Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Ulica plemića Borelli 9

Poslovni broj: 7 Gž-1012/2019-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca Sanje Prosenice, predsjednice vijeća, Mirjane Macure, izvjestiteljice i članice vijeća, te Blanke Pervan, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja H. J. P. iz … Nj., …, …, OIB: …, zastupanog po punomoćniku K. M., odvjetniku iz O. d. A. i P., Z., …, protiv tuženika: 1) A. o. d.d., Z., …, OIB: …, zastupanog po zakonskom zastupniku, a ovaj po punomoćniku Z. M., odvjetniku iz O. d. G. & P. d.o.o., Z., … i 2) Lj. B., OIB: …, iz M., …, zastupane po punomoćniku Z. B., odvjetniku iz Z., …¸ , radi naknade štete, odlučujući o žalbama tuženika pod 1) i 2) protiv presude Općinskog suda u Sesvetama poslovni broj Pn- 18/2019-28 od 12. travnja 2019., u sjednici vijeća održanoj dana 21. srpnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

I Odbijaju se djelomično žalbe tuženika pod 1) A. o. d.d. Z. i 2) Lj. B. kao neosnovane i potvrđuje presuda Općinskog suda u Sesvetama poslovni broj Pn- 18/2019-28 od 12. travnja 2019. u dijelu toč. I. izreke koji se odnosi na isplatu iznosa od 1.977,80 EUR-a i iznosa od 6,00 EUR-a, sve zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od 20. kolovoza 2012. pa do isplate, te u toč. II. izreke.

II Preinačuje se djelomično ista prvostupanjska presuda u dijelu toč. I. izreke koji se odnosi na isplatu preko iznosa od 6,00 EUR-a do iznosa od 25,00 EUR-a odnosno za iznos od 19,00 EUR-a sa zakonskim zateznim kamatama i sudi tako da se u tom dijelu odbija tužbeni zahtjev tužitelja H. J. P. kao neosnovan. III Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na žalbu kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

"I. Nalaže se prvotuženiku A. o. d.d. iz Z., … OIB … i drugotuženiku Lj. B. iz M. … OIB … na ime naknade štete solidarno isplatiti tužitelju H. J. P. iz Nj. , …, B…iznos od

1.977,82

EUR-a

(slovima:tisućudevetstosedamdesetsedameuraiosamdesetdvacenta) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana 20. kolovoza 2012.godine pa do isplate , po stopi koja se za razdoblje od dospijeća pa do 31. srpnja 2015.godine određuje uvećanjem eskontne stope H. n. b. koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena a od 01. kolovoza 2015.godine pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju H. n. b., kao i isplatiti iznos od 25,00 Eura (slovima:dvadesetpeteura) sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 20. kolovoza 2012.godine pa do isplate , po stopi koja se za razdoblje od dospijeća pa do 31. srpnja 2015.godine određuje uvećanjem eskontne stope H. n. b. koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena a od 01. kolovoza 2015.godine pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju H. n. b., u roku od 15 dana.

II. Nalaže se prvotuženiku A. o. d.d. iz Z., …, OIB … i drugotuženiku Lj. B. iz M. … OIB … solidarno nadoknaditi tužitelju H. J. P. iz Nj., …, … , OIB: …, trošak parničnog postupka

u iznosu od 12.527,92 kune (slovima: dvanaesttisućapetstodvadesetsedamkunaidevedesetdvijelipe) sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III. Tužitelj H. J. P. iz Nj., … , … OIB … odbija se sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka preko zatraženog iznosa tj. za iznos od 740,00 kuna (slovima:sedamstočetrdesetkuna) kao neosnovanim."

