REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Psp-38/2021

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Splitu po sudcu ovog suda Branku Malenici, u pravnoj stvari tužitelja pod 1 O. S. iz S. P., A. S., C., S.,

O. … i pod 2 N. S. iz K., O…., koje zastupaju punomoćnici M. i I. A., odvjetnici u V., protiv tužene D. K. iz K., O. …,

koju zastupa punomoćnik V. D., odvjetnik u S., radi zaštite od

uznemiravanja, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 10. svibnja 2022. u nazočnosti parničnih stranaka i njihovih punomoćnika, na ročištu radi objave dana 20. srpnja 2022.

p r e s u d i o  j e

Nalaže se tuženoj, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, na nekretnini izgrađenoj na čest. zgr. 1303 i dijelu čest. zem. 975 K.O. K., anagrafske oznake Z.-F. obaviti demontažu pokrova od mediteran crijepa,

demontažu vanjske građevne stolarije: ulaznih vrata i prozora, demontažu unutarnje građevne stolarije (vrata), demontažu sanitarija, obaviti rušenje armirano betonske krovne konstrukcije, rušenje pregradnih zidova, rušenje vanjskih zidova te rušenje dvokrakog vanjskog stubišta te joj se nalaže pod prijetnjom zakonskih posljedica i ovrhe, suzdržati od bilo kakvih daljnjih ili drugih građevinskih i sličnih radova na predmetnoj nekretnini.

r i j e š i o  j e

I Odbija se prijedlog radi određivanja privremene mjere koji glasi:

"Obvezuje se tužena D. K. iz K., Z.-F., do

pravomoćnog okončanja ovog postupka obustaviti i ne poduzimati nikakve daljnje građevinske ili zanatske radove na drugom katu objekta u K., Z.-

F., vlasništvo F. S.."

II Nalaže se tuženoj, u roku od 15 dana, naknaditi tužitelju pod 1 trošak postupka u iznosu od 16.350,00 kn kn, sa zakonskom zateznom kamatom koja na označeni iznos teče od dana presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri (3) postotna poena.

III Nalaže se tužitelju pod 2, u roku od 15 dana, naknaditi tuženoj trošak postupka u iznosu od 10.312,50 kn.

Obrazloženje

1. Dana 30. srpnja 1996. ranije označeni tužitelj F. S. ustao je protiv tužene tužbom pod poslovnim brojem I.-847/96, koju je podneskom od 22. prosinca 1997. uredio postavljenim tužbenim zahtjevom radi rušenja novo izgrađenog drugog kata na stojnoj kući u K., Z.-F., položenoj na nekretninama

oznake čest. zgr. 1303 i čest. zem. 975 K.O. K.. Navodi kako je vlasništvo predmetne nekretnine stekao oporučnim raspolaganjem supruge M. S. rođ.

V. i kako je njegov sin O. S. koristio ovu kuću do odlaska u S., nakon čega je u tom objektu ostala stanovati tužena, koja je naknadno zasnovala novu bračnu zajednicu s M. S.. Dodaje kako se u osobne odnose nevjeste nije

miješao, niti joj je radio probleme zbog korištenja nekretnine, ali je nakon određenog vremena sa svojim izvanbračnim suprugom započela izvoditi radove na nadogradnji predmetne kuće, a nastavila ih je i nakon njegovih upozorenja kako na to nema nikakva prava. Pored toga, ranije označeni tužitelj podnio je prijedlog radi određivanja privremene mjere čiji je sadržaj praktički istovjetan točki I izreke rješenja ove odluke.

2. Rješenjem br. I.-874/96 od 19. veljače 2003. utvrđen je prekid postupka zbog smrti ranijeg tužitelja F. S., a nastavljen je rješenjem br. I.-874/96 od

2. prosinca 2020. u odnosu na njegove nasljednike, ovdje tužitelje pod 1 O. S. (dalje tužitelj) i pod 2 N. S., nakon čega je spis zaveden pod novim poslovnim brojem P.-38/2021.

3. U svom odgovoru od 25. studenog 1997. tužena se iz opreza usprotivila tužbi od 30. srpnja 1996. kao nerazumljivoj i neurednoj, a u svom podnesku od 31. svibnja 2021. osporila aktivnu legitimaciju tužitelja, odnosno pravo vlasništva u odnosu na predmetnu nekretninu, dodajući kako je, kao zakonita, istinita i poštena posjednica, imala pravo graditi na nekretnini, tako da je vlasništvo sporne etaže, osim dosjelošću, stekla i građenjem te se kao posjednica upisala u službenoj katastarskoj evidenciji. Pored toga ističe kako je na predmetnoj nekretnini izvela radove koji su nužni i korisni te neophodni za normalno stanovanje u nekretnini, kojoj je na ovaj način povećana vrijednost.

4. Podneskom od 31. prosinca 2021. tužitelji su konačno postavili tužbeni zahtjev na način koji je praktički istovjetan izreci ove presude.

