P-3730/19.

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Ex. vojarna Sv. Križ, Dračevac

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Splitu po sutkinji Jeleni Lončar, u pravnoj stvari tužiteljice: M. K., OIB: …, S., koju zastupa punomoćnik D. M.,

odvjetnik iz S., protiv tuženika: R.

A. d.d., OIB: … Z., koju zastupaju

punomoćnici iz Odvjetničkog društva G. & G. d.o.o., Z.,

radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 9. lipnja 2022. u prisutnosti punomoćnika tužitelja D. M., odvjetnika iz S. i zamjenika punomoćnika tuženika B. P., odvjetnik iz

S., 21. srpnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe ugovora o kreditu broj: … od 11.

travnja 2007. koji je solemniziran od strane javnog bilježnika N. K. iz S.

pod brojem OV-3351/07. od 13. travnja 2007. i to odredba članka 1. koja glasi „Kunska protuvrijednost CHF 37.201,02 (tridesetsedamtisućadvjestojedanšvicarski- franak i dva centima) po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja.“, članka 2. stavak 1. koja glasi „Redovna kamata: 5,20 % (pet zarez dvadeset posto) godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.“ i članak 7. stavak 1. prva rečenica koja glasi “Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita.“ pa stoga te odredbe ne proizvode nikakve učinke za ugovorne strane.

II. Nalaže se tuženiku R. A. d.d., OIB: …, u roku od

15 dana, isplatiti tužiteljici M. K., OIB: …, iznos od 32.449,10 kuna zajedno sa zateznom kamatom koja na iznos od:

- 19,01 kuna teče od 30. studenog 2007.

- 2,41 kuna teče od 31. prosinca 2007.

- 60,26 kuna teče od 31. siječnja 2008.

- 92,06 kuna teče od 29. veljače 2008.

- 146,56 kuna teče od 31. ožujka 2008.

- 64,67 kuna teče od 30. travnja 2008.

- 32,27 kuna teče od 31. svibnja 2008.

- 72,16 kuna teče od 30. lipnja 2008.

- 13,59 kuna teče od 31. srpnja 2008.

- 16,49 kuna teče od 31. kolovoza 2008.

- 51,22 kuna teče od 30. rujna 2008.

- 314,18 kuna teče od 31. listopada 2008.

- 138,00 kuna teče od 30. studenog 2008.

- 361,95 kuna teče od 31. prosinca 2008.

- 396,37 kuna teče od 31. siječnja 2009.

- 411,92 kuna teče od 28. veljače 2009.

- 369,07 kuna teče od 31. ožujka 2009.

- 377,25 kuna teče od 30. travnja 2009.

- 311,69 kuna teče od 31. svibnja 2009.

- 263,42 kuna teče od 30. lipnja 2009.

- 276,27 kuna teče od 31. srpnja 2009.

- 301,70 kuna teče od 31. kolovoza 2009.

- 299,49 kuna teče od 30. rujna 2009.

- 273,77 kuna teče od 31. listopada 2009.

- 322,03 kuna teče od 30. studenog 2009.

- 360,74 kuna teče od 31. prosinca 2009.

- 415,78 kuna teče od 31. siječnja 2010.

- 403,16 kuna teče od 28. veljače 2010.

- 477,85 kuna teče od 31. ožujka 2010.

- 463,68 kuna teče od 30. travnja 2010.

- 491,30 kuna teče od 31. svibnja 2010.

- 730,37 kuna teče od 30. lipnja 2010.

- 681,15 kuna teče od 31. srpnja 2010.

- 831,51 kuna teče od 31. kolovoza 2010.

- 779,55 kuna teče od 30. rujna 2010.

- 696.00 kuna teče od 31. listopada 2010.

- 872,30 kuna teče od 30. studenog 2010.

- 1.096,58 kuna teče od 31. prosinca 2010.

- 937,76 kuna teče od 31. siječnja 2011.

- 993,46 kuna teče od 28. veljače 2011.

- 922,63 kuna teče od 31. ožujka 2011.

- 935,35 kuna teče od 30. travnja 2011.

- 1.236,00 kuna teče od 31. svibnja 2011.

- 1.265,30 kuna teče od 30. lipnja 2011.

- 1.516,49 kuna teče od 31. srpnja 2011.

- 1.387,46 kuna teče od 31. kolovoza 2011.

- 1.246,20 kuna teče od 30. rujna 2011.

- 1.231,05 kuna teče od 31. listopada 2011.

- 1.220,17 kuna teče od 30. studenog 2011.

- 1.287,55 kuna teče od 31. prosinca 2011.

- 1.346,28 kuna teče od 31. siječnja 2012.

- 1.354,15 kuna teče od 29. veljače 2012.

- 1.313,52 kuna teče od 31. ožujka 2012.

- 1.340,95 kuna teče od 30. travnja 2012.

do 31. prosinca 2007. godine prema Uredbi o visini stope zatezne kamate po stopi od 15 % godišnje, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 %-tnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po kamatnoj stopi obračunatoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 %-tna poena.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se prigovor mjesne nadležnosti.

II. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužiteljici parnični trošak u iznosu od 10.412,50 kuna, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na iznos parničnog troška teče od dana donošenja prvostupanjske presude, dakle od 21. srpnja 2022. pa sve do konačne isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena.

Za više traženo na ime potraživanja troškova postupka u iznosu od 2.177,50 kuna, zahtjev se odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. U tužbi, zaprimljenoj 12. lipnja 2019., se navodi kako je tužiteljica kao korisnica kredita s tuženikom kao kreditorom sklopila ugovor o kreditu broj … od 11. travnja 2007. koji je solemniziran od strane javne bilježnice N.

K. iz S. pod poslovnim brojem OV-3351/07. od 13. travnja 2007. Odredbom članka 1. ugovora određen je iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti 37.201,02 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja. Odredbom članka 2. stavak 1. ugovora određeno je kako redovna kamatna stopa iznosi 5,20 % godišnje, promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora. Odredbom članka 7. stavak 1. i to prvom rečenicom ugovora određeno je da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećim na dan plaćanja, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita. Nakon sklapanja ugovora o kreditu tuženik je mijenjao kamatnu stopu koja je uvijek bila iznad prvotno ugovorene kamatne stope od 5,10 % godišnje. Tuženik je ugovorenu kamatnu stopu jednostrano mijenjao, odnosno povećavao, a da o razlozima promjene nije obavještavao tužiteljicu. Tuženik nije upoznato tužiteljicu ni s načinom izračuna, niti s parametrima potrebnim za izračun novih kamatnih stopa. Način obračuna ni parametre za obračun, kao ni referentnu stopu za koju se veže promjena ne sadrži ni ugovor o kreditu, niti opći uvjeti poslovanja tuženika koji su bili na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora. Tuženik nikada tužiteljici nije dao mogućnost pojedinačnog pregovaranja o novim kamatnim stopama, niti je od tužiteljice tražio bilo kakvu suglasnost za namjeravanu izmjenu kamatne stope, već ju je o izmijenjenim kamatnim stopama samo naknadno obavještavao. Zbog toga tužiteljica nije bila u mogućnosti provjeriti osnovanost ni pravilnost učinjenih promjena kamatnih stopa jer za to u ugovoru o kreditu nema nikakvih jasnih, razumljivih i egzaktnih pokazatelja. Takvo ponašanje tuženika koje proistječe iz nepoštene odredbe članka 7. stavak 2. ugovora je suprotno načelu savjesnosti i poštena te uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Tuženik pored toga tužitelju nije dao mogućnost pojedinačnog pregovaranja o navedenoj ugovornoj odredbi jer je ta odredba bila sadržana u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru tuženika i kao takva je bila unaprijed formulirana od strane tuženika pa zbog toga tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj. Nepoštenost ugovornih odredbi o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i koje suprotno dobroj vjeri na štetu potrošača prouzroče znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka utvrđuje i članak 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. u ugovornim odredbama o potrošačkim ugovorima koje se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštenim odredbama). Slijedom navedenog, odredba članka 2. stavak 1. predmetnog ugovora o kreditu je na temelju članka 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.) ništava. Ništavost takvih odredbi ugovora o kreditu utvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž- 7129/13-4. od 13. lipnja 2014. kojom je pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi protiv više banaka kao tuženika, među ostalim i prema tuženiku, podignutoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Opisanim postupanjem tuženika, a na temelju ništave odredbe članka 2. stavak 1. ugovora o kreditu tužiteljica je preplatila iznos koji je dugovala tuženiku po osnovi kamate za odobreni kredit i to u visini razlike između iznosa stvarno plaćenih anuiteta povećanih na temelju jednostranih odluka tuženika i ugovorenih iznosa mjesečnih anuiteta obračunatih po fiksnoj kamatnoj stopi, koja razlika ukupno iznosi 4.421,55 kuna. Tužiteljici na preplaćenih iznos pripadaju i zatezne kamate od dana preplate svakog anuiteta do povrata preplaćenih sredstava. Tijekom razdoblja otplate kredita došlo je do nekontroliranog porasta vrijednosti CHF u odnosu na kunu što je uzrokovalo stalan rast kunske protuvrijednosti anuiteta vezanih uz valutnu klauzulu u CHF. Tako je iznos ugovorenog anuiteta od 705,44 CHF na dan korištenja kredita 13. travnja 2007. po tečaju od 4,506555 kuna za 1,00 CHF iznosio 3.179,10 kuna da bi isti anuitet na dan otplate kredita 30. travnja 2012. iznosio 4.520,05 kuna. Opisanim postupanjem tuženika, tužiteljica je preplatila iznos koji je dugovala tuženiku po predmetnom kreditu i to u visini razlike između iznosa koji bi tužiteljica platila da nije bilo nezakonite i ništave odredbe kojim su sva plaćanja novčanih obveza po ugovoru vezani uz valutnu klauzulu u CHF. Tužiteljica je u razdoblju otplate kredita samo po osnovi promjene tečaja CHF u odnosu na kune tuženiku preplatila ukupan iznos od 28.027,78 kuna, a koji iznos predstavlja razliku između ukupnih uplata po anuitetima koje je izračunao tuženik i anuiteta obračunatih po fiksnoj kamatnoj stopi i fiksnom tečaju umanjen za razliku pretplata po osnovi razlike anuiteta. Tužiteljici na preplaćeni iznos pripadaju i zatezne kamate od dana preplate svakog anuiteta do povrata preplaćenih sredstava. Tuženik je povrijedio prava tužiteljice kao potrošača zaključujući ugovor o kreditu koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je sva plaćanja novčanih obveza vezao uz valutnu klauzulu u CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora nije kao trgovac tužiteljicu kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog ugovora o namjenskom kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/13.) i to člancima 81., 82. i 09., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Ništavost takvih odredbi ugovora o kreditu potvrđena je presudom VTS-a pod poslovnim brojem Pž- 6632/17. od 14. lipnja 2018. kojom je pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi protiv više banaka kao tuženika, među ostalim i prema ovdje tuženiku, podignutoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Tuženik pored toga tužiteljici nije dao mogućnost pojedinačnog pregovaranja o navedenoj ugovornoj odredbi jer je ta odredba bila sadržana u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru tuženika i kao takva je bila unaprijed formulirana od strane tuženika pa zbog toga tužiteljica nije imala utjecaja na njen sadržaj. Slijedom navedenog odredbe članka 1. i članka 7. stavak 1. prve rečenice ugovora o kreditu su ništave. Slijedom navedenog predlaže sudu donijeti presudu kojom će se odredbe članka 1., članka 2. stavak 1. i članka 7. stavak 1. prva rečenica ugovora utvrditi ništetnim pa stoga iste ne proizvode nikakve pravne učinke za ugovorene strane, naložiti tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 32.449,33 kuna zajedno sa zatezni kamatom te da naknadi parnični trošak.