2. Protiv citirane presude u toč. I. i II. izreke žalbu je izjavio tuženik pod 1) pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi ističe da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je štetni događaj nastao u dvorištu privatne vlasnice, ali je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da u ovoj pravnoj stvari nije odlučno gdje se šteta dogodila, već tko je odgovoran. Ovo iz razloga što tuženik pod 1) u skladu s čl. 22. st. 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu nije ugovorom o osiguranju preuzeo obvezu za naknadu štete koje nastanu na vozilu u privatnom dvorištu. Predmetno dvorište nije javna cesta ni ostala površina na kojoj se odvija promet, a što proizlazi iz stanja spisa, i to iz službene zabilješke PU Primorsko-goranske Rijeka, PP Krk od 2. srpnja 2011., te iskaza svjedoka I. C., djelatnika MUP-a, no presuda o tim dokazima ne sadrži razloge niti ih je sud, u smislu čl. 8. Zakona o parničnom postupku, cijenio prilikom odlučivanja o meritumu stvari. S obzirom da je do oštećenja na vozilu tužitelja došlo u dvorištu, ne postoji obveza tuženika pod 1) na naknadu štete tužitelju, pa sud nije mogao donijeti odluku o osnovanosti zahtjeva u odnosu na tuženika pod 1), već samo u odnosu na tuženicu pod 2), kao vlasnicu vozila, a prema odredbama čl. 1069. i čl. 1064. Zakona o obveznim odnosima. Zbog svega navedenog presuda je obuhvaćena bitnom povredom iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. Zakona o parničnom postupku kao i bitnom povredom iz čl. 354. st. 2. toč. 11. istog Zakona te je pogrešno primijenjeno materijalno pravo na štetu tuženika pod 1).

2.1. Prvostupanjski sud je pogrešno tumačio odredbe H. k. o pravu koje se primjenjuje na prometne nezgode na cestama od 4. svibnja 1971. i posljedično, pogrešno ih i primijenio. Činjenice državljanstva, prebivališta i registracije vozila nisu uopće odlučne i same za sebe ne predstavljaju okolnosti zbog kojih bi tužitelj stekao ovlaštenje da mu tuženik pod 1) nadoknađuje štetu prema cijenama u Nj. Ukazuje na čl. 3. i čl. 8. H. k. te ističe da pojam domaćeg zakonodavstva obuhvaća ne samo zakonske i podzakonske akte, već i od strane nadležnih institucija Republike Hrvatske utvrđena pisana i nepisana pravila struke. Cijene rada su znatno niže u Republici Hrvatskoj, nego u R. Nj., a s obzirom na obveznu primjenu domaćih kriterija tužitelj ima jedino pravo na naknadu odgovarajuću visini troškova popravka u R. H. Tužiteljevo potraživanje iznosa naknade štete je višestruko veće od onoga za koji se šteta može reparirati u Republici Hrvatskoj pa je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je tužitelju dosudio trošak procijenjen u Nj.u iznosu od 1.977,82 EUR-a. Od dana štetnog događaja (2. srpnja 2011.) do procjene učinjene u Nj. (15. srpnja 2011.) prošlo je trinaest dana pa je tužitelj u to vrijeme mogao popraviti vozilo u R. H., a nije dokazao da bi u tom periodu bio onemogućen popravak vozila u R. H. ili da bi mu takav način popravka vozila uzrokovao daljnje troškove. Tužitelj je imao vremena sačiniti i izvid štete u R. H. kod tuženika pod 1) pa mu ne bi nastao ni trošak prijevoda procijene štete. Smatra da je bilo nužno utvrditi iznos za koji je tužitelj mogao popraviti vozilo u ovlaštenom servisu u R. H., kao i činjenicu koliko vremena je potrebno da se vozilo popravi u R. H., što je tuženik pod 1) predlagao, a sud prvog stupnja je propustio utvrditi. Izračun vještaka u pogledu visine popravka nije prihvatljiv jer predstavlja prijedlog procijenjene štete sačinjene u Nj. Neosnovano je stoga prvostupanjski sud utemeljio odluku na nepotpunom nalazu i mišljenju prometnog vještaka i neosnovano odbio prijedlog tuženika pod 1) za provedbu dopune vještačenja, čime je počinjena bitna povreda odredaba postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8., čl. 258. i čl. 261. Zakona o parničnom postupku.

