REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

P-5790/2019

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu tog suda Miru Maslać, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja D. K. iz S., G. H. …, OIB:…, zastupan po punomoćniku M. B., odvjetniku u S. protiv tuženika A. B. d.d., OIB: …, S. a.…, Z., zastupano po pun. K. & P. d.o.o., OD u Z., radi utvrđenja ništetnosti dijela ugovora i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 07. srpnja 2022.g. u nazočnosti punomoćnika tužitelja, a u izočnosti uredno pozvanog tuženika, a na ročištu od 19. srpnja 2022.g. zakazanom radi donošenja i objave presude,

p r e s u d i o  j e:

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe članka 2., 3. i 4. Ugovora o kreditu broj … sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, »U S., 27.11.2006.«, sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao davatelja kredita (kreditora), solemniziranog po javnom bilježniku mr. Z. P. iz S., pod brojem OU-…dana …., i to, u dijelu u kojem je u istima ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima (CHF).

II. Nalaže se tuženiku da u roku 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju iznos od 325.091,82 kuna sa zakonskim zateznim kamatama koja teku na iznos od:

- 1.697,41 kn od 31.08.2011. do isplate; - 1.412,12 kn od 30.09.2011. do isplate; - 1.550,57 kn od 31.10.2011. do isplate; - 1.536,71 kn od 30.11.2011. do isplate; - 1.651,85 kn od 31.12.2011. do isplate; - 1.752,92 kn od 31.01.2012. do isplate; - 1.770,22 kn od 28.02.2012. do isplate; - 1.707,27 kn od 31.03.2012. do isplate; - 1.757,03 kn od 30.04.2012. do isplate; - 1.792,40 kn od 31.05.2012. do isplate; - 1.744,58 kn od 30.06.2012. do isplate; - 1.762,67 kn od 31.07.2012. do isplate;

- 1.727,95 kn od 31.08.2012. do isplate;

- 1.648,88 kn od 30.09.2012. do isplate;

- 1.743,79 kn od 31.10.2012. do isplate;

- 1.791,78 kn od 30.11.2012. do isplate;

- 1.764,81 kn od 31.12.2012. do isplate;

- 1.598,42 kn od 31.01.2013. do isplate;

- 1.748,43 kn od 28.02.2013. do isplate;

- 1.765,91 kn od 31.03.2013. do isplate;

- 1.713,60 kn od 30.04.2013. do isplate;

- 1.540,87 kn od 31.05.2013. do isplate;

- 1.541,07 kn od 30.06.2013. do isplate;

- 1.589,41 kn od 31.07.2013. do isplate;

- 1.664,32 kn od 31.08.2013. do isplate;

- 1.766,30 kn od 30.09.2013. do isplate;

- 147.898,85 kn od 31.10.2013. do isplate;

- 312,33 kn od 30.11.2013. do isplate;

- 333,55 kn od 31.12.2013. do isplate;

- 642,11 kn od 31.01.2014. do ispate;

- 667,85 kn od 28.02.2014. do isplate;

- 662,82 kn od 31.03.2014. do isplate;

- 639,60 kn od 30.04.2014. do isplate;

- 633,97 kn od 31.05.2014. do isplate;

- 640,20 kn od 30.06.2014. do isplate;

- 672,10 kn od 31.07.2014. do isplate;

- 699,30 kn od 31.08.2014. do isplate;

- 696,85 kn od 30.09.2014. do isplate;

- 104.798,48 kn od 31.10.2014. do isplate;

- 22.052,51 kn od 31.10.2014. do isplate;

koje zakonske zatezne kamate se obračunavaju, u razdoblju od 31. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015., po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a u razdoblju od 1. kolovoza 2015. pa do isplate, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

III Nalaže se tuženiku da tužiteljici u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, naknadi nastali parnični trošak u iznosu od 58.025,00 kn, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 19. srpnja 2022.g., kao dana presuđenja, pa do konačne isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

Obrazloženje

1. Dana 13. studenoga 2019.g. kod ovog suda zaprimljena je tužba tužitelja D. K. iz S. protiv tuženika A. B. d.d. u kojoj se tužbi navodi da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao davatelj kredita (kreditor), sklopili Ugovor o kreditu broj

…sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, »U S.,

27.11.2006.«, solemniziran po javnom bilježniku mr. Z. P. iz S., pod brojem OU-

…dana 30. studenog 2006. (dalje u tekstu: Ugovor). Člankom 2. Ugovora da je ugovoreno kako tuženik odobrava tužitelju stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 201.500,00 švicarskih franaka (dalje: CHF) prema srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan isplate kredita. Člankom 3. Ugovora definirana je kamatna stopa, pa je ugovoreno da se na iznos kredita obračunavaju kamate u CHF i plaćaju u kunama prema srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan isplate, a visina kamatne stope je 3,88% godišnje koja se obračunava dekurzivno. Člankom 4. Ugovora određeno je da će se kredit otplaćivati u mjesečnim anuitetima od 1.250,56 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tuženika na dan plaćanja. Tužitelj da je kredit (glavnicu i kamatu) ugovorenu iz valutnu klauzulu u CHF, otplaćivao tuženiku prema otplatnom planu izraženom u CHF, a stvarno plaćao u kunama prema srednjem CHF tuženika važećem na dan isplate. Tužitelj ističe da prilikom sklapanja Ugovora nije imao nikakvu mogućnost utjecaja na sadržaj »tipskih« ugovora tuženika, te da je ista ugovorna odredba sadržana i u drugim ugovorima ove vrste i za ostale korisnike kredita kod tuženika, pa dakle nitko od klijenata banke, fizičkih osoba nije imao mogućnost ugovoriti bilo što drugo drugačije. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03) koji propisuje što se smatra nepoštenim ugovornim odredbama. Radi toga odredbe čl. 2., 3. i 4. Ugovora o kreditu valja razmotriti kroz odredbe Zakona o zaštiti potrošača koje vrijede danas, ali i Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu gdje je u čl. 81. st. 1. propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U čl. 82. istog Zakona primjerice su navedene ugovorne odredbe koje bi se mogle smatrati nepoštenima, pa je tako propisano da su nepoštene odredbe kojima se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga; odredba kojom se potrošač obvezuje na ispunjenje ugovorne činidbe, dok je ispunjenje obveze trgovca uvjetovano okolnošću čije ispunjenje ovisi isključivo o volji trgovca; odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze, a da se potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati s tom odredbom. Isti Zakon nadalje u čl. 87. propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava s time da ništavost pojedine odredbe ne povlači i ništavost samog ugovora, ako on može opstati bez ugovorne odredbe. U postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača što se vodio pred T. sudom u Z., pod brojem P-…, između, P. - H. S.U. Z. Z. P., OIB …, Z., K. L. P.

…, kao Tužitelja i više banaka kao tuženika, između kojih je u tom sporu tuženik pod 5. bio i ovdje tuženik, T. sud u Z. svojom presudom poslovni broj P-

… od 4. srpnja 2013. presudio je:

„Utvrduje se da je petotužena H. A.-A.-B. d.d. u razdoblju od 01.06.2004.godine do 31.12.2008.godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica Švicarski franak , a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora petotužena H. A.-A.-B. d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu , što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time petotužena H. A.-A. B. d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 01.06.2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, …..

V. T. R. H., svojom presudom broj …od 14. lipnja 2018. godine, povodom žalbi banaka, pravomoćno je presudio: » I. Odbijaju se žalbe tuženika kao neosnovane i potvrđuje presuda T. suda u Z. poslovni broj P-

…od 4. srpnja 2013.

- u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke koji glasi: Utvrđuje se da su prvotuženik Z. B. d.d. u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008.,

drugotuženik P. B. Z. d.d. u razdoblju od 1. studenog 2004.

do 31. prosinca 2008., trećetuženik E. & S. B. d.d. u

razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008., četvrtotuženik R. A. d.d. u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., petotuženik A. B. d.d. (ranije: H. A.-A.-B.) u

razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. šestotuženik O. B. H. u razdoblju od 1. rujna 2004. do 31. prosinca 2008. i sedmotuženik

S. B. d.d. (ranije: S. G.-S. B.) u

razdoblju od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima,

[...].

Navedena presuda VTS RH u točki I. potvrđena je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Rev

…od 3. rujna 2019. Dakle, iz prethodno

citiranog dijela izreke presude T. suda u Z. i presude V. t.suda R. H. jasno proizlazi da su odredbe ugovora o

potrošačkom kreditiranju što ih je ovdje tuženik sklapao s potrošačima u razdoblju od

1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., pa tako i odredbe ugovora što se osporavaju u ovoj pravnoj stvari (čl. 2., čl. 3. i čl. 4), budući je predmetni ugovor sklopljen dana 18. prosinca 2006., dakle u razdoblju obuhvaćenom u spomenutoj presudi, a koje se tiču valutne klauzule, ništetne. Tužitelj radi izbjegavanja suvišnog ponavljanja kao razloge osnovanosti svoga tužbenog zahtjeva u cijelosti upućuje na presudu T. suda u Z. poslovni broj P-

…od

4.

srpnja

2013.,

presudu

V. t. suda R. H. broj 43. Pž-

…od

14.

lipnja

2018.

godine, te presudu V. suda R. H., broj Rev

…od 3.

rujna 2019. Naime, prema odredbi članka 138.a. Zakona zaštiti potrošača, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavak 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, dakle kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu se pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava. Na taj način da su proširene subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa, u postupcima individualne pravne zaštite koje pokrenu potrošači, obvezuje ostale sudove.

Slijedom navedenog u točki 1] ove tužbe, tužitelj smatra da su odredbe čl. 2., 3. i 4. Ugovora u dijelu ugovorne valutne klauzule nepoštene i ništetne, čime su pravno nevaljale i sve promjene koje su imale za posljedicu povećanje mjesečnog anuiteta (glavnice i kamate) uzrokovanog povećanjem tečaja CHF. Tuženik da je dana 24. prosinca 2006. temeljem Ugovora isplatio tužitelju iznos od 924.079,00 kuna, (201.500,00 CHF prema tečaju 1,00 CHF = 4,586 kn). U razdoblju otplate kredita tužitelj je bio dužan plaćati, uz kamatnu stopu od 3,88%, mjesečni nepromjenjivi anuitet u iznosu od 5.735,08 kuna (1.250,56 CHF prema tečaju na dan isplate kredita 24.12.2006.), koji se sastoji od glavnice i kamate obračunate dekurzivnom metodom. Tijekom otplate kredita tuženik je jednostrano povećavao kamatnu stopu, a koja ugovorna odredba o ovlasti tuženika za jednostrano mijenjanje kamatne stope je također ništena. U predmetu ovoga suda broj P-

… (ranije Po-

…) po

tužbi tužitelja vodi se postupak radu utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, te isplati iznosa pretplate uzrokovanog povećanjem kamatne stope preko ugovorene od 3,88% godišnje. S obzirom na navedeno, u ovom postupku, kod određenja visine iznosa koje je tužitelj trebao plaćati, polazi se od visine anuiteta određenog visinom početno ugovorene kamatne stope od 3,88% godišnje, kao da se ista nije mijenjala, jer su promjene (povećanja) kamatne stope obuhvaćene prethodno navedenom tužbom. Radi pravilnosti izračuna i jasnoće prikaza iznosa koje je tužitelj bio dužan tuženiku, te iznosa koje je tužitelj platio tuženiku prema Ugovoru, najprije valja istaknuti, kako je tužitelj je dana 28. listopada 2013. djelomično prijevremeno otplatio kredit za iznos od 574.000,00 kn, dok je 30. listopada 2014. u cijelosti prijevremeno otplatio kredit uplatom iznosa od 375.729,10 kn.

