REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 61 Pž-1004/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Tatjane Kujundžić Novak, predsjednika vijeća, Mirne Maržić, suca izvjestitelja i Draženke Deladio, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja KONSTRUKTOR- INŽENJERING d.d. u stečaju, OIB 81356391287, Split, Svačićeva 4, kojeg zastupa punomoćnik Marija Jerončić Mandić, odvjetnik u Splitu, Lička 23, protiv tuženika PROJEKTNI BIRO KONSTRUKTOR d.o.o., OIB 27557094294, Split, Obala hrvatskog narodnog preporoda 6, kojeg zastupa punomoćnik Tomislav Krka, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Krka & Krka d.o.o., Split, Starčevićeva 13, radi pobijanja pravnih radnji stečajnog dužnika, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-226/2019-31 od 18. siječnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 20. srpnja 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-226/2019-31 od 18. siječnja 2022. u točki I. izreke i u dijelu točke II. izreke kojim je tužitelj obvezan na naknadu parničnog troška u iznosu od 35.000,00 kn.

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-226/2019-31 od 18. siječnja 2022. u dijelu točke II. izreke kojim je tužitelj obvezan na naknadu parničnog troška u iznosu od 3.125,00 kn i sudi:

Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troškova u iznosu od 3.125,00 kn (tritisućestodvadesetpet kuna), kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-226/2019-31 od 18. siječnja 2022. odbijen je tužbeni zahtjev za utvrđenje da su bez pravnog učinka prema stečajnoj masi tužitelja pravne radnje tužitelja i tuženika, i to Ugovor o prijenosu poslovnog udjela u trgovačkom društvu BAČVICE PLAŽA d.o.o. od 14. rujna 2016., potvrđen po javnom bilježniku pod brojem OV-7163/16 od 15. rujna 2016. i Ugovor o naknadi za prijenos udjela u trgovačkom društvu BAČVICE PLAŽA d.o.o. od 14. rujna 2016. i za poništenje navedenih pravnih radnji u odnosu tužiteljevu stečajnu masu, te za davanje izjave o prijenosu (vraćanju) poslovnih udjela pod rednim brojem 1 nominalne vrijednosti od 400,00 kn, pod rednim brojem 2 nominalne vrijednosti od 8.800,00 kn i pod rednim brojem 3 nominalne vrijednosti od 1.000,00 kn na tužitelja jer će u protivnom takvu izjavu o prijenosu zamijeniti navedena presuda (točka I. izreke), naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 38.125,00 kn, dok je odbijen tuženikov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 5.625,00 kn (točka II. izreke).

2. Protiv dijela navedene presude u kojem nije uspio u sporu (točka I. izreke i dio točke II. izreke kojim je obvezan na naknadu troškova) tužitelj je podnio žalbu zbog svih zakonom predviđenih razloga s prijedlogom da se ona preinači i prihvati tužbeni zahtjev, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Presuda je u pobijanom dijelu (točka I. izreke i dio točke II. izreke kojim je obvezan na naknadu troškova) ispitana na temelju odredaba članka 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14; dalje: ZPP) u granicama žalbenih razloga te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i pravilnu primjenu materijalnog prava.

6. Predmet spora je zahtjev za pobijanje pravnih radnji tužitelja kao stečajnog dužnika, i to Ugovora o prijenosu poslovnog udjela u trgovačkom društvu BAČVICE PLAŽA d.o.o. od 14. rujna 2016. (dalje: Ugovor o prijenosu) i Ugovora o naknadi za prijenos udjela u trgovačkom društvu BAČVICE PLAŽA d.o.o. od 14. rujna 2016. (dalje: Ugovor o naknadi) koji su nesporno sklopljeni između tužitelja kao prenositelja i tuženika kao preuzimatelja.

7. Pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda kako su u konkretnom slučaju ispunjene sve procesnopravne pretpostavke za pobijanje pravnih radnji tužitelja kao stečajnog dužnika. Naime, tužba je podnesena 15. svibnja 2019., dakle, unutar prekluzivnog roka iz članka 212. stavka 3. Stečajnog zakona („Narodne novine“ broj 71/15; dalje: SZ) u roku od godinu i pol dana od otvaranja stečajnoga postupka tužiteljem koji je otvoren rješenjem Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj St-1196/2016 od 16. studenoga 2017. Osim toga, tužba je, u skladu s odredbom članka 212. stavka 1. SZ-a, podnesena na temelju odobrenja suda danog zaključkom Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj St-1196/2016-461 od 13. svibnja 2019.

8. U odnosu na ispunjenje općih pretpostavki za pobijanje iz članka 198. stavka 1. SZ-a, nesporno je da je stečajni postupak nad tužiteljem otvoren rješenjem Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj St-1196/2016 od 16. studenoga 2017. čime je ispunjena prva opća pretpostavka za pobijanje, kao što je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud.

9. Međutim, prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da je ispunjena druga opća pretpostavka za pobijanje koja se odnosi na poduzimanje pobojnih pravnih radnji, odnosno poduzimanje pravnih radnji koje mogu biti objektom pobijanja koje su poduzete prije otvaranja stečajnog postupka nad tužiteljem. Naime, u odnosu na vrijeme poduzimanja (članak 209. SZ-a), nesporno je da su pobijane pravne radnje poduzete 14. rujna 2016., kada su sklopljeni Ugovor o prijenosu i Ugovor o naknadi. Budući da je nesporno da je prijedlog za otvaranje stečajnog postupka nad tužiteljem kao stečajnim dužnikom podnesen 6. svibnja 2016., dok je stečajni postupak nesporno otvoren 16. studenoga 2017., pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda kako su pobijane pravne radnje poduzete nakon podnošenja prijedloga, a prije otvaranja stečajnoga postupka nad tužiteljem kao stečajnim dužnikom. Međutim, suprotno utvrđenju prvostupanjskog suda u konkretnom slučaju se ne radi o pobojnim pravnim radnjama, odnosno radnjama koje mogu biti objekt pobijanja jer se radi o ništetnim ugovorima. Budući da u obrazloženju pobijane presude nema razloga o odlučnim činjenicama koje se odnose na ništetnost Ugovora o prijenosu i Ugovora o naknadi, pobijana presuda je zahvaćena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a jer ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Međutim, u konkretnom slučaju su ispunjene pretpostavke za donošenje odluke u skladu s odredbama članka 373.a ZPP-a jer se odlučne činjenice mogu utvrditi na temelju isprava u spisu.

10. Odredbama članka 412. stavka 3. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj: 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 125/11, 111/12, 68/13 i 110/15; dalje: ZTD) propisano je da je za prijenos poslovnog udjela potreban ugovor sklopljen u obliku javnobilježničkog akta ili privatne isprave koju potvrdi javni bilježnik. Takav ugovor potreban je i za preuzimanje obveze da će se prenijeti poslovni udio. Za prijenos poslovnog udjela nije potrebna promjena društvenog ugovora. Citirane zakonske odredbe su prisilne odredbe pa sklapanje ugovora protivno tim odredbama povlači za sobom ništetnost ugovora u skladu s odredbom članka 322. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje: ZOO), koji se kao opći propis supsidijarno primjenjuje na sva pitanja koja nisu, odnosno nisu drukčije uređena odredbama Zakona o trgovačkim društvima. Citiranim odredbama je propisan obvezatan oblik ugovora o prijenosu poslovnog udjela i svih drugih pravnih poslova, pa tako i ugovora kojima se preuzima obveza da će se prenijeti poslovni udio, odnosno kojima se neposredno obvezuje na prijenos poslovnog udjela (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske, Revt 168/2018-6 od 18. prosinca 2018.). Radi se o dakle o strogo formalnim ugovorima kod kojih je zakonom propisani oblik uvjet valjanosti ugovora. Imajući u vidu citirane zakonske odredbe, to bi značilo da se u obliku javnobilježničkog akta ili privatne isprave koju potvrdi javni bilježnik, moraju dati očitovanja obiju ugovornih strana, dakle, i ponuda i prihvat sadržane u jednoj ili više isprava, a taj se oblik traži za cijeli sadržaj ugovora, uključujući dakle i njegove bitne sastojke. Taj zakonom propisani oblik se traži i za sve kasnije izmjene i dopune ugovora (članak 286. stavak 2. ZOO-a), osim ako je riječ o sporednim točkama o kojima u ugovoru nije ništa rečeno ako to nije protivno cilju radi kojega je oblik propisan (članak 286. stavak 3. ZOO-a).