2.2. O prigovoru tuženika pod 1) da tužitelj nema pravo na PDV u iznosu od 215,79 EUR-a prema procjeni štete koju je tužitelj dostavio, pobijana presuda nema razloga te se ista ne može ispitati (čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku). Sukladno mjerodavnom pravu Nj., PDV može ostvariti samo oštećenik koji je doista i platio popravak vozila. Tužitelj svoje vozilo nije popravio ili barem nije dostavio dokaz da je to učinio pa nije dokazao da je PDV platio. Stoga je prvostupanjski sud dosudom iznosa PDV-a pogrešno primijenio materijalno pravo. Pogrešno je sud dosudio tužitelju i troškove vezane za slanje dopisa tuženicima u iznosu od 25,00 EUR-a. Nejasno je obrazloženje suda da dosuđuje ovu vrstu troška tužitelju kada isti uz PTT troškove potražuje i troškove telefona i sl., a sud dosuđuje samo troškove slanja dopisa u iznosu od 25,00 EUR-a. Pogrešno se sud prvog stupnja poziva na čl. 223. Zakona o parničnom postupku kada odlučuje o visini troškova slobodnom ocjenom dokaza, budući da troškovi slanja dopisa su troškovi za koje se izdaje račun i kao takvi su lako dokazivi pa je na taj način presuda obuhvaćena bitnom povredom iz čl. 354. st. 2. toč. 11. kao i bitnom povredom iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 223. i čl. 221.a Zakona o parničnom postupku.

2.3. Prvostupanjski je sud pogrešno primijenio materijalno pravo i kada je tužitelju dosudio zateznu kamatu od dana podnošenja odštetnog zahtjeva do isplate, zanemarujući pri tome da se kod tužitelja radi o nerepariranoj imovinskoj šteti u odnosu na koju kamata može teći tek od dana presuđenja. Na kraju prigovara i o odluci o troškovima postupka. Predlaže prvostupanjsku presudu u dosuđujućem dijelu preinačiti uz naknadu troškova postupka tuženiku pod 1), prema troškovniku u spisu, uvećano za trošak žalbe, podredno istu presudu u navedenom dijelu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovan postupak.

3. Protiv gornje presude u dijelu u toč. I. i II. izreke žalbu je izjavila i tuženica pod 2) pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi ističe da presuda u pobijanom dijelu ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, odnosno da nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, a i o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi i samih činjenica. Pitanje odgovornosti tuženice pod 2) je nesporno, međutim sporno je, je li ona dužna (su)dužna podmiriti štetu tužitelju. Sud prvog stupnja je odbio saslušati svjedokinju L. K., iako je rješenjem sa ročišta od 3. lipnja 2015. bio odlučio izvesti taj dokaz, čime je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka. Ističe da je predložena svjedokinja vlasnica predmetnog parkirališta i da je sigurno najkompetentnija iskazivati o pravoj svrsi istog. Prvostupanjski sud je zauzeo stav da nije potrebno izvršiti očevid na licu mjesta, jer je riječ o vrijednosti spora koji to ne bi opravdao, pri čemu je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka jer je taj dokaz predložio tužitelj, a tuženica pod 2) samo ponovila na ročištu 18. svibnja 2017. te ga je sud rješenjem s ročišta od 3. lipnja 2015. prihvatio. U postupka je prigovoreno i tijeku zateznih kamata, što prvostupanjski sud i konstatira, međutim ne daje odgovor zašto ne sudi tijek kamata od presuđenja kad spisu ne prileži nikakav dokaz da je tužitelj doista i popravio predmetni automobil. Prvostupanjski sud je i protivno odredbama Zakona o parničnom postupku odredio vještaka, iako je po zakonu trebao pitati stranke u postupku. U prilog tvrdnji tuženice pod 2) da nije odgovorna platiti štetu u ovom sporu idu odredbe čl. 2. st. 1. toč. 2., čl. 14., čl. 22. st. 3. i čl. 24. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu. U konkretnom slučaju, riječ je o parkiralištu na kojem uopće ne postoji ograda, svatko se može slobodno, bez ikakvog ograničenja uvesti na njega i za tu namjenu se i koristi (stalna fluktuacija turista sa automobilima, kao i osoba koje dolaze sa automobilima njima u posjetu, kao i za ostale javne namjene – opskrba i dr.). Prvostupanjski sud je, uz počinjenje bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje te pogrešno primijenio materijalno pravo. Predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu na način da se odbije tužbeni zahtjev u odnosu na tuženicu pod 2) uz naknadu parničnog troška, uključujući i trošak žalbe, a podredno istu presudu u navedenom dijelu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

