Republika Hrvatska

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske

Zagreb, Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: I Kž-136/2022-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Sanje Katušić-Jergović, predsjednice vijeća, te Željka Horvatovića i mr.sc. Marijana Bitange, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ivane Bilušić, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog M. I. zbog kaznenog djela izazivanja prometne nesreće iz članka 227. stavka 1. i 4. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17. i 118/18. – dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženika, podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zadru broj: K-35/2019 od 14. veljače 2022, u javnoj sjednici vijeća održanoj 31. svibnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

I Djelomično se prihvaća žalba optuženog M. I. te se preinačuje prvostupanjska presuda u odnosu na odluku o uračunavanju istražnog zatvora na način da se, na temelju članka 54. KZ/11., u kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine koju mu je prvostupanjski sud izrekao optuženiku za kazneno djelo iz članka 227. stavka 1. i 4. KZ/11.,uračunava vrijeme oduzimanja slobode od 19. kolovoza 2019. do 20. kolovoza 2019.

II U ostalom dijelu žalba optuženog M. I. odbija se kao neosnovana te se u pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom optuženi M. I. proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela protiv sigurnosti javnog prometa - izazivanje prometne nesreće u cestovnom prometu iz članka 227. stavka 1. i 4. KZ/11., činjenično i pravno opisanog kao u izreci presude, te je na temelju istog propisa, uz primjenu članka 48. stavka 2. i 49. stavka 1. točke 3. KZ/11., osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine.

2. Na temelju članka 148. stavak 1. i 4. u svezi članka 145. stavka 2. točke 1., 6., 7. i 8. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br: 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08.), optuženik je obvezan da naknadi troškove kaznenog postupka u iznosu od 12.912,84 kune i paušalnu svotu u iznosu od 2.000,00 kuna, kao i nagradu i nužne izdatke opunomoćenika oštećenika o čijoj će visini biti odlučeno naknadno, posebnim rješenjem.

3. Protiv ove presude žalbu je pravodobno podnio optuženi M. I. po branitelju B. R., odvjetniku u Z., zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni i odluke o troškovima kaznenog postupka. Predložio je da se pobijana presuda preinači na način da ga se osudi za kazneno djelo iz članka 227. stavka 6. u svezi stavka 2. KZ/11., te da mu se izrekne blaža kazna (uvjetna osuda, odnosno bitno blaža kazna zatvora koju će sud zamijeniti radom za opće dobro), a podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavak 1. ZKP/08., bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

6. U skladu s odredbom članka 475. stavka 2. ZKP/08., na sjednicu vijeća pozvani su optuženi M. I. i njegov branitelj, odvjetnik B. R. koji su to u žalbi zahtijevali, kao i državni odvjetnik, a na temelju članka 475. stavka 4. ZKP/08., sjednica je održana u odsutnosti navedeni osoba koji su o sjednici uredno izvješteni, time da je optuženik, podneskom zaprimljenim 25. svibnja 2022., ispričao svoj izostanak.

7. Žalba optuženika je djelomično osnovana.

U odnosu na točku II u ovosudnoj presudi

8. Nije u pravu žalitelj kad u žalbi zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. ističe da pobijanu presudu nije moguće ispitati jer je nejasna i nerazumljiva budući da ne sadrži nedvojbene i obrazložene razloge u pogledu odlučnih činjenica, a k tome da je i proturječna.

9. Suprotno prethodno iznesenim žalbenim navodima prvostupanjski je sud ocjenom svakog pojedinog dokaza, polazeći pri tome i od obrane optuženika koji je naveo razloge zbog kojih se kritične zgode kao sudionik u prometu nije pridržavao prometnih znakova, a što je dovelo do prometne nesreće na raskrižju državnih cesta … i … u S., u kojoj je poginuo H. M., te drugih dokaza i to video snimke prometne nesreće te nalaza i mišljenja vještaka za promet D. S. i sudskomedicinskog vještaka dr. D. M., utvrdio postojanje inkriminiranog kaznenog djela i krivnju optuženika te je u odnosu na sva ona bitna činjenična i pravna pitanja iznio u točkama 10.3., 14., 15., 16. i 18. jasne i dostatne razloge, koji nisu proturječni, pa je žalba optuženika zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., neosnovana.