5. U tijeku postupka izvedeni su dokazi pregledom zapisnika ovog suda br. O- 1568/86 od 27. svibnja 1987. i dopisa od 23. prosinca 1986., oporuke od 11. rujna 1986., zahtjeva za zaustavljanje bespravne gradnje od 1. kolovoza 1996., rješenja o nasljeđivanju ovog suda broj O-1568/86 od 28. travnja 1987., broj O-483/03 od 20. ožujka 2003., broj O-3574/13 od 29. prosinca 2014., broj O-1258/67 od 31. svibnja 1974., K. suda u V. broj O-131/53 od 22. studenog 1954., pregledom parničnog spisa ovog suda br. P.-57/17, upisnika građevinskih dozvola, očevidom održanim na licu mjesta 29. rujna 2021. uz sudjelovanje sudske vještakinje za graditeljstvo J. M., pregledom njezinog nalaza od 26. studenog 2021. i očitovanja od 8. veljače 2022. s prilozima, ovjerovljene izjave od 20. rujna 2021., specifikacije radova izvedenih na predmetnoj nekretnini, zapisnika ovog suda br. K.-345/03 od 26. listopada 2009. i računa tužene priloženih uz podnesak od 11.

studenog 2021., oporuke M. V. pok. J., nalaza sudskog vještaka za

geodeziju R. R. od 5. prosinca 2019. za potrebe parnice P.-57/17 i njegovog očitovanja od 127. rujna 2020., saslušanjem svjedoka N. V. ,

N. Z., M. S. i M. V. te parničnih stranaka.

6. Stranke su zatražile naknadu parničnog troška.

7. Tužbeni zahtjev je osnovan u odnosu na tužitelja, dok je u odnosu na tužitelja pod 2 neosnovan.

8. Među strankama je kao sporno valjalo utvrditi jesu li tužitelji aktivno legitimirani zahtijevati u odnosu na tužene zaštitu od uznemiravanja rušenjem druge etaže kuće, odnosno utvrditi ima li tužena pravo na tu nadogradnju.

9. Odredbom iz čl. 167. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („NN“ br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09, dalje ZV) propisano je kako u slučaju kada treća osoba bespravno uznemirava vlasnika na drugi način, a ne oduzimanjem stvari, vlasnik može zahtijevati prestanak uznemiravanja sudskim putem. U tom slučaju mora dokazati da je vlasnik stvari i da ga druga osoba uznemirava u njegovim vlasničkim ovlaštenjima, a ako ta osoba tvrdi kako ima pravo poduzimati ono što uznemirava vlasnika, na njoj je teret dokazivanja tog prava, kako propisuje odredba iz st. 2. istog članka. Prema st. 4., pravo na zaštitu ima i onaj tko u postupku pred sudom dokaže pravni temelj i istiniti način stjecanja svog posjeda, odnosno status predmnijevanog vlasnika, a u tom slučaju na odgovarajući način se primjenjuju pravila o vlasničkoj tužbi predmnijevanog vlasnika.

10. Odredbom iz čl. 156. st. 1. ZV propisano je kako se dogradnjom, nadogradnjom ili preuređenjem (adaptacijom) zgrada, odnosno prostorija u suvlasničkim, zajedničkim ili tuđim zgradama, kao ni njihovom prigradnjom, ugradnjom ili ulaganjem, ne može steći vlasništvo, ako nije što drugo odredio vlasnik dograđene, nadograđene, odnosno prigrađene nekretnine.

11. Odredbom iz čl. 159 st. 1. ZV propisano je kako se dosjelošću stječe vlasništvo stvari samostalnim posjedom te stvari ako taj ima zakonom određenu kakvoću i neprekidno traje zakonom određeno vrijeme, a posjednik je sposoban biti vlasnikom. Samostalni posjednik nekretnine čiji je posjed zakonit, istinit i pošten, stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom deset godina neprekidnog samostalnog posjedovanja, kako to propisuje odredba iz st. 2., a ukoliko je posjed barem pošten,

takav posjednik nekretnine stječe vlasništvo protekom dvadeset godina neprekidnog samostalnog posjedovanja, kako to propisuje odredba iz st. 3. Ovome valja dodati kako učinci dosjelosti nastupaju po samom zakonu, u trenutku kad se ispune za to zakonom određene pretpostavke, bez upisa u zemljišne knjige, ali je stjecatelj ovlašten ishoditi upis stečenog prava vlasništva. Dosjelošću se činjenično stanje pretvara u pravno, a posjednik stječe ono što je do tada posjedovao kroz zakonom određeno vrijeme, dok na drugoj strani nastaje gubitak prava vlasništva osobe koja je do tada bila vlasnik. Dakle, za redovitu dosjelost traži se kvalificirani posjed, što znači zakonit, istinit i pošten, a za izvanrednu dosjelost dovoljno je da je posjed barem pošten i to poštenje se zakonski presumira.

