Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj P-1784/2019-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sutkinji N. C. V., u pravnoj stvari tužiteljice M. P. iz R., M. S. 14, OIB …, zastupane po punomoćnici I. S., odvjetnici iz R., protiv tuženika P. B. Z. d.d., Z., R. C. 50, OIB …, zastupanog po punomoćnici Ž. Z., odvjetnici iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne rasprave održane dana 24. svibnja 2022. u prisutnosti punomoćnika stranaka, objavljene dana 20. srpnja 2022.

p r e s u d i o  j e

I.Utvrđuje se da su ništetne odredbe i dijelovi odredaba Ugovora o kreditu od 15. studenoga 2006. godine broj 9012093887, koji je solemniziran kod javnog bilježnika V. P. iz R., sklopljen između P. banke Zagreb d.d., R. C. 50, Z., OIB: … kao kreditora i M. P. iz R., M. S. 14, OIB: … kao korisnika kredita i to:

- odredba čl. 1

„ Banka se obvezuje Korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 11.293,71 CHF ( slovima:jedanaest tisuća dvjesto devedeset tri CHF i sedamdeset jedan C) po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita. „

- dio odredbe čl. 4.

„Na kredit u otplati Korisnik kredita obvezuje se platiti Banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana. Kamata se obračunava u CHF ( mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom ), sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima. “

- dio odredbe čl. 6.

„6.2. Kredit u iznosu od 11.293,71 CHF (slovima; jedanaesttisućadvjestodevedesettri CHF i sedamdesetjedan C) i kamata iz točke 4. ovog Ugovora otplaćuju se u 84 (slovima:osamdeset četiri) jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora. U slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovog Ugovora Korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.“

- dio odredbe čl. 9.

„ U tom slučaju Korisnik kredita dužan je platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate.“

- dio odredbe čl. 11.

„ 11.9 Potpisom ovog Ugovora Korisnik kredita i protivnik osiguranja izjavljuju da su upoznati s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF, te potvrđuju da ih je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF.“

II.Nalaže se tuženiku da tužiteljici s osnove plaćene razlike u kamatama isplati ukupan iznos od 1.377,80 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a do 31. srpnja 2015.g. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015.g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koja na pojedine iznose teče kako slijedi:

- na iznos od 40,15 kn, počam od 11.08.2007. godine pa do isplate,

- na iznos od 39,78 kn, počam od 11.09.2007. godine pa do isplate,

- na iznos od 39,46 kn, počam od 11.10.2007. godine pa do isplate,

- na iznos od 39,05 kn, počam od 11.11.2007. godine pa do isplate,

- na iznos od 38,73 kn, počam od 12.12.2007. godine pa do isplate,

- na iznos od 38,36 kn, počam od 12.01.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 88,65 kn, počam od 11.02.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 87,83 kn, počam od 12.03.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 87,00 kn, počam od 11.04.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 86,13 kn, počam od 11.05.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 85,26 kn, počam od 12.06.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 84,39 kn, počam od 12.07.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 83,47 kn, počam od 13.08.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 82,60 kn, počam od 12.09.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 81,68 kn, počam od 11.10.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 80,76 kn, počam od 13.11.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 79,84 kn, počam od 12.12.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 78,93 kn, počam od 11.01.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 77,96 kn, počam od 11.02.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 57,77 kn, počam od 04.03.2009. godine pa do isplate,

sve u roku od 15 dana.

III.Nalaže se tuženiku da tužiteljici s osnove valutne klauzule isplati ukupan iznos od 3.632,69 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a do 31. srpnja 2015.g. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015.g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koja na pojedine iznose teče kako slijedi:

- na iznos od 6,75 kn, počam od 12.03.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 2,92 kn, počam od 11.10.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 30,74 kn, počam od 13.11.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 1,98 kn, počam od 12.12.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 52,08 kn, počam od 11.01.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 56,34 kn, počam od 11.02.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 3.481,88 kn, počam od 04.03.2009. godine pa do isplate,

sve u roku od 15 dana.

