Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Plemića Borelli 9

Poslovni broj: 15 Gž-815/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zadru, po sutkinji Blanki Pervan, u pravnoj stvari tužitelja H. E. d.o.o. Z., …, OIB: …, koga zastupa direktor P. B., a njega punomoćnik D. V., odvjetnik u Z., …, protiv tuženika R. H. iz Z., …, OIB: …, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-329/21-7 od 16. svibnja 2022., dana 21. srpnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika R. H. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-329/21-7 od 16. svibnja 2022.

Obrazloženje

1. Uvodno označenom presudom prvostupanjskog suda odlučeno je:

"I. Održava se na snazi platni nalog iz rješenja o ovrsi u dijelu kojim je tuženiku naloženo da u 8 dana plati tužitelju 2.420,58 kn sa zateznom kamatom od 5.3.2020. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

II. Nalaže se tuženiku da u 15 dana plati tužitelju parnični trošak od 1.117,50 kn sa zateznom kamatom od 17.5.2022. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena."

2. Protiv navedene presude žalbu je izjavio tuženik, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan, ili, podredno, ukine i predmet vrati na ponovni postupak. U žalbi ističe da je sud u cijelosti pogrešno primijenio pravila o teretu dokazivanja iz čl. 221.a i čl. 219. Zakona o parničnom postupku. S obzirom na činjenicu da je tuženik u cijelosti osporio rješenje o ovrsi u osnovi i visini, nejasno je čime je tužitelj dokazao visinu svojeg potraživanja jer na okolnost visine potraživanja nije predložio financijsko- knjigovodstveno vještačenje. Sud se u niti jednom dijelu presude na tu okolnost nije očitovao te niti u jednom dijelu presude naveo kojim dokazima je tužitelj dokazao osnovu i visinu spornog potraživanja. Iako se sud pozvao na čl. 221.a Zakona o parničnom postupku nije naveo zbog čega je tužbeni zahtjev osnovan i nije se uopće očitovao o dokazima koje je dostavio tužitelj već ih je samo paušalno pobrojao. Tužitelj nije dostavio račune već samo akontacijske uplatnice kojima se nikako ne može utvrditi nečije dugovanje. Pravilo o teretu dokazivanja sud je dužan primjenjivati samo izuzetno, kada na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, a sud uopće ne navodi zašto ih je primijenio. U tom se smislu poziva na sudsku praksu Županijskog suda u Varaždinu. S obzirom na navedeno, presuda je arbitrarna i ne može se ispitati jer nema razloga o odlučnim činjenicama te sadrži nedostatke, čime je sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku. Navodi i kako je sud tuženiku uskratio raspravljanje i pristup sudu jer je tuženik na pripremno ročište donio sve uplatnice iz kojih je razvidno da je podmirio predmetno dugovanje, međutim, sud mu je uskratio pravo da dostavi dokaze u spis, čime je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. Zakona o parničnom postupku.

3. U odgovoru na žalbu tužitelj navodi da je žalba tuženika u cijelosti neutemeljena. Suprotno tvrdnji tuženika, pobijana presuda nije donesena uz bitne povrede odredaba parničnog postupka jer su u presudi dani razlozi koji nisu niti kontradiktorni sami sebi niti nejasni, a ne postoje niti drugi žalbeni razlozi na koje sud pazi po službenoj dužnosti. Navodi kako osnova tužbenog zahtjeva nije sporna obzirom da tuženik niti ne osporava da je u ugovornom odnosu s tužiteljem, dok je visinu tužbenog zahtjeva tužitelj dokazao upravo temeljem izvoda iz poslovnih knjiga i dostavljenih računa. Netočan je i navod tuženika da mu je uskraćeno pravo na raspravljanje budući je već u prigovoru dostavio potvrde o uplati na koje se u žalbi poziva i iz kojih je razvidno da se ne odnose na utuženi period. Prvostupanjski je sud ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite presude i na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene valjano utvrdio činjenično stanje i na njega pravilno primijenio materijalno pravo. Stoga predlaže u cijelosti potvrditi prvostupanjsku presudu.