10. Druga je stvar što žalitelj osobno nije zadovoljan zaključcima prvostupanjskog suda za koje smatra da su manjkavi, no međutim, isti time zapravo dovodi u pitanje pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, o čemu je riječ u nastavku ove odluke.

11. U konkretnom slučaju nije sporno da je optuženik kritične zgode u mjestu S. upravljao osobnim vozilom marke O. tip A. registarske oznake …. te se kretao državnom cestom … u smjeru raskrižja s državnom cestom …, ispred kojeg raskrižja, s obje strane ceste, se nalazio prometni znak „Obavezno zaustavljanje – STOP“, međutim, unatoč tome znaku optuženik se nije zaustavio na zaustavnoj liniji ispred raskrižja već je, kako je to u svom nalazu i mišljenju utvrdio vještak za promet D. S., vozilom u raskrižje ušao brzinom od oko 69 km/h, iako je na sporednoj cesti … kojom se do tada kretao brzina bila ograničena na 50 km/h. Također, nije sporno da je dolaskom u raskrižje prednjom stranom svog vozila optuženik naletio na desnu bočnu stranu osobnog vozila marke „F.-P.“ registarske oznake … kojim je, krećući se državnom cestom …, kao cestom s prednošću prolaza, upravljala žrtva H. M., koji je od siline udara i zadobiveni opsežnih ozljeda lubanje i mozga, kako to nesporno proizlazi iz nalaza i mišljenja sudskomedicinski vještak dr. D. M., na mjestu nezgode preminuo.

12. Iako se očitovao da se ne smatra krivim, u svojoj obrani optuženi M. I. nije osporio da se upravljajući osobnim vozilom, unatoč postavljenim prometnim znakovima „Obavezno zaustavljanje - STOP“ ispred raskrižja, nije zaustavio kako bi propustio sva vozila koja se kreću državnom cestom … te u raskrižju imaju prednost prolaska. Opisujući ono što je tome prethodilo optuženik je naveo da tog dana nije mislio prekinuti godišnji odmor i vratiti se kući, međutim, kako je primio vijest da mu je majka u lošem stanju odlučio se s obitelji vratiti kući. Stoga su vozilom krenuli na put, za koje vrijeme supruga i kćerka u dobi od tri godine su sjedile na stražnjem sjedalu. Budući da je tijekom vožnje kćerka bila uznemirena te je počela plakati, on se, za vrijeme dok ju je žena umirivala, okretao prema njima, što je razlog zbog kojeg, kako vjeruje, nije poštivao prometne znakove dolaskom ispred raskrižja u kojem se dogodila prometna nesreće.

13. Za ovaj sud drugog stupnja nije prihvatljiva tvrdnja žalitelja da nije bilo zakonskog uporišta da se u činjeničnom opisu djela u okviru odredbe članka 34. stavka 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama ("Narodne novine" br.: 67/08., 48/10., 74/11., 80/13., 158/13., 92/14., 64/15., 108/17. i 70/19. -+ dalje u tekstu: ZoSPnC), optuženiku stavi na teret i nailazak na cestu s prednošću prolaska i obavezno zaustavljanje, odnosno znak stop. Naime, prometni znak „Obavezno zaustavljanje – STOP“ upravo daje do znanja sudionicima u prometu da nailaze na cestu s prednošću prolaza, zbog čega se dolaskom do te ceste moraju zaustaviti kako bi propustili sva vozila koja se kreću tom cestom. Također, nije u pravu žalitelj kad tvrdi da je u činjeničnom opisu djela bilo suvišno navoditi da je optuženik zanemario i prometni znak – dopunsku ploču „Obavezno zaustavljanje – STOP“, koja je bila postavljena 150 metara prije križanja, jer taj prometni znak sadrži obavijest sudionicima u prometu da je na navedenoj distanci postavljen prometni znak „STOP“ kako bi pravodobno tome prilagodili brzinu kretanja svog vozila.