IV.Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 7.100,00 kn, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, tekućom od dana presuđenja pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

V.Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u iznosu od 6.250,00 kn, kao neosnovan.

Obrazloženje

1.Tužiteljica je dana 10. lipnja 2019. podnijela tužbu u kojoj navodi kako je dana 15. studenoga 2006. s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu broj 9012093887, radi financiranja kupnje vozila, a koji je solemniziran kod javnog bilježnika V. P. iz R. dana 15. studenoga 2006. godine pod poslovnim brojem OU-3082/2006. Ugovor je sklopljen na iznos od CHF 11.293,71 švicarskih franaka kako je navedeno u članku 1. Ugovora, dok je u članku 4. ugovorena kamatna stopa od 5,10 %, godišnje i promjenjiva u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama tuženika, sve u trajanju od 84 mjeseci. Ugovor o kreditu sklopljen je kao tipski te se o odredbama ugovora niti u jednom trenutku nije pregovaralo. Predmetnim ugovorom tuženik je ugovorio sa tužiteljicom odredbu u kojoj se glavnica kredita veže za valutu CHF. Odredba ugovora o kreditu broj 9012093887 u kojoj se glavnica kredita veže za odredbu CHF je ništetna. U ovom i sličnim slučajevima je činjenica kako su banke i prije nego su ugovori o kreditu zaključeni propustili informirati potrošače o općem riziku vezanom uz valutnu klauzulu u CHF, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena i valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro jer HNB ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku onako kako ga štiti prema euru, o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EUROzone gotovo potpuno neizvjestan što je utvrdio MMF još 1997. godine te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope što je potvrđeno i kolektivnim presudama V. T. suda R. H. P.-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine. Sve navedeno čini ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i promjenjivoj valutnoj klauzuli nepoštenima pa samim time i ništetnima. Činjenica je da Ugovor o kreditu broj 9012093887 sadrži odredbu kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF, a iz takve odredbe nisu prosječnom potrošaču kao što je tužiteljica niti objašnjeni, a niti vidljivi kriteriji na temelju kojih bi ona mogla predvidjeti ekonomske posljedice koje za nju proizlaze iz takve klauzule. Ugovori koji su sastavljeni unaprijed poput ovog između tužiteljice i tuženika moraju udovoljavati zahtjevu jasno i razumljivo sastavljenog teksta ugovornih odredbi, što zapravo znači da potrošač, ovdje tužiteljica, koja je slabija i ranjiva strana, na temelju točnih i razumljivih kriterija mora moći predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tih odredbi za nju proizlaze, pri čemu se kao stupanj pažnje uzima pažnja prosječnog potrošača koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću. U konkretnom slučaju ugovor između tužiteljice i tuženika nikako nije udovoljio zahtjevu jasno i razumljivo