Poslovni broj 15 Gž R-45/2022-2

Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Verice Kos, predsjednice vijeća, Vesne Gašparuš-Horvat, člana vijeća i suca izvjestitelja i Gorana Škugora, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. J. iz Č., OIB: …, zastupanoga po punomoćniku M. M., odvjetniku u Z. o. u. M. M. i B. M., R., protiv tuženika D. M. d.o.o. K., OIB: …, zastupanoga po punomoćniku M. M., odvjetniku u R., radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci Stalna služba u Opatiji poslovni broj Pr-3937/2021-8 od 26. svibnja 2022., na sjednici vijeća održanoj 21. srpnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika D. m. d.o.o K. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci Stalna služba u Opatiji poslovni broj Pr-3937/2021-8 od 26. svibnja 2022.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom suđeno je:

„I. Utvrđuje se da je Odluka o otkazu ugovora o radu (izvanredni otkaz ugovora o radu) tuženika D. M. d.o.o.. … K., OIB: … od 23.8.2021. - nedopuštena te da radni odnos tužitelja kod tuženika na temelju navedenoga Ugovora o radu nije prestao.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelja vrati na posao na radno mjesto Komercijalista, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 2.500,00 kn (dvije tisuće petsto kuna) zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude odnosno od 26. svibnja 2022. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.“

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tuženik zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi u bitnome navodi da nije bila općeprihvaćena praksa kod tuženika da se radi kraće/duže ili subotom već da su to bili izuzeci, što da je dokazano iskazima svjedoka te zastupnika tuženika, da je na temelju ugovora o radu stalno mjesto rada bilo na lokaciji J., što je utvrđeno i pobijanom presudom pa da je onda kontradiktoran zaključak suda da se samo po sebi podrazumijeva da se rad ne obavlja niti pretežito na toj adresi, da tuženik tužitelju ni bilo kojem zaposleniku nikada nije odobrio rad od kuće ili iz vikendice, da je neistinita izjava tužitelja da je oduvijek obavljao svoj rad na jednak način odnosno isključivo izvan poslovnog prostora tuženika, da je kontinuirani, neopravdani izostanak/odlazak s posla trajao kroz jako dugo razdoblje, uz obavljanje privatnih aktivnosti sredstvima poslodavca za vrijeme trajanja radnog vremena, da je tuženik imao veliko povjerenje u tužitelja te mu davao maksimalno moguću slobodu u radu, dok je ovaj isto to povjerenje povrijedio i to na najgrublji i najpodliji način, odlazeći s posla za vrijeme radnog vremena kući ili u vikendicu i to ne jednom nego više puta kroz 6 mjeseci, što da predstavlja tešku povredu radne obveze, nakon koje nije razumno očekivati nastavak radnog odnosa jer se izgubilo povjerenje u radnika, nedvojbeno je time poremećen radni proces te je nastala šteta za tuženika pa nije razumno i životno očekivati da će poslodavac prvo upozoriti radnika da se to ne smije raditi, a svaka odluka suda koja bi bila suprotna tome, da može biti izrazito opasna i loša za sve ostale radno pravne odnose jer će predstavljati sudsku praksu koja nije životna niti održiva u realnom sektoru. Žalbom zahtijeva naknadu troškova postupka u povodu pravnog lijeka.

3. Tužitelj u odgovoru na žalbu osporava žalbene navode tuženika, ističe da je svakodnevno obavljao posao, za vrijeme i izvan radnog vremena, iz poslovnih prostorija, kao i s različitih lokacija, od kuće i iz vozila, da je uvijek promptno odgovarao na pozive, poruke i e-mailove klijenata, neovisno o dobu dana, da se uvijek javljao na telefon i bio dostupan ako nije bio u uredu, da je takav način obavljanja posla bio uobičajena praksa kod tuženika te da je radne zadatke i ciljeve uvijek ispunjavao, a kako mu tuženik ni u jednom trenutku prije donošenja odluke o izvanrednom otkazu nije dopustio da iznese obranu, da je odluka suda pravilna.

4. Žalba je neosnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem da je nedopuštena odluka tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 23. kolovoza 2021. te da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao.

6. Ispitujući pobijanu presudu u okviru žalbenih navoda, kao i po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22 – dalje: ZPP), ovaj sud nije našao da bi sud prvoga stupnja počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje sud drugoga stupnja pazi po službenoj dužnosti pa ni povredu iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, na koju u žalbi upire tuženik jer izreka presude ne proturječi sama sebi ni razlozima presude, presuda sadrži potrebne, jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama i može se ispitati.

