 Pr-473/2020-18 od 13. siječnja 2022., dana 22. srpnja 2022.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja pod 1) D. P., pod 2) M. Ž. i pod 3) D. S., te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj: 5 Pr-473/2020- 18 od 13. siječnja 2022. u pobijanom odbijajućem dijelu pod točkom I. izreke kao i u pobijanom odbijajućem dijelu pod točkom II. izreke, u kojem dijelu tužiteljima nije dosuđen parnični trošak preko iznosa od 6.350,00 kuna, koji im je dosuđen u ovoj točki izreke prvostupanjske presude.

Obrazloženje

1. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski je sud donio presudu slijedećeg sadržaja:

"I Odbijaju se 1. tužitelj D. P., 2. tužitelj M. Ž. i 3. tužitelj D. S. sa preostalim dijelom specificiranog tužbenog zahtjeva od dana 24.svibnja 2021. koji glasi:

"I// Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj -za Ministarstvo obrane da I.- tužitelju D. P., na ime razlike naknade plaće za godišnji odmor isplati bruto iznos od 2.023,11 kuna (slovima: dvijetisućedvadesetitri kune jedanaest lipa) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po kamatnoj stopi iz članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosim („Narodne novine“, broj 35/05) koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi Hrvatske narodne banke izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, tekućom:

-na iznos od 9,20 kuna od 15.06.2014. godine -na iznos od 8,04 kuna od 15.07.2014. godine,

-na iznos od 557,15 kuna od 15.08.2014. godine -na iznos od 27,89 kuna od 15.09.2014. godine,

-na iznos od 168,26 kuna od 15.01.2015. godine -na iznos od 40,38 kuna od 15.02.2015. godine -na iznos od 49,01 kuna od 15.05.2015. godine,

-na iznos od 512,84 kuna od 15.10.2015. godine -na iznos od 94,98 kuna od 15.11.2015. godine,

-na iznos od 473,03 kuna od 15.01.2016. godine,

-na iznos od 82,33 kuna od 15.10.2016. godine pa do isplate.

II// Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj -za Ministarstvo obrane da II.- tužitelju M. Ž., na ime razlike naknade plaće za godišnji odmor isplati bruto iznos od 10.306,72 kuna (slovima: desettisućatristotineišest kuna sedamdesetidvije lipe) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po kamatnoj stopi iz članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosim („Narodne novine“, broj 35/05) koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi Hrvatske narodne banke izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, tekućom:

-na iznos od 2.175,27 kuna od 15.08.2014. godine -na iznos od 397,01 kuna od 15.09.2014. godine,

-na iznos od 770,25 kuna od 15.04.2015. godine -na iznos od 919,67 kuna od 15.05.2015. godine -na iznos od 716,85 kuna od 15.08.2015. godine,

-na iznos od 1.957,08 kuna od 15.04.2016. godine -na iznos od 1.458,91 kuna od 15.06.2016. godine -na iznos od 589,35 kuna od 15.08.2016. godine,

-na iznos od 1.322,33 kuna od 15.09.2016. godine pa do isplate.

III// Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj -za Ministarstvo obrane da III.- tužitelju D. S., na ime razlike naknade plaće za godišnji odmor isplati bruto iznos od 8.648,41 kuna (slovima: osamtisućašeststotinačetrdesetiosam kuna četrdesetijena lipa) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po kamatnoj stopi iz članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosim („Narodne novine“, broj 35/05) koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi Hrvatske narodne banke izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, tekućom:

-na iznos od 1.030,97 kuna od 15.06.2014. godine -na iznos od 326,03 kuna od 15.07.2014. godine

-na iznos od 1.276,46 kuna od 15.09.2014. godine

-na iznos od 1.024,69 kuna od 15.06.2015. godine -na iznos od 338,19 kuna od 15.07.2015. godine

-na iznos od 2.015,67 kuna od 15.08.2015. godine -na iznos od 1.380,64 kuna od 15.07.2016. godine

-na iznos od 1.255,76 kuna od 15.09.2016. godine pa do isplate, sve u roku 15 dana.“, radi neosnovanosti.

II. Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj, OIB: ..., da 1. tužitelju D. P. iz V., OIB: ..., 2. tužitelju M. Ž. iz R., OIB: ..., 3. tužitelju D. S. iz R., OIB: ..., naknadi parnični trošak u iznosu od 6.350,00 kuna (šest tisuću tristo pedeset kuna) uz zakonsku zateznu kamatu tekuću počevši od dana donošenja prvostupanjske presude (13. siječnja 2022.) pa do isplate po stopi od 5,61% godišnje, a u slučaju promjene stope zakonske zatezne kamate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope HNB na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena, u roku od 15 dana.

2. Protiv prvostupanjske presude tužitelji pod 1) D. P., pod 2) M. Ž. i pod 3) D. S., su podnijeli žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, koji su žalbeni razlozi predviđeni odredbama članka 353. stavak 1. točke 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - odluka USRH, 84/08., 96/08. - odluka USRH, 123/08. i 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. - odluka USRH, 70/19. i 80/22., dalje ZPP). Tužitelji predlažu da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu na način da usvoji tužbeni zahtjev, odnosno podredno da ukine pobijanu presudu i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tuženica nije podnijela odgovor na žalbu tužitelja.

4. Žalba tužitelja nije osnovana.

5. Prije svega je za navesti kako je prvostupanjski sud u ovom predmetu prvotno donio presudu 22. veljače 2018. pod poslovnim brojem: 5 Pr-882/2016-25 kojom je djelomično usvojen tužbeni zahtjev tužitelja protiv tuženice, za isplatom naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora za razdoblje od 13. rujna 2011. do 13. lipnja 2016.

6. Odlučujući o žalbi tužitelja protiv odbijajućeg dijela prvostupanjske presude, Županijski je sud u Splitu dana 20. studenog 2020. donio rješenje kojim je ukinuo prvostupanjsku presudu u pobijanom odbijajućem dijelu kao i u dijelu u kojem je odlučeno o parničnom trošku, pa je u tim dijelovima predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

7. Sada pak nakon provedenog ponovljenog postupka, prvostupanjski je sud odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev sadržaja kako je to već navedeno u ovoj drugostupanjskoj presudi.

8. Odredbom članka 44. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 57/11.) koji je stupio na snagu 2. lipnja 2011. i koji se primjenjivao na postupke u kojima na dan stupanja na snagu ovog Zakona nije bila donesena prvostupanjska odluka, bio je dodan ZPP-u članak 437 a. koji je propisivao kako u postupku u parnicama iz radnih odnosa prvostupanjska se odluka u povodu žalbe može ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje najviše jedanput. Kasnije je odredbom članka 80. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 25/13.). dalje ZID ZPP/13, koji je stupio na snagu 1. travnja 2013. dodan ZPP-u novi 366.a članak kojim je propisano da se prvostupanjska odluka u povodu žalbe može ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje najviše jedanput, a ova se odredba sukladno odredbi članka 102. ZID ZPP/13 primjenjuje tek na one postupke u kojima na dan stupanja ovog Zakona nije donesena prvostupanjska odluka.

9. Slijedom navedenog, a budući je ovaj drugostupanjski sud već jednom ukinuo prvostupanjsku presudu i vratio predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, to je jasno kako ovaj sud ni u kom slučaju više ne može ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, kako to predlažu tužitelji.

10. Predmet spora u ovoj žalbenoj fazi postupka predstavlja zahtjev tužitelja pod 1) D. P., pod 2) M. Ž. i pod 3) D. S., djelatnih vojnih osoba, zaposlenih kod tuženice, za isplatom razlike naknade plaće za korištenje godišnjeg odmora koja im prema njihovom mišljenju pripada za razdoblje od 8. svibnja 2014. do 13. rujna 2016. i one koja im je u tom razdoblju stvarno isplaćena. Tužitelji su u podnesku od 7. studenog 2017. s navedenog osnova „konačno“ zahtijevali isplatu naknade plaće za godišnji odmor i to tužitelj pod 1) D. P. bruto iznos od 2.023,11 kuna, tužitelj pod 2) M. Ž. bruto iznos od 10.306,72 kune te tužitelj pod 3) D. S. bruto iznos od 8.648,41 kunu, sve sa pripadajućim zateznim kamatama kako je to navedeno u izreci ove drugostupanjske presude.

11. Prije svega je za istaknuti kako ispitujući prvostupanjsku presudu u pobijanom odbijajućem dijelu kao i postupak koji je prethodio njezinom donošenju, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bila počinjena bilo koja od bitnih povreda odredbi parničnog postupka koje su predviđene odredbama članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, na koje povrede ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a.

12. U ovom postupku prvostupanjski je sud izveo dokaz financijsko knjigovodstvenim vještačenjem po D. S. d.o.o. iz K. Vještak je u dopuni nalaza i mišljenja od 19. listopada 2017. (str. 304. do 311. spisa) kao predmetno uzeo razdoblje od 13. rujna 2011. do 13. rujna 2016. Iz predmetne dopune nalaza i mišljenja proizlazi kako tuženica za razdoblje od 13. rujna 2011. do 13. rujna 2016., s osnove naknada plaće za godišnji odmor nije isplatila tužitelju pod 1) D. P. iznos od 2.848,31 kunu, tužitelju pod 2) M. Ž. iznos od 22.100,42 kune, a tužitelju pod 3) D. S. iznos od 13.644,30 kuna. U navedenom nalazu i mišljenju od 19. listopada 2017. vještak je izričito naveo kako je pri predmetnom obračunu naknade plaće za vrijeme godišnjih odmora triju tužitelja „uzeo u obzir prosječnu mjesečnu satnicu svakog od tužitelja na način da je ukupnu ostvarenu plaću u prethodna 3 mjeseca podijelio s ukupnim fondom sati tih mjeseci.“

13. Tužitelji su upravo na temelju ovog dopunskog nalaza i mišljenja od 19. listopada 2017. zatražili isplatu utuženih i ovom drugostupanjskom presudom dosuđenih ih im iznosa, za već navedeno razdoblje od 8. svibnja 2014. do 13. rujna 2016., a kako to proizlazi iz dopune nalaze i mišljenja od 19. listopada 2017. odnosno podataka iz tablica koje su prikazane u predmetnoj dopuni nalaza i mišljenja.

14. Prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude kojom je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan u bitnome navodi kako uzimajući u obzir odredbu članka 4. stavak 2. Pravilnika o uvjetima i načinu korištenja godišnjeg odmora djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika („Narodne novine“, broj 54/14., dalje: Pravilnik) sud zaključuje kako tužitelji pod 1) D. P., pod 2) M. Ž. i pod 3) D. S. nemaju pravo na razliku naknade plaće u predmetnom razdoblju. U obrazloženju pobijane presude dalje se navodi kako su odredbe Pravilnika i Odluke o rasporedu radnog vremena („Narodne novine“, broj 66/14., dalje Odluka) lex specialis u odnosu na Zakon o radu i Kolektivni ugovor, pa stoga, a uzimajući u obzir nalaz i mišljenje vještaka, proizlazi kako tuženica s osnove naknade plaće za korištenje godišnjeg odmora tužitelja u predmetnom razdoblju, prema istima nema nikakvog dugovanja. Prvostupanjski sud također ističe i to kako su tužitelji sukladno odredbi članka 3. Zakona o službi u oružanim snagama djelatne vojne osobe, a ne službenici i namještenici iz odredbi članka 6. stavci 1. i 2. istog Zakona.

15. Tužitelji u žalbi u bitnome navode kako se u predmetnom slučaju trebaju primijeniti odredbe članka 60. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 149/09., 61/11., 82/12. i 73/13., dalje ZR/09) i odredbe članka 81. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14., 127/17. i 98/19. dalje ZR), kao i odredbe članka 14. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“, broj 104/13., dalje KU/13), a ne primijeniti nezakonite odredbe podzakonskih propisa navedenih u Pravilniku.

16. Nakon razmatranja žalbe tužitelja, sadržaja pobijane presude i dokazne građe u ovom postupku za reći je slijedeće.

17. Odredbom članka 60. ZR/09 propisano je da za vrijeme korištenja godišnjeg odmora radnik ima pravo na naknadu plaće u visini određenoj Kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, a najmanje u visini njegove prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca (uračunavajući sva primanja u novcu i naravi koja predstavljaju naknadu za rad). Istog je sadržaja i odredba članka 81. ZR/14, koji je stupio na snagu 7. kolovoza 2014.

18. Odredbom članka 142. Zakona o službi u oružanim snagama RH (“Narodne novine” br. 73/13., 75/15. i 50/16., dalje ZSOSRH), propisano je da djelatnoj vojnoj osobi za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i plaćenog dopusta pripada naknada plaće kao da je radila u redovnom radnom vremenu, a radnim vremenom se smatra radno vrijeme u skladu s odlukom kojom se određuje raspored radnog vremena.

19. Odredbom članka 14. ZSOSRH predviđena je supsidijarna primjena propisa o državnim službenicima i namještenicima, a u pitanjima koja tim propisima nisu uređena, primjena općih propisa o radu, odnosno kolektivni ugovori sklopljeni u skladu s njima.

20. Na temelju članka 156. stavak 4. ZSOSRH-a donesen je Pravilnik koji je na snazi od 8. svibnja 2014. Odredbom članka 4. stavak 2. Pravilnika, propisano je kako djelatnoj vojnoj osobi za vrijeme trajanja godišnjeg odmora pripada naknada place kao da je radio u redovnom vremenu. Odredbom stavka 3. istog članka određeno je kako se redovnim radnim vremenom smatra radno vrijeme određeno u skladu s odlukom kojom se određuje raspored radnog vremena.

21. Odredbom članka 14. stavak 1. KU-a/13 propisano je, da se za vrijeme korištenja godišnjeg odmora službeniku i namješteniku isplaćuje naknada plaće u visini kao da je radio u redovnom radnom vremenu, a odredbom stavka 2. istoga članka navedenih KU-a, da državnom službeniku i namješteniku čija je narav službe (posla) takva da mora raditi prekovremeno ili noću ili nedjeljom ili blagdanom odnosno zakonom predviđenim neradnim danom, pripada pravo na naknadu plaće za godišnji odmor u visini prosječne mjesečne plaće isplaćene mu u prethodna tri mjeseca.

22. Odredbom članka 4. stavak 2. Pravilnika propisano je da djelatnoj vojnoj osobi za vrijeme godišnjeg odmora pripada naknada plaće kao da je radila u redovnom radnom vremenu, dok je stavkom 3. istog članka određeno kako se radnim vremenom smatra radno vrijeme određeno u skladu s odlukom kojom se određuje raspored radnog vremena.

23. Odlukom koja je donesena na temelju odredbe članka 153. stavak 3. ZSOSRH, propisano je kako se redovno radno vrijeme koje se u smislu ove odluke smatra punim radnim vremenom, utvrđuje u trajanju od 40 sati tjedno raspoređeno na pet dana, u pravilu od ponedjeljka do petka. Redovno radno vrijeme da traje od 8.00 do 16.00 sati.

24. Posebno je za istaknuti kako je odredbom članka 9. stavak 3. ZR/14 određeno da ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ugovorom o radu, pravilnikom o radu, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, kolektivnim ugovorom ili zakonom, primjenjuje se za radnika najpovoljnije pravo, ako ovim ili drugim zakonom nije drugačije određeno.

25. Kao odlučujuće u ovom postupku postavlja se pitanje koje propise treba primijeniti za određivanje visine naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora tužitelja u predmetnom razdoblju.

26. Iako za ovaj drugostupanjski sud nije pravno obvezujuće pravno shvaćanje Vrhovnog suda iskazano u rješenju, poslovni broj: Revd 2537/2020-2 od 14. travnja 2021. za reći je slijedeće. U navedenom rješenju kojim je Vrhovni sud Republike Hrvatske, odbacio kao nedopušten prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu, poslovni broj: Gž R -151/2015 od 15. svibnja 2020., istaknuto je i slijedeće:

"5. Tužitelji su u prijedlogu za dopuštenje revizije postavili dva pravna pitanja koja se u bitnome svode na to jesu li odredbe čl. 60. st. 1. Zakona o radu (Narodne novine broj 149/09), odnosno čl. 81. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14) kogentne zakonske odredbe te je li zakonita isplata naknade plaće za godišnji odmor u visini određenoj kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu u iznosu manjem od iznosa propisanom odredbom čl. 60. st. 1. Zakona o radu (Narodne novine broj 149/09), odnosno čl. 81. Zakona o radu (Narodne novine broj 93/14) ukoliko takvi nepovoljni uvjeti rada između poslodavca radnika nisu ugovoreni niti jednim aktom.

6. O postavljenim pravnim pitanjima ne ovisi odluka u sporu jer se u istome u odnosu na razdoblje od 8. svibnja 2014. do 24. ožujka 2016. primjenjuju kao lex specijalis odredbe Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 73/2013, 75/2015) u kojima je pitanje naknade plaće za vrijeme godišnjeg odmora regulirano na drugačiji način od gore navedenih odredbi Zakona o radu."

27. I ovaj drugostupanjski sud prihvaća pravnu argumentaciju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz označenog rješenja od 14. travnja 2021. te u suglasju s time smatra kako se u predmetnom slučaju, na pravni odnos parničnih stranaka, u spornom razdoblju od 8. svibnja 2014. do 13. rujna 2016., trebaju primijeniti odredbe ZSOSRH-a, a s time posljedično i odredbe Pravilnika i Odluke koji su doneseni na temelju ZSORH-a što je i navedeno prilikom njihovog donošenja.

28. Vještak za knjigovodstvena, računovodstvena i financijska vještačenja za potrebe ovog postupka izradio je više dopuna nalaza i mišljenja polazeći od različitih propisa koje bi eventualno trebalo primijeniti u konkretnom predmetu. Tako je u dopuni nalaza i mišljenja od 16. travnja 2021. nakon napomene kako nije ovlašten tumačiti propise (što je točno jer za to je ovlašten samo sud), naveo da ako bi se odredba Pravilnika tumačila na način da se u navedenom razdoblju naknada za godišnji odmor obračunava kao i redovan rad, bez ikakvih dodataka, isključivo po satnici redovnog rada, tada da računski ne bi bilo razlika u odnosu na iznose naknada koje je tužiteljima isplatio tuženik (str. 528. spisa).

29. Ovaj nalaz i mišljenje vještaka je za prihvatiti budući je riječ o argumentiranom i dostatno obrazloženom vještačenju, za koji dio, tuženik nije iznio konkretne prigovore u smislu matematičkog izračuna.

30. Slijedom navedenog, ovaj drugostupanjski sud smatra, a uzimajući u obzir već navedene odredbe ZSOSRH-a, Pravilnika i Odluke, kako tužitelji nemaju pravo na utužene iznose s osnove naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora, jer im je ta naknada, u predmetnom razdoblju, u cijelosti isplaćena na temelju odredbe članka 4. stavak 2. Pravilnika i Odluke.

31. U zaključku je za istaknuti kako u predmetnom slučaju ne dolazi do primjene odredba članka 9. stavak ZR-a/14 kako to pogrešno smatraju žalitelji. Naime ovom je odredbom propisano da ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ugovorom o radu, pravilnikom o radu, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, kolektivnim ugovorom ili zakonom, primjenjuje se za radnika najpovoljnije pravo, ako ovim ili drugim zakonom nije drugačije određeno. Žalitelji ovo ističu u kontekstu opravdanosti vlastitog shvaćanja kako u predmetnom slučaju nema mogućnosti primjene nezakonitih odredbi podzakonskih propisa navedenih u Pravilniku.

32. Međutim, suprotno mišljenju tužitelja u predmetnom slučaju ne dolazi do primjene najpovoljnijeg prava kako to smatraju žalitelji. Ovo stoga što su tužitelji u predmetnom razdoblju bili nesporno djelatne vojne osobe pa se na njihov radno pravni status prvenstveno primjenjuju odredbe specijalnih propisa, tj. navedene odredbe Pravilnika (podzakonski propis donesen na temelju odredbi ZSORSH-a). Dakle, upravo primjenom tog propisa, a ne primjenom općih radno pravnih propisa kojima se reguliraju i radni odnosi državnih službenika i namještenika, tužiteljima pripada pravo na obračun i isplatu naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora za razdoblje od 8. svibnja 2014. do 13. rujna 2016., kao da su redovno radili.

33. Sukladno iznijetom, a posebno uzimajući u obzir dopunu nalaza i mišljenja vještaka od 16. travnja 2021. u dijelu koji je naveden u stavku 28. ovog obrazloženja, te odredbe Pravilnika, za zaključiti je kako je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

34. Odluka o parničnom trošku iz točke II. izreke pobijane presude i to baš u pobijanom odbijajućem dijelu u kojem tužiteljima nije dosuđen parnični trošak preko iznosa od 6.350,00 kuna, koji im je dosuđen u ovoj točki izreke presude, pravilno je i zakonito donesena na temelju odredbi članka 154. stavak 2. i 155. ZPP-a.

35. Dakle, kako u konkretnom slučaju nisu ostvareni žalbeni razlozi koje ističu tužitelji, kao ni oni na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a, to je žalbu tužitelja pod 1) D. P., pod 2) M. Ž. i pod 3) D. S. trebalo odbiti kao neosnovanu te potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom odbijajućem dijelu, a ovo na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a. Stoga je odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske presude.

U Splitu 22. srpnja 2022.

Sudac:

Ivan Tironi, v. r.