sastavljenog teksta. Tužiteljica, u vrijeme kada je sklapala ugovor nije bila upoznata niti je išta znala o ekonomskom riziku koji za nju predstavlja vezivanje glavnice kredita za valutu CHF. Predmetnim ugovorom tuženik je ugovorio s tužiteljicom odredbu u kojoj je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u čl. 4. Ugovora, koja je ništetna. Naime, tuženik je odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi unio u ugovor sa tužiteljicom na potpuno nerazumljiv način tužiteljici ili prosječnom potrošaču. Odredba je i neodrediva u smislu odredbi čl. 269.-272., Zakona o obveznim odnosima, jer ugovorom nisu utvrđeni podaci na temelju kojih bi se kamatna stopa mijenjala. Tuženik nije u ugovor unio niti jedan parametar koji bi bio tržišno provjerljiv, već je ugovorio da se kamatna stopa mijenja odlukom banke i to sve na štetu tužiteljice na način da je kamatna stopa krenula sa 5,10 % u trenutku sklapanja ugovora da bi potom rasla. Obzirom je ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita, te mjesečni anuiteti vežu za valutu švicarskog franka kao i način promjene kamatne stope sve kako je gore detaljno opisano, tužiteljica smatra da je predmetni kredit preplaćen koji iznosi će se utvrditi nakon provedenog financijskog vještačenja. Na svaki pojedino utvrđeni iznos dugovanja tužiteljici pripada i zatezna kamata tekuća od dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate. U čl. 9. ugovora o kreditu ugovoreno je da za slučaj prijevremene otplate kredita, Banka ima pravo naplatiti naknadu sukladno utvrđenim aktima Banke na dan prijevremene otplate. Navedena odredba je ništetna jer bez osnova stvara obvezu koja dovodi u težak položaj potrošača kao slabiju ugovornu stranu, a o njoj se nije pojedinačno pregovaralo, već je nametnuta od strane banke. Takva je odredba suprotna i odredbi čl. 1024. ZOO/05, kao i čl. 6. ZOO/05, kojim je propisano načelo zabrane zlouporabe prava. Sudionici obveznopravnog odnosa dužni su se suzdržavati od ponašanja kojim bi bilo otežano ispunjenje obveze druge ugovorne strane. U konkretnom slučaju tužiteljici je znatno otežano ispunjenje ugovora prije roka, a što je njezino zakonsko pravo. Prema tome, tuženik je ugovaranjem odredbe prema kojoj je banka ovlaštena zaračunati naknadu za prijevremenu otplatu kredita, i to na način da je takva odredba nametnuta, bez mogućnosti pregovaranja, povrijedio zakon na štetu tužiteljice. U konkretnom slučaju došlo je do prijevremene otplate na način da je tužiteljica otplatila kredit u cijelosti, jer tužiteljica nakon svih povećanja tečaja CHF i kamatne stope jednostavno više nije bila u mogućnosti otplaćivati kredit u CHF. Prijevremena otplata je izravna posljedica ništetnosti odredbi o promjenjivosti kamatne stope sukladno odluci banke i ništetnosti odredbi kojima se glavnica kredita veže za valutnu klauzulu u CHF, jer da takvih odredbi nije bilo, kredit bi se uredno otplaćivao, odnosno ne bi bilo potrebe zatvarati ga ranije. Na taj način je tuženik neosnovano stekao korist, a koji će se iznos utvrditi tijekom postupka.