11. U konkretnom slučaju je Ugovor o prijenosu sklopljen u obliku privatne isprave koju je 15. rujna 2016. potvrdio javni bilježnik Boško Jurišić pod brojem OV-7163/16. Dakle, Ugovor o prijenosu je sklopljen u obliku propisanom odredbama članka 412. stavka 3. ZTD-a. Ugovorom o prijenosu tužitelj kao prenositelj je ustupio i prenio na tuženika kao stjecatelja tri (3) poslovna udjela u društvu Bačvice plaža d.o.o., i to jedan poslovni udio nominalne vrijednosti 400,00 kn, koji se u knjizi poslovnih udjela vodi pod rednim brojem 1., jedan poslovni udio nominalne vrijednosti 8.800,00 kn, koji se u knjizi poslovnih udjela vodi pod rednim brojem 2. i jedan poslovni udio nominalne vrijednosti 1.000,00 kn, koji se u knjizi poslovnih udjela vodi pod rednim brojem 3., a tuženik kao stjecatelj je preuzeo navedene poslovne udjele sa svim pravima i udjelima koja iz takvog svojstva proizlaze (članci 1. i 3. Ugovora o prijenosu). Člankom 3. Ugovora o prijenosu je ugovoreno da je naknada za prijenos poslovnih udjela regulirana posebnim ugovornim dokumentom. Iz sadržaja Ugovora o prijenosu proizlazi kako se u konkretnom slučaju radi o naplatnom ugovoru o prijenosu poslovnih udjela čiji je bitni sastojak i cijena, odnosno naknada za prijenos koja mora biti određena ili odrediva. Nadalje proizlazi kako Ugovorom o prijenosu nije određena naknada za prijenos kao jedan od bitnih sastojaka tog naplatnog ugovora, već je ugovoreno da će se ona regulirati posebnim ugovornim dokumentom što je i učinjeno Ugovorom o naknadi (članak 1. Ugovora o naknadi). U skladu s člankom 3. Ugovora o prijenosu sklopljen je Ugovor o naknadi kojim su ugovorne strane suglasno utvrdile da će naknadu za prijenos u iznosu od 73.000,00 kn tuženik platiti tužitelju najkasnije do 30. rujna 2006., dok će naknadu za prijenos u iznosu od 196.825,10 tuženik podmiriti na način da će se odreći potraživanja u iznosu od 196.825,10 kn koje ima prema tužitelju na temelju pravomoćne i ovršne predstečajne nagodbe Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj Stpn-36/14 od 11. prosinca 2015. (članak 2. Ugovora o naknadi). Dakle, Ugovorom o naknadi je, u skladu s člankom 3. Ugovora o prijenosu, određena naknada za prijenos poslovnih udjela koja predstavlja jedan od bitnih sastojaka Ugovora o prijenosu. Stoga je, prema ocjeni ovoga suda, i Ugovor o naknadi morao biti sklopljen u obliku propisanom odredbama članka 412. stavka 3. ZTD-a, dakle, u obliku javnobilježničkog akta ili privatne isprave koju potvrdi javni bilježnik. To iz razloga jer se Ugovorom o naknadi kasnije dopunjuje Ugovor o prijenosu u odnosu na naknadu za prijenos koja nedvojbeno ne predstavlja sporednu točku o kojoj u ugovoru nije ništa rečeno u smislu odredbe članka 286. stavka 3. ZOO-a, već bitni sastojak ugovora. Stoga u skladu s odredbom članka 286. stavka 2. ZOO-a zakonom propisani oblik iz članka 412. stavka 3. ZTD-a važi i za Ugovor o naknadi kojim se Ugovor o prijenosu dopunjuje glede naknade za prijenos kao bitnog sastojka. Međutim, uvidom u Ugovor o naknadi je utvrđeno kako nije sklopljen niti u obliku javnobilježničkog akta niti u obliku privatne isprave koju potvrdi javni bilježnik, dakle, u zakonom propisanom obliku, već u obliku privatne isprave. Stoga je u skladu s odredbom članka 322. stavka 1. ZOO-a Ugovor o naknadi ništetan jer je sklopljen protivno prisilnim odredbama članka 412. stavka 3. ZTD-a o obvezatnosti oblika. Na ništetnost ugovora zbog nedostatka oblika sud pazi po službenoj dužnosti (članak 327. stavak 1. ZOO-a), dok ugovor koji je ništetan zbog nedostatka oblika propisanog odredbama članka 412. stavka 3. ZTD-a ne može konvalidirati u smislu odredbe članka 290. stavka 1. ZOO-a jer iz cilja propisa kojim je određen oblik, dakle, odredaba članka 412. stavka 3. ZTD-a, ne proizlazi što drugo (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske, Revt 255/15-2 od 28. veljače 2018.). Zbog toga je, uzevši u obzir navedeno, ovaj sud utvrdio kako Ugovor o naknadi kao ništetan ugovor ne može biti objekt pobijanja, odnosno ne predstavlja pobojnu pravnu radnju jer ne proizvodi nikakve pravne učinke, pa tako niti prema vjerovnicima tužitelja kao stečajnog dužnika.