7. Prvostupanjski sud je utvrdio:

- da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika na radnom mjestu komercijalista,

- da je tužitelj kod tuženika obavljao poslove i izvan vremena od 8 do 16 sati od ponedjeljka do petka,

- da je odlukom o izvanrednom otkazu od 23. kolovoza 2021. tužitelju otkazan ugovor o radu zbog teške povrede obveze iz radnog odnosa, koja se sastoji u tome što tužitelj kontinuirano od 16. kolovoza 2021. nije odrađivao puno radno vrijeme sukladno ugovoru o radu, već je za vrijeme trajanja rada odlazio kući više sati prije isteka trajanja rada te što je u radno vrijeme odlazio privatno u I., ne obavještavajući o tome poslodavca, s time da je na isti način kršio obveze iz radnog odnosa i prije posljednjih 15-ak dana i to u više navrata u posljednjih šest mjeseci, što je utvrđeno uvidom u GPS uređaj koji se nalazi u svakom službenom vozilu, a o izostanku s posla nije obavijestio poslodavca, niti je odsutnost s posla evidentirana kao korištenje godišnjeg odmora, plaćenog ili neplaćenog dopusta te za odsutnost s rada nije imao opravdanog razloga, koja povreda ga diskvalificira za daljnji rad kod tuženika. U Odluci je nadalje navedeno da poslodavac radniku nije u mogućnosti pružiti pravo na obranu jer iz njegovih postupaka proizlazi da isti nije zainteresiran za nastavak rada kod poslodavca te je opravdano očekivati da se pozivu na iznošenje obrane ne bi odazvao,

- da Ugovorom o radu nije navedeno vrijeme u kojem je tužitelj dužan obavljati rad, već da raspored radnog vremena utvrđuje poslodavac odlukom o rasporedu radnog vremena,

- da se odluka o rasporedu radnog vremena kod tuženika nije donosila,

- da je kod tuženika rad bio organiziran od 8 do 16 sati,

- da je Ugovorom o radu određeno da se stalno mjesto rada nalazi u poslovnici poslodavca, J.,

- da je, s obzirom na narav posla koji je obavljao (komercijalist), tužiteljev rad bio pretežito terenski, da se sastojao od obilazaka i kontaktiranja klijenata te da tužitelj nije morao niti mogao cijelo vrijeme svoj rad obavljati u poslovnici, već u pravilu u neposrednom kontaktu s klijentima, dakle izvan tuženikove poslovnice,

- da je radne zadatke koje je obavljao u poslovnici (preuzimanje materijala, skladišni poslovi i slično) tužitelj izvršavao uredno i redovito,

- da se tuženik unutar vremena od 8 do 16 sati redovito odazivao na pozive svojih suradnika i nadređenih te da se, ako bi bio pozvan da dođe u poslovnicu, uredno odazivao i dolazio na radno mjesto,

- da tuženik nije kontrolirao tužitelja u pogledu poštivanja radnog vremena, dinamike izvršavanja radnih zadataka, da tužitelj nije bio dužan sastavljati izvješća o poslovima obavljenim izvan poslovnice, već se njegov radni učinak pratio putem ostvarenog prometa, a tužitelj je imao punu slobodu organizacije svog posla,

- da je tužitelj posao pretežito obavljao od 8 do 16 sati,

- da se tužiteljev rad nakon 16 sati i rad subotom nije vodio kao prekovremeni rad,

- da je redovno radno vrijeme kod tuženika bilo načelno organizirano u vremenu od 8 do 16 sati, od ponedjeljka do petka, no isto tako, da je tužitelj u skladu s potrebama posla, ponekad radio kraće, a ponekad duže, odnosno subotom,

- da je to bila općeprihvaćena praksa kod tuženika,

- da je tužitelj službeno vozilo mogao neograničeno koristiti u privatne svrhe,

- da tuženik nije nikada ranije tužitelja upozoravao na propuste u radu.

8. Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski je sud zaključio da i kod opisane klizne organizacije radnog vremena i slobode u korištenju službenog vozila, neprihvatljivo da radnik učestalo, nekoliko sati prije završetka radnog vremena, samoinicijativno odlazi kući ili u neko drugo mjesto koje nije vezano za njegov rad, ne tražeći za to dopuštenje poslodavca pa čak i u slučaju da je tužitelj za to vrijeme radio od kuće jer je i za rad od kuće potrebno dopuštenje poslodavca, ako nije ugovoreno da se rad obavlja od kuće. Radnik ne može, ako tako nije izričito ugovoreno, sebi dopustiti slobodu da sam odlučuje o tome kada će napustiti radno mjesto ili prekinuti s radom, već o tome mora obavijestiti poslodavca i zatražiti njegovo dopuštenje. U situaciji kad je načelno radno vrijeme bilo od 8 do 16 sati, a situacija nije nalagala da se određenog dana to radno vrijeme preraspodijeli, tužitelj nije smio prije 16 sati prekinuti s radom, niti ga po svom nahođenju obavljati od kuće jer takvo prekidanje rada ili napuštanje mjesta rada predstavlja povredu radne obveze i za posljedicu može imati otkazivanje ugovora o radu.