Ovo se naglašava iz razloga što se zbog djelomične prijevremen otplate, ugovorna kamata od 3,88% godišnje obračunava na puni iznos glavnice kredita od 924.079,00 kn od 1. siječnja 2007. do 31. listopada 2013., a za razdoblje nakon djelomične prijevremene otplate, tj. za razdoblje od 1. studenog 2013. do 30. listopada 2014. na preostalu glavnicu u iznosu od 92.592,79 kuna, (924.079,00 - 257.486,21 - 574.000,00=92.592,79) koja je preostala, nakon djelomične prijevremene otplate kredita učinjene 28. listopada 2013., budući da je do 28. listopada 2013. tužitelj kroz anuitete otplatio dio glavnice u iznosu od 257.486,21 kn, a dana 28. listopada 2013. dodatno je otplatio dio glavnice u iznosu od 574.000,00 kn. Dakle, polazeći od činjenice ništetnosti ugovorene valutne klauzule, tužitelj je prema Ugovoru bio dužan tuženiku:

- na ime glavnice isplaćenog kredita vratiti kunski iznos koji je i dobio, dakle iznos 924.079,00 kn;

- na ime kamate po stopi od 3,88% godišnje u razdoblju od 31. siječnja 2007. do 31. listopada 2013. godine na iznos glavnice od 924.079,00 kn, bio dužan tuženiku platiti iznos od 212.719,26 kn.

- na ime kamate po stopi od 3,88% godišnje u razdoblju od 1. studenog 2013. do 30. rujna 2014. na iznos glavnice od 92.592,79 kn bio dužan tuženiku iznos od 3.202,37 kn.

Iz navedenog proizlazi da je tužitelj sveukupno bio dužan platiti tuženiku ukupan iznos od 1.140.000,63 kn (924.079,00 + 212.719,26 + 3.202,37), međutim tužitelj da je otplaćujući predmetni kredit tuženiku ukupno platio iznos od 1.622.935,75 kn. Kako je naprijed navedeno, u predmetu O. suda u S., broj P- …

(ranije

Po-

…), po tužbi Tužitelja protiv tuženika, vodio se postupak radi utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, u kojem postupku je suđeno je da je tuženik dužan na ime neosnovano plaćene kamate isplatiti (vratiti) tužitelju iznos od 81.908,01 kn. Stoga, slijedom svega navedenog, da je razvidno je kako je tužitelj, zbog ništetne valutne klauzule, isplatilo tuženiku novčani iznos veći od onoga koji je stvarno trebala isplatiti i to u ukupnom iznosu od 401.027,11 kn (1.622.935,75 – 1.140.000,63 - 81.908,01). S obzirom na ništetnost dijela odredbi čl. 2., čl. 3. i čl. 4. Ugovora koji se tiču ugovorene valutne klauzule u CHF, više plaćeni iznos od 401.027,11 kn predstavlja iznos koji je tuženik stekao od tužitelja bez pravne osnove, pa mu je navedeni iznos dužan vratiti. Tužitelj smatra kako sve okolnosti glede sklapanja ugovora, pa time i ugovaranja valutne klauzule, ukazuju da je tuženik kao trgovac profesionalac i jača ugovorna strana nesavjestan stjecatelj jer je kao trgovac profesionalac znao odnosno mogao znati da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF u njegovu „tipskom“ ugovoru, koju je tužitelj morao prihvatiti bez pregovaranja, ništetna, zbog čega na iznos stečen bez pravne osnove duguje tužitelju zakonske zatezne kamate od dana stjecanja.

2. Slijedom svega navedenog, tužitelj je predložio sudu da nakon provedenog postupka donese presudu slijedećeg sadržaja:

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe članka 2., 3. i 4. Ugovora o kreditu broj …sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, »U S., 27.11.2006.«, sklopljenog između tužitelja pod kao korisnika kredita i tuženika kao davatelja kredita (kreditora), solemniziranog po javnom bilježniku mr. Z. P. iz S., pod brojem OU-

…dana 30. 11. 2006., i to, u dijelu u kojem je u istima ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima (CHF).

II. Nalaže se tuženiku da u roku 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju iznos od 401.027,11 kuna sa zakonskim zateznim kamatama koja teku na iznos od:

- 116,15 kn od 31.5.2009. do isplate; - 245,91 kn od 30.6.2009. do isplate; - 268,18 kn od 31.7.2009. do isplate; - 312,38 kn od 31.8.2009. do isplate; - 308,55 kn od

30.9.2009. do isplate;

- 263,86 kn od 31.10.2009. do isplate;

- 347,69 kn od 30.11.2009. do isplate;

- 414,95 kn od 31.12.2009. do isplate;

- 510,57 kn od 31.1.2010. do isplate; -

488,63 kn od 28.2.2010. do isplate; -

618,45 kn od 31.3.2010. do isplate; -

593,80 kn od 30.4.2010. do isplate; -

661,53 kn od 31.5.2010. do isplate;

- 1.057,14 kn od 30.6.2010. do isplate;

- 971,62 kn od 31.7.2010. do isplate;

- 1.232,85 kn od 31.8.2010. do isplate;

- 1.142,60 kn od 30.9.2010. do isplate;

- 997,42 kn od 31.10.2010. do isplate;

- 1.303,72 kn od 30.11.2010. do isplate;

- 1.693,38 kn od 31.12.2010. do isplate;

- 1.417,47 kn od 31.1.2011. do isplate; -

1.523,63 kn od 28.2.2011. do isplate; -

1.400,42 kn od 31.3.2011. do isplate; -

1.422,85 kn od 30.4.2011. do isplate; -

1.944,31 kn od 31.5.2011. do isplate; -

1.925,08 kn od 30.6.2011. do isplate; -

2.430,78 kn od 31.7.2011. do isplate; -

2.206,99 kn od 31.8.2011. do isplate; -

1.960,48 kn od 30.9.2011. do isplate;

- 1.935,72 kn od 31.10.2011. do isplate;

- 1.916,85 kn od 30.11.2011. do isplate;

- 2.033,70 kn od 31.12.2011. do isplate;

- 2.135,57 kn od 31.1.2012. do isplate; -

2.149,22 kn od 28.2.2012. do isplate; -

2.078,75 kn od 31.3.2012. do isplate; -

2.126,33 kn od 30.4.2012. do isplate; -

2.158,88 kn od 31.5.2012. do isplate; -

2.104,11 kn od 30.6.2012. do isplate; -

2.118,52 kn od 31.7.2012. do isplate; -

2.077,46 kn od 31.8.2012. do isplate; -

1.989,97 kn od 30.9.2012. do isplate;

- 2.084,56 kn od 31.10.2012. do isplate;

- 2.129,96 kn od 30.11.2012. do isplate;

- 2.096,88 kn od 31.12.2012. do isplate;

- 1.918,45 kn od 31.1.2013. do isplate; -

2.070,04 kn od 28.2.2013. do isplate; -

2.083,29 kn od 31.3.2013. do isplate; -

2.023,87 kn od 30.4.2013. do isplate; -

1.839,07 kn od 31.5.2013. do isplate; -

1.834,38 kn od 30.6.2013. do isplate; -

1.879,76 kn od 31.7.2013. do isplate; -

1.952,53 kn od 31.8.2013. do isplate; -

2.053,32 kn od 30.9.2013. do isplate;

- 148.674,72 kn od 29.10.2013. do isplate;

- 3.468,24 kn od 31.10.2013.do isplate;

- 2.820,01 kn od 30.11.2013. do isplate;

- 2.827,25 kn od 31.12.2013. do ispate;

- 2.431,02 kn od 31.01.2014. do isplate;

- 2.453,57 kn od 31.01.2014. do isplate;

- 2.439,75 kn od 31.01.2014. do isplate;

- 2.416,91 kn od 31.01.2014. do isplate;

- 2.403,37 kn od 31.01.2014. do isplate;

- 2.413,29 kn od 31.01.2014. do isplate;

- 2.449,34 kn od 31.01.2014. do isplate;

- 2.477,73 kn od 31.01.2014. do isplate;

- 145.112,23 kn od 30.10.2014. do isplate;

a koje zakonske zatezne kamate se obračunavaju, u razdoblju od 31. svibnja 2009. do 31. srpnja 2015., po stopi koja se za svako polugodište utvrđuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a u razdoblju od 1. kolovoza 2015. do isplate, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

III. Nalaže se tuženiku u roku 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju troškove parničnog postupka.

3. Tužitelj je konačno uredio tužbeni zahtjev u podnesku zaprimljenom dana 03.02.2021.g. u sustavu za komunikaciju sa sudovima, kada je naveo da je tužitelju dana 2. veljače 2021. godine uručeno financijsko-knjigovodstveno vještačenje izrađeno po stalnom sudskom vještaku A. B., na koje tužitelj nema

primjedbi. Vještak je u nalazu i mišljenju pravilno utvrdio ukupnu visinu preplate na ime više plaćenih anuiteta u ukupnom iznosu od 421.820,69 kn, koji se sastoji od više plaćenog na ime valutne klauzule (tečajnih razlika) u iznosu od 303.039,31 kn, i više plaćene glavnice prilikom prijevremene konačne otplate kredita u iznosu od 22.052,51 kn, te više plaćenog na ime razlike kamata zbog nezakonitog povećanja kamatne stope u iznosu od 118.780,78 kn. Obzirom da se u odnosu na više plaćenu kamatu između stranaka vodi drugi parnični postupak kod O. suda u S. pod brojem P-

… (ranije Po-

…), sukladno provedenom vještačenju,

tuženik je dužan, obzirom na ništetnost odredbi ugovora koje se tiču valutne klauzule isplatiti tužitelju preplaćeno s osnove valutne klauzule (tečajnih razlika i više plaćene glavnice) u iznosu od 325.091,82 kn (303.039,31 + 22.052,51 kn) sa zakonskim zateznim kamatama. Slijedom navedenog, sukladno nalazu i mišljenju vještaka tužitelj uređuje točku II. tužbenog zahtjeva na način da ista sada glasi:

II. Nalaže se tuženiku da u roku 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju iznos od 325.091,82 kuna sa zakonskim zateznim kamatama koja teku na iznos od:

- 1.697,41 kn od 31.08.2011. do isplate;