2. U odgovoru na tužbu, zaprimljenom 19. siječnja 2021., tuženik je istakao prigovor mjesne nenadležnosti. Parnične stranke su odredbom članka 12. ugovora o kreditu ugovorile mjesnu nadležnost u mjestu sjedišta kreditora tj. tuženika. Dakle, ugovorena je mjesna nadležnost stvarno nadležnog suda u Z. obzirom je sjedište tuženika u Z.. Osim toga, na ovaj se slučaj primjenjuju pravila o općemjesnoj nadležnosti na temelju kojih je sud u Z. također mjesno nadležan. Predlaže se, a prije provođenja pripremnog ročišta donijeti rješenje kojim se oglašava mjesno nenadležnim i kojim se ovaj spor upućuje na Općinski sud

. Ukazuje da je naprijed navedeni pravni stav već zauzet od strane sudova nadležnih u mjestu različitom od mjesta sjedišta tuženika u sličnim parnicama koje potrošači pokreću protiv tuženika. Stoga tuženik predlaže da se Naslovni sud oglasi mjesno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari i odredi da će se postupak nastaviti pred Općinskim sudom.

Ističe da je zahtjev za utvrđenje pod točkom I: postavljen protivno odredbama članka 187. ZPP-a. Tužitelj navodi kako smatra da su ništetne odredbe iz članka 1.,

2. i 7. ugovora o kreditu. Usvajanjem takvog postavljenog tužbenog zahtjeva dovelo bi do toga da uopće nije određen iznos kredita, kamatna stopa, ni otplata u jednakim mjesečnim anuitetima prema otplatnom planu koji je korisniku kredita uručen po isplati kredita. Dakle, ne bi se radilo o ugovoru o kreditu u smislu odredbe članka 1021. ZOO-a. Također, zahtjev za isplatu i zahtjev za utvrđenje međusobno su kontradiktorni jer tužitelj zahtjevom za utvrđenje ugovorne odredbe predlaže utvrditi ništetnima, a zahtjev za isplatu temelji na njihovoj valjanosti. Tuženik smatra da se po tužbi u tom dijelu ne može postupati i predlaže sudu da istu odbaci. Osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Tužitelj smatra djelomično ništetnima odredbe ugovora o kreditu kojima je glavnica kredita vezana uz valutu CHF i kojima je ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva sukladno odlukama tuženika. Tužitelj svoj tužbeni zahtjev zasniva na presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-7129/13. od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17. od 14. lipnja 2018. donesenim u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Iz historijata tužbe se može zaključiti kako je tužitelj stava da je ovaj postupak samo formalne naravi te da povreda interesa pojedinačnog potrošača direktno proizlazi iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Takav stav tužitelja je neosnovan. Naime, u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža se na općenitoj tj. apstraktnoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu. U navedenom postupku kolektivne zaštite sudovi su na apstraktnoj i općenitoj razini ispitivali mogu li sporne odredbe dovesti do neravnoteže i neravnopravnosti na štetu potrošača. U istom sporu sudovi nisu izvodili nikakve dokaze na okolnost jesu li sporne odredbe tužiteljevog ugovora o kreditu nepoštene. U tom smislu ukazuje na stavove VTS-a izražene u presudi pod poslovnim brojem Pž-6632/17. Pored navedenog, tužitelj je predmetni ugovor o kreditu zaključio radi kupnje vozila, dok se navedene odluke čak ni posredno ne mogu primijeniti na autokredite, kako to proizlazi iz navoda VTS-a sadržanog u presudi pod poslovnim brojem Pž-6632/17. Kako je tužitelj predmetni ugovor uzeo radi kupnje vozila, a ne radi rješenja stambenog pitanja, utvrđenja iz odluka na koje se tužitelj poziva ni na koji se način ne mogu koristiti u ovom postupku. Unatoč činjenici da se odluke donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa ne odnose na tužiteljev ugovor o kreditu, ukoliko sud zauzme suprotan stav, tužitelj mora dokazati nepoštenost, odnosno ništetnost konkretnih ugovornih odredaba, a na koju okolnost nije predložio nikakve dokaze. Sukladno odredbama članka 96. stavak 1. i članka 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. (dalje: ZZP) tužitelj prvotno mora dokazati da mu sporne odredbe nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive. Ako isto ne bi dokazao, nije uopće dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost. Ako pak nemaju bilo koje od navedena tri obilježja, tada se provodi test poštenosti. U tom slučaju potrebno je prvenstveno utvrditi je li se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo pa ukoliko nije bilo pojedinačnog pregovaranja tužitelj mora dokazati da sporna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Identične odredbe sadržane su u članku 81. stavak 1. i članka 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003.