12. U skladu s dokazima koji su priloženi i izvedeni u tijeku ovog postupka te na temelju dokazne građe koja je priložena u pregledanom parničnom spisu ovog suda broj P.-57/2017 (po tužbi O. S. protiv tužene D. K., radi

iseljenja i predaje u posjed kuće i okućnice položene na nekretninama oznake čest. zgr. 1303 i čest. zem. 975 K.O. K.), za navesti je kako slijedi.

13. Pregledom vlasničkog lista od 30. svibnja 2021. razvidno je kako su nekretnine oznake čest. zgr. 1303, radionica i čest. zem. 975, vrtal, Z.U. 2292 K.O. K. upisane kao vlasništvo D. V.-K. žene J. za cijelo.

14. Pregledom rješenja o nasljeđivanju K. suda u V. broj O-131/53

od 22. studenog 1954., razvidno je kako je D. V. ženu J. (umrlu 18.

studenog 1953.) naslijedio sin M. V., J. iz K..

15. Pregledom rješenja o nasljeđivanju broj O-1258/67 od 31. svibnja 1974. razvidno je kako su M. V. pok. J., kovača iz K. (umro 27. studenog 1967.), naslijedile supruga A. V. rođ. V., kćerke M. S. i D.

B. te unuci M. V. pok. J. i N. V. pok. J., dok ga je u

odnosu na ovdje spornu nekretninu (tezu u kojoj je kovačnica i mirinu) naslijedila supruga A. V. za cijelo.

16. Pregledom rješenja o nasljeđivanju broj O-1568/86 od 28. travnja 1987. i oporuke od 11. rujna 1986. razvidno je kako je M. S. rođ. V. (umrla 22.

rujna 1986.) naslijedio suprug F. S. u odnosu na cjelokupnu imovinu,

uključujući i stambenu kuću u K., V. N. .

17. Pregledom rješenja o nasljeđivanju broj O-483/03 od 20. ožujka 2003. razvidno je kako su F. S. (umro 25. prosinca 2002.) naslijedili na istovjetne dijelove sinovi, ovdje tužitelj O. S. i G. S., kojeg je nakon smrti 10.

studenog 2013. naslijedio sin, ovdje tužitelj pod 2 N. S., kako to proizlazi iz rješenja o nasljeđivanju broj O-3574/13 od 29. prosinca 2014.

18. Pregledom povijesnih posjedovnih listova broj 772 i 1432 te prijepisa posjedovnog lista 1432 U. za katastar S., I. V. od 30. svibnja 2021.,

razvidno je kako su osnutka katastra na otoku V. 1953., ovdje sporne nekretnine bile upisane kao posjed M. V. za cijelo, dok su od 1995. upisane kao isključivi posjed tužene, sve temeljem provedenih izvida na licu mjesta, kako to proizlazi iz zapisnika U. za katastarsko-geodetske poslove, I. V. od 3.

srpnja 1995.

19. Pregledom presude O. suda u S. broj I.-326/96 od 3. rujna 1997., razvidno je kako je ovom pravomoćnom sudskom odlukom razveden brak tužitelja i tužene sklopljen 4. svibnja 1977. i kako su u tijeku njegovog trajanja rođena djeca S. S. dana 17. listopada 1987. i F. S. dana 28. rujna 1989.

20. Pregledom rješenja o građevinskoj dozvoli od 22. siječnja 1980. razvidno je kako je tadašnji O. sekretarijat za poslove uprave O. V. izdao investitoru F. S. građevinsku dozvolu za nadogradnju obiteljske stambene

zgrade, kao i za izradu vanjskog stubišta do drugog kata obiteljske stambene zgrade u K., V. N. .

21. Pregledom nepravomoćne presude broj P.-57/2017 od 27. svibnja 2022. razvidno je kako je odbijen tužbeni zahtjev O. S. postavljen radi utvrđenja da tužena D. K. bez pravnog osnova drži u posjedu kuću i okućnicu u K.,

Z.-F., položenu na nekretninama oznake čest. zgr. 1303 i čest. zem. 975 K.O. K. te radi iseljenja i predaje ove nekretnine u posjed tužitelju, a ova odluka donesena je nakon utvrđenja kako tužena ima pravo koje je ovlašćuje na posjedovanje nekretnine.

22. Prilikom očevida održanog na licu mjesta 29. rujna 2021. uz sudjelovanje sudske vještakinje za graditeljstvo J. M., tužitelji su kao predmet spora

pokazali kuću u centru grada K., Z.-F. , do koje se pristupa

kroz vrata s ulične strane i preko vanjskog betonskog stubišta. Objekt se sastoji od nespornih etaža prizemlja i prvog kata te ovdje spornog drugog kata do kojeg se pristupa vanjskim betonskim stubištem, a između prvog i drugog kata unutarnje je betonsko stubište koje je izvan funkcije jer je zatvoreno drvenom pregradom. Nesporni prizemni prostor ima poseban ulaz i predstavlja uređeni apartman, koji se sastoji od spavaće sobe, kuhinje s blagovaonicom i kupaonicom. Ovaj apartman fizički je odvojen od ostatka prizemlja koje se koristi kao skladište za razne stvari tužene, a pored svega i sustav za grijanje koji nije u funkciji. Na nespornom prvom katu stan je koji se sastoji od dnevnog boravka i kuhinje, hodnika, spavaće sobe i kupaonice.

