Republika Hrvatska

Poslovni broj: Gž R-225/2022-3

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda i to Vedrane Perkušić, predsjednice vijeća, mr. sc. Ivan Tironija, člana vijeća i suca izvjestitelja te Marije Šimičić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. B., OIB: ..., iz J., zastupanog po punomoćniku A. M., odvjetniku u O., protiv tuženika G. S. d.o.o., OIB: ..., iz Z., zastupanog po punomoćniku Š. B., odvjetniku u Z., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj: 15-Pr-13448/2021-54 od 17. prosinca 2021., na sjednici vijeća održanoj 19. srpnja 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se odbija žalba tužitelja kao neosnovana te se djelomično potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj: 15-Pr- 13448/2021-54 od 17. prosinca 2021., u dijelu pod točkama I., II. i III. izreke,

II. Djelomično se preinačuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj: 15-Pr-13448/2021-54 od 17. prosinca 2021. u dijelu pod točkom V. izreke na način da se sudi:

Nalaže se tuženiku G. S. d.o.o., da u roku 8 dana isplati tužitelju S. B. ukupan bruto iznos od 50.618,69 kuna (pedeset tisuća šesto osamnaest kuna i šezdeset i devet lipa) zajedno sa zateznom kamatom koja teče na iznose od:

- 1.425,28 kn od 16.listopada 2011. do isplate,

- 1.425,28 kn od 16.studenog 2011. do isplate,

-1.425,28 kn od 16.prosinca 2011., do isplate,

- 1.425,28 kn od 16.siječnja 2012. do isplate,

- 1.425,28 kn od 16.veljače 2012. do isplate,

- 1.425,28 kn od 16.ožujka 2012. do isplate,

- 1.425,28kn od16.travnja 2012. do isplate,

- 1.425,28 kn od 16.svibnja 2012. do isplate,

- 1.425,28 kn od 16.lipnja 2012. do isplate,

- 1.425,28 kn od 16.srpnja 2012. do isplate,

- 1.663,86 kn od 16.kolovoza 2012. do isplate,

- 1.663,86 kn od 16.rujna 2012. do isplate,

- 1.663,86 kn od 16.listopada 2012. do isplate,

- 1.663,86 kn od 16.studenog 2012. do isplate,

- 1.425,28 kn od 16.prosinca 2012. do isplate,

- 1.425,28 kn od 16.siječnja 2013. do isplate,

- 1.425,28 kn od 16.veljače 2013. do isplate,

- 1.425,28 kn od 16.ožujka 2013. do isplate,

- 1.846,88 kn od 16.travnja 2013. do isplate,

- 1.846,87 kn od 16.svibnja 2013. do isplate,

- 1.846,87 kn od 16.lipnja 2013. do isplate,

- 1.846,87 kn od 16.srpnja 2013. do isplate,

- 1.846,87 kn od 16.kolovoza 2013. do isplate,

- 1.846,88 kn od 16.rujna 2013. do isplate,

- 1.846,87 kn od 16.listopada 2013. do isplate,

- 1.846,87 kn od 16.studenog 2013. do isplate,

- 1.846,87 kn od 16.prosinca 2013. do isplate,

- 1.846,87 kn od 16.siječnja 2014. do isplate,

- 1.846,87 kn od 16.veljače 2014. do isplate,

- 1.846,87 kn od 16.ožujka 2014. do isplate,

- 1.846,87 kn od 16.travnja 2014. do isplate, sve po stopi od 12% godišnje od 16. listopada 2011. do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, osim zatezne kamate koje se odnose na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak, a koji su sadržani u pojedinačnim bruto iznosima plaće na koje teče zatezna kamata.

III. Djelomično se odbija žalba tužitelja kao neosnovana žalba te se potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj: 15-Pr-13448/2021-54 od 17. prosinca 2021. u odbijajućem dijelu pod točkom V. izreke i to baš u dijelu koji se odnosi na zatezne kamate koje se odnose na porez na dohodak i prireza porezu na dohodak, a koji su sadržani u pojedinačnim bruto iznosima plaće na koje teče zatezna kamata, kao i u dijelu zahtijevane stope zatezne kamate koja je stopa viša od one dosuđene u točki II. izreke ove drugostupanjske presude.