4. Žalba nije osnovana.

5. U konkretnom se slučaju radi o sporu male vrijednosti, jer se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu koje ne prelazi svotu od 10.000,00 kuna, a prema odredbi čl. 467. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14. i 70/19.- u daljnjem tekstu: ZPP) presuda u sporu male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ovoga Zakona, osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. ovoga Zakona, iz čega slijedi da se ne može pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

6. Ovaj drugostupanjski sud nalazi da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju se poziva žalitelj jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, valjano je obrazložena te su u njoj navedeni jasni i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama.

7. Također, nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP koja se sastoji u tome da stranci nezakonitim postupanjem, a osobito propuštanjem dostave nije dana mogućnost da raspravlja pred sudom. Naime, iz spisa je razvidno da je tuženik uz prigovor protiv javnobilježničkog rješenja o ovrsi dostavio potvrde o uplatama od 24. studenog 2020., 6. studenog 2019. i 2. listopada 2019., 2. kolovoza 2019., 17. svibnja 2019., 4. veljače 2019., 28. siječnja 2019., 31. kolovoza 2018., 30. lipnja 2018., 25. svibnja 2018., 29. prosinca 2017., 24. studenog 2017. i 5. listopada 2017. Tuženik je 28. srpnja 2021. zaprimio podnesak tužitelja kojim je tužitelj odgovorio na navode iz prigovora tuženika te uz istoga priložio knjigovodstvenu karticu i račune za utuženo razdoblje, na koji se podnesak nije očitovao, iako je na to bio pozvan i upozoren rješenjem prvostupanjskog suda posl. broj Povrv-329/2021-2 od 11. ožujka 2021. Nadalje, tuženik je pristupio na pripremno ročište održano 6. travnja 2022., na kojem je ostao kod danog odgovora na tužbu. Stoga žalitelj neosnovano navodi da mu je onemogućeno raspravljanje pred sudom i da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP.

8. Sud prvog stupnja nije počinio ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8. i 9. ZPP na postojanje kojih ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP u vezi s čl. 467. st. 1. ZPP, a materijalno je pravo pravilno primijenjeno.

9. Predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati iznos od 2.420,58 kn sa zakonskim zateznim kamatama na ime dospjelih a neplaćenih računa za isporučenu električnu energiju na adresi … u Z., u razdoblju od listopada 2019. do siječnja 2020.

10. Ovršenik, sada tuženik podnio je prigovor protiv rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika B. J. iz Z. poslovni broj Ovrv-1964/2020 od 19. listopada 2020. u kojem prigovara osnovanosti i visini tražbine, navodeći da je sva potrošena električna energija plaćena, zbog čega je rješenje o ovrsi stavljeno izvan snage u dijelu u kojem je određena ovrha i ukinute su provedene ovršne radnje, te je postupak nastavljen kao u povodu prigovora protiv platnog naloga.

11. Prvostupanjski je sud po provedenom postupku u toč. I. izreke održao na snazi platni nalog sadržan u javnobilježničkom rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave u dijelu u kojem je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju iznos od 2.420,58 kn sa zakonskim zateznim kamatama, a u toč. II. izreke tuženiku naložio isplatiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.117,50 kn.

12. U obrazloženju pobijane odluke prvostupanjski sud navodi kako se potvrde o uplatama, koje je tuženik dostavio u spis, prema datumima uplata i opisu plaćanja, odnose na period koji je prethodio utuženom periodu, osim uplate od 24. studenog 2020. u kojoj je navedeno da je riječ o uplati nespornog dijela za 2020., što sve nije predmet ovoga postupka. Kako tuženik nije dostavio dokaze iz kojih bi se moglo utvrditi da je platio i tražbine koje su utužene u predmetnom postupku, sud je pozivom na odredbu čl. 221.a ZPP utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan i održao na snazi platni nalog sadržan u javnobilježničkom rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave u dijelu u kojem je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju 2.420,58 kn.