4. U odgovoru na žalbe tuženika pod 1) i 2), tužitelj je osporio osnovanost žalbenih navoda predlažući da se žalbe odbiju kao neosnovane i presuda u pobijanom dijelu potvrditi te traži naknadu troška odgovora na žalbu.

5. Žalbe su djelomično osnovane.

6. Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine”, broj 148/11. – pročišćeni tekst, 25/2013., 28/2013., 89/2014. - dalje ZPP), koji se ima primijeniti u konkretnom slučaju.

6.1. Međutim, iako izvedene dokaze sud prosuđuje po slobodnom uvjerenju, dužan je stečeno uvjerenje opravdati uvjerljivim i logičnim razlozima da bi se moglo provjeriti ima li takvo uvjerenje pravnu i činjeničnu osnovu, a što je u konkretnom slučaju prvostupanjski sud i učinio. Stoga nije utemeljen prigovor tuženika pod 1) da bi prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.

1. u vezi čl. 8. ZPP.

7. Tuženik pod 1) u žalbi ukazuje i na počinjenje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 258. i čl. 261. ZPP koja, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, također nije počinjena, budući da je prvostupanjski sud pozvao vještaka N. E., dipl. ing. da na temelju dokumentacije koja se nalazi u spisu dade svoj nalaz i mišljenje u vezi visine štete na tužiteljevom vozilu, a potom je na ročištu vještak ispravio omašku u pisanju pri izradi pisanog nalaza i mišljenja, s time da je predloženu dopunu vještačenja na okolnost izračuna visine štete i prema cijenama rada i materijala popravka u R. H. odbio na temelju ovlaštenja iz čl. 220. st.

2. ZPP.

8. Suprotno žalbenim navodima tuženice pod 2), prvostupanjski sud, time što nije obavio očevid na licu mjesta i saslušao predloženu svjedokinju L. K. nije počinio bitnu povreda odredaba parničnog postupka, jer prema odredbi čl. 220. st. 2. ZPP sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica, s tim da nije vezan svojim rješenjima o upravljanju postupka.

9. Što se tiče žalbenih navoda tuženice pod 2) da je prvostupanjski sud protivno odredbama Zakona o parničnom postupku odredio vještaka, iako je po zakonu trebao pitati stranke o osobi vještaka, navesti je da tuženica pod 2) nije stavila prigovor u odnosu na vještaka N. E., a niti je pred sudom prvog stupnja tražila izuzeće istog, iz čega jasno proizlazi da se suglasila s provođenjem vještačenja po vještaku E.

10. Suprotno žalbenim navodima tuženika pod 1), u konkretnom je slučaju bilo mjesta primjeni čl. 223. i 221.a ZPP pa stoga nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 223. i 221.a ZPP, na koju tuženica pod 1) ukazuje u žalbi.

11. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja nije počinio ni bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju u žalbi ukazuju tuženici, budući da presuda u pobijanom dijelu ima razloga o odlučnim činjenicama, dani razlozi su jasni i neproturječni, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima dani u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, slijedom čega se ista može ispitati.

12. Konačno, nisu počinjene niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st. 2. istoga Zakona.

13. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu imovinske štete na vozilu, nastale u prometnoj nezgodi od 2. srpnja 2011. koju je skrivila tuženica pod 2), osiguranica tuženika pod 1).

14. Među strankama nije sporno da je do štete na vozilu tužitelja došlo na način da je tuženica pod 2) upravljajući svojim vozilom vršila radnju vozeći unatrag i tom prilikom zadnjim desnim dijelom udarila u zadnji dio parkiranog tužiteljevog automobila.

15. Međutim, sporno je, i u ovoj fazi postupka, je li prostor na kojem se dogodila predmetna nezgoda predstavlja „ostalu površinu na kojoj se odvija promet" iz čl. 22. st. 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine", broj 151/05., 36/09. i 75/09., dalje ZOOP) koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štetnog događaja, i s tim u vezi je li tuženik pod 1), kao osiguratelj u obvezi tužitelju naknaditi štetu, kao i je li tuženica pod 2) u obvezi istu naknaditi.

16. Sporna je i naknada štete u punom iznosu uključujući i naknadu s osnove troškova PDV-a, odnosno poreza na dodanu vrijednost po osnovi predračuna popravka vozila, a bez dostave računa o popravku istog, te trošak od 25,00 EUR-a, kao i početak tijeka kamata na zatraženi iznos naknade štete.

17. Tuženik pod 1) je tijekom postupka osporavao svoju odgovornost, a to čini i u žalbi tvrdeći da on nije pasivno legitimiran jer se štetni događaj nije dogodio na površini koja je namijenjena za promet vozila, već u dvorištu kuće treće osobe.

18. Prvostupanjski sud je zaključio da pitanje može li se predmetno dvorište u privatnom vlasništvu smatrati „ostalim površinama na kojima se odvija promet" iz čl. 22. st. 3. ZOOP, nije od pravnog značaja u odnosu na tužbeni zahtjev tužitelja, već da je pravno odlučno to što je u trenutku štetnog događaja vozilo tužitelja bilo osigurano temeljem zaključene police kod tuženika pod 1) pa postoji odgovornost za naknadu štete temeljem navedene police, a tuženica pod 2) odgovara za štetu koju je počinila svojim vozilom temeljem čl. 1069. u vezi čl. 1064. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18. i 126/21., dalje ZOO).

19. Suprotno pravnom stajalištu suda prvog stupnja, prosudba je ovog drugostupanjskog suda da je, u konkretnom slučaju, za odgovornost tuženika pod 1), kao osiguratelja po polici obveznog osiguranja bitno je, je li do štetnog događaja došlo uporabom vozila na površini na kojoj se odvija promet.

20. Odredbom čl. 22. st. 1. ZOOP propisano je da je vlasnik vozila dužan sklopiti ugovor o osiguranju od odgovornosti za štetu koju uporabom vozila može nanijeti trećim osobama zbog smrti, tjelesne ozljede, narušavanja zdravlja, uništenja ili oštećenja stvari.

21. Prema odredbi čl. 22. st. 3. ZOOP ugovorom o osiguranju iz stavka 1. ovoga članka pokrivene štete su štete nastale od vozila koja se kreću javnim cestama i ostalim površinama na kojima se odvija promet, a koja podliježu obvezi registracije te po propisima o registraciji moraju imati prometnu dozvolu.

22. S obzirom da pojam „ostale površine na kojoj se odvija promet“ nije određen propisom proizlazi da se radi o pravnom standardu čiji sadržaj sud određuje od slučaja do slučaja, ovisno o utvrđenim okolnostima (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev 1471/11-2).