IV. Svaka stranka snosi svoj parnični trošak.

Obrazloženje

1. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski je sud donio presudu kojom je u točki I. izreke odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev slijedećeg sadržaja: „I. Utvrđuje se da Sporazum o prestanku ugovora o radu, od 23. travnja 2014., sklopljen između tužitelja S. B. iz J., OIB: ...., s jedne strane kao radnika, te tuženika G. S. d.o.o. Z., OIB: ...., s druge strane kao poslodavca, nije niti sklopljen u dijelu koji je reguliran odredbom članka 7. navedenog Sporazuma, a koja glasi: „Stranke su sporazumne da nemaju nikakvih drugih potraživanja osim obveza navedenih u ovom Sporazumu“.

2. Nadalje, prvostupanjski je sud u točki II. izreke presude odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev slijedećeg sadržaja:

„Utvrđuje se da Sporazum o prestanku ugovora o radu, od 23. travnja 2014., sklopljen između tužitelja S. B. iz J., OIB: ..., s jedne strane kao radnika, te tuženika G. S. d.o.o. Z., OIB: ..., s druge strane kao poslodavca, djelomično ništetan u dijelu koji je reguliran odredbom članka 7. navedenog Sporazuma, a koja glasi: „Stranke su sporazumne da nemaju nikakvih drugih potraživanja osim obveza navedenih u ovom Sporazumu“.

3. Također, prvostupanjski je sud u točki III. izreke presude odbio kao neosnovan slijedeći tužbeni zahtjev:

„Poništava se Sporazum o prestanku ugovora o radu, od 23. travnja 2014., sklopljen između tužitelja S. B. iz J., OIB: ..., s jedne strane kao radnika, te tuženika G. S. d.o.o. Z., OIB: ..., s druge strane kao poslodavca i to u dijelu koji je reguliran odredbom članka 7. navedenog Sporazuma, a koja glasi: „Stranke su sporazumne da nemaju nikakvih drugih potraživanja osim obveza navedenih u ovom Sporazumu“.

4. Nadalje, prvostupanjski je sud u točki IV. izreke presude naložio tuženiku da isplati tužitelju s osnova dijela neisplaćene plaće za mjesec travanj 2014., iznos od 1.846,86 kuna sa pripadajućom zateznom kamatom od 16. svibnja 2014. do isplate, osim zatezne kamate koja teče na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak koji su sadržani u dosuđenom iznosu.

5. Prvostupanjski je sud u točki V. izreke pobijane presude odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tužitelj zahtijevao isplatu razlike plaće, koja mu je u razdoblju od rujna 2011. do ožujka 2014. isplaćena, od one koja mu je po njegovom mišljenju trebala biti isplaćena, a koja razlika iznosi 50.618,69 kuna sa pripadajućim zateznim kamatama koje teku na pojedinačne mjesečne iznose razlike plaće od rujna 2011. do ožujka 2014.

6. Konačno, prvostupanjski je sud u točki VI. izreke pobijane presude odlučio o parničnom trošku na način da je naložio tužitelju da s ovog osnova isplati tuženiku iznos od 17.365,00 kuna, dok je za više zahtijevani parnični trošak tuženika i to baš u iznosu od 1.572,50 kuna, zahtjev odbio kao neosnovan.

7. Tužitelj je protiv prvostupanjske presude u dijelu pod točkama: I., II., III., V. i VI. podnio žalbu pobijajući je zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, koji žalbeni razlozi su predviđeni odredbama članka 353. stavak 1. točke 2. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.

- odluka USRH, 84/08., 96/08. - odluka USRH, 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. - odluka USRH i 70/19., dalje ZPP). Tužitelj u žalbi predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da usvoji tužbeni zahtjev.

8. Tuženica je podnijela odgovor na žalbu u kojem u bitnome predlaže da drugostupanjski sud odbije žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrdi prvostupanjsku presudu.

9. Žalba tuženika djelomično nije osnovana, a djelomično je osnovana.