23. Prilikom očevida sud nije mogao pregledati sporni drugi kat, jer su u njemu boravili gosti tužene, stoga je suglasnošću stranaka, sudska vještakinja naknadno pristupila licu mjesta i pregledala ovu etažu kuće. U svom nalazu od 26. studenog 2021. utvrdila je kako se na drugom katu nalazi stan koji se sastoji od kuhinje s dnevnim boravkom, dvije sobe, kupaonice i hodnika. Potvrdila je kako je izlaz iz unutarnjeg stubišta zagrađen drvenom pregradom i dodala kako se s vanjskog dvokrakog stubišta pristupa na terasu s koje se ulazi u ovaj stan, a krov zgrade je kosa armirano betonska ploča s pokrovom od crijepa. Na osnovi iznesenog utvrđenja i pregleda lica mjesta, vještakinja smatra kako je prema dimenzijama današnje stambene zgrade i katastarskog prerisa, nekadašnja kovačnica bila uklopljena u dimenzije današnjeg stambenog objekta i to njegovog sjevernog dijela položenog na čest. zgr. 1303. Nije se mogla sa sigurnošću izjasniti jesu li vidljiv ostaci nekadašnje kovačke radnje, a dopušta mogućnost da je ostatak zida uz istočno pročelje građevine u prizemlju, ostatak nekadašnje stare zgrade ili ostatak ogradnog zida.

Iznesenom nalazu priložila je i popis svih radova potrebnih za dovođenje građevine u stanje kakvo je bilo prije nadogradnje drugog kata. U svom očitovanju na primjedbe stranaka od 8. veljače 2022. vještakinja potvrđuje kao je zapadni zid kuće zajednički zid sa susjedom, što je bio čest slučaj prilikom gradnje objekata u nizu, kako je u prizemnom prostoru vidljivo da je to bio zid bivše kovačnice, kako je istočni zid u prizemlju na kojem je izveden prozor, istočni betonski zid današnje "konobe", a uz njega vidljiv ostatak starijeg zida koji se produljuje do kraja terase prvog kata. Sigurna je kako je zapadni zid današnje zgrade originalni zid nekadašnje kovačnice, koji je na isti način nadograđen u visini prvog i drugog kata. Drži kako bi istočni zid konobe na kojem se u prizemlju nalazi prozor, trebao biti novije gradnje nego uz njega priljubljeni niži ostatak starog zida i njegov produžetak do kraja terase. Nakon očitovanja stranke nisu iskazale primjedbe, stoga se nalaz i mišljenje vještakinje smatraju stručnim i objektivnim. Ovome valja dodati kako se vještakinja nije izrijekom izjasnila predstavlja li sporna druga etaža kuće samostalnu uporabnu cjelinu, međutim to jasno proizlazi iz njezinog nalaza od 26. studenog 2021. u dijelu u kojem opisuje stanje drugog kata i označava taj prostor kao "stan". Naime, riječ "stan" sama po sebi u građevinskom smislu podrazumijeva samostalnu uporabnu cjelinu, a osnovne pretpostavke za takvu kvalifikaciju prostora je postojanje posebnog ulaza, bilo sa prostora suvlasničke zajednice ili sa javne površine te prostorije koje su neophodne u uporabnom smislu i to kuhinja te kupaonica, odnosno zahod. Kako druga etaža ima poseban pristup dvokrakim stubištem s prvog kata, a pored toga i nužne prostorije kuhinje i kupaonice te pored svega dvije spavaće sobe i hodnik, jasno je kako se radi o samostalnoj uporabnoj cjelini.

24. Pregledom nalaza sudskog vještaka za geodeziju R. R. od 5.

prosinca 2019. izrađenog za potrebe parnice br. P.-57/17 i njegovog očitovanja od

