Republika Hrvatska

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske

Zagreb, Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: I Kžzd-25/2022-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca dr.sc. Lane Petö Kujundžić, predsjednice vijeća te mr.sc. Ljiljane Stipišić i Snježane Hrupek-Šabijan, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ane Matić Puljar, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog Ž. V., zbog kaznenog djela iz članka 153. stavak 2. i drugih Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18. i 126/19. – dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru, broj Kzd-6/2021. od 1. ožujka 2022., u sjednici vijeća održanoj 19. srpnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i optuženika kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Bjelovaru optuženi Ž. V. proglašen je krivim zbog kaznenog djela iz članka 136. stavak 3. u vezi članka 1., članka 153. stavak 2. u vezi stavka 1. te članka 139. stavak 2. KZ/11. činjenično i pravno opisanih pod točkom I izreke pobijane presude. Na temelju članka 51. stavak 1. u vezi članka 136. stavak 3. KZ/11. optuženom Ž. V. je za kazneno djelo iz članka 136. stavak 3. u vezi stavka 1. KZ/11. utvrđena kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine. Na temelju članka 51. stavak 1. u vezi članka 153. stavak 2. KZ/11., a zbog kaznenog djela iz članka 153. stavak 2. u vezi stavka 1. KZ/11. utvrđena mu je kazna zatvora u trajanju od 5 (pet) godina . Na temelju članka 51. stavak 1. u vezi članka 139. stavak 2. KZ/11., a za kazneno djelo iz članka 139. stavak 2. KZ/11. utvrđena mu je kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine te je na temelju članka 51. stavak 1. i 2. KZ/11. optuženi Ž. V. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 6 (šest) godina.

2. Na temelju članka 54. KZ/11. u izrečenu jedinstvenu kaznu zatvora optuženiku se uračunava vrijeme provedeno u istražnom zatvoru počevši od uhićenja 6. travnja 2021. u 19,11 sati pa nadalje.

3. Na temelju članka 189. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. – dalje: ZKP/08.), optuženom Ž. V. se nakon pravomoćnosti presude vraćaju privremeno oduzeti predmeti i to prema potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta Policijske uprave Bjelovarsko-bilogorske, Službe kriminalističke policije broj 38022. od 6. travnja 2021. mobilni telefon marke Nokia, klizni, crne boje sa oštećenjima u vidu ogrebotina boje i ogrebotina displeja, prema potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta Policijske uprave Bjelovarsko- bilogorske, Službe kriminalističke policije broj 36860. od 7. travnja 2021. jedna crna ručna torba, prema potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta Policijske uprave Bjelovarsko-bilogorske, Službe kriminalističke policije broj 36861. od 7. travnja 2021. jedan nož iz ladice kuhinjskog elementa žuto-bijele pvc ručke i narančaste oštrice i jedna sjekirica sa drvenim držalom.

4. Na temelju članka 148. stavak 6. ZKP/08. optuženi Ž. V. u cijelosti se oslobađa obveze plaćanja troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točka 1. do 5. ZKP/08. i paušalne svote iz članka 145. stavka 2. točke 6. i stavka 3. ZKP/08. te nagrade i nužnih izdataka branitelja po službenoj dužnosti iz članka 145. stavka 2. točke 7. ZKP/08.

5. Protiv navedene presude žalbu su podnijeli državni odvjetnik i optuženi Ž. V.

6. Državni odvjetnik žali se zbog odluke o kazni te navodi da je pojedinačno utvrđena kazna za kazneno djelo silovanja iz članka 153. stavak 2. u vezi stavka 1. KZ/11. preblago odmjerena, a time je preblaga i izrečena jedinstvena kazna zatvora. Predlaže da se u odnosu na kazneno djelo iz članka 153. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/11. optuženiku utvrdi kazna zatvora u duljem trajanju, a potom ga osudi i na jedinstvenu kaznu zatvora u duljem trajanju.

7. Optuženi Ž. V. podnio je žalbu osobno kao i putem branitelja odvjetnika H. Č. u B., koje će se sadržajno razmatrati kao jedna žalba. Optuženik se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i zbog odluke o kazni. Predlaže se uvažavanje žalbe i ukidanje pobijane presude te vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, podredno da se preinači prvostupanjska odluka o kazni na način da se optuženiku izrekne blaža kazna.

8. Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnio je optuženik u kojem predlaže da se odbije žalba državnog odvjetnika kao neosnovana i uvaži optuženikova žalba.