23. Prvostupanjski sud je na temelju iskaza svjedoka R. K. i I. C. utvrdio da se štetni događaj dogodio na dvorištu privatne vlasnice (L. K.) koja se bavi iznajmljivanjem apartmana, a koje dvorište je otvoreno te može na njega pristupiti svatko tko pita za apartmane ili gost.

24. Iz iskaza supruga L. K., svjedoka K. razvidno je da se dvorište na kojem se dogodio štetni događaj nalazi ispred kuće u kojoj se nalazi više apartmanskih jedinica, da se radi o prostoru koji je u naravi parkiralište na koje se može slobodno pristupiti „jer nema portuna (ulazna vrata)". Dakle, radi se o prostoru uređenom za parkiranje većeg broja vozila, a pristup imaju gosti apartmana i osobe zainteresirane za iznajmljivanje.

25. Kritične prigode tužitelj je bio gost u jednom od navedenih apartmana te je njegovo vozilo, koje je bilo parkirano u opisanom dvorištu, oštećeno na način da je tuženica pod 2), neoprezno upravljajući svojim vozilom vršila radnju vozeći unatrag i tom prilikom zadnjim desnim dijelom udarila u zadnji dio parkiranog tužiteljevog automobila te ga oštetila.

26. Dakle, do štetnog događaja je došlo uporabom vozila na površini kojom se kreću vozila s obzirom na djelatnost kojom se bavi vlasnica nekretnine L. K. (iznajmljivanje apartmana i to u kući uz koju se nalazi predmetno parkiralište), pa se stoga isto dvorište smatra površinom na kojoj se odvija promet, iako je taj promet ograničenog opsega.

27. Kako je do štetnog događaja došlo uporabom vozila na površini na kojoj se odvija promet, tuženik pod 1) je na temelju odredbe čl. 22. st. 3. ZOOP pasivno legitimiran u ovom postupku te je kao osiguratelj u obvezi tužitelju naknaditi štetu.

28. U vezi iskaza svjedoka I. C., djelatnika … K., navesti je da je isti iskazao kako je prema izgledu lica mjesta zaključio da se štetni događaj dogodio na dvorištu, što je navedeno i u izvješću policije. Takav iskaz svjedoka C. i sadržaj izvješća policije ne dovode u pitanje prednja činjenična utvrđenja jer se štetni događaj, kako je to navedeno, zbio na prostoru koji se koristi u vezi djelatnosti iznajmljivanja apartmana, a na koje dvorište pristup vozilom imaju gosti apartmana i osobe zainteresirane za iznajmljivanje, budući da dvorište nema ulazna vrata.

29. S obzirom na sve navedeno, ovaj drugostupanjski sud smatra da nije bilo potrebe provoditi dokaz saslušanjem svjedokinje L. K. kao ni izvođenjem očevida na okolnosti izgleda mjesta štetnog događaja kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja u pobijanoj odluci.

30. U konkretnom slučaju, kako je to navedeno, tuženica pod 2) štetu je počinila vozilom koje je u njenom vlasništvu pa za istu odgovara temeljem čl. 1069. u vezi čl. 1064. ZOO. U vrijeme štetnog događaja navedeno vozilo je bilo osigurano temeljem sklopljene police kod tuženika pod 1) pa postoji odgovornost za naknadu štete temeljem police sukladno odredbi čl. 22. st. 3. ZOOP. Budući da su oba tuženika u mirnom postupku odbila nadoknaditi štetu, to tužitelj kao oštećenik ima pravo u ovom postupku potraživati naknadu štete od oba tuženika solidarno pa stoga tuženica pod 2) neosnovano smatra da ona nije pasivno legitimirana u ovom postupku.

31. U odnosu na žalbene navode tuženika pod 1) da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kada je tužitelju dosudio štetu na vozilu prema cijenama u Nj., pri čemu se u žalbi poziva na H. k. o pravu koje se primjenjuje na prometne nezgode na cestama od 4. svibnja 1971. (S. l. …, M. u. broj 26/71 – dalje: H. k.), valja reći da je mjerodavno pravo, u smislu čl. 3. H. k., unutrašnje pravo države na čijem se području dogodila prometna nezgoda.