14. Isto tako, za ovaj drugostupanjski sud nije prihvatljiv žalbeni navod optuženika da se njegovo ponašanje u prometu kritične zgode nije moglo dovesti u vezu s člancima 51. stavku 1. i 58. stavak 1. ZoSPnC-a, za koje kršenje propisa se također tereti.

15. Naime, u članku 51. stavku 1. ZoSPnC-a, osim što je propisano da je vozač dužan brzinu kretanja vozila prilagoditi osobina i stanju ceste (…), tako da vozilo može pravodobno zaustaviti pred svakom zaprekom koju u konkretnim uvjetima može predvidjeti, također je propisano da je vozač dužan brzinu vozila prilagoditi da može pravodobno postupiti prema prometnom pravilu ili znaku. Kako nije sporno da je optuženik upravljajući vozilom na ceste gdje je brzina kretanja bila ograničena na 50 km/h, u raskrižje s cestom s prednošću prolaska, bez da se zaustavio ispred postavljenog znaka „STOP“, ušao brzinom od oko 69 km/h (za koju je brzinu, primjenom faktora tolerancije, sud utvrdio da se radilo o brzini od oko 66 km/h), u tom slučaju brzina kretanja njegova vozila nedvojbeno nije bila prilagođena postavljenim prometnim znakovima kako bi pravodobno mogao reagirati i zaustaviti vozilo ispred prometnog znaka.

16. Što se tiče članka 58. stavka 1. ZoSPnC-a u kojem je propisano da vozač koji se približava raskrižju mora voziti s povećanim oprezom koji odgovara prometnim uvjetima, prethodno opisano postupanje optuženik koji je upravljajući vozilom zanemario imperativni prometni znak „STOP“ te se nije zaustavio ispred tog znaka, nedvojbeno upućuje da nije postupio u skladu s navedenim propisom.

17. Konačno, nije u pravu žalitelj niti kad dovodi u pitanje mogućnost primjene članka 57. stavka 4. ZoSPnC-a u kojem je propisano da je vozač koji ulazi vozilom na cestu koja je prometnim znakom označena kao cesta s prednošću prolaska dužan propustiti sva vozila koja se kreću tom cestom, jer, kako navodi u žalbi, u konkretnom slučaju na cesti kojom se kretao nije bio postavljen prometni znak „nailazak na cestu s prednošću prolaska.“

18. Naime, kako je to navedeno pod točkom 13., prometni znak „Obavezno zaustavljanje - STOP“, osim što se tim znakom nalaže vozaču obavezno zaustavljanje, taj znak, po prirodi stvari, ujedno označava koja je od dvije ceste koje se međusobno spajaju, cesta s prednošću prolaska.

19. U odnosu na pitanje oblika krivnje žalitelj ističe da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da je inkriminirano kazneno djelo, zbog toga što se nije zaustavio ispred prometnog znaka „STOP“, počinio s neizravnom namjerom, te smatra da se radilo o nehajnom postupanju (svjesni nehaj), jer neizravna namjera, kako navodi, postoji samo kod prometnih nesreća koje su uzrokovane zbog prevelike brzine, vožnje pod utjecajem alkohola i droga i sl.

20. Suprotno naprijed iznesenom stavu žalitelja, i po ocjeni Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske, prvostupanjski sud je ispravno utvrdio da je inkriminirano kazneno djelo optuženik počinio s neizravnom namjerom.

21. Naime, nezaustavljanje ispred prometnog znaka „STOP“, i po stavu ovog drugostupanjskog suda, predstavlja jedan od najtežih vidova kršenja prometnih propisa o sigurnosti prometa na cestama i dužnosti vozača koja su propisana u odredbama ZoSPnc-a. Notorno je da se oznaka "STOP" postavlja prije raskrižja na kojem je promet vrlo frekventan ili je mogućnost uočavanja vozila koja se kreću cestom s prednošću prolaza otežana, zbog čega se od vozača koji ulazi u takvo raskrižje traži zaustavljanje radi procjene je li uključivanje u to raskrižje moguće. Takvim ponašanjem, pri kojemu optuženik svjesno krši imperativnu zakonsku odredbu koja je bitna za sigurnost svih sudionika u prometu, nedvojbeno optuženik kao dugogodišnji vozač, svjestan je rizika da u raskrižje uđe iako uopće nije procijenio prometnu situaciju zaustavivši se, pa je isti i pristao na izazivanje prometne nesreće. S obzirom na to da je ovako nepridržavanje prometnih propisa, zbog bliske mogućnosti ugrožavanja ostalih sudionika u prometu, izuzetno rizično, prihvaćajući taj rizik optuženik je očito pristao i na ugrožavanje njihove sigurnosti, dok je u odnosnu na smrtnu posljedicu postupio iz nehaja, pa je prvostupanjski sud ispravno utvrdio da radnje optuženika sadrže bitna zakonska obilježja kaznenog djela iz članka 227. stavka 1. i 4. KZ/11.