Tuženik ističe da je sporna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odlučujući u postupku kolektivne zaštite, žalbeni sud je zaključio da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF bila jasna i lako uočljiva, ali da nije bila razumljiva prosječnom potrošaču. VTS-ov zaključak o nerazumljivosti odredbe kojom je glavnica vezana za valutu CHF temelji se isključivo na informacijama koje su banke potrošačima dale u tzv. predugovornoj fazi, odnosno kroz oglase i reklame, a prije zasnivanja konkretnog odnosa između potrošača i banke, obzirom na pravnu prirodu kolektivne zaštite kojom se štite apstraktni interesi svih potrošača. Ističe kako je predmetna odredba tužitelju bila jasna, lako uočljiva i razumljiva i to kako na gramatičkoj razini, tako i u vidu shvaćanja ukupnosti njegove obveze u budućnosti u okviru realne mogućnosti prognoze budućeg neizvjesnog događaja. Tužitelju su tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, a na koje je tužitelj pristao. Odredba kojom je ugovorena valutna klauzula sadržana je u članku 1. ugovora o kreditu, a prilikom zaključenja kredita tužitelju je uručen okvirni otplatni plan u kojem je iznos anuiteta izražen u CHF. Institut valutne klauzule u RH je uveden kao posljedica dugogodišnjih negativnih iskustava vezanih uz financijsku inflaciju i deprecijaciju nekadašnje nacionalne valute, zbog čega je taj institut vrlo brzo postao općeprihvaćen kako od strane banaka tako i potrošača. Sukladno stavu VSRH-a za ocjenu o jasnoći i razumljivosti valutne klauzule u CHF odlučno je jesu li na svjetskom ili domaćem tržištu postojale naznake koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, odnosno je li tuženik za takve okolnosti znao ili morao znati i je li ih uskratio tužitelju prilikom sklapanja ugovora. U postupku kolektivne zaštite utvrđeno je da takve okolnosti nisu postojale, da nije bilo nikakvih posebnih rizika ili naznaka na globalnom ili domaćem tržištu te da je tuženik korisnicima, time i tužitelju, dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Razumljivost sporne odredbe procjenjuje se u trenutku zaključenja kredita i podrazumijeva shvaćanje posljedica koje iz nje proizlaze, odnosno utjecaja koji bi na otplatu kredita prouzročio porast vrijednosti CHF ili smanjenje vrijednosti domaće valute i to u okviru informacija koje su bile poznate tuženiku i koje tužitelju nisu namjerno uskraćene. Također, osim što je tuženik tužitelju prije zaključenja ugovora, odnosno prije tužiteljeve odluke i odabira da zaključi predmetni ugovor o kreditu, dao sve informacije na temelju koji je tužitelj mogao donijeti informiranu odluku, predmetni ugovor o kreditu je i solemniziran od strane javnog bilježnika. Odredbom članka 57. Zakona o javnom bilježništvu propisano je da će bilježnik strankama objasniti smisao i sadržaj posla, što u praksi uključuje čitanje ugovora pred strankama i raspravljanje o tome je li strankama ugovor razumljiv te odgovara li isti njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Solemnizacijom ugovora javni je bilježnik potvrdio da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv te da odražava njihovu pravu volju. Na kraju, radi pravilnog rješenja ove pravne stvari potrebno je utvrditi i savjesnost postupanja tužitelja, a kako bi se utvrdilo da li isti ima pravo zahtijevati pravnu zaštitu propisanu za potrošače kao slabije stranke u ugovornom odnosu, na što upućuje i VSRH u svojoj odluci pod poslovnim brojem Revt-575/16. Zbog svega navedenog tuženik smatra da je tužitelju, ako ga se promatra kao razumno dobro informiranu, pažljivu i opreznu osobu, predmetna ugovorna odredba bila lako uočljiva, jasna i razumljiva. Tužitelju je bilo razumljivo da i isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF i mogao je shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze, odnosno da će mu visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja. S time da, kao što je već navedeno, u trenutku zaključenja ugovora na tržištu nisu postojale naznake koje bi upućivale na postojanje okolnosti koje bi izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, a tuženik je tužitelju dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Tuženik pri tome napominje kako se ne može očekivati da korisnik u vrijeme zaključenja ugovora može predvidjeti ukupan iznos zaduženja za sve vrijeme trajanja kredita, osim eventualno u slučaju zaključenja kunskog ugovora o kreditu uz fiksnu kamatu što ovdje nije bio slučaj. To ne mogu znati ni korisnik ni banka jer nije moguće unaprijed znati kretanje vrijednosti valute uz koju se važe glavnica kredita bez obzira radi li se o CHF, EUR ili nekoj drugoj valuti, kao niti kretanje parametara o kojima ovisi visina kamatne stope, a ugovorne strane na njihove kretanje ne mogu utjecati. Obzirom da je sporna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, nije uopće dopušteno utvrđivati da bi ona bila nepoštena. Međutim, ako bi sud smatrao da odredba o valutnoj klauzuli tužitelju nije bila razumljiva, tuženik ističe da se o njoj pojedinačno pregovaralo koja činjenica također onemogućuje daljnje vođenje postupka kojim se traži utvrđenje da bi takva odredba bila nepoštena odnosno ništetna. U konkretnom slučaju, tužitelj i tuženik pojedinačno su pregovarali o valutnoj klauzuli za koju će se vezati tužiteljev ugovor o kreditu. Tužitelj je tako mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR ili ugovora bez valutne klauzule (kunski kredit). Tužiteljev ugovor nije bio tzv. „uzmi ili ostavi“, već je tužitelj tijekom pregovora mogao utjecati na spornu odredbu i otkloniti njenu primjenu ugovaranjem traženog iznosa u kunama ili npr. uz valutnu klauzulu u EUR, što je većina potrošača i činila. Obzirom se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, ista se ne može smatrati nepoštenom odnosno ništetnom u smislu zahtjeva ZZP-a, sve i da je bila nerazumljiva tužitelja (a nije kako je gore obrazloženo), tako da sud tužbeni zahtjev treba odbiti bez potrebe da se provoditi tzv. test poštenosti sporne odredbe. Nadalje, u predmetnu slučaju ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, odnosno tužitelja. Valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula, dakle kao klauzula koja bi štitila tuženika u slučaju aprecijacije švicarskog franka, ali ne bi djelovala u korist tužitelja u slučaju devalvacije švicarskog franka, već je ugovorena kao dvostrana klauzula, koja prati kretanje švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu u oba smjera. Tuženik ne ostvaraje nikakav extra profit na temelju valutne klauzule u CHF imajući u vidu da je i sam zadužen u istoj valutu što je nesporno utvrđeno u kolektivnom sporu. Nadalje, uvažavajući zahtjev iz odredbe članka 98. ZZP-a (2007.) prilikom ugovaranja valutne klauzule, interesi obiju ugovornih strana uzimani u obzir u podjednakoj mjeri, a imajući u vidu i da je ugovaranjem CHF-a tužitelj imao mogućnost da ugovori kredit uz drugu valutnu klauzulu ili bez nje te je dobio nižu kamatnu stopu nego da je ugovorio neku drugu valutu. Ono što je objektivno tužitelja kao korisnika kredita vezanog uz CHF dovelo u nepovoljni položaj, ne prema tuženiku, nego općenito jest izuzetno nagli i visoki rast vrijednosti CHF-a u relativno kratkom vremenskom periodu. No, s jedne strane ta vrsta ekonomske ili vrijednosne neravnoteže ne sanira se kroz pravila o nepoštenim ugovornim odredbama, već kroz druge institute poput pravila o izmjenama ugovora zbog izvanrednih okolnosti. S druge strane, kao što je u postupku kolektivne zaštite već utvrđeno ta vrsta neravnoteže nije uzrokovana činjenicom da banke u predugovornom stadiju nisu eventualno obavijestile potrošače o nečemu što bi bilo bitno, već potpuno neočekivanim rastom CHF-a u odnosu na ostale svjetske valute kojeg nitko nije mogao predvidjeti. Slijedom navedenog, tuženik je prilikom odobrenja i zaključenja predmetnog kredita postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, vodeći računa o informacijama koje su mu dostupne i vodeći računa o zaštiti interesa svojih korisnika. Prema tome, tuženik je tužitelja informirao o svim okolnostima vezanim uz kretanje CHF o kojima je imao saznanja, ugovaranjem dvostrano zaštitne klauzule nije prouzročena šteta u pravima i obvezama na štetu potrošača jer se radi o elementu izuzetom od utjecaja bilo koje ugovorne strane koja na jednak način djeluje prema objema. Uostalom, tužitelj u tužbi uopće ne navodi u čemu bi se sastojalo navodno nesavjesno postupanje tuženika, a kamoli da bi za to predložio ili dostavio bilo kakav dokaz (kao uostalom i za postojanje bilo koje druge pretpostavke nepoštenosti ugovorene odredbe).

Tuženik smatra i da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi tužitelju bila lako uočljiva, jasna i razumljiva. Ista je, naime, sadržana već u članku 2. ugovora o kreditu, pisana je jednakim slovima kao i ostatak ugovora, a razumljivost riječi „promjenjiva“ tuženik ne smatra spornim. Metoda i kriterij promjene kamate propisani su tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u članku 9. stavak 3. ugovora o kreditu, a tužitelj je potpisom ugovora izjavio da je s tekstom istih općih akata upoznat. Pored svega navedenog, razumljivost iste ugovorne odredbe proizlazi i iz činjenice da je ugovor solemniziran, odnosno da je tužitelju ugovor obrazložen od strane javnog bilježnika. Slijedom svega navedenog, a obzirom je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi lako uočljiva, jasna i razumljiva, nije dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost. Ako bi sud ipak smatrao da je potrebno utvrditi je li tužitelju promjenama kamatne stope nastala šteta te jesu li promjene vršene protivno načelu savjesnosti i poštenja, tuženik ističe kako tužitelj neosnovano zaključuje da bi u postupku kolektivne zaštite odredbe o promjenjivosti kamatne stope bile utvrđene ništetnim pa da bi se njegov kredit trebao smatrati kreditom s fiksnom kamatom. Obrazloženjem presude VTSRH pod poslovnim brojem Pž-7129/13. jasno je naveden stav da su odredbe o promjenjivim kamatnim stopama valjane, a da je sporan samo dio odredbe koji bankama omogućava promjenu kamatne stope jednostranom odlukom bez ugovaranja točno određenih kriterija tj. parametara za promjenu kamatne stope. S obzirom na ovu okolnost, kao i činjenicu da je tuženik tijekom trajanja ugovora o kreditu mijenjao kamatnu stopu, tužitelj u ovom postupku mora dokazati da promjene kamatne stope učinjene od strane tuženika nisu bile opravdane i učinjene u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, odnosno da je tužitelju nastala šteta. Promjena kamatne stope tužitelju nije posljedica tuženikove nesavjesnosti i nepoštenja, već objektivnih tržišnih okolnosti. Tuženik je kamatnu stopu mijenjao zbog opravdanih razloga, a u skladu sa svojim uredno objavljenim i pristupačnim općim aktima, čija je primjena bila ugovorena u članku 9. predmetnog ugovora. U trenutku sklapanja predmetnih ugovora o kreditu nije postojala obveza kako tuženika tako ni drugih banaka da u pogledu promjenjive kamatne stope ugovaraju egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni ugovorne kamate. Međutim, tuženik je i prije usklađenja poslovanja s odredbama kasnije donesenih Zakona o kreditnim institucijama (donesen 13. listopada 2008. s kasnijim izmjenama) i Zakona o potrošačkom kreditiranju (donesen 30. lipnja 2009. s kasnijim izmjenama), koristio ugovorno ovlaštenje da na temelju svoje odluke mijenja kamatne stope onda kada je za to imao opravdani razlog vodeći se pri tome načelima savjesnosti i poštenja te zabrane zlouporabe prava. Takvo postupanje tuženika bilo je u skladu i s Direktivom 93/13. EEZ o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima. Tako je tuženik u tada važećim općim uvjetima poslovanja sa stanovništvom kojim se propisuju osnovna pravila poslovnih odnosa tuženika i njegovih klijenata, u točki VI. propisao opće načelo da banka visinu kamatnih stopa određuje u zavisnosti od tekućih tržišnih prilika, cijene novaca i kapitala na domaćem i inozemnim tržištima. Slijedom navedenog tuženik je prilikom formiranja i promjene kamatnih stopa uzimao u obzir promjene tržišnih faktora koji određuju troškove financiranja banke, a koji su neovisni o poslovnoj politici banke i to kretanju tržišnih kamatnih stopa po kojima se banka zadužuje na domaćem i međunarodnom financijskom tržištu, kretanju premije rizika za hrvatsko financijsko tržište i kretanju tržišno ovisnog troška regulacije koji nastaje zbog utjecaja specifičnih propisa kao npr. obvezna pričuva. Također, tuženik je prilikom promjene kamatnih stopa vodio računa o svom položaju na tržištu imajuću u vidu konkurenciju na hrvatskom bankarskom tržištu. Sklapajući ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom, tužitelj je unaprijed dao suglasnost da se kamatna stopa tijekom otplate kredita promjeni, pa je stoga trebao očekivati da će se kamatna stopa u određenom trenutku promijeniti. Tuženik je svoje djelatnike obučavao na način da potrošačima ukazuju na rizik promjene kamatne stope, tako da je tužitelj prilikom sklapanja ugovora na taj rizik upozoren i nije mu mogao ostati nepoznat. HNB je javno potvrdio valjanost ugovaranja promjenjive kamatne stope, a nužnost njenog ugovaranja nije dovedena u pitanje niti u postupku kolektivne zaštite. Obzirom ugovorne strane nisu sklopile ugovor s fiksnom kamatnom stopom već s promjenjivom kamatnom stopom (što tužitelj ne spori), tužitelj ne može zahtijevati da mu se vrate iznosi koje je platio kao da je sklopljen ugovor s fiksnom kamatnom stopom. U tom smislu tuženik smatra potrebnim ispitati savjesnosti i stupanj primijenjene pažnje od strane tužitelja kao potrošača.

