Republika Hrvatska

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

Broj: Gž-989/2020

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Maria Soljačića kao predsjednika vijeća, te Miroslava Malacka i Tomislava Tomašića kao članova vijeća, uz sudjelovanje Diane Pavlečić, u svojstvu više sudske savjetnice kao zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv I-okr. pravne osobe T. d.o.o. i II-okr. odgovorne osobe A. J., zastupane po branitelju M. M., odvjetniku iz S., zbog prekršaja iz članka 228. stavka 1. podstavka 14. i stavka 2., članka 229. stavka 1. podstavka 1. i stavka 2. Zakona o radu (NN 93/14, 127/17, 98/19), odlučujući o žalbama okrivljenika, podnijetim protiv presude Općinskog prekršajnog suda u Splitu od 30. siječnja 2020., broj: 26. Pp G-222/2019, na sjednici vijeća održanoj 20. srpnja 2022.,

p r e s u d i o  j e:

I. U povodu žalbi I-okr. pravne osobe T. d.o.o. i II-okr. odgovorne osobe A. J., a po službenoj dužnosti, preinačuje se točka 2. izreke prvostupanjske presude, te se izriče:

Na temelju članka 182. točke 1. Prekršajnog zakona (NN 107/07,39/13, 157/13, 110/15, 70/17 i 118/18) I-okr. pravna osoba T. d.o.o. i II-okr. odgovorna osoba A. J.

OSLOBAĐAJU SE OD OPTUŽBE

2. da

26. prosinca 2018. prvookrivljenik kao poslodavac i drugookrivljenik kao odgovorna osoba kod poslodavca za radnike koji rade u supermarketu xxx S., K. xx i to D. M., I. R., I. B., T. S., za radnike koji rade u hipermarketu S., Ž. x, i to I. M., K. Z., I. M., A. B., A. P., radnike koji rade u prodavaonici T xx M., Ulica k. Z. xx i to H. R., T. Z., S. S., M. B., za radnike koji rade u prodavaonici T xx M., Ulica A. S. xx i to I. C., D. Ž., D. R., za radnike koji rade u prodavaonici T xx S., M. xx i to S. B., Ž. B., O. E., V. J., I. L., A. S., M. P., T. V., I. V., ne bi vodili evidenciju o radnom vremenu radnika na propisani način već su navedeni dan radnicima evidentirali kao „slobodan dan-dan tjednog odmora“, a ne kao „državni blagdan“,

čime bi postupili protivno članku 5., a kažnjivo po članku 229. stavku 1. točki 1. i stavku 2. Zakona o radu (NN 93/14, 127/17).

II. Uslijed odluke iz točke I., žalbe I-okr. pravne osobe T. d.o.o. i II-okr. odgovorne osobe A. J., bespredmetne su za prekršaj pod točkom 2. izreke pobijane presude.

III. Odbijaju se kao neosnovane žalbe I-okr. pravne osobe T. d.o.o. i II-okr. odgovorne osobe A. J. te se u pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

IV. Uslijed odluke pod točkama I. - III. preinačuje se odluka o ukupnoj novčanoj kazni, tako da se za prekršaj činjenično i pravno opisan u točki 1. izreke prvostupanjske presude I-okr. pravnoj osobi izriče novčana kazna u iznosu od 10.000,00 kn (desettisuća kuna), te se II-okr. odgovornoj osobi izriče novčana kazna u iznosu od 2.000,00 kn (dvijetisuće kuna), a koje su okrivljenici dužni platiti u roku od 30 (trideset) dana od dana primitka ove presude, a ako okrivljenici plate dvije trećine izrečene novčane kazne u roku određenom ovom presudom, računajući od dana primitka presude, smatrat će se da je novčana kazna u cjelini plaćena.

V. Na temelju odredbe članka 138. stavka 2. točke 3. podtočke c) Prekršajnog zakona (NN 107/07,39/13,157/13,110/15,70/17,118/18), okrivljenici su obvezani naknaditi paušalni iznos troškova ovog drugostupanjskog prekršajnog postupka u iznosu od 500,00 kn (petsto kuna) - svaki, u roku od 30 (trideset) dana od dana primitka ove presude.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom Općinskog prekršajnog suda u Splitu, okrivljenici su proglašeni krivima i kažnjeni novčanim kaznama i to I-okr. pravna osoba ukupnom novčanom kaznom u iznosu od 20.000,00 kn, te II-okr. odgovorna osoba novčanom kaznom u iznosu od 4.000,00 kn, zbog prekršaja iz članka 228. stavka 1. podstavka 14. i stavka 2., članka 229. stavka 1. podstavka 1. i stavka 2. Zakona o radu, činjenično opisanih u izreci pobijane presude.

2. Istom presudom okrivljenici su obvezani na naknadu troškova prekršajnog postupka u paušalnom iznosu od 200,00 kn.

3. Protiv prvostupanjske presude okrivljenici su pravodobno, putem branitelja, podnijeli žalbe zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, navodeći istovjetno u bitnom da ne postoji važeći pravni propis Republike Hrvatske po kojem bi bilo zabranjeno odrediti radnicima dan tjednog odmora na blagdan, odnosno u konkretnom slučaju korištenje tjednog odmora na blagdan Sv. Stjepana 26. prosinca 2018. Naime, Zakon o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj ne propisuje zabranu određivanja tjednog odmora na dan blagdana, nego upravo suprotno u čl. 4. izričito propisuje da ako je blagdan ili neradni dan nedjelja, isti se ne prenosi u idući dan, iz čega proizlazi da blagdan može pasti na dan tjednog odmora, ali zbog toga neće doći do prenošenja blagdana u sljedeći radni dan. U presudi prvostupanjski sud besmisleno i proturječno poziva na članak 6. navedenog Zakona po kojem je propisano da Vlada Republike Hrvatske može odrediti koja su državna i druga javna tijela te druge pravne i fizičke osobe dužne raditi u dane blagdana u Republici Hrvatskoj iz čega prvostupanjski sud izvodi zaključak da je okrivljena pravna osoba mogla donijeti odluku da će za pojedine prodavaonice 26. prosinca 2018. biti radni dan, a budući da tako nisu učinili svim radnicima treba pisati u evidenciji o radnom vremenu dan blagdana, a ne tjedni odmor. Nadalje, ni članka 75. Zakona o radu na koji se nadalje u obrazloženju presude poziva prvostupanjski sud ne propisuje zabranu određivanja tjednog odmora na dan blagdana, a važeći Zakon o trgovini dozvoljava trgovinama rad nedjeljom i blagdanom. U odnosu na prekršaj iz točke 2. izreke presude koji se odnosi na nepropisno vođenje evidencije radnog vremena ističe se da poslodavac mora voditi predmetnu evidenciju onako kako su radnici radili, a sukladno rasporedu radnog vremena.

4. Žalitelji predlažu da se iz razloga iznijetih u žalbama, iste prihvate.

5. Žalbe su neosnovane za djelo pod točkom 1. izreke prvostupanjske presude, a bespredmetne su za djelo pod točkom 2. izreke.

6. Odlučujući o žalbi te ispitujući pobijanu presudu u smislu odredbe članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona (NN 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17, 118/18), Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske je našao da u ovom predmetu ima osnove za oslobođenje okrivljenika od optužbe za prekršaj iz točke 2. izreke.

7. Naime, prvostupanjski sud je proglasio krivima okrivljenike da 26. prosinca 2018. prvookrivljenik kao poslodavac i drugookrivljenik kao odgovorna osoba kod poslodavca za radnike koji rade u supermarketu T-xx S., K. xx i to D. M., I. R., I. B., T. S., za radnike koji rade u hipermarketu S., Ž. x, i to I. M., K. Z., I. M., A. B., A. P., radnike koji rade u prodavaonici T xx M., Ulica k. Z. xx i to H. R., T. Z., S. S., M. B., za radnike koji rade u prodavaonici T xx M., Ulica A. S. xx i to I. C., D. Ž., D. R., za radnike koji rade u prodavaonici T xx S., M. xx i to S. B., Ž. B., O. E., V. J., I. L., A. S., M. P., T. V., I. V., nisu vodili evidenciju o radnom vremenu radnika na propisani način već su navedeni dan radnicima evidentirali kao „slobodan dan-dan tjednog odmora“, a ne kao „državni blagdan“, te je okrivljenicima utvrdio novčane kazne radi prekršaja iz članka 229. stavka 1. podstavka 1. i stavka 2. Zakona o radu.