22. Nije u pravu žalitelj kad u žalbi zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ističe da prvostupanjski sud „nije utvrdio preglednost oštećenika.“ Naime, u pisanom nalazu i mišljenju od 23. rujna 2019. kao i usmenoj dopuni tog nalaza na ročištu od 22. travnja 2021., prometni vještak je naveo da je preglednost s mjesta gdje je optuženik započeo ulaziti u raskrižje iznosila oko 120 m., a na istoj udaljenosti je i oštećenik mogao uočiti raskrižje, pa stoga nije bitno na kojoj je udaljenosti oštećenik mogao vidjeti vozilo optuženika budući da je optuženik svojim vozilom započeo ulaziti u raskrižje kad se vozilo oštećenika nalazilo svega 11 metara od linije kretanja vozila optuženika, u kojoj je situaciji oštećenik mogao izbjeći sudar da se nije kretao brzinom većom od 27 km/h. Prema tome, za nastanak prometne nesreće nije odlučno što se oštećenik svojim vozilom kretao brzinom od 78 km/h, a dozvoljena brzina je iznosila 60 km/h, na što žalitelj također u žalbi upire.

23. Također, to što oštećenik kritične zgode nije bio vezan sigurnosnim pojasom koji bi spriječio njegovo izlijetanje iz vozila, a time, po mišljenju sudskomedicinskog vještaka dr. D. M., posljedično i ozljedu glave te smrtni ishod, nije okolnost koja bi optuženika eskulpirala jer je upravo on uslijed nepropisne vožnje stvorio opisanu situaciju zbog koje odgovara za smrt žrtve, bez obzira na to što isti nije bio vezan sigurnosnim pojasom, koju okolnost sud može cijeniti samo kao doprinos oštećenika nastanku posljedice prilikom odmjeravanja kazne.

24. U odnosu na odredbu članka 43. ZoSPnC-a koju žalitelj u žalbi također analizira, valja navesti da ova odredba, kako to i sam žalitelj konstatira, nije sadržana u činjeničnom opisu djela te je stoga bespredmetno inkriminirani događaja dovoditi u svezu s tom odredbom na način kako to žalitelj u žalbi čini.

25. Zbog prethodno iznesenih razloga prvostupanjski je sud sve relevantne činjenice bitne za ostvarenje inkriminiranog kaznenog djela pravilno i potpuno utvrdio te je ispravno optuženika proglasio krivim za kazneno djelo iz članka 227. stavka 1. i 4. KZ/11., pa stoga njegova žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, nije osnovana.

26. Nije u pravu optuženik ni kad u žalbi ističe da mu je prvostupanjski sud, osudivši ga za inkriminirano kazneno djelo, primjenom članka 48. i 49. KZ/11. (sudsko ublažavanje kazne), na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, izrekao prestrogu kaznu.

27. Prilikom izbora vrste i mjere kazni prvostupanjski je sud optuženiku kao olakotno cijenio sudjelovanje u Domovinskom ratu te odlikovanja koja je za to primio, zatim obiteljsko stanje odnosno činjenicu da je otac maloljetnog djeteta, kao i doprinos oštećenika koji se ogleda u prekoračenju brzine i nevezivanju sigurnosnim pojasom, dok otegotnih okolnosti nije našao.