12. S obzirom na to da je ništetan Ugovor o naknadi, ništetan je i Ugovor o prijenosu. Naime, Člankom 3. Ugovora o prijenosu je ugovoreno da je naknada za prijenos poslovnih udjela regulirana posebnim ugovornim dokumentom. Dakle, člankom 3. Ugovora o prijenosu je određeno da će se naknada za prijenos, koja predstavlja bitan sastojak, odrediti naknadno što je i učinjeno Ugovorom o naknadi za koji je utvrđeno da je ništetan zbog nedostataka zakonom propisanog oblika. Uslijed ništetnosti Ugovora o naknadi, u Ugovoru o prijenosu nije određena naknada za prijenos kao bitan sastojak, niti je ona odrediva jer Ugovor o prijenosu ne sadrži nikakve elemente, odnosno podatke na temelju kojih bi se ona mogla odrediti. Dakle, Ugovorom o prijenosu tuženik kao preuzimatelj se obvezao platiti naknadu za prijenos koja u trenutku sklapanja tog ugovora nije bila određena, niti je bila odrediva jer ne sadrži nikakve elemente, odnosno podatke na temelju kojih bi se ona mogla odrediti (članak 384. stavak 1. ZOO-a). Budući da se u konkretnom slučaju ne radi o trgovačkom ugovoru (članak 14. stavak 2. ZOO-a), to se ne primjenjuje odredba članka 384. stavka 2. ZOO-a pa je ugovor o prijenosu ništetan sukladno odredbi članka 384. stavka 1. u vezi s odredbom članka 322. stavka 1. ZOO-a. Osim toga, u konkretnom slučaju se radi i o činidbi koja je ne samo neodređena, već je i neodrediva zbog čega je Ugovor o prijenosu ništetan i u skladu s odredbom članka 270. stavka 1. u vezi s člankom 269. ZOO-a. Stoga niti Ugovor o prijenosu kao ništetan ugovor ne može biti objekt pobijanja, odnosno ne predstavlja pobojnu pravnu radnju jer ne proizvodi nikakve pravne učinke, pa tako niti prema vjerovnicima tužitelja kao stečajnog dužnika.