- 1.412,12 kn od 30.09.2011. do isplate;

- 1.550,57 kn od 31.10.2011. do isplate;

- 1.536,71 kn od 30.11.2011. do isplate;

- 1.651,85 kn od 31.12.2011. do isplate;

- 1.752,92 kn od 31.01.2012. do isplate;

- 1.770,22 kn od 28.02.2012. do isplate;

- 1.707,27 kn od 31.03.2012. do isplate;

- 1.757,03 kn od 30.04.2012. do isplate;

- 1.792,40 kn od 31.05.2012. do isplate;

- 1.744,58 kn od 30.06.2012. do isplate;

- 1.762,67 kn od 31.07.2012. do isplate;

- 1.727,95 kn od 31.08.2012. do isplate;

- 1.648,88 kn od 30.09.2012. do isplate;

- 1.743,79 kn od 31.10.2012. do isplate;

- 1.791,78 kn od 30.11.2012. do isplate;

- 1.764,81 kn od 31.12.2012. do isplate;

- 1.598,42 kn od 31.01.2013. do isplate;

- 1.748,43 kn od 28.02.2013. do isplate;

- 1.765,91 kn od 31.03.2013. do isplate;

- 1.713,60 kn od 30.04.2013. do isplate;

- 1.540,87 kn od 31.05.2013. do isplate;

- 1.541,07 kn od 30.06.2013. do isplate;

- 1.589,41 kn od 31.07.2013. do isplate;

- 1.664,32 kn od 31.08.2013. do isplate;

- 1.766,30 kn od 30.09.2013. do isplate;

- 147.898,85 kn od 31.10.2013. do isplate;

- 312,33 kn od 30.11.2013. do isplate; -

333,55 kn od 31.12.2013. do isplate;

- 642,11 kn od 31.01.2014. do ispate;

- 667,85 kn od 28.02.2014. do isplate;

- 662,82 kn od 31.03.2014. do isplate;

- 639,60 kn od 30.04.2014. do isplate;

- 633,97 kn od 31.05.2014. do isplate;

- 640,20 kn od 30.06.2014. do isplate;

- 672,10 kn od 31.07.2014. do isplate;

- 699,30 kn od 31.08.2014. do isplate;

- 696,85 kn od 30.09.2014. do isplate;

- 104.798,48 kn od 31.10.2014. do isplate;

- 22.052,51 kn od 31.10.2014. do isplate; koje zakonske zatezne kamate se obračunavaju, u razdoblju od 31. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015., po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a u razdoblju od 1. kolovoza 2015. pa do isplate, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena. Točke I. i III. tužbenog zahtjeva ostaju neizmijenjene.

4. Dana 24. prosinca 2019.g. kod ovog suda zaprimljen je odgovor na tužbu tuženika u kojem je tuženik u bitnome naveo:

- da tuženik u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbe, iz razloga kako je objašnjeno u nastavku.

- da tuženik ističe prigovor nedostatka pravnog interesa tužitelja za vođenje ovog postupka s obzirom na to da se počevši od 1. siječnja 2014, godine na predmetni Ugovor o kreditu primjenjivala kamatna stopa u visini od 3,23% godišnje sukladno noveli Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 142/2013, dalje: ZPK). Dakle, tuženik je nakon stupanja na snagu ZPK-a u cijelosti uskladio svoje poslovanje s istim te promjenjivu kamatnu stopu u svim ugovorima o kreditu izražava na način određen čl. Il.a citiranog Zakona.

- da s obzirom na navedeno, tužitelj nema pravni interes tražiti intervenciju suda kada svoj sporni zahtjev već konzumira tuženikovim usklađivanjem poslovanja sa ZPK-om. Prema tome, pored takve zakonske intervencije ne postoji i potreba intervencije suda, a budući da tužiteljev zahtjev nema uporište niti u jednom zakonu.

- da se između tužitelja i tuženika vodi parnični postupak kod O. suda u

S. pod posłovnim brojem P -

… (ranije: posl. br. Po-

…)

u

kojem postupku je 25. studenog 2016.g. donesena prvostupanjska presuda djelomično ukinuta presudom Ž. suda u B. posł.br. Gž-

…od 7. veljače

2019.g. Presudom Ž. suda u B. posł.br. Gž-

…od 7. veljače

2019.g., presuda O. suda u S. ukinuta je u dijelu u kojem je tuženiku naloženo da tužitelju D. K. isplati iznos od 15.130,04 CHF sa

pripadajućim zakonskim zateznim kamatama u kojem je stoga dijelu predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

- Kako je ponovljeni postupak medu parničnim strankama još uvijek u tijeku, a iz historijata tužbe nije razvidno potražuje li tužitelj u ovom postupku razliku koja je nastala zbog povećanja tečaja CHF u odnosu na glavnicu i kamatu koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora ili potražuje razliku koja je nastala zbog povećanja tečaja CHF u odnosu na glavnicu i kamatu koja je mijenjana odlukama tuženika (a u pogledu koje razlike parnica već teče), tuženik predlaže Naslovnom sudu, sukladno odredbi iz članka 288. stavka 2. Zakona o parničnom postupku, donijeti rješenje o odbacivanju tužbe u odnosu na dio zahtjeva koji se odnosu na isplatu stečenog na temelju porasta tečaja CHF u odnosu na kamatu koja je mijenjana odlukama tuženika (a koja je veća od kamate od 3,88[0] /0).

- da se tužitelj neosnovano poziva na primjenu presuda V. t. suda poslovni broj Pž-

…,

te

presude

V.

suda

R.

H.

u

predmetu poslovni broj Revt-

…u ovom postupku, a na temelju članka 138.a

Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku.

- da su sudovi u citiranim kolektivnim sporovima ocijenili ništetnima odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, iz razloga što takve odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Međutim, bez sagledavanja svih okolnosti svakog konkretnog slučaja, da se ne može obrazloženo tvrditi da bi, iz razloga što bi u kolektivnom valutnoj klauzuli bile proglašene nepoštenima, sve odredbe o valutnoj klauzuli u svim ugovorima o kreditu bile nepoštene (a time i ništetne).

- da su se, u skladu s člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, 46/2007, 79/2007) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja spornih ugovora o kreditu, takve ugovorne odredbe smatrale nepoštenima ako se o njima nije pojedinačno pregovaralo. U skladu s člankom 81. stavkom 4. Zakona o zaštiti potrošača tuženik je dužan (a time i ovlašten) dokazati da se o takvim odredbama pojedinačno pregovaralo (a o čemu tuženik predlaže dokaze u konkretnom postupku), zbog čega takve odredbe u skladu s člankom 81. stavkom 1. Zakona o zaštiti potrošača ne bi bile nepoštene, a time niti ništetne.

- da podredno tuženik ukazuje i predlaže dokaze da su sporne ugovorne odredbe jasne, lako uočljive i razumljive, zbog čega nije dopušteno ocjenjivati njihovu nepoštenost.

- da dodatno citirane zakonske odredbe članka 138.a. Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku predviđaju da se potrošači mogu pozvati na pravna utvrđenje iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava u posebnim parnicama za naknadu štete, međutim, u konkretnom slučaju tužitelj traži utvrđenje ništetnosti i isplatu na temelju stjecanja bez osnove, a ne naknadu štete. Slijedom navedenog, pozivanje na obvezatnost navedene presude u ovom slučaju da je potpuno bespredmetno.

- da sukladno odredbi iz članka 81. Zakona o zaštiti potrošača koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo da se smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

- da tuženik uvodno ističe kako se o odredbi o valutnoj klauzuli pojedinačno pregovaralo, zbog čega se ne može raditi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu članka 81. Zakona o zaštiti potrošača.

- da tuženik ističe kako je kreditni referent (radnik tuženika) prilikom sklapanja Ugovora o kreditu tužitelju objasnio značenje ugovaranja valutne klauzule, kao i ekonomske posljedice koje valutna klauzula može imati za tužitelja te mu je i javni bilježnik prilikom solemnizacije protumačio značenje svih ugovornih odredbi, objasnio mu pravne posljedice koje iz Ugovora o kreditu za njega proizlaze, utvrdio kako su mu iste jasne i razumljive te se uvjerio o njegovoj pravoj i ozbiljnoj volji za sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu navedenog sadržaja.

- da je osim navedenog, sklapanje upravo Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF bio upravo izbor tužitelja, jer je tuženik u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nudio i druge kreditne proizvode, npr. ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u EUR ili kunske kredite. Međutim, tužitelj se odlučio upravo za sklapanje Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF.

- da u slučaju da bi se utvrdilo da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo, a što se osporava, tuženik ističe kako je za utvrđenje poštenosti/nepoštenosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF potrebno provesti test poštenja sporne ugovorne odredbe, koji se sastoji od dva dijela koja moraju kumulativno biti zadovoljena da bi se neka ugovorna odredba proglasila nepoštenom, i to prvi test koji se sastoji od procjene uzrokuje li određena ugovorna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te drugi test koji logički slijedi tek ako je prvi pozitivan, a sastoji se od utvrđenja uzrokuje li takva ugovora odredba znatnu neravnotežu „suprotno načelu savjesnosti i poštenja" (koje mora biti shvaćeno u smislu „uvjeta dobre vjere" iz čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ koji se nužno ne poklapa u cijelosti sa sadržajem načela savjesnosti i poštenja iz dl. 4. Zakona o obveznim odnosima).

- da tek ako su oba pod-testa testa poštenja zadovoljena, određena ugovorna odredba se može utvrditi nepoštenom i stoga ništetnom.

- da u odnosu na prvi dio testa, tuženik ističe kako ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer tuženik u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nije imao kontrolu nad kretanjem tečaja CHF niti je mogao predvidjeti kretanje tečaja CHF.

- da nije životno niti pravno uvjerljivo tvrditi da odredba o valutnoj klauzuli sama po sebi može prouzročiti neravnotežu između ugovornih stranaka na štetu potrošača,

- da odredba o valutnoj klauzuli može dovesti do toga da novčana obveza u hrvatskoj kuni bude veća ili manja za dužnika, ovisno o kretanju tečaja hrvatske kune u odnosu na stranu valutu.

- da je podjednako moguće da tečaj kune u odnosu na CHF poraste ili padne, što znači da je postojala jednaka mogućnost da ukupna obveza tužitelja u hrvatskim kunama bude veća ili manje od inicijalno predviđene obveze u kunama.

- da je također potrebno uzeti u obzir da nije bilo značajnijih fluktuacija CHF sve do 2009. godine, iz čega proizlazi da tuženik, jednako kao ni tužitelj, nije imao razumnog osnova predvidjeti značajniji porast CHF-a.

- da s obzirom na navedeno, proizlazi da je tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem postupao sukladno članku 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, dalje: Zakon o obveznim odnosima), odnosno savjesno i pošteno, te da tuženik iz tog razloga smatra kako nema osnove da se tužitelju priznaju zakonske zatezne kamate od trenutka kada je tuženik stekao svaki navodno preplaćeni iznos, sve sukladno članku 1115. Zakona o obveznim odnosima. Sve i da je tužiteljev tužbeni zahtjev osnovan, a što tuženik u cijelosti osporava, tužitelju bi eventualno bilo osnovano primati zakonske zatezne kamate od trenutka podnošenja tužbe.