9. Spis je sukladno članku 474. stavak 1. ZKP/08. bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

10. Žalbe državnog odvjetnika i optuženika nisu osnovane.

11. Iako optuženik podnosi žalbu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka tu zakonsku osnovu ničim ne obrazlaže, a ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti drugostupanjski sud nije našao da bi bile počinjene bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju članka 476. stavak 1. točka 1. ZKP/08.

12. Suprotno žalbenim navodima nije počinjena ni povreda kaznenog zakona na koju se upire u žalbi optuženika kada navodi da se za kvalificirani oblik kaznenog djela silovanja iz članka 153. stavak 2. KZ/11. pretpostavlja uporabe sile ili prijetnje od strane počinitelja prema žrtvi, pa da se u konkretnom slučaju ne može raditi o počinjenju i kaznenog djela silovanja iz članka 153. stavak 2. KZ/11. i kaznenog djela prijetnje iz članka 139. stavak 2. KZ/11. Naime, suprotno žalbenim navodima ispravno je prvostupanjski sud pod točkom 31. obrazloženja pobijane presude opisao poduzete radnje kaznenog djela prijetnje iz članka 139. stavak 2. KZ/11. koje se optuženiku stavljaju na teret i to kao samostalno kazneno djelo, a koje su uslijedile nakon počinjenja kaznenog djela silovanja. Osim toga radi se o različitim kaznenim djelima i iz različitih glava KZ/11., različitog zaštitnog objekta, a i iz samog opisa kaznenih djela u točki I izreke pobijane presude jasno proizlazi da navedena kaznena djela i vremenski se ne poklapaju pa stoga nije počinjena povreda kaznenog zakona na koju se upire u žalbi.

13. Ujedno nije pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje kako se upire u žalbi optuženika. Optuženik navodi da na temelju izvedenih dokaza nije dokazano da je počinio kaznena djela za koja je proglašen krivim kao i da za kazneno djelo silovanja nisu pronađeni niti izuzeti nikakvi materijalni tragovi. Nadalje se navodi da se u medicinskoj dokumentaciji za žrtvu A. R: "ne nalazi objektivno utvrđeno zdravstveno stanje od strane liječnika", kao i da saslušani svjedoci tijekom postupka nemaju nikakvih neposrednih saznanja o samom događaju, već da se radi o posrednim saznanjima na temelju kazivanja žrtve.

14. Također, u konkretnom slučaju nije pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, kako se upire u žalbi, jer iz iskaza ispitanog djeteta žrtve A. R., kao i ispitanih svjedoka D. R., A. R., M. R., Ž. R., te V. R., proizlaze okolnosti počinjenja kaznenog djela silovanja za koje je optuženik proglašen krivim, a što je sve ispravno obrazložio prvostupanjski sud pod točkom 15. i 15.1. obrazloženja pobijane presude, a koje obrazloženje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Osim toga i prema medicinskoj dokumentaciji dijete žrtva A. R. (list 30-31 spisa) je zaprimljen na liječnički pregled 6. travnja 2021., dakle dan nakon događaja te mu je postavljana dijagnoza suicidalnih poriva, suspektno spolno zlostavljanje i akutne reakcije na stres, a dijete žrtva A. R. je u iskazu opisao izloženost spolnom zlostavljanju i pretrpljeni strah zbog događaja, zbog čega je imao i suicidalne namjere, a o čemu su iskazivali sestra žrtve A. R. te šogor žrtve D. R. kojima je žrtva ispričala događaj što je navedeno i u točki 19. obrazloženja prvostupanjske presude. Upravo zbog svega navedenog nisu ispunjeni žalbeni navodi optuženika da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno jer da nisu izuzeti materijalni (biološki tragovi), jer se obrazloženje prvostupanjske presude poziva na iskaze djeteta žrtve i posrednih svjedoka koji iskazi nisu u suprotnosti, što je sve ispravno i obrazloženo u pobijanoj presudi, a koja obrazloženja prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Stoga nisu od značaja žalbeni navodi da je dijete žrtva nagovoreno, od obitelji radi osvete na optužbu, a sve zbog događaja u prošlosti između optuženika i rodbine žrtve, jer su obitelj žrtve i optuženik susjedi te je optuženik primio dječaka kod sebe u kuću radi navodnog skidanja začaranosti putem magije.