13. Neosnovani su žalbeni navodi kako je nejasno čime je tužitelj dokazao osnovu i visinu svojeg potraživanja te da na okolnost visine potraživanja tužitelj nije predložio financijsko-knjigovodstveno vještačenje, jer je iz spisa predmeta razvidno da je tužitelj priložio izvod iz poslovnih knjiga (specifikaciju računa), knjigovodstvenu karticu i prijepise utuženih računa na ime tuženika, čime je dokazao i osnovu i visinu svog tužbenog zahtjeva, dok tuženik, iako je u prigovoru protiv javnobilježničkog rješenja o ovrsi osporio postojanje duga prema tužitelju, tijekom prvostupanjskog postupka nije predložio dokaze na okolnost da je utužene račune podmirio, obzirom da se potvrde o uplatama koje je dostavio u spis ne odnose na utuženi period. Dakle, u konkretnoj situaciji kada tuženik tvrdi da prema tužitelju nema nepodmirenih potraživanja, pa time niti obvezu plaćanja utuženih računa, ukoliko isti smatra da dokumentacija priložena od strane tužitelja nije vjerodostojna i ne dokazuje visinu potraživanja, tada je upravo tuženik trebao predložiti izvođenje dokaza tj. predložiti da se provede financijsko-knjigovodstveno vještačenje na tu okolnost, sve sukladno odredbi čl. 219. st. 1. ZPP, prema kojoj je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

14. Za odgovoriti je tuženiku da je prema pravilu o teretu dokazivanja sadržanom u odredbi čl. 219. ZPP svaka strana u sporu dužna dokazati svoje tvrdnje. Pri tom je njihova dužnost u parnici iznijeti činjenice na kojima zasnivaju svoj zahtjev, predlagati dokaze kojima se te činjenice mogu utvrditi, dok sud tijekom postupka odlučuje samo o onim činjenicama koje su stranke iznijele, odnosno odlučuje koje će od predloženih dokaza izvesti tijekom postupka. Ako stranka koja se poziva na određenu činjenicu, nije bila u stanju do zaključenja glavne rasprave sudu pružiti dovoljno adekvatnih dokaznih sredstava u prilog istinitosti svojih tvrdnji, obveza je suda da tu tvrdnju uzme kao nedokazanu, primjenom pravila o teretu dokazivanja iz odredbe čl. 221.a ZPP.

15. Prema čl. 65. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18.) na temelju obveze vjerovnik je ovlašten zahtijevati od dužnika njezino ispunjenje, a dužnik je dužan u cijelosti ispuniti je, dok je odredbom članka 9. istog zakona propisano da je sudionik u obveznom odnosu dužan ispuniti svoju obvezu i odgovoran je za njezino ispunjenje.

16. Slijedom navedenog, obzirom da je tužitelj dostavio izvod iz poslovnih knjiga, knjigovodstvenu karticu i prijepise utuženih računa, a tuženik potvrde o uplatama koje se prema datumima uplata i opisu plaćanja odnose na period koji je prethodio utuženom periodu te na uplatu nespornog dijela za 2020., prvostupanjski je sud po ocjeni ovog suda pravilno utvrdio da je tražbina tužitelja osnovana te tuženika obvezao na naknadu predmetnog novčanog iznosa tužitelju.

17. Također, treba istaknuti kako je sud prvog stupnja pravilnom primjenom čl. 154. st. 1. ZPP u vezi sa odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12,, 103/14., 118/14. i 107/15.) odlučio o troškovima ovog postupka, a tuženik svojim žalbenim navodima nije ni doveo u pitanje pravilnost i zakonitost prvostupanjske odluke u tome dijelu.

18. Slijedom iznesenog valjalo je na temelju čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu.

Zadar, 21. srpnja 2022.

Nacrt odluke izradila

Sutkinja

viša sudska savjetnica

Blanka Pervan, v.r.

Ivana Festini, v.r.