Prigovara visini tužbenog zahtjeva i ističe prigovor zastare.

Predlaže tužbene zahtjeve odbiti te tužitelju naložiti da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak uvećan za zateznu kamatu na trošak tekuću od dana donošenja rješenja o trošku do isplate.

3. Tužiteljica je na pripremnom ročištu održanom 27. listopada 2021. uredila točku I. tužbenog zahtjeva.

3.1. Podneskom od 22. veljače 2022. tužiteljica je potraživala isplatu iznosa od 33.117,71 kuna.

3.2. Podneskom od 22. ožujka 2022. tužiteljica je postavila konačan tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 32.449,10 kuna.

4. Tijekom postupka izveden je dokaz čitanjem ugovora o kreditu broj … od 11. travnja 2007. solemniziran kod javne bilježnice N. K. iz

S. pod poslovnim brojem OV-3351/07. 13. travnja 2007., prijepisa knjigovodstvene kartice na dan 2. siječnja 2016. za broj kredita …,

pisanog nalaza i mišljenja sudske vještakinje I. L. od 25. studenog 2021., očitovanja sudske vještakinje I. L. od 18. ožujka 2022.

5. Punomoćnici stranaka su popisali parnični trošak.

6. Tužbeni zahtjev je osnovan.

7. Predmet ove parnice je zahtjev za isplatu po osnovi ništetnosti promjenjive kamatne stope i valutne klauzule.

8. Među strankama nije sporno:

– da je između parničnih stranaka sklopljen ugovor o kreditu broj …

. od 11. travnja 2007. na temelju kojeg je odobrena isplata 37.201,02 CHF u kunskoj protuvrijednosti na rok otplate od 60 mjeseci

– da je člankom 2. ugovora o kreditu određeno da kamatna stopa iznosi 5,20 % i da je promjenjiva

– da je ugovor o kreditu zatvoren 30. travnja 2012.

9. Sporno je:

– je li odredba ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena ugovorna odredba, a što bi je činilo ništetnom, kao i je li odredba o valutnoj klauzuli ništetna, o čemu ovisi osnovanost tužiteljevog zahtjeva za isplatom, kao i je li se sve navedeno trebalo utvrđivati u ovom postupku.

10. Istaknut je i prigovor zastare.

11. Čitanjem ugovora o kreditu broj … od 11. travnja 2007.

solemniziran kod javne bilježnice N. K. iz S. pod poslovnim brojem OV-

3351/07. 13. travnja 2007. utvrđeno je:

– da je isti sklopljen između R. A. d.d. i M. K. kao

korisnika kredita te T. K. kao sudužnika

– da banka odobrava korisniku kredita iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 37.201,02 CHF po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita

– da je rok otplate 90 mjeseca

– da redovna kamatna stopa iznosi 5,20 % promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora

– da se naknada od 3,30 % od iznosa kredita plaća jednokratno prilikom prvog korištenja kredita

– da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita

12. Iz pisanog nalaza i mišljenja sudske vještakinje I. L. od 25. studenog 2021. proizlazi:

11. travnja 2007. tužiteljica je sklopila ugovor o kreditu broj: … s kreditorom R. A. d.d. sa sljedećim bitnim odredbama kredita:

Korisnik kredita

M. K. Kreditor

R. A. d.d. Ugovor/kreditna partija

…

Datum ugovora

11. travnja 2007

Iznos kredita

37.201,02 CHF Tečaj CHF na dan isplate kredita

4,506555

Rok otplate (mjeseci)

Rok otplate godine

Ugovorena kamatna stopa (Inicijalni otplatni plan)

5,20 % Anuitet prilikom ugovaranja u valuti

705,44 CHF Iznos anuiteta na dan isplate kredita

3.179,10 kuna

Ugovoreni tečaj za otplatu

Srednji tečaj R. na dan dospijeća

Ugovor o kreditu je sklopljen 11. travnja 2007. te je isplaćen 13. travnja 2007. Ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,20 % godišnje te je ugovorena otplata u mjesečnim anuitetima na rok otplate od 60 mjeseci.

Dospijeće prvog anuiteta prema inicijalnom otplatnom planu bilo je 31. svibnja 2007. u iznosu od 705,44 CHF što je na dan isplate kredita iznosilo 3.179,10 kuna, a sljedećih anuiteta svakog zadnjeg dana u mjesecu.

Vještak napominje da je ugovoreno plaćanje mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan dospijeća (članak 7. ugovora o kreditu), dok na otplatnom planu se navodi da je otplata po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja. Uvidom u prijepis knjigovodstvene kartice po kreditu razvidno je da je kreditor anuitete obračunavao u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan dospijeća, stoga je i vještak u svom obračunu koristio ugovoreni tečaj na dan dospijeća.

Izračun visine potraživanja

Na temelju u spisu dostupne dokumentacije, vještak je uvidom u dostavljeni ugovor o kreditu te prijepis knjigovodstvene kartice, ustanovio da su se u promatranom razdoblju promjene kamatnih stopa kretale kako slijedi:

- 5,20 % godišnje do 1. studenog 2007.

- 6,20 % godišnje do kraja otplate kredita.

Posljedično na promjenu kamatne stope anuitet tužitelja se mijenjao od 705,44 CHF početno do 721,03 CHF kao najvećeg iznosa anuiteta. Svaka promjena kamatne stope se odražava na promjenu ukupnog anuiteta. S obzirom da se anuitet sastoji od glavnice i kamate te se posljedično na promjenu kamatne stope mijenja iznos kamate u anuitetu, iznos glavnice u anuitetu i ukupni iznos anuitet. Prilikom promjene kamatne stope na više mijenja se cjelokupni anuitet na način da se uvećava iznos kamate za otplatu te umanjuje iznos glavnice (usporava se otplata glavnice) te se posljedično cijeli iznos anuiteta mijenja te je veći u odnosu na ukupni iznos prije promjene kamatne stope. S obzirom na zadatak vještačenja, vještak uzima pozitivnu razliku u visini kamate u anuitetu koje je tužitelj stvarno plaćao u odnosu na kamate u anuitetu koje je trebao platiti temeljem početno ugovorene kamatne stope, koja predstavlja potraživanja tužitelja.

Ujedno je u razdoblju od početka otplate kredita do dana kraja otplate kredita, tečaj CHF oscilirao te vrijednosti koje su predstavljale iznos koji je prelazio inicijalnu visinu obveze iskazano u kunama na dan isplate kredita, predstavljaju preplatu korisnika kredita.

Zbog porasta kamatne stope tužitelj je prilikom otplate kredita ukupno više platio iznos od 4.421,55 kuna, a zbog promjene tečaja na štetu tužitelja (korigirano za razliku anuiteta zbog promjene kamatne stope) tijekom razdoblja otplate kredita je više platio iznos od 28.696,16 kuna, slijedom čega razlika u plaćenim anuitetima u odnosu na početnu vrijednost anuiteta ukupno iznosi 33.117,71 kuna.

Mišljenje

Na temelju stanja u spisu i raspoložive dokumentacije vještak daje mišljenje na postavljeni zadatak.

Pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate nije mogla mijenjati kamatna stopa ni tečaj na štetu tužitelja:

- ukupno više plaćenog zbog promjene kamatne stope u razdoblju od početka otplate kredita do dana otplate kredita iznosi ukupno 4.421,55 kuna

- ukupno više plaćenog između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća anuiteta) i početnog tečaja za CHF (iznosi su korigirani za iznos razlike sadržan u razlici obveza koje proizlaze iz promjena kamatnih stopa), uzevši u obzir rast tečaja u razdoblju od početka otplate kredita do kraja otplate kredita iznosi ukupno 28.696,16 kuna.

Na temelju prethodno navedenog, zbog promjene kamatne stope i rasta tečaja iznad tečaja koji je vrijedio prilikom isplate kredita, ukupno potraživanje tužitelja po predmetnom kreditu iznosi 33.117,71 kuna.

13. Iz očitovanja sudske vještakinje I. L. od 18. ožujka 2022. kako je zadatak vještaka bio utvrditi iznose preplate izražene u kunama po mjesecima po osnovi ništetnosti jednostrano promjenjive kamatne stope koji se sastoje od razlike između iznosa anuiteta uplaćenih sukladno promjenjivim kamatnim stopama i iznosa koji su trebali biti uplaćeni da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita primijenjena početno ugovorena kamatna stopa i iznose preplate izražene u kunama po mjesecima po osnovi ništetnosti valutne klauzule koji se sastoje od razlike između iznosa anuiteta uplaćenih primjenom valutne klauzule u CHF i iznosa anuiteta koji su trebali biti uplaćeni da je cijelo vrijeme otplate primijenjen tečaj CHF u odnosu na kunu na dan korištenja kredita. Stoga je vještak u cijelosti izvršio izračune na način kako mu je bilo naloženo.

Nadalje, tuženik navodi i kako vještak ne uzima u obzir promjenjivost kamatne stope koja se određuje u zavisnosti od tekućih tržišnih prilika, cijene novca i kapitala na domaćem i inozemnom tržištu. Navodi kako je promjenjivost kamatnih stopa vezana uz promjene tržišnih parametara te kako vještak nije utvrdio jesu li promjene kamatne stope učinjene od strane tuženika bile opravdane i učinjene u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, odnosno je li takvo postupanje tuženika uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i prouzročilo štetu na strani potrošača.

Vještak se na prethodno navedeno očituje na način da ugovorom o kreditu nije utvrđena referentna osnovica na temelju koje bi se mogao utvrditi način promjene kamatne stope. Naime, ugovorena je promjenjiva kamatna stopa, ali ne i način kako se ista mijenja. Generalno, promjenjiva kamatna stopa (varijabilna, individualna) je promjenjiva tijekom ugovornog razdoblja te se sastoji od ugovornog parametra (tržišni parametar) koji se uvećava/umanjuje za ugovoreni fiksni, nepromjenjivi iznos. U ugovoru bi trebao biti određen promjenjivi ugovorni parametar (referentni kamatnjak npr.) i visina fiksne, nepromjenjive, kamatne marže. Ugovorni promjenjivi parametar trebao bi biti utvrđen prije početka obračunskog perioda i primjenjuje se za obračun kamata u obračunskom periodu. S obzirom na navedeno promjenjiva kamatna stopa bi trebala predstavljati dvočlani izraz. Općenito, kod promjenjive kamatne stope rizik promjene visine ugovorenih kamatnih stopa nastaje zbog promjenjivih parametara u formiranju kamatnih stopa.

Na temelju dokumentacije u spisu iz odredbi ugovora o kreditu ne proizlazi da bi promjenjiva kamatna stopa prilikom sklapanja ugovora bila definirana na način da je razvidno što bi bila promjenjiva osnovica te koliki je fiksni, nepromjenjivi dio kamatne stope. Nadalje, iz ugovora o kreditu te druge dokumentacije u spisu ne proizlazi da bi tuženik odredio na temelju kojih točnih parametara se mijenja kamatna stopa niti koja je struktura bilo inicijalne bilo naknadnih kamatnih stopa. Ne ulazeći u strukturu kamatne stope koja nije ugovorom navedena niti je ista razvidna iz dokumentacije u spisu neki od parametara koji su promjenjivi i koje je tuženik mogao ugovoriti su npr. LIBOR za CHF uz definiranje primjene na način da bi bilo iz ugovora razvidno da je riječ o 3- mjesečnom, 6- mjesečnom, 12- mjesečnom, ili pak da je promjenjiva osnovica vezana za premiju rizika za hrvatsko tržište ili pak da bi osnovica ili možda marža bila promjenjiva ovisno o promjenama na koje kreditor nema izravan utjecaj poput stope obveze pričuve. Niti jedan točan parametar promjenjivosti, ili kombinaciju nekih od parametara, koji je tuženik mogao ugovoriti nije naveo u ugovoru o kreditu, niti iz dokumentacije u spisu proizlazi na temelju kojeg točno parametra ili parametara je tuženik utvrdio inicijalno ugovorenu kamatnu stopu, a da bi se utjecaj promjenjivog parametra mogao točno dovesti u vezu s promjenom kamatne stope tužitelja.

Bez utjecaja na mišljenje u sljedećoj tabeli se dostavlja pregled kretanja pojedinih mogućih tržišnih parametara s napomenom da neovisno o njihovom kretanju (ili kretanju nekih drugih parametara kao osnovice kao ni mogućoj kombinaciji nekih od parametara) točan utjecaj na predmetni kredit nije moguće izvršiti iz prethodno opisanih razloga.

LIBOR CHF

Country Default Spreads and Risk Premium Godina Mjesec 3M 6M 12M Long-Term Adj. Total Risk Country Stopa Rating  Default  Premium  Risk  obvezne Spread

Premiu  pričuve

m 2007. ožujak 0,04 0,15 0,35 Baa1

100,00 6,41

1,50 17,00

2007. lipanj 0,08 0,18 0,38 Baa1

100,00 6,41

1,50 17,00

2007. rujan 0,11 0,18 0,39 Baa1

100,00 6,41

1,50 17,00

2007. prosinac 2,76 2,87 2,98 Baa1

100,00 6,41

1,50 17,00

2008. ožujak 2,89 2,94 3,06 Baa1

100,00 6,29

1,50 14,00

2008. lipanj 2,79 2,97 3,26 Baa1

100,00 6,29

1,50 14,00

2008. rujan 2,96 3,04 3,28 Baa1

100,00 6,29

1,50 14,00

2008. prosinac 0,66 0,81 1,10 Baa1

100,00 6,29

1,50 14,00

2009. ožujak 0,40 0,54 0,85 Baa2

225,00 8,38

3,38 14,00

2009. lipanj 0,40 0,51 0,81 Baa2

225,00 8,38

3,38 14,00

2009. rujan 0,29 0,40 0,70 Baa2

225,00 8,38

3,38 14,00

2009. prosinac 0,25 0,34 0,64 Baa2

225,00 8,38

3,38 14,00

2010. ožujak 0,25 0,33 0,64 Baa3

200,00 7,50

3,00 13,00

2010. lipanj 0,11 0,21 0,49 Baa3

200,00 7,50

3,00 13,00

2010. rujan 0,18 0,24 0,52 Baa3

200,00 7,50

3,00 13,00

2010. prosinac 0,17 0,24 0,52 Baa3

200,00 7,50

3,00 13,00

2011. ožujak 0,18 0,26 0,56 Baa3

200,00 8,00

3,00 14,00

2011. lipanj 0,18 0,24 0,54 Baa3

200,00 8,00

3,00 14,00

2011. rujan 0,02 0,07 0,30 Baa3

200,00 8,00

3,00 14,00

2011. prosinac 2,76 2,87 2,98 Baa3

200,00 8,00

3,00 15,00

2012. ožujak 2,78 2,87 2,99 Baa3

200,00 9,00

3,00 15,00

2012. lipanj 2,71 2,86 3,10 Baa3

200,00 9,00

3,00 15,00

Nadalje, u sljedećoj tabeli se daje usporedba kretanja kamatne stope po kreditu tužitelja u odnosu na moguću referentnu promjenjivu kamatnu stopu LIBOR za CHF u trenutku promjene kamatne stope tužitelja

Razdoblje 1M 3M

6M 12M Kamatna Razlika u Razlika u Razlika u Razlika u odnosu  odnosu  odnosu  odnosu stopa po

na 1 Mj  na 3 Mj  na 6 Mj  na 12 Mj kreditu

Libor  Libor  Libor  Libor 31.03.2007 0,00 0,04 0,15 0,35 5,2 5,20 5,16 5,05 4,85