13. Uzevši u obzir navedeno ovaj sud je utvrdio da su Ugovor o prijenosu i Ugovor o naknadi ništetni ugovori koji ne proizvode nikakve pravne učinke, pa tako niti prema vjerovnicima tužitelja kao stečajnog dužnika zbog čega ne predstavljaju pobojne pravne radnje, odnosno ne mogu biti objektom pobijanja u smislu odredbe članka 198. stavka 1. SZ-a. Zbog toga je, suprotno pravnom shvaćanju prvostupanjskog suda, ovaj sud utvrdio kako nije ispunjena druga opća pretpostavka za pobijanje iz članka 198. stavka 1. SZ-a pa je već iz tog razloga valjalo pravilnom primjenom materijalnog prava odbiti tužbeni zahtjev za pobijanje pravnih radnji tužitelja kao stečajnog dužnika kao neosnovan jer opće pretpostavke za pobijanje iz članka 198. stavka 1. SZ-a moraju biti kumulativno ispunjene što ovdje nije slučaj. Uzevši u obzir navedeno, kao i činjenicu da je i pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu i tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan, to tužitelj svojim žalbenim navodima nije doveo u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude u odnosu na odluku o glavnoj stvari.

14. Prvostupanjski sud je pravilnom primjenom odredbe članka 154. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19) obvezao tužitelja na naknadu troškova tuženiku koji je u cijelosti uspio u ovom sporu. Prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 270.000,00 kn određenoj u tužbi, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a, tuženiku kao potrebne priznao troškove po osnovi nagrade za sastavljanje odgovora na tužbu u iznosu od 5.000,00 kn (Tbr. 8. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15; dalje: OT), te zastupanja na ročištu 19. veljače 2020. u iznosu od 500,00 kn (Tbr. 9. točka 5. OT) i na ročištima 3. lipnja 2020., 15. srpnja 2020., 14. srpnja 2021. i 22. studenoga 2021. u iznosu od 5.000,00 kn za svako ročište (Tbr. 9. točka 1. OT), odnosno ukupno 25.500,00 kn, uvećano za PDV od 25% u iznosu od 6.375,00 kn (Tbr. 42. OT). Dakle, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a i citiranih odredaba OT-a odredio troškove u iznosu od 31.875,00 kn, što žalitelj niti ne dovodi u pitanje. Međutim, žalitelj osnovano ističe da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je za pristup na ročište održano 24. svibnja 2021. odredio nagradu u punom iznosu od 5.000,00 kn u skladu s Tbr. 9. točka 1. OT-a, što uvećano za PDV u iznosu od 1.250,00 kn, iznosi 6.250,00 kn. To iz razloga što se na tom ročištu nije raspravljalo o glavnoj stvari niti su se izvodili dokazi, već se raspravljalo o procesnim pitanjima. Stoga je pravilnom primjenom Tbr. 9. točke 2. OT-a za pristup na to ročište trebalo tuženiku odrediti nagradu u iznosu od 2.500,00 kn, što uvećano za PDV od 25% u iznosu od 625,00 kn (Tbr. 42. OT), iznosi 3.125,00 kn, dok je u preostalom dijelu kojim tuženik zahtjeva naknadu troškova u iznosu od 3.125,00 kn trebalo odbiti tuženikov zahtjev za naknadu troškova kao neosnovan. Uzevši u obzir navedeno ovaj sud je utvrdio kako je tuženiku pravilno određen trošak u iznosu od 35.000,00 kn (31.875,00 kn + 3.125,00 kn), dok je tuženikov zahtjev za naknadu troškova u iznosu od 3.125,00 kn trebalo odbiti kao neosnovan.

15. Uzevši u obzir navedeno, a budući da svojim žalbenim navodima nije doveo u pitanje pravilnost i zakonitost tog dijela pobijane presude, valjalo je na temelju odredaba članka 373.a ZPP-a (u odnosu na odluku o glavnoj stvari) i na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a (u odnosu na odluku o troškovima) odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi presudu u pobijanom dijelu navedenom u točki I. izreke ove presude. U preostalom dijelu navedenom u točki II. izreke ove presude valjalo je na temelju odredbe članka 373. točke 3. ZPP-a preinačiti pobijani dio presude i odbiti tuženikov zahtjev za naknadu troškova u iznosu od 3.125,00 kn kao neosnovan.

Zagreb, 20. srpnja 2022.

Predsjednik vijeća

Tatjana Kujundžić Novak