- da na okolnost da tuženik nije mogao pouzdano procijeniti kretanje CHF tečaja tuženik dostavlja projekcije kretanja tečaja i kamatnih stopa koje su pripremljene na temelju istraživanja trećih strana (I., D. B., U., M. S. itd.).

- da na okolnost da tuženik nije mogao procijeniti kretanje CHF tečaja tuženik predlaže se saslušanje svjedoka I. K. C. i I. G..

- da porast tečaja CHF nakon sklapanja Ugovora o kreditu ne može biti od utjecaja na ocjenu valjanosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jer da je za ocjenu savjesnosti postupanja stranke mjerodavan trenutak sklapanja Ugovora o kreditu.

- da je procjena uzrokuje li odredba o valutnoj klauzuli značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača je objektivna analiza koja se mora dogoditi obzirom na stanje kakvo je bilo u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, a da je ovaj stav potvrdio i S. E. U. u P. od 20.9.2017.g., R. P. A. i dr. protiv B. R. S., C-

…, u t, 3.

odluke gdje navodi da cit. se „nepoštenost ugovorne odredbe treba ocijeniti s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, uzimajući u obzir sve okolnosti za koje je pružatelj usluga mogao mati u to vrijeme i koje su mogle utjecati na naknadno izvršenje spomenutog ugovora."

- da iz navedenog razloga ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne može biti nepoštena budući da nije razumno očekivati od tuženika da predvidi kretanje tečaja CHF u odnosu na kunu niti je razumno zahtijevati od tuženika da isključivo on snosi valutni rizik, a da je ovo shvaćanje potvrdio i nezavisni odvjetnik W. u točki 69. svog mišljenja od 27-4.2017.g, u predmetu R. P. A. i dr. protiv B. R. S., C-

…u kojem navodi cit.: „U ovom slučaju, u

nedostatku elemenata kojima se dokazuje da je banka bila u mogućnosti predvidjeti promjenu, i to povijesnu promjenu, deviznog tečaja između rumunjskog leva i švicarskog franka u opsegu poput onoga koji je zabilježen godine 2007. i da ona o tome namjerno nije obavijestila korisnike kredita, čini mi se posve nerazumno da se od prodavatelja robe ili pružatelja usługa zahtijeva da on sam snosi tečajni rizik."

- da sukladno odredbi iz članka 84. ZZP/2003 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

- da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli jasna, lako razumljiva i lako uočljiva odredba o predmetu ugovora, slijedom čega nije niti dopušteno ocjenjivati je li ista poštena,

- da se ističe da je odredbom iz članka 22. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima propisano cit. „Dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti R. H. izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute R. H. u odnosu prema stranoj valuti”, slijedom čega da je konkretna ugovorna odredba je u składu s prisilnom propisom, Zakonom o obveznim odnosima, a da je navedeni stav stav zauzeo i V. sud R. H. u Presudi posł br. Revt

…od 9. travnja 2015. godine cit.

„Obzirom na rezultate provedenog postupka i utvrđenja iz pobijane presude donesene na temelju odredbe čl. 373.a ZPP-a prema kojima proizlazi: da su odredbe kojima je glavnica vezana valutnom klauzulom za švicarski franak u ugovorima o kreditu koje su tužene banke sklapale sa potrošačima u utuženom razdoblju, bile jasno navedene u ugovorima, dakle takve odredbe bile uočljive, - daje tekst tih ugovornih odredbi izrijekom sadržavao ugovorenu valutnu klauzulu, kojom se iznos glavnice kredita upravo vezuje uz tečaj švicarskog franka, dakle takve odredbe bile jasne i nedvosmislene, te da je iz takvog sadržaja ovih ugovornih odredbi a prema kojima se iznos glavnice kredita vezuje uz tečaj švicarskog franka, potrošačima bio potpuno jasan i razumljiv njihov smisao i njihova svrha, dakle takve odredbe bile razumljive, a kod nesporne činjenice da su odredbe kojima se glavnica kredita vezuje uz švicarski franak, bile odredbe o predmetu ugovora, pravilna je ocjena iz pobijane presude da u takvim okolnostima, a polazeći od prethodno citirane odredbe čl. 84. ZZP/03 odnosno odredbe čl. 99. ZZP, nema mjesta ocjenjivati poštenost ovih ugovornih odredbi primjenom testa poštenosti, propisanog tim zakonskim odredbama.”

- da također S. E. unije u P. C.-

…od 20.9.2017.g., točka 41. zauzima stav:

„ Uzimajući u obzir sva ta razmatranja, na treće pitanje valja odgovoriti da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da pojam „glavni predmet ugovora” u smislu te odredbe obuhvaća ugovornu odredbu, poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, sadržanu u ugovoru o zajmu u stranoj valuti, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i u skladu s kojom se zajam mora vratiti u istoj stranoj valuti kao u onoj u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen s obzirom na to da se tom odredbom utvrđuje bitna obveza koja određuje taj ugovor. Slijedom toga, ta odredba ne može se smatrati nepoštenom ako je jasno i razumljivo sastavljena.

- da se radi stoga o primjeni u pravnom prometu općeprihvaćenog pravnog instituta koji se u često koristi u drugim ugovornim odnosima,

- da je navedena ugovorna odredba i razumljiva jer je tužitelju bilo potpuno jasno da će se tijekom otplate kredita glavnica obračunavati primjenom tečaja CHF u odnosu na kunu,

- da slijedom navedenog predmetni Ugovor o kreditu ne sadržava odredbu o valutnoj klauzuli koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a time ista odredba nije niti nepoštena niti ništetna.

- da nasłovni sud prethodno navedeni zaključak mora uzeti u obzir i kako nije dopušteno beziznimno primjenjivati utvrđenja iz presuda iz kolektivnog spora, a pri tome ne ispitujući njihovu primjenu na konkretna činjenična utvrđenja u svakom posebnom postupku.

- da takav zaključak proizlazi i iz same presude VTSRH u kojoj sud navodi da su „pojedini potrošači od banaka mogli dobiti, a neki su možda i dobili sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa su mogli donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće...” Prema tome, VTSRH ističe da je on utvrđivao samo činjenice relevantne za kolektivni interes te priznaje mogućnost da se ne radi u svim pojedinačnim sporovima o jednakom činjeničnom utvrđenju, a time i da se ne može automatizmom zaključiti o nepoštenosti a time i ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, već da je test poštenosti potrebno primjenjivati u svakom konkretnom slučaju.

- da navedeno proizlazi i iz prakse S. E. U., primjerice recentne presude C-

…O. B. od 20. rujna 2018., u kojoj je S. E. U. naveo cit „U

ovom slučaju, s obzirom na prethodno navedeno, nacionalni sud mora uzeti 1 obzir, među ostalim, točku 10. predmetnog ugovora o kreditu naslovljenu „lzjava

r

upoznatosti s rizicima”, čiji je tekst bio iznesen u točki 19. ove presude, u vezi s mogućim dodatnim informacijama pruženima prije sklapanja tog ugovora. U vezi s potonjim, iz elemenata podnesenih Sudu proizlazi da su korisnici kredita među ostalim primili obrazac s dopunskim podacima o riziku promjene tečaja, koji sadržava konkretne primjere izračuna rizika u slučaju deprecijacije mađarske forinte u odnosu na švicarski franak, što je međutim dužan provjeriti sud koji je uputio zahtjev. - da slijedom navedenog, standarde nepoštenosti pojedine odredbe, pa tako i odredbi za koje tužitelj u predmetnom postupku tvrdi da su ništetne, treba procjenjivati u vezi s konkretnim činjeničnim utvrđenjima u ovom postupku.

- da je razumljivost odredbe o valutnoj klauzuli potrebno promatrati u kontekstu povijesnog monetarnog naslijeđa svake pojedine države. Naime, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli razumljiva je potrošačima u R. H. i zbog toga što je njezino korištenje bilo uvriježeno u hrvatskoj povijesti (primjerice, štednje u bankama su se u pravilu ugovarale uz valutnu klauzulu, jednako kao i krediti; kupoprodajne cijene i cijene najma stambenih prostora u pravilu se ugovaraju uz valutnu klauzulu, i slično). Iracionalno je stoga očekivati da tužitelj, koji je bio punoljetna i poslovno sposobna osoba u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, nije bio svjestan značenja odredbe o valutnoj klauzuli.

- da je notorna činjenica da su devalvacije i hiperinflacije bile česte u R. H. prije uvođenja stabilizacijskog programa 1993. godine, da je primjerice devalvacija jugoslavenskog dinara 1951. godine za 600 %, devalvacija jugoslavenskog dinara 1989. godine premašila je 2600% godišnje. Time što je naslijedio jugoslavenski dinar, hrvatski dinar je naslijedio i njegovu inflaciju. 1992. godine godišnja inflacija hrvatskog dinara je iznosila 938,2 %, a 1993. godine je iznosila 1149,3 %.

- da je tuženik u svojim oglasima upućenim potencijalnim klijentima upozoravao na rizike koji proizlaze iz sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. U svom glasilu pod nazivom „H. T.” iz 2005. godine tuženik je upozoravao potrošače na rizik rasta tečaja, a koje glasilo je bilo javno dostupno potrošačima u poslovnicama tuženika i putem interneta te slano klijentima tuženika poštom na njihove adrese.

- da iz navedenog jasno proizlazi da je tuženik aktivno radio na informiranju i edukaciji potrošača još u 2005. godini, odnosno i prije rasta tečaja CHF, te da je tako tuženik u glasilu pod nazivom „H. T.” broj … iz prosinca 2005. godine (XII/05)

-Kretanje tečaja u CHF i EUR”

- da tuženik ističe kako je Ustavni sud R. H. R. posl. br. U- …, i dr. od 13. prosinca 2016. godine odbio pokrenuti postupak za ocjenu suglasnosti s U. R. H. članka 22. Zakona o obveznim odnosima.