30.06.2007 0,00 0,08 0,18 0,38 5,2 5,20 5,12 5,02 4,82

30.09.2007 0,00 0,11 0,18 0,39 5,2 5,20 5,09 5,02 4,81

31.12.2007 2,43 2,76 2,87 2,98 6,2 3,77 3,44 3,34 3,22

31.03.2008 2,72 2,89 2,94 3,06 6,2 3,48 3,32 3,26 3,14

30.06.2008 2,36 2,79 2,97 3,26 6,2 3,84 3,41 3,23 2,94

30.09.2008 2,80 2,96 3,04 3,28 6,2 3,40 3,25 3,16 2,93

31.12.2008 0,34 0,66 0,81 1,10 6,2 5,86 5,54 5,39 5,11

31.03.2009 0,23 0,40 0,54 0,85 6,2 5,97 5,80 5,66 5,35

30.06.2009 0,20 0,40 0,51 0,81 6,2 6,01 5,81 5,69 5,39

30.09.2009 0,10 0,29 0,40 0,70 6,2 6,10 5,91 5,81 5,50

31.12.2009 0,11 0,25 0,34 0,64 6,2 6,09 5,95 5,86 5,56

31.03.2010 0,09 0,25 0,33 0,64 6,2 6,11 5,95 5,87 5,56

30.06.2010 0,06 0,11 0,21 0,49 6,2 6,14 6,09 5,99 5,71

30.09.2010 0,14 0,18 0,24 0,52 6,2 6,06 6,02 5,96 5,69

31.12.2010 0,14 0,17 0,24 0,52 6,2 6,06 6,03 5,96 5,68

31.03.2011 0,14 0,18 0,26 0,56 6,2 6,06 6,02 5,94 5,64

30.06.2011 0,13 0,18 0,24 0,54 6,2 6,07 6,03 5,96 5,66

30.09.2011 0,01 0,02 0,07 0,30 6,2 6,19 6,18 6,13 5,90

31.12.2011 0,00 2,76 2,87 2,98 6,2 6,20 3,44 3,34 3,23

30.03.2012 0,00 2,78 2,87 2,99 6,2 6,20 3,42 3,33 3,21

30.06.2012 0,00 2,71 2,86 3,10 6,2 6,20 3,49 3,34 3,10

Iz prethodne usporedbe je razvidno, na primjeru kretanja moguće tržišne kamatne stope, da pod pretpostavkom da je osnova za promjenu kamatne stope referentni kamatnjak za CHF (LIBOR CHF) tuženik nije primjenjivao kretanje tržišnih parametara kao podlogu za promjenu kamatne stope tužitelja s obzirom da je u razdoblju promjena kamatne stope referentna, tržišna, kamatna stopa LIBOR CHF rastao i padao a kamatna stopa tužitelja je isključivo rasla. Pod pretpostavkom da je kamatna stopa varijabilna na način da je promjenjiva osnovica tržišni parametar LIBOR – CHF, a marža fiksna tad se fiksni parametar kamatne stope mijenjao, ovisno o referentnoj osnovici, u rasponu od 4,81 do 6,20, ovisno o primjeni CHF LIBOR 1 mj, 6 mj. i slično. Slijedom navedenog, razvidno je da tuženik nije niti definirao, a niti je razvidno da bi primjenjivao točno mjerljiva tržišna kretanja kao točnu podlogu za promjenu kamatne stope tužitelja. Vještak napominje da je usporedba koju radi vještak ilustrativna s obzirom da tuženik nije definirao na koji točno način i primjenom kojih točno tržišnih parametara bi se mijenjala kamatna stopa tužitelja.

Nadalje, uvidom u dokumentaciju u spisu, dostavljene Opće uvjete poslovanja tuženika, nije razvidno koji bi se parametri u konkretnom slučaju primjenjivali jer niti jedan od mogućih parametara kao ni bilo koja kombinacija mogućih parametara nije navedena u samom ugovoru bilo da se isti primjenjuju, a niti u kojoj međuovisnosti stoje, a niti se to točno metodološki i strukturno navodi u Općim uvjetima poslovanja (npr. navodi se u Općim uvjetima poslovanja da se bazna kamatna stopa sastoji od zbroja najviše tri promjenjiva čimbenika te se navode mogući čimbenici, ali se ne definira koji bi to točni čimbenici bili niti u kojem slučaju se jedan ili više čimbenika uzima u obzir kao ni način izračuna strukture kamatne stupe koja bi se odnosila na tužitelja).

Slijedom prethodno navedenog, prilikom ugovaranja kredita nije ugovorena struktura kamatne stope na način da je razvidno na osnovu koje promjenjive osnovice se mijenja kamatna stopa tužitelja, odnosno tuženik nije definirao bilo koji točni tržišni parametar promjenjivosti koji bi se odnosio na tužitelja, slijedom čega nije moguće utvrditi temeljem promjene kojeg tržišnog parametra bi tuženik moguće mijenjao kamatnu stopu tužitelja na nedvojben i mjerljiv način.

U preostalom dijelu podneska tuženika riječ je o pravnim pitanjima u koja vještak ne ulazi.

Sukladno Rješenju Suda od 9. ožujka 2022. vještak je proveo dopunsko vještačenje te je uzeo u obzir i razdoblja kada je tečaj za otplatu bio niži od tečaja po kojem je isplaćen kredit, odnosno kada je tužitelj manje plaćao anuitete. Stoga vještak u Tabeli 1. a) daje izračun ukupnih razlika po mjesecima i godinama zbog promjene kamatne stope i tečaja (promjene na više i niže) te se u Tabeli 2. a) daje izdvojeni pregled više plaćenog zbog rasta kamatne stope i tečaja te manje plaćenog zbog nižeg tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita.

Pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate nije mogla mijenjati kamatna stopa ni tečaj:

- ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta kamatne stope te rast tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita iznose 33.117,71 kuna (Tabela 2. a), stupac 5) od kojeg iznosa je tužitelj preplatio na ime promjene kamatne stope iznos od 4.421,55 kuna te je preplatio zbog rasta tečaja iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita iznos od 28.696,16 kuna (svi iznosi su istovjetni osnovnom vještačenju)

- ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita ukupno iznosi 668,61 kuna (Tabela 2. a) stupac 7).

Slijedom navedenog, pod pretpostavkom da sud zauzme stav da se uzimaju u obzir i razdoblja kada je tečaj za otplatu kredita bio niži od tečaja po kojem je isplaćen kredit te da se tijekom razdoblja otplate kredita tužitelju nisu mogle mijenjati kamatne stope ni tečaj u odnosu na početne vrijednosti, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita, slijedom promjene kamatne stope i tečaja na više i niže u odnosu na početne vrijednosti, iznosi 32.449,10 kuna (ukupno preplaćeno umanjeno za manje plaćeno iskazano u Tabela 1. a) stupac 20) i to ukupno više plaćenog zbog promjene kamatne stope u iznosu 4.421,55 kuna, i ukupno više plaćenog između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i početnog tečaja za CHF (uzevši u obzir i rast i pad tečaja) u iznosu od 28.027,55 kuna.

Rbr Datum Pretplata zbog rasta kamatne stope i rasta Manje plaćeno zbog pada kamatne stope i nižeg plaćanja tečaja

tečaja

Pretplate zbog  Pretplate  Ukupno više  Utjecaj pada  Utjecaj nižeg  Ukupno  manje kamatne stope  zbog  rasta  plaćeno  kamatne  tečaja plaćeno