8.1. Međutim, prvostupanjski sud nadalje zaključuje da tako utvrđeno ponašanje tužitelja, iako predstavlja povredu radne obveze, istovremeno nema značaj osobito teške povrede radne obveze u onoj mjeri koja bi opravdavala izvanredno otkazivanje ugovora o radu, kao krajnje mjere.

8.2. Navedeni zaključak prvostupanjski sud temelji na činjenici da poštivanje radnog vremena kod tuženika nije bilo fiksno utvrđeno i kontrolirano za cijelo vrijeme tužiteljeva rada kod tuženika i da po tom pitanju poslodavac nije tužitelju nikada uputio ni jednu primjedbu, da tužiteljevo postupanje nije dovelo da poremećaja procesa rada, niti veće štete za poslodavca, iako predstavlja povredu radne obveze, istovremeno nema značaj osobito teške povrede radne obveze u onoj mjeri koja bi nastavak odnosa činila nemogućim, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju strana. Stoga sud smatra da je tuženik trebao upozoriti tužitelja o njegovoj dužnosti rada od 8 do 16 sati i posljedicama povrede te obveze iz radnog odnosa pa tek onda, ako bi tužitelj i dalje kršio te obaveze, njegovo bi ponašanje imalo obilježja osobito teške povrede radnog odnosa zbog koje nastavak radnog odnosa ne bi bio moguć.

8.3. Zbog navedenoga, prvostupanjski sud je zaključio da nisu bile ispunjene pretpostavke za izvanredno otkazivanje ugovora o radu, propisane odredbom čl. 116. st. 1. Zakona o radu (''Narodne novine'', broj 93/14, 127/17 i 98/19 – dalje: ZOR), da otkaz poslodavca nije dopušten i da radni odnos nije prestao, slijedom čega je na temelju čl. 124. st. 1. ZOR naložio tuženiku da tužitelja vrati na posao.

9. Zaključak prvostupanjskoga suda je pravilan te ga prihvaća i ovaj sud drugoga stupnja. Na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje sud prvog stupnja pravilno je primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev. Žalbenim navodima nisu dovedena u pitanje činjenična utvrđenja i primjena materijalnog prava sadržana u pobijanoj presudi.

9.1. U konkretnom slučaju riječ je o izvanrednom otkazu uvjetovanom skrivljenim ponašanjem radnika iz čl. 116. st. 1. ZOR. Prema toj odredbi, poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznoga roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć. Prema stavku 2. toga članka, ugovor o radu može se izvanredno otkazati samo u roku od petnaest dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji.

9.2. Prema odredbi čl. 135. st. 3. ZR, u slučaju spora zbog otkaza ugovora o radu teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu je na poslodavcu ako je poslodavac otkazao ugovor o radu, iz čega proizlazi da on mora dokazati da je radnik počinio osobito tešku povredu radne obveze ili da postoje neke druge osobito važne činjenice koje onemogućuju daljnji radni odnos.

10. Dakle, da bi poslodavac mogao izvanredno otkazati ugovor o radu tužitelju, morao je u ovom postupku dokazati postojanje opravdanog razloga za otkazivanje u smislu odredbe čl. 135. st. 3. ZR. Kako u konkretnom slučaju tuženik i prema ocjeni ovoga suda, u tome nije uspio, pravilan je zaključak prvostupanjskoga suda da je otkaz tužitelju nedopušten.

11. U odnosu na tvrdnju žalitelja da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da se odluka o rasporedu radnog vremena kod tuženika nije donosila te da je sud pogrešno ocijenio iskaz svjedoka E. B., treba reći da je prvostupanjski sud njezin iskaz pravilno ocijenio (čl. 8. ZPP), a da odluku o postojanju te činjenice nije donio isključivo na temelju iskaza navedene svjedokinje već i s obzirom na činjenicu da tuženik, na kojemu je teret dokaza, u spis nije priložio ni jednu takvu odluku.