15. Optuženik se žali i zbog odluke o kazni navodeći da mu je izrečena prestroga kazna te da na odgovarajući način nije cijenjena svrha kažnjavanja u ukupnosti, osobito u dijelu pravednosti kažnjavanja i omogućavanja počinitelju ponovnog uključivanja u društvo te je mišljenja da bi se svrha mogla ostvariti blažom kaznom. Zbog odluke o kazni žali se i državni odvjetnik navodeći da je pojedinačno utvrđena kazna za kazneno djelo silovanja iz članka 153. stavak 2. u vezi stavka 1. KZ/11. preblago odmjerena, a time da je i izrečena jedinstvena kazna zatvora preblaga pa se istom ne može postići svrha kažnjavanja. Također državni odvjetnik u žalbi navodi da sud nije obrazložio zbog čega se srednja životna dob optuženika cijeni kao olakotna okolnost kao i nepostojanje zakonske obveze uzdržavanja drugih osoba, navodeći da se to ne može cijeniti kao olakotna okolnost jer upravo životna dob optuženika pretpostavlja razvijenu svijest o društveno neprihvatljivom ponašanju, iskustvenu zrelost o potrebi kontrole svojih nagona. Nadalje navodi da je sud kao olakotnu cijenio činjenicu da optuženik poznaje roditelje žrtve kroz razdoblje od dvadeset godina i nikad ništa loše nije činio prema članovima obitelji žrtve, a da to neće ni u budućnosti biti moguće jer da je otkriveno da optuženik nema iscjeliteljske moći te da žrtva i optuženik žive u udaljenim mjestima, a koji: "zaključci suda su apsurdni i ne mogu se vrednovati kao olakotne okolnosti". Državni odvjetnik smatra da ih je sud trebao cijeniti kao otegotne, jer je optuženik svojim postupcima pokazao: "ogromnu kriminalnu volju pri počinjenju predmetnih kaznenih djela kroz dulje vrijeme strpljivo i uporno gradeći sliku o sebi kao iscjelitelju masirajući druge članove obitelji, govoreći da surađuje s policijom na otkrivanju nestalih osoba i pokazivanjem fotografija umrlih osoba". Tako je članovima obitelji žrtve djeteta A. R. kao i njemu samom ulio povjerenje i sigurnost da govori istinu te ih uvjerio da sa žrtvom djetetom nešto nije u redu, a koje radnje je poduzeo u cilju ostvarenja sa spolnim odnosom izjednačene spolne radnje sa žrtvom djetetom, a to bi ukazivalo na dobro smišljeni plan optuženika. Također se u žalbi navodi da se dijete žrtva nakon pretrpljenog akutnog stresa uslijed počinjenja kaznenih djela nakon proteka godinu dana počelo oporavljati što svakako ne može predstavljati olakotnu okolnost na strani optuženika već naprotiv otegotnu okolnost jer se žrtva ne oporavlja zahvaljujući postupcima optuženika uslijed isprike i kajanja optuženika, već vlastitim naporima uz podršku članova obitelji i okoline. Nadalje se u žalbi navodi da je olakotna okolnost optuženikove sposobnosti vladanja voljom bila smanjena, ali ne bitno, što da je jedino ispravno cijenjeno kao olakotno na strani optuženika.

16. Odluka o kazni mora sadržavati individualiziranu zakonom predviđenu društvenu osudu zbog konkretnog kaznenog djela. Zadatak suda ne ograničava se samo iz zakonskog opisa djela pravnih formulacija i činjeničnog učina kreirati konkretno ostvareno kazneno djelo već izabrati vrstu i mjeru kazne koja će optimalno odgovarati svrsi kažnjavanja. Stoga se uloga suda pri tome ne svodi na mehaničko posredovanje između slova zakona i stvarnosti. Zakonodavac kod generaliziranja svrhe kažnjavanja nastoji obuhvatiti neodređeni broj slučajeva i sažeti ih u opće pravilo. Sud u svakom pojedinom slučaju konkretizira opće pravilo i deduktivnim postupkom stvara zaključke potrebne za praviti odluku o vrsti i mjeri kazne. Prilikom određivanja vrste i mjere kazne koju će primijeniti sud mora uzeti u obzir okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja kaznenog djela.