10. Prije svega je za napomenuti kako je prvostupanjski sud u ovom predmetu prvotno donio presudu 12. srpnja 2016. pod poslovnim brojem 11 Pr-8797/14-27 kojom je u točki I. izreke utvrdio kako Sporazum o prestanku ugovora o radu od 23. travnja 2014., i to baš u točki 7. nije niti zaključen između ugovornih ujedno i parničnih stranaka. Nadalje, prvostupanjski je sud u točki II. izreke presude naložio tuženiku da na ime manje isplaćene plaće za razdoblje od rujna 2011. do travnja 2014. isplati tužitelju bruto iznos od 52.465,55 kuna sa pripadajućom zateznom kamatom. Konačno, prvostupanjski je sud u točki III. izreke odlučio o parničnom trošku na način da je naložio tuženiku da s ovog osnova nadoknadi tužitelju 10.350,00 kuna.

11. Odlučujući o žalbi tuženika protiv navedene prvostupanjske presude od 12. srpnja 2016., Županijski je sud u Splitu, dana 30. listopada 2018. pod poslovnim brojem Gž R-992/2016-2 donio rješenje kojim je ukinuo pobijanu presudu i vratio predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

12. Sada pak nakon ponovljenog dokaznog postupka prvostupanjski je sud donio presudu sadržaja kako je to već navedeno u ovoj drugostupanjskoj presudi.

13. Predmet spora u ovoj žalbenoj fazi postupka jest zahtjev tužitelja da se utvrdi kako Sporazum o prestanku ugovora o radu, a koji je između parničnih stranaka zaključen 23. travnja 2014., u dijelu nije niti sklopljen i to baš u članku 7. Sporazuma.

14. Nadalje, tužitelj je sukladno odredbama članka 188. ZPP-a pored navedenog postavio i drugi te treći eventualno kumulirani tužbeni zahtjev na način da sud njih prihvati ako nađe da onaj koji je ispred njih istaknut nije osnovan.

15. Tako je drugim eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevom tužitelj zahtijevao utvrđenje ništetnim članka 7. predmetnog Sporazuma, dok je trećim eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevom tražio poništenje predmetnog Sporazuma u dijelu koji je reguliran člankom 7.

16. Nadalje, predmet spora jest i zahtjev tužitelja da mu tuženik s osnova razlike plaće koju mu je isplatio u razdoblju od rujna 2011. do ožujka 2014., i plaće koju mu je prema mišljenju tužitelja trebao isplatiti u ovom razdoblju, a nije, isplati iznos od ukupno 50.618,89 kuna bruto, sa pripadajućom zateznom kamatom.

17. Ispitujući sada pobijanu prvostupanjsku presudu kao i postupak koji je prethodio njezinom donošenju, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bila počinjena bilo koja od bitnih povreda odredbi parničnog postupka koje su predviđene odredbama članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, na koje povrede ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a.

18. Između parničnih stranaka nije bilo sporno kako su bili u radnom odnosu i to tužitelj kao radnik, a tuženik kao poslodavac. Također iz rezultata dokaznog postupka proizlazi, a što pravilno utvrđuje prvostupanjski sud, kako je između parničnih stranaka zaključen Sporazum o prestanku ugovora o radu, nadnevka 23. travnja 2014. Uostalom i obje parnične stranke priznaju zaključenje predmetnog Sporazuma.

19. Pored ostalog ovim je Sporazumom (članak 1.) utvrđeno kako su stranke suglasne da je radnik (sada tužitelj) kod poslodavca (sada tuženika) počeo raditi 1. listopada 2007. na poslovima radnika na održavanju – temeljem više sklopljenih ugovora o radu, od kojih je posljednji sklopljen na neodređeno vrijeme dana 1. travnja 2008.

20. U odredbi članka 5. navedenog Sporazuma propisano je slijedeće: „Do dana prestanka Ugovora o radu Radnik ima pravo na plaću prema Ugovoru o radu iz članka 1. ovog Sporazuma.“

21. Nadalje, odredbom članka 7. predmetnog Sporazuma određeno je slijedeće: „Stranke su sporazumne da nemaju nikakvih drugih potraživanja osim obveza navedenih u ovom Sporazumu.“

22. Kao odlučujuće u ovom parničnom postupku postavilo se prije svega pitanje je li tuženik kao poslodavac trebao za razdoblje od rujna 2011. do ožujka 2014. isplatiti tužitelju kao radniku plaću uzimajući u obzir ugovorenu plaću koja je tužitelju isplaćivana prije spornog razdoblja ili pak "smanjenu plaću" u odnosu na onu ugovorenu ugovorom o radu od 1. travnja 2008. Sporna razlika za razdoblje od rujna 2011. do ožujka 2014. iznosi utuženih 50.618,69 kuna bruto.

23. Tužitelj u bitnome smatra kako su parnične stranke u predmetnom Sporazumu dogovorile kako jedna prema drugoj nemaju nikakvih potraživanja, no da se to ne odnosi na potraživanje tužitelja s osnova manje isplaćene plaće za razdoblje od rujna 2011. do ožujka 2014. , a što da je razvidno iz članka 5. Sporazuma. Tuženik pak smatra kako iz sadržaja Sporazuma proizlazi kako stranke jedna prema drugoj, u trenutku prestanka ugovora o radu, nemaju baš nikakvih potraživanja, pa tako ni tužitelj prema tuženiku s osnova manje isplaćene plaće u spornom razdoblju (rujan 2011. – ožujak 2014.)

24. U tumačenju pravnih normi, pa tako i odredbi predmetnog Sporazuma, jezično je tumačenje glavno, a njemu tek kao provjera, dopuna ili korektiv - služe ostala tumačenja, prije svega teleološko i sustavno.

25. U članku 5. Sporazuma se precizno navodi kako do dana prestanka Ugovora o radu, radnik (tužitelj) ima pravo na plaću prema Ugovoru iz članka 1. Sporazuma. Riječ je o ugovoru o radu koji je između stranaka zaključen 1. travnja 2008. Odredbom članka 7. Sporazuma navodi se kako su stranke sporazumne da nemaju nikakvih drugih potraživanja osim obveza navedenih u Sporazumu. Tumačeći odredbe predmetnog Sporazuma na način kako je navedeno, za ovaj drugostupanjski sud nema dvojbe da su odredbe Sporazuma jasne i precizne, a članci 5. i 7. Sporazuma nisu između sebe niti u odnosu na druge odredbe Sporazuma kontradiktorni niti se međusobno isključuju.

26. Dakle, pravilnim tumačenjem odredbi Sporazuma o prestanku radnog odnosa, a posebno odredbi članaka 1., 5. i 7. proizlazi kako su ugovorne stranke (sada tužitelj i tuženik) postigli dogovor kako između sebe nemaju drugih potraživanja osim onih koje se odnose na plaću prema ugovoru o radu od 1. travnja 2008. Da su stranke ugovorile kako nemaju jedna prema drugoj baš nikakvih potraživanja u trenutku sklapanja Sporazuma o prestanku ugovora o radu (kako pogrešno smatra tuženik), tada zasigurno ne bi u Sporazumu postojala odredba članka 5. koja izrijekom određuje kako do dana prestanka ugovora o radu (od 1. travnja 2008.) radnik (tužitelj) ima pravo na plaću prema tom ugovoru. Naime ako stranke jedna prema drugoj nemaju nikakvih potraživanja u trenutku sklapanja Sporazuma o prestanku radnog odnosa tada zasigurno poslodavac – tuženik koji je nesporno sačinio sporni Sporazum ne bi u isti inkorporirao i članak 5., a tužitelj potom takav Sporazum i potpisao. Stoga nije za prihvatiti tumačenje prvostupanjskog suda iz pobijane presude kako su parnične stranke potpisivanjem predmetnog Sporazuma utvrdile kako jedna prema drugoj nemaju nikakvih potraživanja. Naime prvostupanjski sud predmetni Sporazum tumači na način kao da nema odredbe članka 5. Sporazuma, što je pogrešno.

27. No, ovaj drugostupanjski sud prihvaća valjano obrazložen zaključak prvostupanjskog suda kako su obje parnične stranke, bile potpuno svjesne koji ugovor – sporazum potpisuju, te da između stranaka nije došlo do nesporazuma u smislu odredbe članka 282. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05., 41/08., 125/11.,78/15., 29/18. i 126/21., dalje ZOO). Naime ovom je odredbom propisano da kad strane vjeruju da su suglasne, a u stvari među njima postoji nesporazum o pravnoj naravi ugovora ili o kojem bitnom sastojku, ugovor ne nastaje. Stoga nije osnovan prvi eventualno tužbeni zahtjev kojim je tužitelj zahtijevao od suda utvrđenje da Sporazum u odredbi članka 7. nije niti sklopljen. Zbog nepotrebnog ponavljanja žalitelj se u ovom dijelu upućuje na obrazloženje prvostupanjske presude.

28. Odredbom članka 322. stavak 1. ZOO-a, propisano je kako je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Nadalje, odredbom članka 324. stavak 1. ZOO-a određeno je kako ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Svaki zahtjev za utvrđenjem ništetnosti ugovora, odnosno jednog njegovog dijela (odredbe) treba ocjenjivati prema njegovim okolnostima i specifičnim činjenicama. Tužitelj ni tijekom postupka koji je prethodio donošenju sada pobijane presude, pa tako ni sada u žalbi ne predlaže nikakve relevantne dokaze niti nudi valjane argumente koji bi doveli do zaključka da je odredba članka 7. predmetnog Sporazuma ništetna. Stoga je prvostupanjski sud na točno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je presudom i ovaj drugi eventualno kumulirani tužbeni zahtjev (kojeg prvostupanjski sud pogrešno naziva prvim) odbio kao neosnovan.

29. Prvostupanjski je sud u točki III. izreke presude odbio kao neosnovan i treći eventualno kumulirani tužbeni zahtjev (prvostupanjski ga sud pogrešno naziva drugim) kojim je tužitelj zahtijevao poništenje predmetnog Sporazuma u dijelu pod člankom 7. Dakle, tužitelj smatra kako je Sporazum u ovom dijelu pobojan. Odredbom članka 330. ZOO-a je propisano kako je ugovor pobojan kad ga je sklopila strana ograničena poslovno sposobna, kad je pri njegovu sklapanja bilo mana volje te kad je to ovim Zakonom ili posebnim propisom određeno. Pobojnost uzrokuju slijedeće mane volje: prijetnja, bitna zabluda i prijevara. Tužitelj se upravo poziva na zabludu kao razlog pobojnosti predmetnog Sporazuma u točki 7. Tako je odredbom članka 280. stavak 1. ZOO-a propisano da je zabluda bitna ako se odnosi na objekt ugovora, bitna svojstva objekta ugovora, na osobu s kojom se sklapa ugovor ako se sklapa s obzirom na tu osobu, a i na okolnosti koje se po običajima u prometu ili po namjeri strana smatraju odlučnim, a strana koja je u zabludi ne bi inače sklopila takav ugovor. Važno je za istaknuti kako se na zabludu ne može osnovano pozivati ugovorna strana koja pri sklapanju ugovora nije postupala s pozornošću koja se u obvezno pravnom odnosima zahtijeva. Dakle, kako su ugovorne odredbe predmetnog Sporazuma jasne i razumljive, međusobno nekontradiktorne, a što se sve odnosi i na odredbu članka 7. predmetnog Sporazuma to pozivanje tužitelja na zabludu u odnosu na točku 7. predmetnog sporazuma nije osnovano. Stoga je prvostupanjski sud valjano primijenio materijalno pravo kada je odbio kao neosnovan i treći eventualno kumulirani tužbeni zahtjev.

30. Usput je za navesti kako je iz navoda tužitelja koje je isticao tijekom postupka potpuno razvidno kako isti postavlja tužbene zahtjeve za utvrđenjem da predmetni Sporazum nije zaključen u točki 7., da je Sporazum u dijelu pod točkom 7. ništetan te zahtjev za poništenjem odredbe iz točke 7. Sporazuma, tek kao pokušaj za ostvarenje isplate razlike plaće, a ne stoga što uistinu nudi kakve valjanje dokaze i argumente koji bi govorili u prilog osnovanosti makar i jednog od tri eventualno kumulirana tužbena zahtjeva. Uostalom tužitelj u žalbi izrijekom navodi kako je „odlučio potpisati Sporazum smatrajući da se time ne odriče svojeg prava da potražuje razliku plaće i vjerujući obrazloženju koje je dobio od svojeg poslodavca.“ Kako iz Sporazuma ne proizlazi da se tužitelj odrekao prava na isplatu plaće određenu ugovorom od 1. travnja 2008. odnosno kako se Sporazumom nije odrekao razlike plaće između ugovorene 1. travnja 2008. i stvarno isplaćena u spornom razdoblju (od rujna 2011. do ožujka 2014.) to i iz tog razloga, a s obzirom na navode tužitelja tijekom postupka kao i u žalbi, proizlazi kako su sva tri eventualno kumulirana tužbena zahtjeva neosnovana.

31. Slijedom navedenog kako u konkretnom slučaju nisu djelomično ostvareni žalbeni razlozi koje ističe tužitelj, kao ni oni na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a, to je žalbu tužitelja trebalo djelomično odbiti kao neosnovanu, te djelomično potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom odbijajućem dijelu pod točkama I.,II. i III. izreke, a ovo na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a. Stoga je odlučeno kao u točki I. izreke ove drugostupanjske presude.

32. Između parničnih stranaka nije bilo sporno kako je razlika između plaće tužitelja određene ugovorom o radu od 1. travnja 2008. i one koja je tužitelju stvarno isplaćena u predmetnom razdoblju upravo 50.618,89 kuna bruto, po mjesecima kako je to navedeno u točki II. izreke ove drugostupanjske presude uz napomenu da svaki pojedinačni iznos razlike plaće se odnosi na prethodni mjesec u odnosu na mjesec od kojeg počinje teći kamata na pojedini novčani iznos. Primjerice dosuđeni iznos od 1.425,28 kuna na koji teče zatezna kamata od 16. listopada 2011. do isplate, odnosi se na mjesec rujan 2011., pa tako redom sve do posljednjeg pojedinačno dosuđenog iznosa od 1.846,87 kuna na koji teče zatezna kamata od 16. travnja 2014. do isplate, a koji se iznos odnosi na mjesec ožujak 2014.

33. Prvostupanjski je sud nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio kako je tuženik jednostranom odlukom smanjio plaću tužitelju u odnosu na plaću tužitelja koja je određena ugovorom o radu od 1. travnja 2008. Za ovo utvrđenje prvostupanjski je sud dao valjane i logične razloge, a navedeno činjenično utvrđenje kao pravilno prihvaća i ovaj drugostupanjski sud jer je rezultat logične i uvjerljive ocjene brojnih izvedenih dokaza kako to nalaže odredba članka 8. ZPP-a.

34. Zaista, poslodavac nema ovlast jednostranom odlukom smanjiti plaću radnicima, pa tako ni tužitelju, bez obzira na poslovne poteškoće, jer se odredbe ugovora o radu mogu promijeniti samo suglasnom voljom radnika. S tim u svezi je za reći kako iz predmetnog ugovora o radu od 1. travnja 2008. ne proizlazi ovlaštenje poslodavca da jednostranim odlukama smanjuje plaću radniku, konkretno tužitelju, bez obzira je li pored njega i nekim drugim radnicima, ili svim radnicima smanjio plaću. Ugovor o radu po svojoj je pravnoj prirodi ugovor i obveznog prava koji nastaje suglasnošću volja stranaka, a kada se ugovorne stranke usuglase o njegovim bitnim sastojcima između kojih je i plaća (članak 15. Zakona o radu; „Narodne novine: br. 93/14., 127/17. i 98/19., dalje ZR). Stoga se predmetni ugovor o radu mogao mijenjati jedino suglasnošću volja stranaka, što je u konkretnom slučaju izostalo. Osim toga za reći je kako se iz rezultata dokaznog postupka ne može zaključiti kako je tužitelj makar i konkludentnim radnjama pristao na smanjenje plaće.

35. Slijedom navedenog, a kako tuženik u predmetnom razdoblju nije isplatio dio plaće tužitelju, i to po mjesecima, od rujna 2011. do ožujka 2014., kako je navedeno u točki II. izreke ove drugostupanjske presude, a što je bio u obvezi na temelju predmetnog Sporazuma (posebno članaka 1. i 5. ) kao i na temelju odredbe članka 7. stavak 1. ZR-a kao i odredbe članka 92. stavak 1. ZR-a, to je trebalo tužitelju za predmetno razdoblje od rujna 2011. do ožujka 2014. isplatiti ukupan bruto iznos plaće od 50.618,89 kuna.

36. Na pojedinačne mjesečne iznose iz točke II. izreke ove drugostupanjske presude zatezna kamata teče od šesnaestog dana slijedećeg mjeseca do isplate, a ovo u suglasju sa odredbom članka 92. stavak 3. ZR-a. Zatezna kamata dosuđena je tužitelju po stopi kako je navedeno u točki II. izreke ove drugostupanjske presude, a ovo u suglasju sa odredbom članka 29. stavak 2. ZOO-a.

37. Dosuđeni se iznos bruto plaće sastoji od neto plaće te doprinosa, poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak. U smislu odredbe članka 15. stavak 3. Zakona o porezu na dohodak („Narodne novine“, broj 177/04., 73/08., 80/10,. 114/11., 22/12., 144/12., 43/13., 120/13., 125/13., 148/13., 83/14.,143/14. i 136/15.) i odredbe članka 17. stavak 3. Pravilnika o porezu na dohodak („Narodne novine“, broj 95/05., 96/06., 68/07., 146/08., 2/09., 146/09., 123/10., 137/11., 61/12., 79/13., 160/13., 157/14. i 137/15.) zatezne kamate koje se na zakašnjelu isplatu plaće isplaćuju po sudskoj presudi, ne smatraju se dohotkom i ne podliježu oporezivanju. Iz navedenog proizlazi da bruto plaća, baš kao i naknada plaće, koja se isplaćuje po sudskoj presudi sve do trenutka isplate, u odnosu na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak, nije u potpunosti dospjela na naplatu, odnosno da u tom slučaju porez na dohodak i prirez porezu na dohodak dospijevaju na naplatu tek isplatom same plaće, odnosno naknade plaće. Stoga se dosuđena zatezna kamata u točki II. izreke ove drugostupanjske presude ne odnosi na zatezne kamate koje se odnose na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak, a koji su sadržani u pojedinačnim bruto iznosima plaće na koje teče zatezna kamata.

38. Slijedom navedenog u ovom obrazloženju trebalo je djelomično preinačiti prvostupanjsku presudu te tužitelju dosuditi neisplaćenu plaću u ukupnom bruto iznosu od 50.618,89 kuna sa zateznom kamatom kako je to navedeno u točki II. izreke ove drugostupanjske presude, a ovo na temelju odredbe članka 373. točka 1. ZPP-a.

39. Žalbu tužitelja je djelomično trebalo odbiti kao neosnovanu i u dijelu nedosuđene zatezne kamate kako je to navedeno u točki III. izreke ove drugostupanjske presude, a ovo na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a.

40. Kako je prvostupanjska presuda djelomično preinačena, to je u smislu odredba članka 166. stavak 2. ZPP-a, trebalo donijeti odluku o troškovima cijelog postupka. Odredbom članka 154. stavak 2. ZPP-a, propisano je pored ostalog, da ako stranka djelomično uspije u parnici, sud može s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove. U konkretnom slučaju tužitelj nije uspio ni u jednom od svoja tri eventualno kumulirana tužbena zahtjeva za utvrđenjem odnosno poništenjem, dok je uspio u zahtjevu za isplatom plaće. Prilikom odluke o parničnom trošku trebalo je uzeti u obzir da tuženik nije osporavao izračun visine tužbenog zahtjeva za isplatu već samo pravnu osnovu tužbe, da je tužitelj za ostvarenje svoga prava na isplatu razlike plaće, koja mu je dosuđena ovom drugostupanjskom presudom, morao pokrenuti postupak pred sudom ali i to kako je veći broj ročišta za glavnu raspravu održan samo u svezi sa eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevima. Konačno prilikom odlučivanja o parničnom trošku trebalo je voditi računa o broju ročišta koja su održana u ovom parničnom postupku na kojem su stranke bile zastupane po punomoćnicima koji su odvjetnici, podnescima koje su stranke sastavljale, troškovima stranaka koji su stvarno bili potrebni za vođenje postupka, te navedenom uspjehu stranaka. Sukladno svemu iznijetom ovaj drugostupanjski sud smatra kako je pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo odlučiti da svaka stranka snosi svoje parnične troškove, a sukladno odredbi članka 154. stavak 2. ZPP-a. Stoga je odlučeno kao u točki IV. izreke ove drugostupanjske presude.

U Splitu 19. srpnja 2022.

Predsjednica vijeća:

Vedrana Perkušić , v. r.