1.1.Podneskom od 7. veljače 2022. i na ročištu od 24. svibnja 2022. tužiteljica je precizirala tužbeni zahtjev u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka financijske struke.

2.Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva. U bitnome, ističe kako je postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti nejasan i nedefiniran te da tužitelj nije dokazao da bi bili ispunjeni uvjeti za podnošenje stupnjevite tužbe u smislu odredbe čl. 186.b Zakona o parničnom postupku. Nadalje, tuženik navodi da je tijekom ugovornog odnosa s tužiteljem ugovornu kamatu mijenjao, ali isključivo zbog promjena tržišnih uvjeta. Uz to, tužitelj ni jednom nije prigovorio povećanju stope redovne kamate, a sama promjenjivost kamatne stope zbog promjena tržišnih uvjeta, bila je posljedica jednostavne činjenice da u praksi nije postojala jedinstvena referentna stopa koja bi objedinila sve troškovne komponente koje utječu na visinu kamatne stope Ugovorima o potrošačkim kreditima u kunskoj protuvrijednosti CHF. Ugovorena kamata koja podliježe promjenama zbog promjene tržišnih uvjetima, u stvarnim prilikama hrvatskog novčarskog tržišta, nije uvjetovana jednostranom odlukom bilo koje banke nego je posrijedi bila nužnost prilagođavanja poslovanja zakonskim propisima koje uređuju bankarsko poslovanje i specifičnim obvezama koje za banke proizlazi iz tih propisa, u vezi s kreditiranjem, odnosno sigurnim poslovanjem. S obzirom da je iz tužbe i načina na koji je postavljen tužbeni zahtjev razvidno da se konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete, već o parnici radi utvrđenja i sjecanja bez osnove, pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz presude VTS-a broj PŽ-7129/13 pravno je irelevantna u smislu odredbi čl. 138.a. i 502.c. ZPP- a, čime se postavljeni tužbeni zahtjev i tužba u cjelini ukazuju u potpunosti neosnovanima i neurednima. Tuženik nadalje ističe kako tužitelj svakako pogrešno tumači citiranu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, obzirom da isti očito zaključuje da je temeljem te presude ustanovljena fiksna kamatna stopa, što iz iste ni na koji način ne proizlazi. Cilj zaštite prava potrošača ne može biti retroaktivno urediti poslovni odnos na način da je potrošač u povoljnijem položaju od onog u kojem bi bio da nije nastupio sporni slučaj. To nije „naknada štete“ niti „stjecanje bez osnove“ niti „restitucija“, već se radi o potpuno pogrešnom tumačenju kako presude Visokog trgovačkog suda tako i presude Vrhovnog suda, na isključivu štetu tuženika. Budući da niti jedna banka nije nudila kredite u CHF s fiksnom kamatnom stopom, neosnovano je sada tužitelju omogućiti položaj kao da su stranke sklopile kredit s fiksnom kamatnom stopom jer takav ugovor nije postojao. Na taj način se tuženiku gotovo nameće nemoguća činidba, a tužitelja se stavlja u povoljniji položaj od onog u kojem je bio u trenutku sklapanja samog ugovora o kreditu, što je potpuno protivno zakonu. Naime, sud nije utvrdio da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, nego da je nepoštena odredba o pravu samo jedne ugovorne strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu, čime bi po stavu suda bili povrijeđeni kolektivni interesi. Dakle, spornom presudom je utvrđeno da bi jednostranom promjenom kamatne stope bili povrijeđeni kolektivni interesi, međutim, nije utvrđeno da je povrijeđen i konkretan individualni interes ili pravo bilo kojeg konkretnog potrošača, budući da to očito ovisi o svakom pojedinom slučaju.