8. Odredbom članka 229. stavka 1. podstavka 1. i stavka 2. Zakona o radu, propisano je kažnjavanje pravne i odgovorne osobe ako ne vode evidenciju o radnicima i o radnom vremenu ili je ne vode na propisan način, ili ako na zahtjev inspektora rada ne dostave podatke o radnicima i o radnom vremenu (članak 5.), te je odredbom članka 5. stavka 4. Zakona propisano da ministar nadležan za rad pravilnikom propisuje sadržaj i način vođenja evidencije iz stavka 1. ovoga članka, pa je na temelju cit. odredbe donesen Pravilnik o sadržaju i načinu vođenja evidencije o radnicima (NN 73/17).

9. Iz činjeničnog opisa radnje prekršaja navedenog u točki 2. izreke pobijane presude ne proizlaze sva zakonom propisana obilježja jer nije naveden provedbeni propis Pravilnik o sadržaju i načinu vođenja evidencije o radnicima (NN 73/17), čijim odredbama je propisan sadržaj evidencije o radnom vremenu radnika, a koje odredbe okrivljenici nisu poštovali kao bitno obilježje djela, već je cit. Pravilnik navedene samo u pravnoj oznaci prekršaja, pa je prvostupanjski sud povrijedio prekršajno materijalno pravo na štetu okrivljenika, a na što ovaj Sud pazi po službenoj dužnosti, te je stoga u povodu žalbi okrivljenika, a uslijed izostanka žalbe tužitelja, postupajući po službenoj dužnosti, pravilnom primjenom zakona, preinačena prvostupanjska presudu na način da su okrivljenici za predmetno djelo, na temelju članka 182. točke 1. Prekršajnog zakona, oslobođeni od optužbe.

10. Nadalje, odlučujući o žalbi te ispitujući pobijanu presudu u smislu odredbe članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona (NN 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17, 118/18), uz ocjenu navoda žalbe, Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske je utvrdio da presudom za djelo pod točkom 1. izreke nisu na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe materijalnog prekršajnog prava i da u predmetu nije nastupila zastara prekršajnog progona, kao i da nisu počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točke 6., 7., 9. i 10. Prekršajnog zakona, a na što Sud pazi po službenoj dužnosti, te je našao da je Općinski prekršajni sud u Splitu točno utvrdio činjenično stanje i na temelju utvrđenog činjeničnog stanja pravilno pravno označio djelo.

11. Naime, prvostupanjski sud je na temelju provedenog prekršajnog postupka, i to obrane okrivljenika, iskaza svjedokinje A. K., više inspektorice rada, kao i uvida u priloženu dokumentaciju, imao valjane osnove zaključiti da se u ponašanju okrivljenika stječu sva bitna obilježja prekršaja iz članka 228. stavka 1. podstavka 14. i stavka 2. Zakona o radu.

12. Navodi žalitelja da ne postoji važeći pravni propis Republike Hrvatske po kojem bi bilo zabranjeno odrediti radnicima dan tjednog odmora na blagdan, odnosno u konkretnom slučaju korištenje tjednog odmora na blagdan Sv. Stjepana 26. prosinca 2018., jer Zakon o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj ne propisuje zabranu određivanja tjednog odmora na dan blagdana, nego upravo suprotno u čl. 4. izričito propisuje da ako je blagdan ili neradni dan nedjelja, isti se ne prenosi u idući dan, iz čega proizlazi da blagdan može pasti na dan tjednog odmora, ali zbog toga neće doći do prenošenja blagdana u sljedeći radni dan, neosnovani su.