17. rujna 2020., razvidno je kako je ovaj vještak nakon provedenog očevida na licu mjesta u tom predmetu i pokazane kuće s okućnicom, čija je druga etaža predmet ovog spora, utvrdio kako je kuća građena kao objekt u nizu koji se sastoji od prizemlja i dva kata, kako se do nje pristupa preko dvorišta na kojem su vanjske betonska stube te identificirao čest. zgr. 1303 u cijelosti i dio čest. zem. 975, kao čestice na kojima je položena, a na skici lica mjesta taj dio omeđio je slovima. Preostali dio čest. zem. 975 po vještaku predstavlja dvorište uglavnom natkriveno terasama prvog i drugog kata u kojem su vanjske betonske stube. U dopuni vještva od 18. svibnja 2020. nije se mogao očitovati o tlocrtnoj površini današnjeg objekta u odnosu na tlocrtnu površinu nekadašnje prizemnice – kovačnice, jer ne raspolaže podacima o položaju i dimenzijama starog objekta, a u svom očitovanju na primjedbe tužitelja O. S. od 17. rujna 2020. navodi kako se od osnutka katastra čest. zgr. 1303 vodi kao zgrada, a čest. zem. 975 kao dvorište. Temeljem grafičkog dijela katastarskog operata zaključuje kako je objekt položen na čest. zgr. 1303 evidentiran na katastarskom planu prije 1911., ali mu nije poznato od kada je tako i tome dodaje kako sadašnja građevina nije evidentirana u službenim katastarskim planovima i kako bi o položaju građevine prije radova tužene i o korištenju postojećih starih zidova, trebalo angažirati vještaka građevinske struke. Konačno, na vještakov nalaz i dopune vještva parnične stranke nisu iskazale primjedbe kojim bi osporile ili kako dovele u sumnju njegovu stručnost i objektivnost, stoga ga je sud prihvatio u cijelosti i uz suglasnost stranaka koristio kao dokaz i u ovoj pravnoj stvari.

25. Što se tiče prigovora nedostataka aktivne legitimacije tužitelja, za navesti je kako iz nabrojanih isprava jasno proizlazi da su pravni prednici tužitelja O. S. njegovi roditelji M. i F. S., djed i baka M. i A. V. te

prabaka D. V. žena J., upisana vlasnica predmetnih nekretnina za cijelo. Spisu nije priložena isprava iz koje bi bilo razvidno da je tužiteljeva majka M. S. isključiva nasljednica spornih nekretnina nakon smrti majke A. V.,

međutim stanje u spisu i ostala građa jasno ukazuju na takav zaključak. Tako u parnici broj P.-57/17 tvrdi kako je njegova majka uzdržavala baku A. do kraja života, stoga su joj predmetne nekretnine, kao i ostala bakina imovina, prenesene u vlasništvo za cijelo, a u prilog tome ide sadržaj rješenja o nasljeđivanju broj O- 1258/67 od 31. svibnja 1974. iz kojeg je razvidno kako su svi nasljednici djeda M.

V., osim supruge A. i kćerke M. S., s prebivalištima u S., tako da

se isključivo tužiteljeva majka mogla brinuti o baki A.. Nadalje, valjalo je cijeniti oporuku M. S. od 11. rujna 1986. u kojoj se oporučiteljica označava jedinom vlasnicom stambene kuće u ulici V. N. a iz iskaza svjedoka J.

Ž., A. Ž., I. C., N. V., N. Z., koji su na ovu

okolnost saslušani u označeno sporu, proizlazi kako je tužiteljev otac F. S.

uvažavan kao isključivi posjednik, odnosno vlasnik nekretnine, bez spominjanja trećih osoba, bilo kao suvlasnika ili suposjednika. Svjedoci uopće ne spominju da bi ova nekretnina bila objekt sporova ili sukoba obitelji Straka i trećih osoba, a iz iskaza ovdje tužitelja pod 2 N. S. i njegove majke B. S., kao svjedoka,

proizlazi kako su nakon smrti F. S. njegovi sinovi, ovdje tužitelj O.

S. i njegov brat G. S. postigli sporazum o diobi naslijeđene suvlasničke zajednice po kojem je O. S. u isključivo vlasništvo pripala kuća čija je druga etaža predmet ove parnice, a njihovom suprugu i ocu G. druga, nesporna kuća u ulici Z.-F. za cijelo. Konačno, ni iz iskaza S. i F.

K. (djeca tužitelja i tužene) ne proizlazi da su prethodnih desetljeća bili ometani ili osporavani u posjedovanju predmetne nekretnine, a na kraju svega valjalo je cijeniti i iskaz tužene u predmetu P.-57/17, kada govori o motivima preseljenja u K., kao i okolnostima gradnje objekta. Naime, navodi kako je na otok doselila po pozivu roditelja tužitelja koji su im dali do znanja kako će im "omogućiti stvoriti dom" i ponudili življenje u kući na mjestu stare kovačnice koju su trebali zajedno izgraditi i tome dodaje kako u suprotnom ne bi ulagala ili kako doprinosila tim radovima. Dakle, tužena ističe kako ne bi doselila u K. i sudjelovala u radovima na izgradnji kuće koja ne bi postala suvlasništvo nje i tadašnjeg supruga, što sud može prihvatiti kao razložan argument. Analogno tako iznesenom stavu, sasvim je logično zaključiti da se pogotovo ne bi preselila iz S. i upuštala u zahtjevan projekt gradnje da nekretnina nije bila isključivo vlasništvo suprugovih roditelja, već suvlasnička zajednica nasljednika njegove bake A. V.. U svakom slučaju, na temelju raspoložive dokazne građe utvrđeno je kako su tužiteljevi roditelji desetljećima bili u samostalnom i neosporavanom posjedu predmetnih nekretnina, kako su te ovlasti prenijeli na sinove u cijelosti, nakon čega su O. i G. S. postigli usmenu diobu suvlasničke zajednice, po kojoj je ovdje tužitelju pripala kuća u ulici Z.-