U pogledu promjenjive kamatne stope u ugovorima o kreditu koji su bili predmetom konkretnog sudskog postupka, i sami su sudovi utvrdili da je riječ o zakonom dopuštenom načinu ugovaranja visine kamate, koji je uobičajen i prihvaćen od strane potrošača, a i Hrvatska narodna banka također je iznijela stav da građani koji su se odlučili na kreditno zaduživanje kod jedne od poslovnih banka svjesno su i svojevoljno ušli u rizik promjene kamatne stope. Nesporna je činjenica da tuženik do stupanja na snagu izmjena ZPK iz 2013. godine nije imao zakonskih obveza glede izmjene ili usklađivanja odredaba o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti, ali su ga do tada obvezivale odredbe tada važećih propisa na definiranje uvjeta promjenjivosti kamatne stope, čemu je tuženik u cijelosti i udovoljio. Što se tiče nezakonitosti kamatne stope, sukladno odredbama ZOO jedino ukoliko ugovorena visina kamatne stope prelazi zakonom dopuštenu visinu stope, ista se može smatrati nezakonitom. Prema tome je banka mogla mijenjati kamatnu stopu i takvo pravo ugovorno urediti s klijentom, no pri tome je bila dužna postupati sukladno odredbama relevantnih propisa i izvršavati obveze glede obavještavanja klijenata, što je tuženik o i učinio. Ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje mijenjati kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena, niti je obveza temeljem takve kamate neodrediva, a ugovorena kamata svakako nije viša od zakonom dozvoljene. Ugovor o kreditu tuženika sadrži jasnu i razumljivu odredbu da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke, a kriteriji za promjene sadržani su u općim uvjetima s kojima je klijent prethodno upoznat što proizlazi iz odredbe 11.9 ugovora. Napokon, neosnovanost zahtjeva za utvrđenjem ništetnosti odredbe ugovora o kreditu o promjeni kamatne stope proizlazi i iz činjenice da je tužitelj izričito pristao na klauzulu o promjeni kamatne stope, a koje se promjene nisu događale jednostrano i proizvoljno, već primjenom točno određenih kriterija predviđenih metodologijom tuženika, pri čemu je tuženik kod svake promjene kamatne stope uredno tužitelju slao o tome obavijest i pripadajući otplatni plan. Nije moguće proglasiti ništetnom postojeći kriterij za promjenu kamatne stope bez uvođenja novog kriterija u ugovor o kreditu (koji je uostalom i uveden po sili zakona – izmjenama i dopunama ZPK iz 2013.g.), jer bi se time negirala činjenica da su stranke odabrale sklapanje ugovora baš takvog sadržaja, te bi se vraćanjem kamatne stope na prvotno ugovorenu, ugovor pretvorio u ugovor o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, što nije bila volja ugovornih strana, a čime bi se izazvala povreda načela jednake vrijednosti činidaba. Štoviše, kamata koja bi se odnosila na konkretni ugovor o kreditu nikako ne bi mogla biti fiksna, i iz razloga što je prvenstveno volja ugovornih strana bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu. Dakle, nesporno je da je između stranaka ugovorena promjenjiva kamatna stopa, te tu nije ostavljen prostor primjeni drugačije kamatne stope .Tuženik, nadalje, ukazuje i na to kako je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika, te ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta. Tuženik ističe kako je u vrijeme zaključenja i važenja predmetnih ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003.g. (NN 96/03), dalje u tekstu ZZP, gdje je člankom 59. propisan obvezan sadržan ugovora o potrošačkom zajmu, a koji treba obuhvaćati, između ostaloga, i odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojim se ona može promijeniti, kao i o efektivnoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može promijeniti. Nastavno, tuženik dostavlja Opće uvjete poslovanja koji su bili su na snazi od 01.11.2004. do 14.07.2009, što znači i u vrijeme na koji se tužbeni zahtjev odnosi. Sukladno tada važećim propisima koji su uređivali poslovanje banaka, prije svega sukladno Zakonu o bankama, pa kasnije Zakonu o kreditnim institucijama, isti su bili objavljeni na Internetskim stranicama tuženika kao što su i bili dostupni u svim poslovnicama tuženika.

2.1.U odnosu na pitanje valjanosti ugovorene valutne klauzule, tuženik u bitnome ističe da valutna klauzula u RH u načelu uživa pravnu zaštitu na temelju odredbe čl. 22. Zakona o obveznim odnosima, što se odnosi i na ugovore u kreditu u CHF. Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. Naime, smisao zakonske odredbe čl. 22. ZOO je da kroz cijelo vrijeme svog postojanja novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom, koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu, odnosno, s obzirom na ugovoreni način plaćanja uz primjenu zakonom predviđene i dopuštene valutne klauzule, primjenjuje se načelo monetarnog nominalizma propisanog odredbom čl. 21. ZOO. Nadalje, nesporno je da HNB kao relevantno regulatorno tijelo monetarne vlasti nije podržavala niti podržava ukidanje valutne klauzule. Kao što je navedeno, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora bile su na snazi odredbe „starog“ ZZP-a kao i Zakona o bankama, te je tuženik je, u skladu sa svojim obvezama iz navedenih propisa, u općim uvjetima poslovanja, objavio kriterije promjenjivosti kamatne stope.