13. Naime, odredbama članka 75. stavka 1. i 3. Zakona o radu propisano je da radnik ima pravo na tjedni odmor u neprekidnom trajanju od najmanje dvadeset četiri sata, kojem se pribraja dnevni odmor iz članka 74. ovoga Zakona, te odmor iz stavaka 1. i 2. ovoga članka radnik koristi nedjeljom, te u dan koji nedjelji prethodi, odnosno iza nje slijedi, te je stavkom 4. istog članka propisana iznimka od korištenja tjednog odmora na navedeni način i to ako radnik ne može koristiti odmor u trajanju iz stavaka 1. i 2. ovoga članka, pa mu se mora za svaki radni tjedan omogućiti korištenje zamjenskog tjednog odmora odmah po okončanju razdoblja koje je proveo na radu, zbog kojeg tjedni odmor nije koristio ili ga je koristio u kraćem trajanju.

14. Slijedom navedenoga, Zakonom o radu točno je propisano u kojim danima radnik koristi tjedni odmor (subota ili nedjelja ili ponedjeljak), s izuzetkom obveze korištenja zamjenskog tjednog odmora, ako se tjedni odmor ne može koristiti u propisane dane, te pogrešno žalitelji primjenjuju citiranu odredbu članka 4. Zakon o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj, budući ista izričito propisuje slučaj kada su blagdan ili neradni dan isključivo u nedjelju, o čemu se ne radi u konkretnom slučaju jer je blagdan bio u srijedu, pa je pravilno prvostupanjske sud istaknuo da poslodavac nije mogao blagdan koji je u srijedu odrediti kao dan tjednog odmora, time više što je uvidom u evidencije o radnom vremenu radnika utvrđeno da za neke radnike navedeni dan nije bio zamjenski tjedni odmor, jer su prethodno koristili tjedni odmor u propisane dane odnosno nedjelju, subotu ili ponedjeljak, pa nije bilo osnove da u tjednu koji slijedi koriste tjedni odmor srijedom, što nije u skladu sa cit. odredbama članka 75. Zakona o radu, te uzimajući u obzir u cijelosti svrhu važećeg Zakona o radu, odnosno odredbi o tjednom odmoru radnika, nije bilo osnove niti za određivanje zamjenskog tjednog odmora na dan blagdana.

15. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje i pravnu oznaku djela, ovaj Sud je našao da su izrečene novčane kazne okrivljenicima za djelo pod točkom 1. izreke u granicama zakona te su primjerene težini djela, stupnju odgovornosti okrivljenika i u skladu s ostalim okolnostima odlučnim za odmjeravanje kazne i nisu prestroge, time više što su ublažene znatno ispod zakonom propisanih minimuma, jer je za prekršaj iz članka 228. stavka 1. podstavka 14. i stavka 2. Zakona o radu za pravnu osobu propisana novčana kazna u rasponu od 31.000,00 do 60.000,00 kn, te za odgovornu osobu u rasponu od 4.000,00 do 6.000,00 kn.

16. Kako je odredbom članka 138. stavka 2. točke 3. podtočke c) Prekršajnog zakona propisano da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju i paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi okrivljenika, to je na temelju članka 139. stavka 3. i 5. Prekršajnog zakona, obvezan svaki okrivljenik na naknadu paušalnog iznosa troškova drugostupanjskog prekršajnog postupka, uzimajući u obzir složenost i duljinu postupka.

17. Iz navedenih razloga, na temelju članka 205. Prekršajnog zakona, valjalo je žalbe okrivljenika odbiti kao neosnovane i prvostupanjsku presudu potvrditi za djelo pod točkom 1. izreke.

U Zagrebu 20. srpnja 2022.

Zapisničarka:

Predsjednik vijeća:

Diana Pavlečić v.r.

Mario Soljačić v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom prekršajnom sudu u Splitu u 6 otpravaka: za spis, okrivljenike, branitelja i tužitelja.