F. , a bratu G. druga kuća u ulici Z.-F.

Nakon tog pravnog posla, koji je očito proizveo očekivane pravne učinke među njegovim sudionicima, a uvažavali su ga i njihovi nasljednici, tužitelj O. S.

postao je zakoniti i pošteni stjecatelj kuće čiji je drugi kat predmet spora, uz napomenu kako je ova etaža nesporno izgrađena naknadno po tuženoj. Kod takvog stanja stvari, nedvojbeno je utvrđeno kako je tužitelj aktivno legitimiran u ovom sporu, jer je dokazao kako je predmnijevani vlasnik nekretnina i zbog toga ovlašten zahtijevati sudsku zaštitu. Nasuprot tome, tužitelj pod 2, kao nasljednik G.

S., nema vlasničkih ili suvlasničkih ovlasti u odnosu na predmetne nekretnine, jer ih je njegov otac postignutom diobom prepustio bratu O. u cijelosti, a istodobno stekao vlasništvo druge kuće u K. za cijelo, što znači da tužitelj N. S.

nema pravo postavljati vlasnički zahtjev prema tuženoj ili trećim osobama, zbog čega je i predmetna tužba u odnosu na ovu stranku neosnovana.

26. Što se tiče statusa tužene u odnosu na predmetnu nekretninu i njezine tvrdnje o stjecanju prava vlasništva dosjelošću i građenjem, prije svega je valjalo utvrditi činjenice i okolnosti u vezi gradnje i nastanka ovog objekta te njezinog stupanja u posjed nekretnine. U braku s tužiteljem bila je od 1977. do 1997., kako to proizlazi iz sudske presude, a iz njezinog iskaza proizlazi kako je u Komižu doselila 1980. ili 1981., kada su roditelji tužitelja dobili građevinsku dozvolu radi adaptacije postojećeg objekta te kako su radovi okončani 1985. U odnosu na troškove ovog projekta, smatra kako su građevinski materijal plaćali podjednako svekar F.

S., s jedne strane te ona i tužitelj, s druge strane, dok su fizičke poslove obavljali članovi obitelji uz pomoć prijatelja, uz napomenu kako nije sporno da su stranke za vrijeme trajanja braka bile u radnom odnosu i to tužitelj kao pomorac, a tužena na službeničkim poslovima u pošti. Dakle, sasvim je logično i životno da su roditelji tužitelja te tužitelj i tužena, kao tadašnji bračni drugovi, zajedničkim radom i sredstvima izgradili objekt koji se sastojao od prizemlja i kata, u koji su stranke uselile 1985. i u njemu živjele s dvoje malodobne djece do 1990. ili 1991., kada je tužitelj odselio u S.. Izneseno stajalište potvrđuju i svjedoci N. V. i M. V.,