2.2.U odnosu na zahtjev za isplatom utuženog iznosa, jedino nedvojbeno proizlazi iz navoda tužitelja jest da je zahtjev temeljen na promašenoj premisi - da je kamata morala ostati fiksna kroz cijelo promatrano razdoblje. Tuženik zaključuje kako tužitelj u tužbu temelji na pogrešnom tumačenju presude presude VTS Pž-7129/13, zbog toga što tužitelj pogrešno tumači da se i na konkretni kratkoročni kredit koji više nije na snazi ista primjenjuje, te nadalje očito pogrešno tumači da je ništetna svaka ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, te da je svaka takva ugovorna odredba nepoštena. Tuženik ističe da se u odredbi čl. 83. ZZP jasno propisuje da će se prilikom ocjene poštenosti pojedine odredbe uzeti u obzir narav usluge i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, a što je upravo primjena navedene Direktive 93/13 po kojoj je isključena nepoštenost upravo obzirom na narav usluge – za banke koje mijenjaju kamatnu stopu. Završno, tuženik ističe prigovor zastare. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev, uz naknadu troška postupka tuženiku.

3.Sud je odbio prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda zbog činjenice da je Ugovor sklopljen u poslovnici tuženika – podružnica R. R., te je pored suda opće mjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi, kako je propisano odredbom čl. 59. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje u tekstu: ZPP).

4.U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 9012093887 (list 6-10), obavijest o konačnoj otplati kredita (list 11), zahtjev za dokumentaciju po ugovoru o kreditu broj 9012093887 (list 12), Opće uvjete poslovanja s građanima (list 27-35), PBZ poslovanje s građanima (list 36-43), otplatna tablica (list 56-57), plan otplate (list 58), knjigovodstvena kartica (list 59-63), vansudski izračun (list 64), izveden je dokaz financijskim vještačenjem po vještaku G. Š. M. iz M.-F. d.o.o. (list 82-89; 105-106) te ostalu dokumentaciju koja prileži spisu.

5.Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice za isplatu preplaćenog novčanog iznosa, zbog ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF.

6.U dokaznom postupku utvrđene su slijedeće bitne činjenice za odlučivanje:

-nije sporno da su stranke, tužiteljica u svojstvu korisnika kredita i tuženik P. B. Z. d.d. Z., dana 15.11.2006. zaključili Ugovor o kreditu br. 9012093887 koji je solemniziran od Javnog bilježnika V. P. iz R. dana 15.11.2006. pod posl.br. OU- 3082/2006;

-u čl. 1. ugovoreno je da se banka kreditor obvezuje staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara kunskoj protuvrijednosti od 11.293,71 CHF po srednjem tečaju tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita;

-u čl. 4. ugovorena je redovna kamatna stopa koja na dan zaključenja ugovora iznosi 5,10%, godišnje, promjenjiva. Kamata se obračunava u CHF mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom, sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima;

-u čl. 6. ugovoren je rok otplate od 84 mjeseca računajući od dana prijenosa kredita u otplatu. Kredit i kamata otplaćuju se u 84 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke kreditora važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. Prvi anuitet dospijeva na naplatu istekom mjesec dana od dana prijenosa kredita u otplatu. Anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno, svakog 10-og u kalendarskom mjesecu počevši od dana dospijeća prvog anuiteta;

-kredit je prijevremeno otplaćen u cijelosti dana 3.ožujka 2009.;

-tijekom otplate kredita u više navrata je mijenjana kamatna stopa, pa je tako u periodu od 15.studenog 2006. do 30.lipnja 2007. iznosila 5,10%, u periodu od 1.srpnja 2007. do 31.prosinca 2008. iznosila je 6,10% te u periodu od 1.siječnja 2008. od 3.ožujka 2009. iznosila je 7,45 %.

7. Na konkretni spor primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovoga Ugovora, jer je predmetni ugovor zaključen 15.studenog 2006.

8. Ključne odredbe Zakona o zaštiti potrošača su:

- Odredba čl.81. st.1. Zakona o zaštiti potrošača kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st.2. je propisano kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. U st.4. navedenog članka propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati.

- Odredba članka 82.Zakona propisuje da ugovorne odredbe, koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz čl.81. ovog Zakona mogle smatrati nepoštenima, jesu npr. odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenjanje ugovorne odredbe bez valjanog ugovorom predviđenog razloga.

- Odredba članka 87. koja propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

15.1. Isto tako bitne su i odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07- dalj ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme trajanja Ugovora, i to:

-Odredba članka 96. ZZP-a, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nedopuštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a na štetu potrošača. Smatra se, da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo, ako je tu odredbu formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

-Odredba članka 99. ZZP-a, kojom je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

-Odredba članka100. ZZP-a, kojom je propisano da ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku njegove odredbe moraju biti napisane jasno i razumljivo te moraju biti lako uočljive.

-Odredba članka 101. ZZP-a kojom je propisano da se dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače u smislu koji je povoljniji za potrošača.

-Odredba članka 102. ZZP/07, kojom je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

9.Analizirajući sporne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, utvrđeno je da čl. 8. ne sadrži jasne kriterije koji bi pojasnili o čemu ovisi promjenjivost kamatne stope i to na način da to prosječan potrošač može shvatiti.

10.Predmetni Ugovor ne sadrži ni informacije o specifičnosti i mogućim rizicima valutne klauzule ugovorene u CHF u čl. 2. Ugovora.

11.Iz Ugovora o kreditu utvrđeno je da se radi o tipskom ugovoru u kojem je unaprijed izrađen model odnosno sadržaj Ugovora.

12.Tuženik nije osporio tužitelju svojstvo potrošača u predmetnom Ugovoru, namijenjenog gradnji i adaptaciji stambenog prostora. Da je tužitelj potrošač u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 ), proizlazi iz činjenice da nije sklopio ugovor o kreditu u svrhu koja bi bila namijenjen poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, već je predmetni kredit podignut u privatne svrhe.

13. Temeljem analize dokaza ovaj sud smatra da tuženik u Ugovoru o kreditu, kao kreditor koji je samostalno sastavio ugovor, nije utvrdio egzaktne parametre i način utvrđivanja parametara koji utječu na odluku o promjeni ugovorene kamate stope, kao i osnovne informacije o specifičnostima i rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF koji bi bili jasni i razumljivi prosječnom građaninu, odnosno potrošaču, niti je posebno o mogućim rizicima upozorila korisnike kredita.

14.Jednostranim pristupom tuženik je unaprijed sročenim odredbama tužitelju nametnula ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi po kojoj odluka o promjeni kamatne stope ovisi isključivo o volji banke, jer pozitivni propisi koji su bili na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nisu propisivali obvezu ugovaranja kriterija za primjenu promjenjive kamatne stope i odredila valutnu klauzulu u CHF, što je u suprotnosti sa odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača budući uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

15.Zaključak o tome temelji se na zaključcima Visokog trgovačkog suda sadržanog u presudi poslovni broj Pž-7129/2013-4, prema kojem, iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom, jer u vrijeme sklapanja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate kredita vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti, kao i Vrhovnog suda Republike Hrvatske sadržanog u odluci poslovni broj Revt 249/14-2, da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove, čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih "proizvoda", dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu.

16. Slične odredbe sadržane su u Direktivi 93/13/EEZ, jer je u članku 5. Direktive navedeno da u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

17. Visinu preplaćene kamate, odnosno razlika između iznosa redovnih ugovorenih kamata obračunatih po Ugovoru o kreditu i iznosa redovnih kamata obračunatih prema naknadnim odlukama banke o promjeni kamatnih stopa, te razlike nastale ugovaranjem valutne klauzule u CHF, utvrđena je sukladno nalazu knjigovodstveno- financijskog vještaka.

18. Iz financijsko-knjigovodstvenog vještačenja provedenog po M.-F. d.o.o. po vještaku G. Š. M., dipl.oec., utvrđena je preplate s osnove promjenjive kamatne stope, uzimajući u obzir početnu kamatnu stopu koja je bila važeća u trenutku ugovaranja, kao i razlike s osnove valutne klauzule prema tečaju CHF koji je bio važeći u trenutku sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, ukupno iznose 5.010,49 HRK, od toga:

- s osnova promjene kamatne stope 1.377,80 kn (kako je specificirano u stupcu 18 Tabele br. 4);

- s osnova promjene tečaja (valutne klauzule) 3.632,69 kn (kako je specificirano u stupcu 19 Tabele br. 4).

19.Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka u cijelosti, ocijenivši ga stručnim i argumentiranim, u skladu i s ostalim izvedenim dokazima, na čiji izračun niti tužitelj nije imao primjedbi te je u skladu s njime i postavio tužbeni zahtjev koji glasi na isplatu. Tuženik je nalazu vještaka prigovorio te se na prigovore vještak usmeno očitovao na ročištu od 24.svibnja 2022. i argumentirano ih otklonio kao neutemeljene. Po ocjeni ovog suda, prigovori tuženika su u pravne naravi i u njima tuženik načelno ističe iste prigovore zbog kojih osporava tužbu i tražbinu tužitelja.

20.Slijedom navedenog, stajalište je ovog suda da su odredbe Ugovora kojima se promjena kamatne stope čini ovisnom samo o odluci banke nepoštene, i prema tome ništetne te je tuženik dužan isplatiti razliku preplaćenih mjesečnih anuiteta po zaključenom Ugovoru o kreditu i to zbog povećanja redovne kamate kao i zbog unesene valutne klauzule, sukladno odredbi članka 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 i 29/18; dalje u tekstu: ZOO). Sud smatra i da nije ništetan cijeli Ugovor o kreditu, već samo njegove pojedine odredbe iz svih navedenih razloga.

21.Pravno pitanje o kojem ovisi nastupanje zastare pojedinih potraživanja iz predmetnog Ugovora, vezano je uz intervencijski efekt tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz presude TS u Z. poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., VTSRH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i VSRH poslovni broj Revt- 249/14 od 9. travnja 2015., i mogućnost prekidanja zastarnog roka u smislu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima, odnosno, da li podnošenje takve tužbe predstavlja radnju vjerovnika podnesenu protiv tuženika koja ima učinke prekida zastare glede svake individualne tražbine. Identično stavu koji je zauzeo Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj: Rev 2245/17-2, da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a., te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, ocijenjeno je da nije protekao opći zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a, za sve utužene iznose.

22.Dakle, zahtjev tužitelja je osnovan glede ukupno zatraženog iznosa u visini glavnice od 1.377,80 kn s osnova promjene kamatne stope i glavnice u visini 3.632,69 kn s osnova promjene tečaja (valutne klauzule), s pripadajućim zateznim kamatama u smislu čl. 29. ZOO-a od dana isplate anuiteta.

23.Odluka o troškovima temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", br. 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15; dalje: Tarifa) i to za sastav tužbe (T.br.7.1.) u iznosu od 750,00 kn, sastav podnesaka (T.br.8.1.) od 7.5.2021., 30.9.2021. i 8.2.2022., za svaki po 750,00 kn, pristup na ročišta (T.br.9.1.) od 7.10.2021. i 24.5.2022., za svako po 750,00 kn, te troškovima sudskih pristojbi na tužbu u iznosu od 400,00 kn i presudu u iznosu od 200,00 kn te troškova vještačenja u visini 2.000,00 kn, ukupno iznosi 7.100,00 kn.

23.1.Budući da tuženik nije uspio u postupku, to je valjalo odbiti njegov zahtjev za naknadu troškova postupka u zatraženom iznosu od 6.250,00 kn.

U Rijeci, 20. srpnja 2022.

S U T K I NJ A

Nataša Citković Vrkić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ovog rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana ovjerenog prijepisa istog. Žalba se podnosi pismeno u tri istovjetna primjerka putem ovoga suda, a o istoj odlučuje nadležan županijski sud.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika