Pristupanje sadržaju
- 1 - Poslovni broj: Usž-1150/23-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Borisa Markovića, predsjednika vijeća, Blanše Turić i mr. sc. Mirjane Juričić, članica vijeća te sudske savjetnice Tajane Šimunović, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja V. d.o.o., Z., OIB: …, kojeg zastupa opunomoćenik Z. Z., odvjetnik u Z., protiv tuženika Ministarstva financija, Carinske uprave, Područnog carinskog ureda S., radi naknade za nezakonito obavljanje djelatnosti na pomorskom dobru bez koncesije, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 8 UsI-1574/22-7 od 17. listopada 2022., na sjednici vijeća održanoj 14. ožujka 2024.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje se presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 8 UsI-1574/22-7 od 17. listopada 2022.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Presudom Upravnog suda u Splitu, točkom I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Ministarstva financija, Carinske uprave, Područnog carinskog ureda S., klasa: UP/I-471-01/22-11/35, urbroj: 513-02-8008/13-22-1 od 9. lipnja 2022., a podredno za oglašavanjem ništavim navedenog rješenja te se točkom II. izreke odbije zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora kao neosnovan.
2. Osporavanim rješenjem tuženika tužitelju je utvrđena naknada s obilježjem naknade za koncesiju na pomorskom dobru, za stalni dio i za promjenjivi dio, za razdoblje od 1. kolovoza 2017. do 31. ožujka 2019., za dionicu N. Ž., Z. – U., P. – V., u iznosima pobliže označenim tim rješenjem te mu je ujedno naloženo da uplati utvrđeni iznos, uz upozorenje da će se u slučaju neizvršavanja uplate po navedenom rješenju, naplata provesti ovrhom.
3. Protiv označene presude tužitelj je izjavio žalbu zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede pravila sudskog postupka. U bitnome ističe da je važno ponoviti da se iznos naknade s obilježjima naknade za koncesiju obračunava primjenom kriterija koji su posebnim zakonom propisani za određivanje visine naknade za koncesiju (članak 89. stavak 3. Zakona o koncesijama). Posebni zakon u konkretnom slučaju je Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama, koji propisuje da se naknada za gospodarsko korištenje pomorskog dobra sastoji od stalnog i promjenjivog dijela te da se njezina visina određuje polazeći od gospodarske opravdanosti odnosno profitabilnosti gospodarskog korištenja pomorskog dobra koje se dokazuje studijom gospodarske opravdanosti, procijenjenom stupnju ugroženosti prirode, ljudskog okoliša i zdravlja te zaštite interesa i sigurnosti Republike Hrvatske. Dakle, navedeni Zakona je taksativno odredio kriterije za određivanje visine naknade i propisao način njihovog utvrđivanja. Navodi da je kriterij za određivanje visine naknade dodatno razradila Vlada Republike Hrvatske i to Uredbom o postupku davanja koncesije na pomorskom dobru temeljem ovlasti iz članka 119. stavka 1. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama te navedena Uredba ne propisuje način izračuna visine naknade za konkretnu komunalnu djelatnost odnosno isporuku pitke vode komunalnim sustavom cijevi dio kojih bi bio položen na pomorskom dobru. Stoga smatra da je pogrešno mišljenje prvostupanjskog suda da je u takvoj situaciji prihvatljivo tužiteljevu djelatnost svrstati u kategoriju "ostale gospodarske djelatnosti", odnosno primijeniti dio Uredbe koji regulira pitanje naknade u članku 16. A. 4. i to za "ostale gospodarske djelatnosti" (ronilački centri, jedriličarski centri, i dr.). Navodi da je njegova djelatnost po svojoj komunalnoj svrsi i funkciji potpuno različita od djelatnosti iz navedene odredbe te je njegova djelatnost, osim toga, puno kompleksnija jer tek mali dio cjelokupnog županijskog vodovodnog sustava se nalazi na pomorskom dobru. Osim toga, Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama visinu naknade direktno vezuje uz gospodarsku opravdanost odnosno profitabilnost, a tužitelj je komunalno poduzeće koju svoju djelatnost ne obavlja radi stjecanja dobiti, već radi isporuke komunalne usluge po načelu neprofitabilnosti (članak 9. Zakona o komunalnom gospodarstvu). Smatra da jedini mogući zaključak u kontekstu primjene Uredbe jest taj da djelatnost u Uredbi nije predviđena odnosno da njome nije propisana metodologija izračuna naknade za tu djelatnost. Stoga smatra da je pravno pitanje, na koje prvostupanjski sud nije dao odgovor, je li tuženik ovlašten tužitelja obvezati na plaćanje naknade tzv. naknade s obilježjima naknade za koncesiju u situaciji kada način obračuna te naknade nije propisan odgovarajućim podzakonskim aktom navedenom Uredbom. Smatra da je odgovor na to pitanje negativan, međutim, ako bi odgovor na to pitanje bio pozitivan i ako bi se otvorila mogućnost obračuna naknade i direktnom primjenom Zakona, tada bi primjena morala značiti minimalno primjenu članka 28. stavka 2. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama koji propisuje da se visina naknade određuje polazeći od gospodarske opravdanosti, odnosno profitabilnosti gospodarskog korištenja pomorskog dobra koje se dokazuje studijom gospodarske opravdanosti, procjenom stupnja ugroženosti prirode, ljudskog okoliša i zdravlja te zaštite interesa i sigurnosti Republike Hrvatske, a kojim se činjenicama tuženik uopće nije bavio. Navodi kako tuženik nije utvrđivao gospodarsku opravdanost niti profitabilnost, već je primjenom ad hoc izmišljene metodologije, koja nema uporišta niti u jednom propisu, utvrđivao prihode ostvarene po općinama preko određenih vodovodnih dionica. Navodi da je nerazumljiv stav i prvostupanjskog suda da zakonskim odredbama nije propisana mogućnost izuzeća od plaćanja naknade u slučaju da društvo obavlja djelatnost u kojoj se ne ostvaruje dobit i posluje po načelu neprofitabilnosti. Smatra da je pogrešan stav sud o nastupu zastare pa iz navedenih razloga predlaže ovom Sudu da preinači osporavanu presudu i usvoji tužbeni zahtjev, a podredno da poništi prvostupanjsku presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.
4. Tuženik u odgovoru na žalbu u bitnome navodi da je činjenično stanje pravilno utvrđeno i pravilno primijenjeno materijalno pravo. Navodi da je presudna činjenica kod donošenja osporavanog rješenja, kojim je tužitelju utvrđena posebna naknada za nezakonito obavljanje djelatnosti bez koncesije, da je tužitelj gospodarski koristio pomorsko dobro, a da mu za to nije dodijeljena koncesije. Smatra da je neosnovano pozivanje tužitelja na odredbe članka 28. stavka 2. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama koji propisuju da se visina naknada za koncesiju za gospodarsko korištenje pomorskog dobra određuje polazeći od gospodarske opravdanosti odnosno profitabilnosti gospodarskog korištenja pomorskog dobra koja se dokazuje studijom gospodarske opravdanosti, procjenom stupnja ugroženosti prirode, ljudskog okoliša i zdravlja te zaštite interesa i sigurnosti Republike Hrvatske te je još neosnovano i pozivanje tuženika da u postupku utvrđivanja posebne naknade za nezakonito obavljanje djelatnosti bez koncesije nije primijenjen kriterij iz članka 28. stavka 2. navedenog Zakona. Navodi da je studija gospodarske opravdanosti iz članka 28. stavka 2. navedenog Zakona, standardni dio postupka i javnog prikupljanja ponuda za dodjelu koncesije za gospodarsko korištenje pomorskog dobra, a istu su obvezni uz ponudu priložiti pravne i fizičke osobe (poduzetnici) sudionici javnog prikupljanja ponuda kojom dokazuju ispunjavanje određenih uvjeta za dobivanje koncesije. Kada je riječ o visini utvrđene obveze naglašava da je odredbom članka 89. stavka 3. Zakona o koncesijama propisano da se iznos naknade s obilježjima naknade za koncesiju utvrđuje na temelju činjenica utvrđenih prema njihovoj gospodarskoj biti i pripadajućim najvišim iznosima koji se obračunavaju primjenom kriterija koji su posebnim zakonom propisani za određivanje visine naknade za koncesiju. Činjenica da je citiranom odredbom određeno utvrđivanje obveze s obilježjem naknade za koncesiju prema najvišim iznosima propisanim posebnim propisima za utvrđivanje visine naknade za koncesiju, jasno upućuje na ratio legis i stajalište zakonodavca u odnosu na nezakonito obavljanje djelatnosti bez koncesije. Ističe da propisima o pomorskom dobru za gospodarsko korištenje pomorskog dobra nisu propisani najviši iznosi naknade za koncesiju, već samo početni (najniži) iznosi, tako je tuženik i posebnu naknadu za nezakonito obavljanje djelatnosti bez koncesije obračunao prema tim početnim najnižim vrijednostima. Iz navedenih razloga predlaže ovom Sudu da odbije žalbu kao neosnovanu.
5. Žalba nije osnovana.
6. Suprotno žalbenim navodima, ovaj Sud nalazi da se osporavana presuda prvostupanjskog suda ne može ocijeniti nezakonitom niti po jednoj osnovi propisanoj odredbom članka 66. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21. - dalje: ZUS).
7. Iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da je prvostupanjski sud održao raspravu čime je u smislu članka 6. ZUS-a, omogućio strankama da se izjasne o zahtjevima i navodima druge stranke te je sukladno ovlasti iz odredbe članka 33. stavka 2. ZUS-a, prihvatio činjenično stanje utvrđeno u inspekcijskom nadzoru te zaključio da je bilo osnove za obračun naknade za nezakonito obavljanje djelatnosti bez koncesije, pri čemu je svoju odluku valjano obrazložio. Isto tako, prvostupanjski je sud naveo mjerodavne odredbe materijalnog prava koje je primijenio prilikom donošenja odluke u ovom upravnom sporu, a također se izjasnio o svim tužbenim prigovorima tužitelja sukladno odredbi članka 60. stavka 4. ZUS-a.
8. Naime, iz podataka spisa predmeta proizlazi da je tijekom postupka nadzora utvrđeno da tužitelj u razdoblju koje je obuhvaćeno nadzorom nije imao koncesiju za postavljanje pomorskih vodovodnih cijevi na dionicama N. Ž., Z. – U. i P. – V., što je u suprotnosti s odredbama članka 12. Zakona o koncesijama („Narodne novine, 69/17., 107/20.- dalje ZoK-a), slijedim čega je tužitelju utvrđena obveza plaćanja naknade s obilježjem naknade za koncesiju na pomorskom dobru sukladno odredbi članka 89. navedenog Zakona.
9. Prema odredbi članka 12. stavka 1. ZoK-a, zabranjeno je svako obavljanje djelatnosti za koju je potrebna koncesija, a obavlja se bez dane koncesije. Odredbom članka 89. stavkom 1. navedenog Zakona propisano je da ako se u postupku nadzora utvrdi da koncesionar obavlja djelatnost koncesije izvan opsega koji je određen ugovorom o koncesiji, odnosno da druga osoba djelatnost za koju je propisano da se obavlja na temelju koncesije, obavlja bez koncesije ili prekoračenjem opsega i sadržaja koncesije, inspektor donosi rješenje kojim se utvrđuje obveza i nalaže uplata iznosa posebne naknade za nezakonito obavljanje djelatnosti bez koncesije. Stavkom 2. istog članka propisano je da obveza plaćanja naknade s obilježjem naknade za koncesiju nastaje obavljanjem djelatnosti u okolnostima iz stavka 1. ovoga članka. Stavkom 3. istog članka propisano je da se iznos naknade s obilježjem naknade za koncesiju utvrđuje na temelju činjenica utvrđenih prema njihovoj gospodarskoj biti i pripadajućim najvišim iznosima koji se obračunavaju primjenom kriterija koji su posebnim zakonom propisani za određivanje visine naknade za koncesiju. Prema stavku 6. istog članka utvrđenje i plaćanje naknade s obilježjima naknade za koncesiju ne predstavljaju ozakonjenje nezakonitog obavljanja djelatnosti iz stavka 1. ovoga članka i ne može se smatrati osnovom za stjecanja prava koncesije te ne isključuje obvezu oduzimanja imovinske koristi ostvarene nezakonitim obavljanjem djelatnosti, kao ni pravo na naknadu svake druge štete koja je nastala zbog nezakonitog obavljanja djelatnosti.
10. Prvostupanjski je sud dostatno obrazložio da iz odredbi ZoK-a, (što je potvrđeno i odlukama ovoga Suda), proizlazi zakonska osnova da se korisniku koji koristi pomorsko dobro bez odobrene koncesije na pomorskom dobru i zaključenog ugovora o koncesiji, za razdoblje nakon 22. srpnja 2017., kada je na snagu stupio navedeni Zakon, utvrdi obveza plaćanja naknade s obilježjem naknade za koncesiju. Nadalje, tužitelj i u žalbi ponavlja da se obveza plaćanja naknade vezuje uz gospodarsku opravdanost korištenja pomorskog dobra prema odredbi članka 28. stavka 2. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama, dok je tužitelj komunalno poduzeće koje svoju djelatnost ne obavlja radi stjecanja dobiti, već radi isporuke komunalne usluge. Navedeni prigovor ne nalazi se osnovanim jer je odredbom stavka 3. navedenog Zakona propisano da se naknada za koncesije dane radi posebne upotrebe određuje u simboličkom iznosu, osim za koncesije gradnje infrastrukture (vodovodna, kanalizacijska, energetska i telefonska) u kojem slučaju se naknada utvrđuje kao gospodarska upotreba pomorskog dobra, a kod utvrđivanja kriterija primjenjuje se Uredba o postupku davanja koncesije na pomorskom dobru ("Narodne novine", 23/04., 101/04., 39/06., 63/08., 125/10., 102/11., 83/12. i 10/17. – Uredba).
11. Dakle, tužitelju je predmetna naknada utvrđena jer je u navedenom razdoblju gospodarski koristio pomorsko dobro, bez koncesije. Ovaj sud je suglasan s navodima prvostupanjskog suda i tuženika da je tužitelj trgovačko društvo osnovano prema odredbama Zakona o trgovačkim društvima pa bez obzira što obavlja komunalnu djelatnost nije izuzet od plaćanja navedene naknade jer ne spada u neprofitna društva, niti mu je zabranjeno ostvarivanje dobiti, a niti je mogućnost izuzimanja od plaćanja navedene naknade propisana odredbama mjerodavnog materijalnog prava.
12. Nadalje, iz spisa proizlazi da je obračun stalnog i promjenjivog dijela naknade utvrđen primjenom članka 16. točka A. 4. 1. i 2. Uredbe koja se primjenjuje u konkretnom slučaju, i to za stalni dio prema površini pomorskog dobra zauzetog postavljanjem pomorskim vodoopskrbnim cjevovodom, a za promjenjivi dio s obzirom na iznos prihoda koji je tužitelj ostvario prodajom vode u nadziranom razdoblju i koje je podatke tuženik pribavio tijekom nadzora. Prvostupanjski je sud ocijenio neosnovanim i prigovor zastare, koji tužitelj ponavlja i u žalbi, pri tome ne iznoseći pravno relevantne prigovore
13. Iz svega navedenog proizlazi da je prvostupanjski sud na činjenice utvrđene u postupku koji je prethodio donošenju osporavanog rješenja pravilno primijenio i protumačio materijalno pravo te odgovorio na sve relevantne prigovore tužitelja i obrazložio razloge za odbijanje tužbenog zahtjeva. Navodi žalbe koji su u bitnome istovjetni navodima tužbe ne mogu se ocijeniti osnovanim i od utjecaja na drukčije rješenje predmetne upravne stvari.
14. Slijedom navedenog, trebalo je temeljem članka 74. stavka 1. ZUS-a odlučiti kao u izreci presude.
15. S obzirom da tužitelj nije uspio u upravnom sporu nema pravo na naknadu troškova žalbenog postupka temeljem odredbe članka 79. stavka 4. ZUS-a.
U Zagrebu, 14. ožujka 2024.
Predsjednik vijeća Boris Marković v.r.