koji se sjećaju kako su radove izvodili F. S. uz pomoć stranaka, a njihove iskaze valjalo je cijeniti jer se radi o domaćim ljudima, odnosno rođaku i prijatelju obitelji S., koji su pomagali kod zahtjevnijih radova, stoga je očekivano da su imali neposredna i objektivna saznanja o sudionicima ovih poslova. Osim toga, sud je i u parnici broj P.-57/17 utvrdio istovjetno činjenično stanje, kako na okolnost gradnje objekta, kronologije izvođenja radova i useljenja, tako i u odnosu na sudionike tog projekta i njihovog pojedinačnog doprinosa u financijskom i fizičkom smislu. Slijedom iznijetog, jasno je kako je na zemljištu vlasništva M. S., ulaganjem rada i sredstava tužiteljevih roditelja te tužitelja i tužene, a u skladu s načelom jedinstva zemljišta i zgrade, na ovdje spornim nekretninama čest. zgr. 1303 u cijelosti i na dijelu čest. zem. 975, nastala nova suvlasnička zajednica. Kako je tužena sudjelovala u izvedenim radovima, dijelom ih i financirala, a pored svega u to vrijeme bila u bračnoj zajednici s tužiteljem, jasno je kako je po osnovama gradnje i bračne stečevine stekla određeni suvlasnički dio u odnosu na novoizgrađenu kuću, koja se tada sastojala od prizemlja i kata. Ovaj suvlasnički dio nije točno utvrđen, jer stranke nisu predložile izvođenje dokaza na tu okolnost, ali za takvo utvrđenje u ovoj pravnoj stvari i nije bilo potrebe. Naime, cijeneći doprinos svakog od ostalih sudionika iz obitelji Straka (tužitelja i njegovih roditelja), nedvojbeno kako taj suvlasnički dio tužene nije veći od polovine cjeline nekretnine, već znatno manji, a kako je tužitelj isključivi nasljednik roditelja, jasno je kako je njegov suvlasnički dio barem 51% od ukupnosti nekretnine, a svakako i znatno veći. Kod takvog stanja stvari, tužena je sve vrijeme, od dovršetka radova i useljenja 1985. pa tako i nakon odlaska tužitelja u S., znala ili morala znati da ima suvlasničko, a ne isključivo vlasničko pravo na nekretnini te da joj zbog toga pripada pravo na njezin suposjed, a ne isključivi posjed, jer bi ga u svakom trenutku morala dijeliti s tužiteljem, kao suvlasnikom. Pod pretpostavkom da izneseno nije točno, tužena je barem nakon zaprimanja predmetne tužbe ranijeg tužitelja F. S. saznala za stav i protivljenje ostalih suvlasnika njezinim radovima na nadogradnji, a sud smatra kako joj je protivljenje iskazano i prije toga, budući podnositelj u tužbi od 30. srpnja 1997. navodi kako se tužena oglušila na njegova upozorenja i nastavila s radovima, što je sasvim logično. Naime, za očekivati je da je tužiteljev otac, po saznanju za radove, prvo pokušao kontaktirati tuženu i spriječiti njihovo izvođenje izdavanjem usmenih upozorenja, a tek nakon toga zatražiti sudsku zaštitu, kao bitno teži, dugotrajniji i skuplji način zaštite povrijeđenih prava. Dakle, u trenutku početka izvođenja radova na nadogradnji spornog drugog kata 1996., kako navodi izvanbračni suprug tužene, ovdje svjedok M. S., njezin posjed bio je zakonit i istinit, jer nije pribavljen silom ili prijevarom, a imala je i pravo na njega. Međutim, zbog iznesenih razloga nikako nije mogla imati status poštenog posjednika nekretnine za cijelo, a upravo je poštenje posjeda osnovna pretpostavka za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, kako to propisuju ranije citirane odredbe iz čl. 159. ZV. U svakom slučaju, tvrdnje tužene o stjecanju prava vlasništva drugog kata dosjelošću nemaju valjanog činjeničnog i zakonskog uporišta, a nemaju ni one o stjecanju tog prava građenjem. Naime, iz stanja u spisu jasno proizlazi kako su radovi na nadogradnji započeli 1996., a okončani 2002. izgradnjom posebnog pristupnog vanjskog dvokrakog betonskog stubišta (svjedoci S. i V., računi tužene iz 1996. i 1997.), nakon čega je prostor definiran kao samostalna uporabna cjelina, što znači da je i u odnosu na građenje valjalo cijeniti odredbe ZV, koji je stupio na snagu 1. siječnja 1997. Kako tužena, kao suvlasnik manjeg dijela nekretnine, od početka radova nije imala suglasnost, već iskazano protivljenje većinskih suvlasnika F. S. i tužitelja za njihovim izvođenjem, to primjenom citirane odredbe iz čl. 156. st. 1. ZV nije mogla postati vlasnik nadograđenog drugog kata. Osim toga, ne stoje njezini navodi o nužnim i korisnim radovima, neophodnim za stanovanje, već o radovima koji premašuju poslove redovite uprave i predstavljaju izvanredne poslove, u smislu odredbi iz čl. 41. ZV, jer se radi o nadogradnji kojom je stvorena nova stambena cjelina, a za takvo postupanje potrebna je suglasnost svih suvlasnika, što ovdje nije slučaj. Konačno, očitujući se na navode o neophodnosti spornih radova, valjalo je cijeniti kako je tužena u tijeku 2002. uredila dio prostora u prizemlja kuće i pretvorila ga u samostalnu uporabnu cjelinu, odnosno apartman (spavaća soba, kuhinja s blagovaonicom i kupaonicom) s posebnim ulazom, koji se iznajmljuje gostima, kako to spominje svjedok S.. Dakle, u situaciji protivljenja ostalih vlasnika, očito je kako nadogradnja drugog kata kuće nije bila neophodna, već se potreban stambeni prostor za tuženu, njezinu djecu i supruga, mogao riješiti i na drugi, zakonom primjeren način, što istodobno znači da u ovom slučaju uklanjanje predmetnog kata kuće ne može ugroziti pravo na dom tužene i njezine obitelji, jer su preostale etaže prizemlja i prvog kata svojom površinom, rasporedom, uređenjem i opremljenošću, sasvim dostatne i primjerene za sve članove.

27. Na temelju svega iznesenog, nedvojbeno je kako tužena nije imala pravo na nadogradnju drugog kata kuće u K., niti je to pravo naknadno stekla, stoga je tužiteljev vlasnički zahtjev za zaštitom nekretnine osnovan, dok je zbog nedostatka aktivne legitimacije neosnovan zahtjev tužitelja pod 2. S tim u vezi, tuženoj je valjalo naložiti poduzimanje radnji koje je sudska vještakinja za graditeljstvo u svom nalazu popisala kao potrebne u cilju uklanjanja cjelokupne strukture ove etaže, radi čega je odlučeno kao u izreci presude.