28. Suprotno stavu optuženika, sve utvrđene olakotne okolnosti prvostupanjski sud je pravilno vrednovao i dao im primjereni značaj pri odmjeravanju kazne, što uostalom proizlazi iz činjenice da je uvažavajući te olakotne okolnosti primijenio odredbi o ublažavanju kazne iz članka 48. stavka 2. i 49. stavka 1. točke 3. KZ/11. (sudsko ublažavanje kazne) te mu je, osudivši ga na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, izrekao kaznu zatvora ispod granice zakonski propisanog minimuma, jer je za kazneno djelo iz članka 227. stavka 1. i 4. KZ/11. propisana kazna zatvora u trajanju od tri do petnaest godina zatvora.

29. U svjetlu naprijed utvrđenih olakotnih okolnosti točno je da je optuženik u svojoj obrani izrazio kajanje i žaljenje zbog smrti oštećenika, i da se nalazi u dobi od 60 godina, na što isti, pledirajući za izricanje blaže kazne, upire u žalbi, međutim, iako se radi o olakotnim okolnostima, u konkretnom slučaju te okolnosti nemaju onaj značaj odnosno važnost koji im pridaje žalitelj. Prema tome, imajući u vidu težinu počinjenog kaznenog djela, stupanj optuženikove krivnje i nastale posljedice djela, i po mišljenju ovog drugostupanjskog suda, kazna zatvora u trajanju od dvije godine koju je prvostupanjski sud, primjenom instituta ublažavanja kazne izrekao optuženiku, nije prestrogo odmjerena već je ta kazna adekvatna svim navedenim okolnostima djela, kao i ličnosti optuženika, pa će se njome postići sve one svrhe specijalne i generalne prevencije koje su predviđene u članku 41. KZ/11.

30. Zbog svih prethodno iznesenih razloga, a kako prilikom ispitivanja žalbi stranaka nije utvrđeno postojanje povreda odredbi kaznenog postupka iz članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08., na koje povrede pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 482. ZKP/08. je odlučeno kao u izreci ove presude.

31. Nije u pravu optuženik ni kad prvostupanjsku presudu pobija zbog odluke o troškovima navodeći u žalbi da ima stalna primanja u iznosu od 7.800,00 kuna, ali da uzdržava maloljetno dijete i teško bolesnu majku koja se nalazi u domu pa bi plaćanje troškova kaznenog postupka bilo dovedeno u pitanje uzdržavanje kako njegovo tako i osoba koje je dužan uzdržavati.

32. Imajući u vidu činjenicu da je optuženik vlasnik stana i automobila, kao i to da je visina njegovih stalnih prihoda veća od visine prosječne plaće u Republici Hrvatskoj, za ovaj drugostupanjski sud nije prihvatljiv žalbeni navod da bi plaćanjem troškova kaznenog postupka u iznosu od 12.912,84 kune i paušalnog troška u iznosu od 2.000,00 kuna došlo u pitanje uzdržavanje samog optuženika i osoba koje je isti dužan uzdržavati niti je optuženik to učinio vjerojatnim, pa je njegova žalba i u tom dijelu neosnovana.

U odnosu na točku I u ovosudskoj presudi

33. U pravu je žalitelj kad u žalbi ističe da je prvostupanjski sud povrijedio kazneni zakon, odnosno odredbu članka 469. točku 6. ZKP/08. u pitanju uračunavanja vremena za koje je lišen slobode.

34. Naime, iz Izvješća i Pritvorskog zapisnika PP Benkovac nesporno proizlazi da je optuženik nakon počinjenog kaznenog djela uhićen te lišen slobode i doveden u policijsku jedinicu 19. kolovoza 2019., odakle je pušten 20 kolovoza 2019.

35. U članku 54. KZ/11. propisano je da se vrijeme provedeno u pritvoru i istražnom zavoru, kao i svako oduzimanje slobode u vezi s kaznenim djelo, uračunava u izrečenu kaznu zatvora. Budući da prvostupanjski sud optuženiku u izrečenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine nije uračunao vrijeme uhićenja, na temelju članka 486. stavka 1. ZKP/08. valjalo je preinačiti pobijanu presudu te mu u izrečenu kaznu zatvora uračunati vrijeme uhićenja od 19. kolovoza 2019. do 20. kolovoza 2019.

Zagreb, 31. svibnja 2022.

Predsjednica vijeća:

Sanja Katušić-Jergović, v. r.