tečaja

stope

1 2

5 (3+4)  6

8 (6+7) 1 2

5 (3+4)  6

8 (6+7) 1 31.5.2007. 0,00

0,00

0,00

0,00

-47,35 -47,35

2 30.6.2007. 0,00

0,00

0,00

0,00

-69,88 -69,88

3 31.7.2007. 0,00

0,00

0,00

0,00

-50,11 -50,11

4 31.8.2007. 0,00

0,00

0,00

0,00

-33,57 -33,57 5 30.9.2007. 0,00

0,00

0,00

0,00

-82,99 -82,99 6 31.10.2007. 0,00

0,00

0,00

0,00

-89,10 -89,10 7 30.11.2007. 69,15

0,00

69,15

0,00

-50,14 -50,14 8 31.12.2007. 68,79

0,00

68,79

0,00

-66,38 -66,38 9 31.1.2008. 70,04

0,00

70,04

0,00

-9,78 -9,78 10 29.2.2008. 70,73

21,33

92,06

0,00

0,00

0,00

11 31.3.2008. 71,91

74,65

146,56 0,00 0,00

0,00

12 30.4.2008. 70,14

0,00

70,14

0,00

-5,47 -5,47 13 31.5.2008. 69,44

0,00

69,44

0,00

-37,17 -37,17 14 30.6.2008. 70,30

1,86

72,16

0,00 0,00 0,00 15 31.7.2008. 69,03

0,00

69,03

0,00 -55,44 -55,44 16 31.8.2008. 69,09

0,00

69,09 0,00 -52,60 -52,60 17 30.9.2008. 69,85

0,00

69,85 0,00 -18,63 -18,63 18 31.10.2008. 75,53 238,65 314,18 0,00 0,00 0,00 19 30.11.2008. 71,72 66,28 138,00 0,00 0,00 0,00 20 31.12.2008. 76,56 285,39 361,95 0,00 0,00 0,00 21 31.1.2009. 77,31 319,06 396,37 0,00 0,00 0,00 22 28.2.2009. 77,64 334,28 411,92 0,00 0,00 0,00 23 31.3.2009. 76,72 292,35 369,07 0,00 0,00 0,00 24 30.4.2009. 76,89 300,36 377,25 0,00 0,00 0,00 25 31.5.2009. 75,48 236,21 311,69 0,00 0,00 0,00 26 30.6.2009. 74,43 188,99 263,42 0,00 0,00 0,00 27 31.7.2009. 74,71 201,56 276,27 0,00 0,00 0,00 28 31.8.2009. 75,26 226,44 301,70 0,00 0,00 0,00 29 30.9.2009. 75,21 224,28 299,49 0,00 0,00 0,00 30 31.10.2009. 74,66 199,11 273,77 0,00 0,00 0,00 31 30.11.2009. 75,70 246,33 322,03 0,00 0,00 0,00 32 31.12.2009. 76,54 284,20 360,74 0,00 0,00 0,00 33 31.1.2010. 77,73 338,05 415,78 0,00 0,00 0,00 34 28.2.2010. 77,46 325,70 403,16 0,00 0,00 0,00 35 31.3.2010. 79,07 398,78 477,85 0,00 0,00 0,00 36 30.4.2010. 78,76 384,92 463,68 0,00 0,00 0,00 37 31.5.2010. 79,36 411,94 491,30 0,00 0,00 0,00 38 30.6.2010. 84,53 645,84 730,37 0,00 0,00 0,00 39 31.7.2010. 83,47 597,68 681,15 0,00 0,00 0,00 40 31.8.2010. 86,72 744,79 831,51 0,00 0,00 0,00 41 30.9.2010. 85,59 693,96 779,55 0,00 0,00 0,00 42 31.10.2010. 83,79 612,21 696,00 0,00 0,00 0,00 43 30.11.2010. 87,60 784,70 872,30 0,00 0,00 0,00 44 31.12.2010. 92,45 1.004,13 1.096,58 0,00 0,00 0,00 45 31.1.2011. 89,01 848,75 937,76 0,00 0,00 0,00 46 28.2.2011. 90,22 903,24 993,46 0,00 0,00 0,00 47 31.3.2011. 88,69 833,94 922,63 0,00 0,00 0,00 48 30.4.2011. 88,96 846,39 935,35 0,00 0,00 0,00 49 31.5.2011. 95,46 1.140,54 1.236,00 0,00 0,00 0,00 50 30.6.2011. 96,10 1.169,20 1.265,30 0,00 0,00 0,00 51 31.7.2011. 101,53 1.414,96 1.516,49 0,00 0,00 0,00 52 31.8.2011. 98,74 1.288,72 1.387,46 0,00 0,00 0,00 53 30.9.2011. 95,68 1.150,52 1.246,20 0,00 0,00 0,00 54 31.10.2011. 95,36 1.135,69 1.231,05 0,00 0,00 0,00 55 30.11.2011. 95,12 1.125,05 1.220,17 0,00 0,00 0,00 56 31.12.2011. 96,58 1.190,97 1.287,55 0,00 0,00 0,00 57 31.1.2012. 97,85 1.248,43 1.346,28 0,00 0,00 0,00 58 29.2.2012. 98,02 1.256,13 1.354,15 0,00 0,00 0,00 59 31.3.2012. 97,14 1.216,38 1.313,52 0,00 0,00 0,00 60 30.4.2012. 97,73 1.243,22 1.340,95 0,00 0,00 0,00 Ukupno: 4.421,55 28.696,16 33.117,71 0,00 -668,61 - 668,61 14. Nakon ovako provedenog dokaznog postupka, savjesne ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, ovaj sud tužbeni zahtjev smatra osnovanim.

15. Presudom Trgovačkog suda u Z. pod poslovnim brojem P-1401/12. od 4. srpnja 2013. je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita (u CHF), tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13.-4 od 13. lipnja 2014., a Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom broj Revt-249/14.-2 od 9. travnja 2015. odbio je revizije tuženika od 1. do 7. kao neosnovane. Nadalje, presudom Trgovačkog suda u Z. pod poslovnim brojem P-1401/12. od 4. srpnja 2013. je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditnima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH pod poslovnim brojem Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a Vrhovni sud RH svojom odlukom pod poslovnim brojem Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. odbio je reviziju kao neosnovanu.

15.1. Naprijed navedeni postupak pokrenut po tužbi P.

protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik,

predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi članka 502. c) Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 57/11., 25/13. – dalje: ZPP), pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Također, u skladu s odredbom članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13.) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavak 1. Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavak 1. Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

15.2. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt-249/14.-2 od 9. travnja 2015. između ostaloga je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka kao trgovaca i korisnika kredita kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva. Vrhovni sud RH se u svojoj odluci Rev-2221/2018-10. od 3. rujna 2019. u odnosu na nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditima vezano za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak u cijelosti se pozvao na obrazloženje presude Visokog trgovačkog suda Pž-6632/2017-2010. Visoki trgovački sud je utvrdio da se o ugovornim odredbama kojim se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije pojedinačno pregovaralo, da su odredbe kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak jasne iako ne sadrže sintagmu "valutna klauzula u švicarskim francima". Nadalje, Visoki trgovački sud utvrđuje i da se ugovorne odredbe kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nalaze na prvim stranicama ugovora, nisu pisane sitnim slovima pa su zbog toga lako uočljive, ali prosječnom potrošaču nisu razumljive, protivne su načelu savjesnosti i poštenja.

15.3. Suprotno navodima tuženika u odluci Trgovačkog suda u Z., a koja je potvrđena u odnosu na dio koji se tiče promjenjive kamatne stope, odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske, je već utvrđeno da je između ostalih upravo i tuženik postupao suprotno Zakonu o zaštiti potrošača i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima i to koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

Naime, tuženik ponavlja u ovom postupku svoje navode i tvrdnje iz postupka koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Z. i to navodi da se pojedinačno pregovaralo sa strankama, da se radi o razumljivoj odredbi, ali u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača je utvrđeno da službenici tuženih banaka prilikom pregovaranja nisu na valjan i razumljiv način objasnili postupak formiranja kamatne stope odnosno da potrošači nisu raspolagali osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju, da ugovorena kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, nije bila razumljiva pa time niti poštena. Također je utvrđeno da je uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora, ocijeniti ako je to moguće, jesu li ugovorne stranke ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postojanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla, a što su javni bilježnici i učinili. Utvrđeno je i da tijekom postupka solemnizacije ugovora o kreditu, korisnici kredita javnim bilježnicima očito nisu izrazili svoje dvojbe vezano za sadržaj i značaj tih ugovora pa ni sporne odredbe, iz čega je jasno da javni bilježnici nisu imali razloga primijeniti ovlaštenje iz članka 58. Zakona o javnom bilježništvu. Pravomoćno je utvrđeno i to da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna valuta. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi ugovora, a ugovori o stambenim kreditima su u pravilu dugoročni, s tim da banka, koja je u tim ugovorima vjerovnik, zna da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima potrošač, a da to ne zna. Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja.

16. Na temelju naprijed navedenih utvrđenja, sud smatra utvđenim da je ništetna odredba ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi jer je odredba o ugovorenoj kamati utvrđena nepoštenom s obzirom da nije određena, odnosno odrediva u smislu odredbe članka 269. stavak 2. i članka 272. ZOO-a pa se u smislu odredbe članka 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača (2003), odnosno članka 102. Zakona o zaštiti potrošača te ugovorene odredbe ništetne, odredbe o valutnoj klauzuli nisu razumljive, protivne su načelu savjesnosti i poštenja te su kao takve ništetne.

17. Slijedom svih utvrđenja nije bilo potrebe ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i odredbu članka 502. c) ZPP-a, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača i u suprotnosti s odredbama ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača. Slijedom navedenog, sud je odbio tužiteljev i tuženikov dokazni prijedlog pribave određenih podataka, saslušanje svjedoka, tužitelja, javnog bilježnika Naime, u naprijed navedenim pravomoćno okončanim postupcima je utvrđeno da tijekom solemnizacije ugovora o kreditu, korisnici kredita javnim bilježnicima očito nisu izrazili svoje dvojbe vezano za sadržaj i značaj tih ugovora pa ni spornih odredbi, iz čega je jasno da javni bilježnici nisu imali razloga primijeniti ovlaštenja iz članka 58. Zakona o javnom bilježništvu. Isto tako, sukladno članku 57. Zakona o javnom bilježništvu ("Narodne novine" broj 78/93., 29/94., 162/98., 16/07. i 75/09. – dalje ZJB) javni bilježnici koji solemniziraju ugovor potpisnicima obrazlažu smisao i posljedicu ugovora, a ne smisao i posljedice pojedinih ugovornih odredbi te da javni bilježnik stranke upozorava samo na nejasne, nerazgovjetne ili dvosmislene izjave stranaka (članak 58. ZJB), a ne ugovorne odredbe. Osim toga, takva ugovorna odredba utvrđena je ništetnom ranije navedenom pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu. U tom pogledu nesporno je da je Ugovor o kreditu br. 46173/06. od 4. srpnja 2006. koji je tužitelj sklopio s tuženikom obuhvaćen razdobljem iz pravomoćnih presuda u citiranom kolektivnom sporu te da je u predmetnom Ugovoru o kreditu tuženik koristio odredbe o kamatnoj stopi promjenjivoj na temelju jednostrane odluke tuženika i valutnoj klauzuli u CHF, za koje je pravomoćno u kolektivnom sporu utvrđeno da su ništetne i nepoštene.

Isto tako i Vrhovni sud u svojoj odluci Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. ističe da nižestupanjski sudovi nisu bili dužni provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odlluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i članka 106. ZZP-a u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavak 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano odredbom članka 118. ZZP-a, a o čemu se radi u ovom slučaju.

18. S obzirom da je odredba ugovora o kreditu, a odnosi se na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu ništetna, to tužitelj ima pravo potraživati neosnovano stečeno po tom ugovoru u skladu s propisom članka 1111. ZOO-a.

18.1. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka jer je isti stručan, temeljit i objektivan, a ni stranke u konačnici nisu imale primjedbi na isti.

18.2. Slijedom iznesenog sud je u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 32.449,10 kuna pa je odlučeno kao u izreci (tužitelj je uredio tužbeni zahtjev prema dopunskom nalazu u kojem su uzete u obzir i tzv. negativne razlike, a kako je sud vezan granicama tužbenog zahtjeva, to je isti i usvojen u cijelosti).

19. Prigovor zastare nije osnovan.

19.1. Naime, zastarni rok u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno u povodu pokretanja parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača počinje teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu kolektivne tužbe, jer je pokretanjem te parnice došlo do prekida zastare te je zastara počela teći iz početka. Takav stav izražen je u objedinjenom pravnom shvaćanju sjednice Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 1. ožujka 2022.

Stoga, budući da se odredbe o ništetnosti ugovora primjenjuju i u slučaju djelomične ništetnosti ugovora tj. nišetnosti pojedinih ugovornih odredbi, zahtjev za povrat preplaćenih iznosa nije u zastari jer je tužba podnesena prije isteka roka od 5 godina od dana utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž- 7129/13. od 13. lipnja 2014. i od dana utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-6632/17. od 14. lipnja 2018.

Slijedom iznesenog nije nastupila zastara prava potraživanja plaćenog na temelju Ugovora od 14. travnja 2007.

20. Prema odredbi članka 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

U konkretnom slučaju sasvim je evidentno da je tuženik nesavjesni stjecatelj od dana stjecanja uzimajući u obzir da je isti bio svjestan sadržaja predmetnog ugovora, njegovih odredbi kao i što svaka od njih propisuje, a koji ugovor uz sve navedeno predstavlja i tipski ugovor te je sasvim razvidno da tuženik nije poštovao sadržaj istoga. Naime radi se o formalnom (tipskom) ugovoru te je tuženik ugovorna stranka predmetnog Ugovora sklopljenog s ovdje tužiteljem. Slijedom navedenoga, kao ugovorna stranka Ugovora tuženik je bio dužan poštivati sve odredbe Ugovora pa tako i uvjete kreditiranja, a što isti nije učinio. Ovaj sud stoga smatra da je tuženik u konkretnom slučaju bio nepošteni stjecatelj te tužitelj ima pravo na kamate od dana isplate svakog pojedinog anuiteta (Gž Zd-1477/2016-4).

Dakle, tužitelju pripadaju kamate na dosuđeni iznos od dana stjecanja.

21. Nadalje, posebno se ističe da izvršenjem Ugovora o kreditu nije mogao nestati uzrok ništetnosti spornih ugovornih odredbi o valuti CHF i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, jer su navedene odredbe bile ništetne i nepoštene već od dana sklapanja Ugovora o kreditu, dakle ex tunc pa time nisu ni mogle postati naknadno valjane ispunjenjem ugovora. U tom pogledu člankom 326. stavak 1. ZOO-a predviđeno je da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a sukladno članku 326. stavak 2. ZOO-a ništetnost se ne može isticati samo ako su kumulativno ispunjene sljedeće pretpostavke: da je ugovor u cijelosti ispunjen, a uzrok ništetnosti je bila zabrana manjeg značaja. Budući da je u predmetnom slučaju tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zajamčene Direktivom 93/13. EEZ i Zakonom o zaštiti potrošača, što je rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na štetu potrošača, sasvim je jasno da u ovom slučaju nema govora o tome da bi uzrok ništetnosti spornih ugovornih odredbi bila zabrana manjeg značaja, pa je jasno da nisu ispunjene pretpostavke iz članka 326. stavak 2. ZOO-a. Prema tome, bez obzira na činjenicu što je tužitelj u cijelosti otplatio predmetni Ugovor o kreditu, tužitelj ni u kojem slučaju nije izgubio pravo isticati ništetnost spornih ugovornih odredbi i isplatu preplaćenih iznosa, a što je u skladu i s pravnim shvaćanjem VSRH-a.

22. Raspravnim rješenjem od 9. lipnja 2022. sud je dopustio objektivnu preinaku tužbe iz podneska od 22. veljače 2022. Prema odredbi članka 190. stavak 2. ZPP/19. tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Člankom 117. ZID ZPP/2019. propisano je da se navedena odredba primjenjuje na sve postupke u tijeku. Iako se tuženik usprotivio preinaci, sud smatra da je ista svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama, preinaka je učinjena nakon provedenih vještačenja te je na temelju članka 190. stavak 2. i 3. ZPP-a raspravnim rješenjem od 9. lipnja 2022. dopustio preinaku.

23. Prigovor mjesne nenadležnosti nije osnovan.

Čitanjem članka 12. ugovora o kreditu br. … od 11. travnja 2007., razvidno je da su stranke ugovorile nadležnost suda u sjedištu banke. Sjedište tuženika je nesporno u Z..

U konkretnom slučaju radilo se o tipskom ugovoru u pogledu kojeg je tužitelj nije imao nikakvu mogućnost pregovaranja. Stoga je ugovaranje nadležnosti suda u mjestu sjedišta kreditora ništetna ugovorna odredba o kojoj se nije posebno pregovaralo, suprotna je načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača-tužitelja (članak 81., 82. alineja 19., 83. i 87. ZZP/03.; kao i članak 49. i 50. alineja 19. te članak 51. i 55. ZZP/14.). Ugovorena nadležnost suda u mjestu u kojemu nije prebivalište potrošača, na što tužitelj nije mogao utjecati, tužitelju je otežala pravo na ostvarivanje njegovih prava iz ugovora pred sudom slijedom čega je evidentno postojanje neravnoteže u stranačkim pravima i obvezama. Naime, prebivalište tužitelja je u S., dok je sjedište kreditora u Z., iako je sam kredit sklopljen u poslovnici tuženika u S..

Sud Europske unije u predmetu O. (spojeni predmeti C-240/98. do C- 244/98.) i P. L. (C-137/08.) utvrdio je da je riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je apsolutno ništetna ex tunc. U odluci Sud Europske unije C-243/08., P. G. Z. c/a protiv E. S. G., od 4. lipnja 2009. navodi kako

sud ne smije primijeniti ovakvu nepoštenu ugovornu odredbu, odnosno navodi kako je upravo odredba o ugovaranju nadležnosti u tipskim ugovorima, a daleko od mjesta prebivanja potrošača, nepoštena ugovorna odredba.

Ovu ustaljenu praksu Suda Europske unije kod potrošačkih ugovora preuzeli su i naši sudovi u nizu odluka (npr. Županijski sud u Splitu Gž-393/18. od 4. svibnja 2018., Županijski sud u S., poslovni broj Gž-1621/2016-1 od 25. travnja 2016., Županijski sud u S., poslovni broj Gž Ovr-393/2018-2 od 4. svibnja 2018., Županijski sud u Z., poslovni broj Gž 1354/2019-2 od 19. ožujka 2019., Županijski sud u R. G.-2066/2017-2 od 15 studenog 2018., Županijski sud u R., poslovni broj Gž 2054/2018-2 od 3. prosinca 2018., Županijski sud u S., poslovni broj Gž 136/2019-2 od 28. siječnja 2019.).

Mjesna nadležnost Općinskog suda u S. za suđenje u ovom postupku proizlazi iz odredbe članka 1. stavak 3. Direktive Vijeća 93/13. EEZ-a od 5. travnja 1993. koja propisuje da će se u potrošačkim ugovorima smatrati kao nepoštena ona jednostrano određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Navedena Direktiva implementirana je u zakonodavstvo RH, između ostalog, i u Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.; dalje ZZP/03.) i Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14. i 110/15.; dalje: ZZP/14.).

S obzirom da je predmetna ugovorna odredba o mjesnoj nadležnosti suda u sjedištu kreditora ništetna zbog nepoštenosti ex tunc, a da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen u poslovnici tuženika u S., za istaknuti je i odredbu članka 59. ZPP-a koja propisuje da je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi."

24. Odluka o parničnom trošku se temelji na odredbi članka 154. stavak 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 26/91., 34/91., 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 84/08., 57/11., 25/13., 89/14. i 70/19.

– dalje ZPP-a) i u skladu s Odvjetničkom tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe 100 bodova, trošak sastava podnesaka od 14. listopada 2021. i 22. veljače 2022. po 100 bodova, trošak sastava podnesaka od 3. lipnja 2022. 25 bodova, trošak zastupanja na ročištima od 27. listopada 2021. i 9. lipnja 2022. po 100 bodova, odnosno ukupno 525 bodova, što pri vrijednosti boda sa zatraženim paušalom od 10,00 kuna daje iznos od 5.250,00 kuna. Na navedeni iznos treba pridodati 25 % PDV-a u iznosu od 1.312,50 kuna pa se dolazi do iznosa od 6.562,50 kuna. Tužiteljici je priznat trošak vještačenja u iznosu od 2.500,00 kuna te trošak sudske pristojbe tužbe u iznosu od 675,00 kuna i sudske pristojbe presude u iznosu od 675,00 kuna pa se dolazi do ukupnog iznosa od 10.412,50 kuna (nije priznat trošak sastava podneska od 23. veljače 2022. jer isti ne prileži spisu).

Za više traženo na ime potraživanja troškova postupka u iznosu od 2.177,50 kuna, zahtjev se odbija kao neosnovan.

24.1. Za istaknuti je da se uspjeh u parnici ocjenjuje prema dosuđenom iznosu u odnosu na konačno postavljeni tužbeni zahtjev, što znači da je tužitelj u cijelosti uspio u postupku.

25. Slijedom iznesenog, odlučeno je kao u izreci.

Split, 21. srpnja 2022.

SUTKINJA

JELENA LONČAR v.r.

PRAVNA POUKA:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika

- u spis