11.1. Neosnovano tuženik u žalbi ističe da zastupnik tuženika i svi svjedoci negiraju rad vikendom, osim u situacijama hitnoće i tvrdi da nije bila općeprihvaćena praksa da se radi kraća/duže ili subotom, već da su to bili izuzeci te da je činjenično stanje stoga pogrešno utvrđeno. Naime, zaključak o radnom vremenu prvostupanjski sud temelji na naravi tužiteljeva posla kojega je obavljao, a koji se sastojao od neposrednih kontakata s klijentima izvan poslovnice, kao i na činjenici da je radne zadatke koji su se trebali obaviti u poslovnici tužitelj uredno i redovito izvršavao, da je tužitelj imao punu slobodu organizacije svog rada, da nije bio dužan sastavljati izvješća o poslovima obavljenim izvan poslovnice, već da se njegov rad pratio putem ostvarenog prometa.

12. U odnosu na žalbene navode kojima tuženik tvrdi da je pogrešan zaključak prvostupanjskoga suda da se u konkretnom slučaju ne radi o osobito teškoj povredi radnog odnosa koja bi bila osnova za izvanredni otkaz, treba reći da je za donošenje odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu potrebno kumulativno ispunjenje dviju pretpostavki i to postojanje osobito teške povrede iz radnog odnosa te činjenica da iz tog razloga nastavak radnog odnosa više nije moguć. Međutim, u ovom slučaju pravilno je stajalište prvostupanjskoga suda da je izvanredni otkaz ugovora o radu krajnja mjera te da je izvanredno otkazivanje ugovora o radu potrebno postojanje takvih okolnosti zbog koje nije razumno očekivati od stranaka da nastave izvršavati međusobna prava i obveze iz radnog odnosa, kao i zaključak da u konkretnom slučaju ta pretpostavka nije ispunjena iz razloga što kod tuženika poštivanje radnog vremena nije bilo fiksno utvrđeno i kontrolirano, što tuženik po tom pitanju tužitelju nije nikada uputio ni jednu primjedbu, iako je imao mogućnost provjeriti poštuje li tužitelj obvezu poštivanja radnog vremena te iz razloga što postupanje tužitelja, iako predstavlja povredu radne obveze, nije dovelo do poremećaja procesa rada niti veće štete za poslodavca. Stoga je pravilan i zaključak prvostupanjskoga suda da u takvim okolnostima konkretnog slučaja ponašanje tužitelja nema obilježje osobito teške povrede radnog odnosa zbog koje nastavak radnog odnosa ne bi bio moguć, a koja bi opravdavala izvanredno otkazivanje ugovora o radu kojega ima u vidu odredba čl. 116. st. 1. ZOR.

13. Izlišno je i ukazivanje tuženika na odredbu čl. 3. Ugovora o radu, u kojoj je navedeno da se stalno mjesto rada nalazi u poslovnici tuženika na adresi, J., kada i sam navodi da vrsta posla kojega je tužitelj obavljao iziskuje odlazak na teren i obilazak partnera. Nedvojbeno je da ta vrsta posla također obuhvaća i rad u uredu, u kojem je tužitelj imao svoje radno mjesto, kako to navodi tuženik, ali u situaciji kada je utvrđeno da je tužitelj posao pretežito i obavljao od 8 do 16 sati i da je u to vrijeme bio dostupan ostalim zaposlenicima, da je i sam zastupnik tuženika naveo da se njihovi klijenti u pravilu obilaze u to vrijeme (od 8-16 sati) i kada je službeno vozilo mogao neograničeno koristiti u privatne svrhe, a pored toga je ostvarivao i očekivani radni učinak, onda se ukazuje pravilnim zaključak prvostupanjskoga suda da, uvažavajući sve specifičnosti konkretnog slučaja, a polazeći od razloga navedenih u obrazloženju odluke tuženika od 23. kolovoza 2021., ponašanje tužitelja nema značaj osobito teške povrede obveza iz radnog odnosa zbog koje, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa ne bi bio moguć.

14. Ostali žalbeni navodi tuženika su činjenične naravi i sastoje se od iznošenja vlastitih zaključaka, suprotnih činjeničnim utvrđenjima i zaključcima prvostupanjskoga suda, o kojima je taj sud dao jasne i prihvatljive razloge te ne utječu na pravilnost i zakonitost pobijane prvostupanjske odluke. Stoga ti žalbeni navodi nisu od odlučnog značenja te ih ovaj sud drugoga stupnja nije posebno cijenio (čl. 375. st. 1. ZPP).

15. Na zakonu je osnovana i odluka o troškovima parničnog postupka (čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. i 2. ZPP).

16. Iz navedenih razloga, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP, valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu.

U Velikoj Gorici 21. srpnja 2022.

Predsjednica vijeća

Verica Kos, v.r.