32. U konkretnom slučaju, pobijana odluka nije donijeta suprotno navedenoj Konvenciji jer je prvostupanjski sud primijenio mjerodavno pravo R. H., dakle odredbe ZOO koje reguliraju kako vrstu tako i opseg naknade. Pri tome se ističe da sukladno mjerodavnim odredbama ZOO tužitelj mora biti u cijelosti obeštećen, dakle njegova materijalna situacija treba biti dovedena u onakvo stanje u kakvom je ista bila prije štetnog događaja, pa kako je tužitelj njemački državljanin sa prebivalištem u N. te kako je vozilo registrirano u Nj., to i po ocjeni ovog suda u takvoj situaciji isti ima pravo na obeštećenje prema cijenama u R. Nj., neovisno o tome je li obzirom na vrijeme boravka u R. H. mogao vozilo popraviti i u R. H.

33. U prilog ovom stavu ide i stajalište izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-840/21 u kojoj je izrazio shvaćanje da strani državljanin ima pravo na naknadu troškova izvida i procjene štete te popravka vozila koju je izvršio u zemlji registracije vozila, prema cijenama u toj zemlji, neovisno o tome je li obzirom na vrijeme boravka u R. H. mogao vozilo popraviti i u R. H.

34. Stoga, a suprotno žalbenim navodima tuženika pod 1), nije bilo potrebe provoditi ni dopunu prometnog vještačenja na okolnosti izračuna visine štete i prema cijenama kao i na okolnost koliko vremena bi rada i materijala popravka u Republici Hrvatskoj,

bilo potrebno da se vozilo popravi u Republici Hrvatskoj kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja.

35. Pravilno je prvostupanjski sud, i po ocjeni ovog suda, na temelju provedenog vještačenja utvrdio da šteta na tužiteljevom vozilu iznosi 1.977,82 EUR-a, pri čemu se ističe da je tuženik pod 1) tijekom postupka načelno osporavao izračun štete u EUR-ima smatrajući da bi se šteta trebala utvrditi prema cijenama rada i materijala tj. popravka po cijenama u R. H. Kako se vještačenje temelji na cijenama u R. Nj., sud prvog stupnja je valjano primijenio materijalno pravo kada je tužitelju dosudio naknadu štete u iznosu od 1.977,82 EUR-a.

36. Prvostupanjski sud je pravilno dosudio tužitelju i trošak poreza na dodanu vrijednost, sadržanog u cijeni popravka tužiteljevog vozila, jer tužitelj ima pravo na naknadu koja uključuje i porez na dodanu vrijednost, bez obzira što njegovo vozilo nije popravljeno, jer će isti biti obvezan platiti i taj porez. Ovo stoga što je naplata navedenog poreza propisana zakonska obveza svakog pružatelja usluga, pa stoga, suprotno žalbenim navodima tuženika pod 1) prvostupanjski sud, dosudivši tužitelju i taj trošak nije pogrešno primijenio materijalno pravo.

37. Navedeno pravno shvaćanje je u skladu sa shvaćanjem zauzetim na četvrtoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. prosinca 2013. koje glasi: „Oštećenik ima pravo na naknadu štete koja uključuje i porez na dodanu vrijednost iako nije popravio oštećenu stvar niti je imao izdatke radi popravljanja stvari."

38. U odnosu na zahtjev tužitelja za naknadu troškova (PTT troškova, telefon i sl.) u iznosu od 25,00 EUR-a, navesti je da je prvostupanjski sud tužitelju priznao troškove vezano za slanje dopisa u navedenom iznosu, smatrajući da je činjenica slanja dopisa dokazana jer su podnesci priloženi u spisu, a o visini naknade je odlučio po slobodnoj ocjeni temeljem odredbe čl. 223. ZPP.

39. Iz spisa predmeta proizlazi da je tužitelj tuženiku pod 1) poslao odštetni zahtjev putem e-maila (16. siječnja 2012.), a odštetni zahtjev tuženici pod 2) uputio putem pošte s povratnicom (20. kolovoza 2012.), kao i prigovor tuženiku pod 1) (18. travnja 2012.) iz čega proizlazi da su samo dva dopisa predana na poštu kao pošiljke, te jedan dopis upućen putem e-maila, s time da tužitelj u tužbi ni tijekom postupka nije naveo za koliko telefonskih kontakata traži naknadu. Kod takvog stanja stvari za zaključiti je da bi se, po slobodnoj ocjeni, radilo o trošku nastalom u iznosu od 45,00 kn odnosno u iznosu od 6,00 EUR-a, a ne, kako to zaključuje i dosuđuje prvostupanjski sud, u iznosu od 25,00 EUR-a.

40. Stoga je tužbeni zahtjev u navedenom dijelu osnovan za iznos od 6,00 EUR-a sa pripadajućim zateznim kamatama, a u preostalom dijelu preko iznosa od 6,00 EUR- a do zatraženih 25,00 EUR-a neosnovan.

41. Tuženik pod 1) u žalbi neosnovano osporava i početak tijeka zatezne kamate na dosuđeni iznos glavnice od 1.977,82 EUR-a, ističući da se radi o nerepariranoj šteti tj. nenovčanoj imovinskoj šteti pa da sukladno čl. 1086. i čl. 1089. ZOO kamata teče od dana donošenja prvostupanjske presude, a ne od dana podnošenja odštetnog zahtjeva u mirnom postupku (20. kolovoza 2012.) kako je to utvrdio i dosudio prvostupanjski sud. Također i tuženica pod 2) prigovara tijeku zateznih kamata.

42. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odlukama broj Rev-550/2014. od 18. studenoga 2015., Rev-934/2014. od 5. travnja 2017., Rev-2026/2016. od 8. svibnja 2019. i dr., a koje pravno shvaćanje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, pri donošenju odluke o tijeku zateznih kamata na dosuđenu neimovinsku i imovinsku štetu sud je dužan cijeniti odredbu čl. 12. st. 4. ZOOP kojom je propisano da u slučaju neizvršenja obveze isplate naknade štete u roku iz st. 1. toga članka oštećena osoba uz dužni iznos naknade štete, ima pravo i na isplatu iznosa kamata i to od dana podnošenja odštetnog zahtjeva.

43. Dakle, tužitelju pripada pravo na isplatu zateznih kamata na imovinsku štetu tekućih od dana 20. kolovoza 2012. kako je to pravilno dosudio prvostupanjski sud. 44. Slijedom iznesenog, u pogledu glavne stvari valjalo je na temelju odredbe čl. 373.a i čl. 368. st.1. ZPP odlučiti kao pod toč. I i II izreke ove drugostupanjske presude.

45. S obzirom da je prvostupanjska presuda djelomično preinačena, trebalo je odlučiti o troškovima postupka temeljem odredbe čl. 166. st. 2. ZPP.

46. Djelomičnim preinačenjem presude tužitelj nije uspio u sporu samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi pa mu stoga na temelju odredbe čl. 154. st. 3. i čl. 155. ZPP pripada naknada troškova postupka u iznosu koji je pravilno utvrdio prvostupanjski sud (12.527,92 kn).

47. Odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na žalbe jer ta procesna radnja, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda nije bila potrebna za vođenje ovog postupka (čl. 155. st. 1. ZPP).

48. Stoga je o troškovima postupka odlučeno kao pod toč. I i III izreke ove drugostupanjske presude.

49. U nepobijanom dijelu pod toč. III. izreke, ista prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena.

Zadar, 21. srpnja 2022.

Predsjednica vijeća

Sanja Prosenica, v.r.