U. sud R. H. da je zauzeo pravni stav da je ugovorna odredba o

valutnoj klauzuli neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla cit.:

„U vezi s navedenim, U. sud ističe da je ZOO-om dopušteno ugovaranje različitih zaštitnih klauzula. Jedna od njih propisana je i osporenim člankom 22. ZOOa (prema kojoj je dopušteno vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunavati na temelju cijene zlata ili tečaja valute R. H. u odnosu prema stranoj valuti)

Slijedom navedenoga, osporeni članak 22. ZOO-a (valuta obveza) zajedno s člancima 23. (indeksna klauzula) i 24. (klizna skala) ZOO-a čine cjelinu odredaba kojima se subjektima obveznopravnih odnosa dopušta ugovaranje tzv. zaštitnih klauzula, s ciljem ostvarenja načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja u slučajevima kada je ispunjenje obveze jedne strane odgođeno

Prema tome, osporeni članak 22. ZOO-a, tj. ugovaranje valutne klauzule, predstavlja jedan od načina zaštite jednake vrijednosti međusobnih davanja odnosno činidaba. Iz svega naprijed navedenog proizlazi da cilj članka 22. ZOO-a nije eventualnim porastom vrijednosti zlata ili ugovorene strane valute omogućiti vjerovniku da po dospijeću obveze ostvari uvećanu vrijednost u odnosu na vrijednost činidbe koju je sam ispunio dužniku. Svrha valutne klauzule je očuvati realnu vrijednost ispunjenja činidbe kako bi protučinidba o dospijeću imala istu vrijednost koju je činidba imala u vrijeme njezina ispunjenja

Ugovorne strane, i vjerovnička i dužnička, ugovaraju valutnu klauzulu kako bi vrijednost uzajamnih davanja koja je, kako je već navedeno, u pravilu vremenski razdvojena, zadržala punu jednakost s obzirom na ugovoreno mjerilo — vrijednost ugovorene strane valute ili cijene zlata. Na taj način ugovorne strane otklanjaju mogućnost da bi zbog moguće značajnije promjene vrijednosti domaće valute, njezinom deprecijacijom ili aprecijacijom, o dospijeću bila narušena jednakost uzajamnih davanja." Polazeći od svega navedenog, U. sud utvrđuje da članak 22. ZOO-a ima legitiman cilj: dopuštanjem ugovaranja valutne klauzule štiti se jednaka vrijednost činidaba sudionika ugovornog ili drugog obveznopravnog odnosa zbog moguće promjene vrijednosti novca u razdoblju između nastanka novčane obveze i njezina ispunjenja (dospijeća).

- da je nezavisni odvjetnik W. u točki 72. mišljenja od 27. travnja 2017. godine u predmetu R. P. A. i dr. protiv B. R. S., C-…iznio mišljenje:

prodavatelju robe ili pružatelju usluga se ne može nametnuti da predvidi i obavijesti potrošača o nepredvidivim kasnijim promjenama, kao što su one kojima su obilježene fluktuacije deviznih tečaja o kojima je riječ u glavnom postupku, i da taj prodavatelj robe ili pružatelj usluga za njih snosi odgovornost."

- da tuženik ističe da je upravo tužitelj tražio sklapanje ugovora o kreditu u valuti CHF, a što proizlazi iz zahtjeva za kredit. Iz navedenog razloga tuženik ističe kako tuženik nije tužitelju sugerirao da sklopi ugovor kreditu u valuti CHF, nego je upravo tužitelj donio navedenu odluku i to nakon što mu je tuženik ponudio i proizvod s valutnom klauzulom u EUR.

- da kako je tužitelj već bio korisnik kredita u stranim valutama i to Ugovora o kreditu broj

…od

…. g. te Ugovora o kreditu broj

…od

…g., ne može tvrditi kako mu nije poznata odredba o valutnoj klauzuli obzirom da je već ranije koristio takve proizvode banke.

- da bi utvrđenje ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli na način kako to traži tužitelj dovela do posljedice kao da je medu ugovornim stranama ugovorena fiksna kamatna stopa, a da se ugovor o kreditu koji je predmet ovog postupka ispunjava kao ugovor o kreditu u HRK, primjenjujući pritom na njega kamatnu stopu koja vrijedi za ugovor o kreditu u CHF, te da s tim u vezi tuženik ističe da bi usvajanje tužbenog zahtjeva tužitelja značilo zanemarivanje činjenice da je, sukladno tržišnim uvjetima koji su vrijedili u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, kamatna stopa na kredite koji su odobravani u HRK bila znatno viša od one koja je vrijedila za kredit odobren u valutnoj klauzuli CHF.

- da bi usvajanje tužbenog zahtjeva dovelo tužitelja u pravnu i činjeničnu poziciju tako da za njega vrijedi ugovor o kreditu u HRK i najniža kamatna stopa koja je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu vrijedila na tržištu, a odnosila se na ugovor o kreditu u CHF.

- da bi mehanizam kakav je predložio tužitelj u tužbi doveo potrošača u konkretnom slučaju tužitelja, u povoljniji položaj od onih potrošača koji su inicijalno sklopüi ugovor o kreditu u EUR ili HRK, te umjesto uspostave ravnoteže u ugovornom odnosu stvorilo neravnotežu na štetu tuženika.

- da osim što navedeno nije bila volja ugovornih strana, isto niti nema za učinak uspostaviti sustav zaštite potrošača uspostavljen u sudskoj praksi, a kojemu je cilj zamijeniti formalnu ravnotežu koju ugovor uspostavlja između prava i obveza ugovornih stranaka stvarnom ravnotežom kojom se uspostavlja jednakost između tih ugovornih stranaka.

- da tuženik smatra da bi uspostava formalne ravnoteže između parničnih stranaka značila da bi pravilnom primjenom materijalnog prava Naslovni sud, a samo ako bi našao da su predmetne ugovorne odredbe ništetne, a što tuženik osporava, na ugovor o kreditu kojega je sklopio tužitelj trebalo primijeniti kamatnu stopu koja je vrijedila za ugovor o kreditu u HRK, a da svako drugo postupanje izlazi iz okvira onoga što se može smatrati formalnom ravnotežom medu ugovornih stranama, dovodi tužitelja kao potrošača u povoljniji položaj te predstavlja nedopuštenu intervenciju u ugovorni odnos stranaka.

- da tuženik ovdje napominje, a premda se u konkretnom slučaju ne radi o ugovoru o kreditu za koji bi tužitelj sklopio Aneks uz Ugovor o kreditu sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/2015; dalje u tekstu: ZIDZPK) da je navedenu činjenicu vrednovao i imao u vidu i sam zakonodavac prilikom donošenja spomenutog zakona- Naime, navedenim ZIDZPK, a u slučaju da korisnik kredita prihvati konverziju ugovora o kreditu, kamatna stopa izračunavala se tako da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene odrednim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora b kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF

- u slučaju da sud nađe osnovanim zahtjev tužitelja, tuženik ističe i prigovor zastare za potraživanja tužitelja na isplatu utuženog iznosa po osnovi sporne ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u Ugovoru o kreditu, a s obzirom da ništetnost nastaje ex tunc, od trenutka sklapanja ugovora. Budući da bi se u tom slučaju radilo o stjecanju bez osnove, tužitelj ističe kako se u tom slučaju primjenjuje opći zastarni rok od 5 godine za povrat tako plaćenih iznosa.

- da podnošenjem kolektivne tužbe nije mogla biti prekinuta zastara za povrat pojedinih preplaćenih iznosa, budući da je takvo tumačenje u suprotnosti s člankom 241. ZOO, budući da se podnošenje tužbe u kolektivnom sporu ne može smatrati radnjom vjerovnika usmjerenom na ostvarivanje, utvrđivanje ili osiguranje tražbine prema dužniku.

- da slijedom svega navedenoga, tuženik predlaže Naslovnom sudu tužbu odbaciti, podredno odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan te obvezati tužitelja naknaditi tuženiku troškove postupka sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koju određuje čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od dana donošenja presude do isplate u roku od 15 dana od dana donošenja presude.

5. Tijekom postupka sud je strankama pružio mogućnost za izjašnjavanjem, te su izvedeni dokazi pregledom cjelokupne priložene dokumentacije, pregledom priloženog ugovora o kreditu br.

…sa

sporazumom

o

osiguranju

novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od

….g., otplatnog

plana, pregleda prometa po klijentu, izveden je dokaz saslušanjem tužitelja, izveden je dokaz financijsko – knjigovodstvenim vještačenjem po vještaku A. B.,

dipl. oec, pregledom pisanog nalaza i mišljenja vještaka A. B. zaprimljenog u sustavu za komunikaciju sa sudovima dana 27.01.2021g., izveden je dokaz dopunskim vještačenjem po vještaku A. B., pregledom dopune vještva-

očitovanja na prigovore zaprimljenog kod u sustavu za komunikaciju sa sudovima dana 21.12.2021.g., te 18.01.2022.g.,

6. Ocjena i analiza izvedenih dokaza provedena je u skladu s čl.8. Zakona o parničnom postupku (»Narodne Novine« br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 2/07 – odluka USRH, 84/08, 46/08 – odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst i 25/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP).

7. Punomoćnici stranaka popisali su parnični trošak.

8. Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

9. Čitanjem ugovora o kreditu broj

…sa

sporazumom

o

osiguranju

novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od ….g.,

djelomičnog povijesnog izvatka iz sudskog registra, otplatnog plana, čitanjem pisanog nalaza i mišljenja vještaka za knjigovodstvo i financije A. B. zaprimljenog kod ovog suda dana 27.01.2021, dopune nalaza i mišljenja vještaka A. B. zaprimljene kod ovog suda dana 21.12.2021.g., kao i dopuna tom vještačenju zaprimljena kod ovog suda dana 18.01.2022.g., saslušanjem tužitelja sud je utvrdio:

- da su tužitelj i H. A.-A.-b. d.d. (raniji naziv tvrtke tuženika) dana

27.11.2006.g. zaključili ugovor o kreditu br.

…sa sporazumom o

osiguranju novčane tražbine na iznos od 201.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, što proizlazi iz priloženog ugovora,

- da se tvrtka tuženika A. b. d.d. S. u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu zvala H. A.-A.-b. d.d., što proizlazi iz priloženog povijesnog izvadaka iz sudskog registra,

- da je ugovoreno trajanje kredita na rok od 19 godina, zatim otplata istog u 228 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 1.250,56 CHF, što proizlazi iz ugovora o kreditu i otplatnog plana.

- da je u presudama T. suda u Z. poslovni broj P- …od

4.

srpnja

2013.,

V. t.

suda

R. H. poslovni

broj

Pž

…od 14. lipnja 2018. i presudi i rješenju V. suda RH broj Rev …od 3. rujna 2019. pravomoćno utvrđeno da je tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka,

- da je individualnu tužbu tužitelj u ovom predmetu podnio 13.11.2019.g. - da je tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena 4. travnja 2012., a da je drugostupanjska presuda u pogledu ništetne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi postala pravomoćna 13. lipnja 2014., dok je drugostupanjska presuda o ništetnoj odredbi o valutnoj klauzuli postala pravomoćna 14. lipnja 2018.

10. Dakle, iz navedenih utvrđenja jasno proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o kreditu kao potrošačkom ugovoru. Stoga je u nastavku potrebno, kao prethodno pitanje, raspraviti jesu li odredbe čl. 2, 3 i 4 predmetnog ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF, ništetne ili ne.

11. Međutim, s obzirom na istaknuti prigovor zastare najprije je potrebno odlučiti o osnovanosti tog prigovora. Naime, prigovor zastare je materijalnopravni prigovor osnovanost kojeg ima za posljedicu odbijanje tužbenog zahtjeva.