17. Naime, Visoki kazneni sud Republike Hrvatske kao drugostupanjski sud prihvaća utvrđene kazne zatvora za pojedina kaznena djela i to za kazneno djelo iz članka 136. stavak 3. u vezi stavka 1. KZ/11. u trajanju od 1 (jedne) godine, za kazneno djelo iz članka 139. stavak 2. KZ/11. u trajanju od 1 (jedne) godine, te za kazneno djelo silovanja iz članka 153. stavak 2. u vezi stavka 1. KZ/11. u trajanju od 5 (pet) godina, te na temelju članka 51. stavak 1. i 2. KZ/11. osudu na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 6 (šest) godina. Ispravno je prvostupanjski sud određujući vrstu i mjeru kazne koju u konkretnom slučaju treba primijeniti uzeo u obzir sve okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja kaznenog djela.

17.1. Kao olakotna okolnost na strani optuženika ispravno je uzeto je da je optuženik loših imovinskih prilika, da je srednje životne dobi, te da je u vrijeme počinjenja djela smanjeno ubrojiv. Razotkriven je da nema nikakvih iscjeliteljskih sposobnosti, kao i činjenica da žrtva i optuženik ne žive u istom mjestu je samo opis stvarnih okolnosti i ne mogu se smatrati olakotnim okolnostima. Kao otegotno je neosnovano cijenjeno da nije pokazao kajanje ni žaljenje zbog počinjenih kaznenih djela, na niti jedan način se nije ispričao žrtvi kao ni njegovim roditeljima, a koje okolnosti su u kaznenom pravu dopuštene jer se optuženik ima pravo braniti, a na temelju članka 64. stavak 1. točka 7. ZKP/08. Međutim, nekritičnost prema postupcima i ponašanju općenito, prvostupanjski sud je ispravno cijenio kao otegotno, jer kada optuženik tvrdi da može kontrolirati spolni nagon i da se od 2006. povukao u miran život, zapravo je tada stupio na izdržavanje ranije izrečene kazne zatvora, pa nije ni bio u prilici počiniti novo kazneno djelo. Posebno mu je prvostupanjski sud osnovano kao otegotno cijenio dosadašnju kaznenu osuđivanost zbog kaznenih djela protiv spolne slobode te da je na izdržavanju kazne proveo dugi niz godina što na njega nije djelovalo da se ubuduće kloni od činjenja kaznenih djela.

17.2. Stoga uzimajući u obzir zapriječenu kaznu za kazneno djelo iz članka 153. stavak 2. KZ/11., a to je kazna zatvora od 3 (tri) do 10 (deset) godina i slijedom toga utvrđenu kaznu zatvora u trajanju od 5 (pet) godina za kazneno djelo silovanja iz članka 153. stavak 2. u vezi stavka 1. KZ/11. koja kazna iznosi polovinu od ukupno zapriječene maksimalne kazne zatvora za navedeno kazneno djelo, kao i da je zbog počinjenja svih kaznenih djela osuđen i na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 6 (šest) godina, opravdano je za očekivati da će se upravo tako izrečenom jedinstvenom kaznom zatvora u cijelosti izraziti adekvatna društvena osuda zbog počinjenih kaznenih djela te utjecati na počinitelja da ubuduće ne čini kaznena djela, ali i na sve ostale da ne čine kaznena djela kao i na svijest građana o pogibeljnosti kaznenih djela i pravednosti kažnjavanja počinitelja. Ovako odmjerenom jedinstvenom kaznom zatvora će se ispuniti svrha kako generalne tako i specijalne prevencije.

17.3. Stoga nisu osnovani žalbeni navodi optuženika kada navodi da izrečenom jedinstvenom kaznom zatvora od šest (6) godina nije dovoljno uzeta u obzir svrha kažnjavanja, kao što nije osnovana ni žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni kada navodi da je utvrđena kazna u odnosu na kazneno djelo silovanja preblaga, pa time i izrečena jedinstvena kazna zatvora. Slijedom navedenog izrečena je i primjerena jedinstvena kazna zatvora jer je djelomično ispravno prvostupanjski sud vrednovao olakotne i otegotne okolnosti na strani optuženika, dok ostale okolnosti koje su navedene kao olakotne i otegotne, a opisano pod točkom 17.2. su samo individualiziranje počinitelja. Stoga je suprotno žalbenim navodima i izrečenom jedinstvenom kaznom zatvora u obzir uzeta svrha kažnjavanja.

18. Kako ispitivanjem pobijane presude po službenoj dužnosti nisu nađene bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, a na temelju članka 476. stavak 1. točka 1. i 2. ZKP/08., kao ni povrede kaznenog zakona na koje pazi po službenoj dužnosti, to je na temelju članka 482. ZKP/08. odlučeno kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 19. srpnja 2022.

Predsjednica vijeća:

dr.sc. Lana Petö Kujundžić, v.r.