28. Unatoč prihvaćenom tužbenom zahtjevu, prijedlog radi određivanja privremene mjere trebalo je odbiti u cijelosti, jer su zbog proteka vremena radovi na predmetnoj nekretnini davno dovršeni, a objekt u građevinskom smislu definiran, stoga je određivanje privremene mjere izgubilo svrhu, a nisu se ostvarile pretpostavke propisane odredbom iz čl. 346. Ovršnog zakona (NN 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17) po kojoj je predlagatelj osiguranja trebao ne samo učiniti vjerojatnim postojanje svoje tražbine, već učiniti vjerojatnim i opasnost da bi bez takve mjere protivnik osiguranja spriječio ili znatno otežao ostvarenje njegove tražbine, odnosno da je ona neophodna kako bi se spriječilo nasilje ili nastanak prijeteće nenadoknadive štete, radi čega je odlučeno kao u točki I izreke rješenja.

29. S obzirom na ishod parnice, tužitelj u skladu s odredbom iz članka 154. stavka 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje ZPP) ima u odnosu na tuženu pravo na naknadu troška, a tužena to pravo ima u odnosu na tužitelja pod 2,

uz dodatak kako vrijednost predmeta spora iznosi 15.000,00 kn.

30. Tužitelju je priznat trošak sastava četiri obrazložena podneska od 19. kolovoza 2020., 8. srpnja i 31. prosinca 2021. te 15. veljače 2022., kao i zastupanja na ročištima održanim 10. lipnja, 15. srpnja i 29. rujna 2021.i 10. svibnja 2022. u iznosu od 1.000,00 kn za svaku radnju, a u skladu s Tbr. 7. toč. 1., Tbr. 8. toč. 1., Tbr. 9. toč. 1. i Tbr. 50. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN br. 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, dalje OT). Također mu je priznat trošak sastava podnesaka od 25. studenog 2020. i 24. kolovoza 2021. u iznosu od 250,00 kn za svaki, u skladu s Tbr. 8. toč. 3. OT, a pored toga i trošak zastupanja na ročištu održanom 26. siječnja 2022. u iznosu od 500,00 kn, u skladu sa Tbr. 9. toč. 2. OT, jer se tom prilikom raspravljalo samo o procesnim pitanjima, dok se u više zatraženom dijelu njegov zahtjev drži neosnovanim. Dakle, priznat mu je trošak zastupanja u iznosu od 9.000,00 kn, koji je valjalo uvećati za 25% PDV, trošak očevida i vještačenja u zatraženom iznosu od 4.600,00 kn i trošak sudske pristojbe ove presude u iznosu od 500,00 kn, što daje ukupan parnični trošak u iznosu od 16.350,00 kn. Na označeni iznos tužitelj ima pravo i na isplatu zatražene kamate, u skladu i na način propisan odredbom iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje ZOO).

31. Tuženoj je priznat trošak sastava četiri obrazložena podneska od 31. svibnja, 22. srpnja i 11. studenog 2021. te 24. siječnja 2022., kao i zastupanja na ročištima održanim 10. lipnja i 15. srpnja 2021. te 10. svibnja 2022. u iznosu od 1.000,00 kn za svaku radnju, a u skladu s Tbr. 7. toč. 1., Tbr. 8. toč. 1., Tbr. 9. toč. 1. i Tbr. 50. OT. Također joj je priznat trošak sastava podnesaka od 25. studenog 1997.

i 8. travnja 2022. u iznosu od 250,00 kn za svaki, u skladu s Tbr. 8. toč. 3. OT, a pored toga i trošak zastupanja na ročištu održanom 26. siječnja 2022. u iznosu od 500,00 kn, u skladu sa Tbr. 9. toč. 2. OT i na ročištu održanom 4. veljače 2022. u iznosu od 250,00 kn, jer se prvom prilikom raspravljalo samo o procesnim pitanjima, a drugo ročište odgođeno je prije početka raspravljanja, tako da se u više zatraženom dijelu njezin zahtjev drži neosnovanim. Dakle, priznat joj je trošak zastupanja u iznosu od 8.250,00 kn, koji je valjalo uvećati za 25% PDV, tako da joj je priznat ukupan parnični trošak u iznosu od 10.312,50 kn.

32. Slijedom iznijetog, tuženoj je valjalo naložiti podmirenje troška tužitelja u iznosu od 16.350,00 kn, a tužitelju pod 2 naložiti naknadu troška tužene u iznosu od 10.312,50 kn, kako je i odlučeno u točkama II i III izreke rješenja.

Split, 20. srpnja 2022.

Sudac

Branko Malenica v. r.

PRAVNA POUKA Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka iste. Žalba se podnosi

Županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tužene