12. U konkretnom slučaju radi se o zahtjevu za isplatom stečenog bez osnove tj. zahtjevu za isplatom pretplate po osnovi ništetnih odredbi. Zahtjev za utvrđenjem ništetnosti je zahtjev koji nikada ne zastarijeva. Stoga se takav tužbeni zahtjev uvijek može postaviti. Zahtjev za isplatom preplaćenih kamata koje su preplaćene po osnovu ništetnih odredbi je zahtjev za isplatom stečenog bez osnove, a koji zahtjev zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina (čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18), dalje ZOO/05 u svezi s čl. 1111. ZOO-a). Stoga je u nastavku potrebno raspraviti od kada počinje teći opći zastarni rok od pet godina.

13. Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje: VSRH) u odluci Rev 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. (odluka dostupna na službenoj internet stranici Vrhovnog suda RH www.vsrh.hr) dao je odgovor na postavljeno revizijsko pitanje može li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava predstavljati radnju vjerovnika podnesenu protiv tuženika koja ima učinke prekida zastare glede svake individualne tražbine vezane uz razliku između prvotno ugovorene kamate i kamate koja se kasnije mijenjala jednostranom odlukom tuženika. Prema stajalištu VSRH-a, izraženom u navedenoj odluci, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 388. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

14. Datum podnošenja kolektivne tužbe u tzv. predmetu ''Franak'' bio je 4. travnja 2012., a što je razvidno iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je dostupna na službenoj Internet stranici Trgovačkog suda u Zagrebu. Računajući od tog dana pa unatrag pet godina (opći rok zastare – čl. 225. ZOO) dolazimo do zaključka da rokom zastare nije obuhvaćen zahtjev za isplatu potraživanja koja su dospjela od 4. travnja 2007. pa nadalje, s obzirom na to da je danom podnošenja kolektivne tužbe prekinut rok zastare.

15. U konkretnom slučaju nema zastare jer su anuiteti kojima je izvršena pretplata dospjeli od 31.05.2009.g., pa nadalje.

16. Odredbom čl. 392. st. 1. ZOO-a propisano je da nakon prekida zastarijevanje počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru.

17. Odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017-10 u povodu kolektivne tužbe u tzv. predmetu ''Franak'' postala je pravomoćna 14. lipnja 2018. Stoga zastara prava potraživanja prema pojedinačnim tužbama za preplaćenu razliku zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli nastupa protekom 5 godina od pravomoćnosti odluke Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., dakle 14. lipnja 2023.

18. Stoga zastara prava potraživanja prema pojedinačnim tužbama za preplaćenu razliku zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nastupa protekom 5 godina od pravomoćnosti odluke Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., dakle 14. lipnja 2023. U konkretnom slučaju predmetna individualna tužba podnesena je 13.11.2019.g., dakle unutar zastarnog roka od 5 godina, početak kojeg je potrebno računati od 14. lipnja 2018.

19. U odnosu na pravno shvaćanje građanskog odjela Vrhovnog suda RH br. Su IV- 47/2020-2Zagreb, 30. siječnja 2020. koje glasi: „1. "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora" za navesti je slijedeće.

20. Navedeno shvaćanje je opće shvaćanje u odnosu na restitucijski zahtjev kod ništetnosti. Međutim, pravno shvaćanje izraženo u odluci Rev 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. je shvaćanje koje se odnosi na tzv. predmet ''Franak''. Stoga je takvo shvaćanje u odnosu na shvaćanje građanskog odjela specijalno shvaćanje koje se odnosi na ovaj slučaj. Da je tomu tako proizlazi i iz činjenice da se zastarni rokovi za podnošenje tužbi u slučajevima ''Franak'' računaju prema pravomoćnom okončaju tzv. predmeta ''Franak''. Tako je zastarni rok za podnošenje pojedinačnih tužbi za „valutnu klauzulu“ 14. lipnja 2023. (protek 5 godina od pravomoćnosti odluke Revt 249/14 od 14. lipnja 2018.), pa kako se u konkretnom slučaju radi o potraživanju po osnovu valutne klauzule, to prigovor zastare nije osnovan.

21. S obzirom da je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača utvrđena povreda interesa potrošača zbog ništetnih odredbi o kamatnoj stopi i valuti i da se pojedinačne tužbe podnose na temelju rezultata postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, onda je i zastaru za restituciju potrebno računati od pravomoćnog utvrđenja u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valuti. Naime, u ovom postupku samo se utvrđuje da konkretni slučaj potpada pod tzv. predmet ''Franak''.

22. Za istaknuti je i to da se u konkretnom slučaju ne radi o zahtjevu za naknadom štete za koju je zastara podnošenja zahtjeva tri godine, za navesti je da su takvi navodi neargumentirani, paušalni i usmjereni na odugovlačenje postupka. Naime, zahtjev za povratom plaćenog po osnovu ništetnog ugovora ili ugovorne odredbe tipičan je slučaj stjecanja bez osnove s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili je kasnije otpala (Odredba čl. 1111. ZOO-a koja propisuje da kad dio imovine jedne osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti tu imovinu. Ako vraćanje imovine nije moguće dužan je nadoknaditi vrijednost ostvarene koristi. Pod prijelazom imovine podrazumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja imovine odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala).

Za istaknuti je i osnovnu razliku između naknade štete i stjecanja bez osnove, a to je da činidba temeljem koje je došlo do promjene u imovini ne može biti štetna radnja. Naime, protupravnost je konstitutivni element građanskog delikta i pretpostavka odgovornosti za štetu, pa će njezina prisutnost u činjeničnom stanju redovito značiti da se radi o odnosu odgovornosti za štetu, a ne stjecanju bez osnove. Jer, dok je kod odgovornosti za štetu bitno utvrditi uništenje ili oštećenje imovine i tko je za to odgovoran, kod stjecanja bez osnove bitno je da je došlo do stjecanja neke imovinske koristi koja se ne može opravdati pravno priznatom osnovom, a krivnja i protupravnost su irelevantni.

23. U odnosu na pozivanje tužitelja na presude Trgovačkog suda u Zagrebu P- 1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018., a time i na odluku VSRH Rev 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. za navesti je slijedeće.

Odredbom čl. 502.c. ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

24. U navedenoj odredbi čl. 502.c ZPP-a riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava – samo ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni i samo u korist fizičkih i pravnih osoba čije interese i prava tužitelj (posredno, tražeći apstraktnu pravnu zaštitu) štiti. Proširenje subjektivnih granica pravomoćnosti ovisilo bi, dakle, o tome je li presuda povoljna ili nepovoljna za tuženika (secundum eventum litis). Pojedine fizičke i pravne osobe moći će se pozivati u svojim parnicama u prvom redu na utvrđenja da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, dakle na odluke kojima će biti prihvaćen zahtjev za utvrđenje povrede ili ugrožavanja; one će se moći pozivati i na presude kojima će biti prihvaćeni zahtjevi za izricanje odgovarajućih zabrana odnosno naloga na pozitivne činidbe – onda kad bi se te zabrane ili nalozi sadržajno podudarali s onim što bi oni htjeli zaštititi.

Nadalje, kad se u Zakonu govori o "naknadi štete", misli se na kompenzacijski zahtjev koji postavlja potrošač prema trgovcu, u ovom slučaju klijent prema banci. Taj kompenzacijski zahtjev obuhvaća sve oblike kompenzacije, ne samo štetu u uskom smislu riječi. Naime, u potrošačko-pravnoj terminologiji povrijeđeni potrošač redovito ima prema trgovcu neki odštetni zahtjev u užem smislu te riječi. Međutim, nezamislivo je da bi sud u konkretnoj parnici bio vezan utvrđenjem iz "kolektivne presude" u dijelu naknade štete, a kad se traži vraćanje preplaćenoga da bi vrijedilo drugo pravno shvaćanje, o istom pitanju. Stoga termin "naknade štete" iz odredbe čl. 502.c ZPP-a treba tumačiti u teleološkom smislu tj. u smislu, duhu i cilju te odredbe. Uostalom, presuda iz "kolektivne" parnice, uza sve svoje posebnosti, djeluje na druge sporove, i "vezuje" druge sudove, ponajprije snagom uvjerljivosti i obrazloženosti svojih stajališta.

25. Slijedom navedenog tužitelj se ispravno pozvao na naprijed navedene presude iz tzv. predmeta ''Franak''. Za istaknuti je i to da je odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III 2922/2018 od 20. veljače 2020. odbijena ustavna tužba podnesena protiv odluke VSRH Rev 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. time je Ustavni sud RH prihvatio pravna shvaćanja VSRH o pitanju zastare u ovoj pravnoj stvari.

26. Tužitelj se pozvao na presudu Visokog trgovačkog sud RH Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018. koja se odnosi na valutnu klauzulu, a potvrđena je presudom i rješenjem VSRH broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. Ustavna tužba na tu odluku odbijena je odlukom Ustavnog suda RH U-III-4150/2019, U-III-4388/2019, U III-4389/2019, U-III-4390/2019, U-III-4396/2019, U-III-4516/2019, U-III-4532/2019 od 3. veljače 2021.

27. Postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača - Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik ( i to kao tuženik pod 4. u tom predmetu), predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c ZPP-a. Prema ovoj odredbi pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Također, u skladu s odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13), dalje ZZP/07, koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

28. Odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je u pogledu valutne klauzule potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u odnosu na tuženika pod 5) Hypo Alpe-Adria bank d.d. (raniji naziv tvrtke tuženika) utvrđeno je, u pogledu valutne klauzule, da je petotužena Hypo Alpe-Adria-bank d.d. (raniji naziv tvrtke tuženika) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 9 P-580/20 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

29. Navedeni pravni stav da je odredba o valutnoj klauzuli uz koju je bila vezana glavnica švicarski franak bez navođenja egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara za donošenje valjane odluke, sve bez mogućnosti posebnog ugovaranja i pregovora, a što je za posljedicu imalo nastanak neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača (tužitelja), nepoštena, a time i ništetna potvrđen je u odlukama VSRH Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. i Ustavnog suda RH U-III 4150/2019, U-III-4388/2019, U-III-4389/2019, U-III- 4390/2019, U-III-4396/2019, U-III 4516/2019, U-III-4532/2019 od 3. veljače 2021.

30. Sud EU u predmetu C-186/16 Ruxandra Paula Andriciuc i dr./Banca Românească SA od 20. rujna 2017., pozivom na Direktivu Vijeća 93/13 EEZ-a od 5. travnja 1993., potvrdio je utvrđenja koja su identična utvrđenjima iz kolektivne pravne zaštite navedenih odluka trgovačkih sudova i Vrhovnog suda RH. (Navedena odluka je dostupna na hrvatskom jeziku na stranici EUR-lex https://eurlex.europa.eu/legal content/HR/TXT/?uri=CELEX%3A62016CJ0186)

31. Nadalje je potrebno raspraviti može li se predmetni slučaj podvesti pod tzv. „slučaj franak“ odnosno pravnu zaštitu postignutu kolektivnom tužbom u naprijed navedenim odlukama Trgovačkog suda u Zagrebu, Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH.

32. U konkretnom slučaju, kako je naprijed činjenično utvrđeno, predmetni ugovor o kreditu br.

…od 27.11.2006.g. je potrošački ugovor. Sporne odredbe čl. 2

i 3 i 4 tog ugovora u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu jednostranom odlukom kreditora su nepoštene ugovorne odredbe iz razloga, jer se, kako je naprijed utvrđeno, radi o tipiziranom ugovoru u pogledu kojeg tužitelj nije imao mogućnost pregovaranja. Posebno tužitelj nije imao mogućnost pregovaranja oko sadržaja spornih odredbi čl. 2, 3 i 4 tog ugovora, a niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu nerazumljivost tih odredbi te je to u konačnici rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana.

Takvim ponašanjem tuženik je postupao suprotno odredbama čl. 81., 82., 85., i 87. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03), dalje: ZZP/03, važećeg u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu.

33. Naime, odredbom čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03, važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

34. Odredbom čl. 82. alineja 11. ZZP/03 propisano je da ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. ovoga Zakona, mogle smatrati nepoštenima jesu, primjerice odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog.

35. Odredbom čl. 85. ZZP/03 propisano je da ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive. Odredbom čl. 87. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba je ništava. Ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

36. Dakle, iz citiranih odredbi ZZP-a, kao lex specialis, nedvojbeno proizlazi da su nepoštene ugovorne odredbe one odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njihov sadržaj i koje su nerazumljive, pa je sve to, protivno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tipičan primjer takve odredbe je kad ugovorne odredbe nisu jasne i dovoljno razumljive.

Stoga su dakle odredbe valutnoj klauzuli u CHF nepoštene, a time i ništetne. U konkretnom slučaju to se odnosi na odredbe čl. 2,3 i4 predmetnog Ugovora o kreditu br

…od 27.11.2006.g. kojim je ugovoreno kako je tuženik odobrava tužitelju stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 201.500,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan isplate kredita, da se na iznos kredita obračunavaju kamate u CHF i plaćaju u kn prema srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan isplate, a visina kamatne stope je 3,88 % koja se obračunava dekurzivno (čl.2), te da će se kredit otplaćivati u mjesečnim anuitetima od 1.250,56 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tuženika na dan plaćanja (čl. 4).

37. U odnosu na prigovore da je predmetnim odlukama Visokog trgovačkog suda potrošačima pružena apstraktna pravna zaštita, a ne subjektivna, slijedom čega po mišljenju tuženika činjenična utvrđenja iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P 1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. nisu od značaja za utvrđenje relevantnog činjeničnog stanja u ovom predmetu za navesti je slijedeće.

38. Proširenje subjektivnih granica pravomoćnosti iz odredbe čl. 502.c ZPP-a ovaj sud je već objasnio pa se, kako bi se izbjeglo ponavljanje, upućuje na taj dio obrazloženja. Ovdje je za istaknuti stav VSRH izražen u odluci Rev-3142/18-2 od 19. ožujka 2019. koji glasi: „…Prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl. 502. c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP- a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a. S obzirom na citirani sadržaj točke 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, koji se odnosi na tuženicu, prema shvaćanju ovog suda, nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a.

„Prema tome prvostupanjski sud je u konkretnom slučaju, iako nije trebao, suprotno tvrdnjama revidenta na naprijed navedene okolnosti proveo po strankama predložene dokaze...“

Navedeni stav VSRH potvrđen je od strane Ustavnog suda RH u odluci U-III 2233/2019 od 10. lipnja 2020. u kojoj se navodi: „…da je Vrhovni sud detaljno obrazložio zašto o pravnom pitanju o kojem je već jednom pravomoćno odlučeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava nije potrebno izvoditi dokaze u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, pri čemu je Vrhovni sud imao u vidu narav i svrhu pravnih sredstava kolektivne zaštite potrošača…“.

Stoga nije bilo potrebe saslušavati tužitelja, kao ni predloženih svjedoka.

Sud dopušta da niži bankarski službenici pa čak i šefovi poslovnica nisu imali dovoljno znanja o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti o valutnoj klauzuli u CHF. Međutim, banka kao stručna osoba je imala i morala imati znanje o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti o valutnoj klauzuli u CHF, što je nedvojbeno utvrđeno u pravomoćno okončanom predmetu „Franak“. Stoga su banke bile dužne preko svojih zaposlenika informirati klijente o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti o valutnoj klauzuli u CHF, a što nisu učinile.

Slijedom svega navedenog sukladno načelu ekonomičnosti postupka nije bilo potrebe za provođenjem daljnjih dokaza saslušanjem svjedoka.

39. Prigovori tuženika da se u konkretnom slučaju ne radi o tipskom ugovoru, jer da se o svim odredbama ugovora pregovaralo i da je tužitelj bio upoznat s ugovornim odredbama i s njima se suglasio su paušalni, neargumentirani i usmjereni na odugovlačenje postupka. Naime, u pravomoćno okončanom slučaju "Franak“ utvrđeno je da se radi o tipskim ugorima u pogledu kojih potrošači nisu imali mogućnost pregovaranja.

40. Također je neosnovan i prigovor da tužitelj nema pravni interes za podnošenje predmetne tužbe. Naime, tužitelj je postavio kondemnatorni tužbeni zahtjev na isplatu zbog stjecanja bez osnove temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Stoga tužitelj ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvario eventualna prava za koja smatra da mu pripadaju. Navedeni stav da čim se postavi kondemnatorni tužbeni zahtjev da tužitelj ima pravni interes zauzima VSRH u odluci Rev-2868/18-2 od 12. veljače 2019. (odluka dostupna na www.vsrh.hr).

41. U konkretnom slučaju tužitelj ima i aktivnu legitimaciju, a to s obzirom da je tužitelj zaključio predmetni ugovor, dakle, da je tužitelj jedna od ugovornih strana, pa kao takav je aktivno legitimiran za podnošenjem predmetne tužbe.

42. Slijedom navedenog odredbe čl. 2,3 i 4 predmetnog potrošačkog ugovora o kreditu, koji je tipski ugovor, su nerazumljive jer iz njih ne proizlazi određenost i odredivost valutne klauzule, pa se radi o ništetnim odredbama kako je to naprijed detaljno obrazloženo.

43.. Odredbom čl. 104. st. 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

44. Vještačenjem po vještaku za knjigovodstvo i financije A. B. čije je vještvo zaprimljeno kod ovog suda dana 27.01.21.g., sud je utvrdio:

- da je banka-tuženik pustila tužitelju u tečaj dana 24.12.2006.g. iznos od 924.079,00 kn (201.500,00 CHF x 4,586),

- da je banka-tužena obračunavala i naplaćivala od tužitelja mjesečne anuitete tako da je mijenjala redovnu kamatnu stopu (kao u stupcu 3) i tečaj CHF/HRK (kao u stupcu 13),

- da je od 31.1.2007.g. do dana 30.10.2014.g. banka više obračunala i naplatila od tužitelja anuiteta u odnosu na inicijalno ugovoren anuitet (inicijalna kamatna stopa i bez val. klauzule, odnosno s tečajem za CHF na dan puštanja kredita), iznos od 421.820,69 HRK (kao što je izračunano u stupcu broj 16),

- da se prethodno naveden iznos razlike anuiteta, od 31.1.2007.g. do 30.10.2014.g. sastoji od razlike kamate u iznosu od 118.780,78 kn (stupac broj 19) i razlike glavnice zbog primjene valutne klauzule od 303.039,31 HRK ( 421.820,69 – 118.780,78 ),

- da je saldo glavnice u HRK (stupca broj 20), primjenom inicijalno ugovorene kamatne stope i bez val. klauzule na dan 30.10.2014.g. iznosilo – 22.052,51 HRK, odnosno da je saldo glavnice bilo u PRETPLATI u iznosu od 4.808,66 CHF,

- da je dana 31.10.2013. tužitelj izvršio djelomičnu prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 90.590,00 CHF, odnosno u iznosu od 559.982,09 HRK (po konto kartici kredita),

- da je dana 28.10.2014. tužitelj izvršio konačnu prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 58.504,83 CHF, odnosno u iznosu od 371.147,36 HRK (po konto kartici kredita),

- da je iznos uplata na ime prijevremene otplate iznosio više za iznos od 22.052,51 HRK ( ili za 4.808,66 CHF) po glavnici po inicijalnim uvjetima (stupac broj 20),

- da iznos ukupno više plaćanih obveza od strane tužitelja na dan prijevremene otplate;

- na ime razlike anuiteta, iznosi 421.820,09 HRK, od čega se na razliku kamate odnosi iznos od 118.780,78 HRK, a na tečajne razlike iznos od 303.039,31 HRK - na ime više plaćene glavnice prilikom konačne prijevremene otplate, iznos od 22.052,51 kn (ili 4.808,66 CHF),

- tužitelj je više platio banci, na ime razlike anuiteta ukupno iznos od 421.820,69 HRK (tečajne razlike 303.039,31 + razlika kamate 118.780,78), a na ime više plaćene glavnice prilikom prijevremene konačne otplate kredita, iznos od 22.052,51 HRK (ili iznos od 4.808,66 CHF x 4,58600 )

b) Drugi zadatak, nalog suda za vještaka je da vještak izračuna manjak koji je tuženiku nastao kao posljedica manjeg tečaja od tečaja CHF koji je vrijedio na dan sklapanja Ugovora o kreditu Analizom kretanja srednjeg tečaj za CHF/HRK A. b. (stupac broj 13 u tablici broj 3.) te iznosima anuiteta (u stupcu broj 16 tablice broj 3.) evidentno je da je banka ostvarila manji anuitet od inicijalnog samo u prvih 6 mjeseci obračuna ( od 1. do 6. anuiteta) u ukupnom iznosu od 635,97 HRK, te da je taj iznos saldiran ( priznat banci ) u saldu stupaca broj 16 u kojem je izračunata ukupna razlika anuiteta.

44.1 U svom mišljenju, vještak je istakao:

- da u skladu s nalogom suda za vještačenje, relevantnoj knjigovodstvenoj dokumentaciji u spisu, knjigovodstvenoj dokumentaciji prikupljenoj za vrijeme izrade vještačenja, te izrađenog nalaza i izračuna, u nastavku se daje mišljenje u odnosu na nalog za vještačenje:

a) kolike iznose bi tužitelj isplatio tuženiku za svaki pojedini mjesec od svibnja 2009.g. do studenog 2014. g. da nije došlo do promjene tečaja tijekom razdoblja u odnosu na početni tečaj Vještaka je u nalazu (uz prethodno obrazloženje) izradio izračun razlike anuiteta za cijelo vrijeme otplate kredita tj. za razdoblje od 31.1.2007.g. (kada je dospio prvi anuitet) do 30.10.2014.g. kada je tužitelj izvršio prijevremenu konačnu otplatu predmetnog kredita zato što se tečajne razlike pojavljuju od prvog anuiteta, a razlike kamate od 31.7.2007.g. (7. anuitet).

Tužitelj je više platio banci, u razdoblju od 31.1.2007.g. do 31.10.2014.g.;

- na ime više plaćenih anuiteta ukupno iznos od 421.820,69 HRK koji se sastoji od tečajnih razlika od 303.039,31 HRK i razlika kamate od 118.780,78 HRK

- na ime više plaćene glavnice prilikom prijevremene konačne otplate kredita, iznos od 22.052,51 HRK,

b) izračuna manjak koji je tuženiku nastao kao posljedica tečaja manjeg od tečaja CHF koji je vrijedio na dan sklapanja Ugovora o kreditu

Na temelju izračuna u stupcu broj 16 tablice broj 3, evidentno je da je banka ostvarila manje anuitete od inicijalnog samo u prvih 6 mjeseci obračuna ( od 1. do 6. anuiteta) u ukupnom iznosu od 635,97 HRK i taj iznos je saldiran (priznat banci) u saldu istog stupaca u kojem je izračunata ukupna razlika anuiteta.

45. Sud je nalaz i mišljenje vještaka A. B. prihvatio kao logičan, uvjerljiv,

dovoljno obrazložen i izrađen po pravilima struke, jer je iz njega razvidan iznos pretplate po ništetnim odredbama.

46. Slijedom provedenog vještačenja nedvojbeno proizlazi da je iznos pretplate po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iznosi 325.091,82 kn i to 303.039,31 kn po osnovu valutne klauzule i 22.052,51 kn po osnovu vise plaćene glavnice prilikom prijevremene konačne otplate kredita. Iznos pak od 118.780,78 kn, koji se odnosi na razliku kamata, predmet je drugog postupka koji se vodi među strankama, tako da isti nije predmet ovog postupka.

47. U odnosu na tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu kojim tužiteljica traži iznos od 22.052,51 kn na ime naknade koju je tuženik naplatio za prijevremeni raskid ugovora, za navesti je slijedeće:

48. Prema odredbi članka 1024 ZOO-a korisnik kredita može odustati od ugovora prije nego što je počeo koristiti kredit (stavak 1.); kredit može vratiti i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku (stavak 2.); u oba slučaja korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davalac kredita pretrpio (stavak 3.); u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti (stavak 4.).

49. Osim pravila o prijevremenoj otplati kredita iz članka 1024. st 2 prema kojem korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku, postoji i opća odredba o prijevremenom ispunjenju novčanih obveza propisana u članku 25. ZOO-a prema kojem dužnik novčane obveze može je ispuniti prije roka (st.1) i ništetna je odredba ugovora kojom se dužnik odriče toga prava (st.2). Odredbe članka 1024 stavak 3. i 4. ZOO-a predviđaju, dakle, dužnost korisnika kredita naknaditi banci štetu samo ako ju je banka pretrpjela, kao i zabranu davatelju kredita da korisniku kredita za slučaj prijevremene otplate kredita uračunaju kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti.

50. Tuženik bi imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji bi mu, kao vjerovniku, nastali prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), ali ta se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je tuženik trebao dobiti da nije bilo prijevremene isplate.

51. Pritom je potpuno neodlučna činjenica da bi takva naknada bila slobodno ugovorena medu strankama i sadržana u Općim uvjetima poslovanja tuženika, budući da se takva ugovorna odredba, ako je ništava, ne može ugovarati.

52. Pored toga što tuženik tijekom postupka nije dokazao koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazao na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita (paušalno pozivanje na svoje akte, pa tako i Tarifu kojom je propisana visina te naknade to zasigurno nije), opravdano je za zaključiti da opisana pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti).

53. Kako je takva odredba suprotna kogentnoj zakonskoj odredbi i nepoštena, radi se o ništavoj odredbi.

54. Ovakvo shvaćanje, da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji u izmakloj dobiti radi gubitka kamata, odnosno da ne smiju potrošaču naplatiti naknadu za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze iz ugovora stambenom potrošačkom kreditu potvrđeno je i donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine" broj 101/17), a kojim Zakonom se u pravni poredak Republike Hrvatske prenijela Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni Direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EU Uredbe (EU) br. 1093/2010 (SL L 60, 28.2.2014.). lako se, dakle, vodeći računa danu sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, taj Zakon ne primjenjuje na konkretan slučaj, evidentno je da je taj Zakon otklonio nedostatke do tada važećeg zakonskog uređenja i onemogućio bankama da potrošače penaliziraju za prijevremeno ispunjenje njihovih obveza. Banke bi u tom slučaju imale pravo na naknadu samo onih troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., a ne i na (posebnu) naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

55. Pri tome nije od značaja činjenica da je sporni ugovor, koji je predmet ovog spora, u cijelosti ispunjen.

56. To iz razloga jer spornom odredbom nije povrijeđen (samo) interes jedne ugovorne strane (tužitelja), već je njome povrijeđen javni interes (s obzirom na općepoznati broj stambenih potrošačkih kredita koje korisnici sklapaju s tuženikom i drugim bankama), onda se ne radi o zabrani manjeg značaja. Posljedično tome, neovisno o činjenici da je predmetni ugovor u cijelosti ispunjen (prijevremenom otplatom kredita) nema mjesta primjeni odredbe članka 107. stavak 2. ZOO/91, odnosno ograničenju isticanja (djelomične) ništavosti spornog ugovora samo zbog toga što je ugovor ispunjen.

57. Slijedom iznijetog zaključak je ovog suda da je osnovano potraživanje tužitelja i u dijelu kojim traži povrat naknade koju je tuženik naplatio radi prijevremene otplate kredita u iznosu od 22.052,51 kn. ( Takav stav zauzeo je i Vrhovni sud RH u svojoj odluci Rev 112/2018-2 od 09.ožujka 2022).

58. Nadalje, potrebno je istaći da iz priloženog vještva proizlazi da je banka ostvarila manje anuitete od inicijalnog samo u prvih 6 mjeseci obračuna (1. do 6. anuitet), u ukupno iznosu od 635,97 kn, tzv. negativna kamata. Za taj iznos, potrebno je istaći, da plaćanjem anuiteta po tečaju ili kamati nižom od početno ugovorenog tužitelj nije ništa primio niti stekao bez osnove jer je čitavu uplatu primio tuženik pa ne postoji obveza za vraćanjem nečega što nije primio, a nedvojbeno nije utvrđeno ni da tuženik ima prema tužitelju nepodmireno potraživanje.

Takav stav zauzeo je Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, u presudi posl. broj 12 Gž-1429/2021-3 od 24. veljače 2022.

Slijedom navedenog, ocjena je ovog suda da u konkretnom slučaju nije bilo osnova za prebijanjem iznosa od 635,97 kn sa iznosom koji je dosuđen tužitelju, niti za umanjenjem dosuđenog iznosa.

59. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora. Stoga je dakle, sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, tuženik dužan vratiti tužitelju iznose koje je tužitelj pretplatio po osnovi ništetnih odredbi valutnoj klauzuli u CHF u iznosu od 325.091,82 kn i to 303.039,31 kn po osnovu valutne klauzule i 22.052,51 kn po osnovu vise plaćene glavnice prilikom prijevremene konačne otplate kredita. Zbog svega navedenog sud smatra da tužitelju pripada ukupan iznos od 325.091,82 kn sa zateznim kamatama koje teku na pojedine mjesečne anuitete od dospijeća svakog mjesečnog anuiteta do isplate, a što je detaljno prikazano i izračunato u vještvu vještaka

60. Odredbom čl. 1111. ZOO-a propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecalac nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

61. Stoga je dakle banka, sukladno odredbi čl. 1111. ZOO-a, dužna vratiti zatezne kamate na preplaćene iznose od dana stjecanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa preplaćenog na ime jednostrano promjenjive redovne kamate i valutne klauzule u CHF, jer je nesavjesna ugovorna strana koja je koristila nepoštene ugovorne odredbe, a sve na način kako je to specificirano u točki II. izreke presude.

62. Tuženik koji je u zakašnjenju s plaćanjem navedene novčane obveze, duguje tužitelju na temelju odredbe čl. 29. ZOO u svezi s odredbom čl. 112. st. 2. ZPP-a osim glavnog duga i zakonske zatezne kamate za vrijeme od kada je obveza dospjela, pa do njene podmire. Stopa zateznih kamata temelji se na odredbi čl. 29. ZOO, čl. 1. Zakona o kamatama (Narodne novine 94/04), Uredbi o visini stope zakonske zatezne kamate (Narodne novine 72/02), Uredbi o visini stope zakonske zatezne kamate (Narodne novine 153/04), Odlukama o diskontnoj (eskontnoj) stopi HNB-a (Narodne novine 132/07, 74/11, 83/13, 1/14, 80/14, 1/15) i Prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima (Narodne novine 85/15, 140/15, 60/16, 64/17, 64/19, 1/20).

63. Konačno, u odnosu na prigovor tuženika da se između stranaka vodi spor u pogledu predmetnog kredita, za navesti je da je predmet tog drugog spora zahtjev tužitelja za naknadom razlike kamate, a koji zahtjev nije predmet ovog spora. S obzirom na navedeno, navedeni prigovor tuženika nije osnovan. 64. Zbog svega navedenog sud je odlučio kao u točki I. i II. izreke presude.

65. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP i 155. ZPP. Tužitelju je trošak odmjeren prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 59/07, 148/09, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15). Tužitelju zastupanom po pun. priznat je trošak sastava tužbe 5.000,00 kn, za pristupe na roč. od 04.03.20.g., 02.07.20.g., 02.03.22.g., 19.05.22.g.i 07.07.22.g. po 5.000,00 kn, za sastav podnesaka od 12.02.21.g.i 10.01.22.g. po 5.000,00 kn, te za sastav podneska od 11.12.21.g. 500,00 kn, što sveukupno iznosi 40.500,00 kn. Ovom iznosu dodan je daljnji iznos od 10.125,00 kn na ime 25% PDV-a, 3.800,00 kn na ime troškova vještačenja, 1.800,00 kn na ime sud. pristojbe na tužbu, te 1.800,00 kn na ime sud. pristojbe na presudu, pa sveukupan trošak tužitelja iznosi 58.025,00 kn. 65.1 Na dosuđeni iznos troškova tužitelju pripadaju i zatezne kamate od presuđenja, dakle od 19. srpnja 2022.g. pa do konačne isplate, a sukladno odredbi čl. 29. ZOO-a i čl. 112. st. 2. ZPP-a. Stopa zateznih kamata temelji se na odredbi čl. 29. ZOO i Prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima (Narodne novine 85/15, 85/15, 140/15, 60/16, 64/17, 64/19, 1/20). Zbog navedenog sud je odlučio je kao u točki III. izreke presude.

U Splitu, 19. srpnja 2022.g.

S U D A C

Miro Maslać,

v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka istog. Žalba se podnosi Županijskom sudu putem ovog suda u tri primjerka.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika