REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 57 Pž-2682/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Nevenke Marković, predsjednice vijeća, Mirte Matić, sutkinje izvjestiteljice i Kristine Saganić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Đ. Đ. G. d.d. iz S. B., OIB …, kojeg zastupa punomoćnica J. L., odvjetnica u S. B., protiv tuženika GRAD S. B., OIB …, kojeg zastupa punomoćnica I. Đ. V., odvjetnica u S. B. S. B., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Trgovačkog suda u Osijeku, Stalne službe u Slavonskom Brodu poslovni broj P-4/2021-40 od 11. travnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 19. srpnja 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Osijeku, Stalne službe u Slavonskom Brodu poslovni broj P-4/2021-40 od 11. travnja 2022. u točki I. njezine izreke.

II. Odbijaju se žalbe stranaka i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Osijeku, Stalne službe u Slavonskom Brodu poslovni broj P-4/2021-40 od 11. travnja 2022. u točki II. njezine izreke.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Trgovački sud u Osijeku, Stalna služba u Slavonskom Brodu je prihvatio alternativni tužbeni zahtjev u dijelu kojim se utvrđuje da je tužitelj stekao pravo vlasništva na nekretninama označenim u izreci presude što je tuženik dužan priznati te se ovlašćuje tužitelj na temelju ove presude u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Slavonskom Brodu ishoditi uknjižbu prava vlasništva te nekretnine na svoje ime (točka I. izreke) i odlučio da svaka strana snosi svoje troškove postupka (točka II. izreke).

2. U obrazloženju presude sud, u bitnome, navodi da je tužitelj dokazao stjecanje prava vlasništva na predmetnom stanu prevođenjem u vlasništvo prava korištenja upravljanja i raspolaganja jer je utvrdio da tuženik nema upisano u zemljišnim knjigama pravo upravljanja, korištenja i raspolaganja koje stvara pretpostavku da je vlasnik postao tuženik; da postoji pravno sljedništvo u odnosu na ranije društveno poduzeće SOOUR Đ. Đ.; da je tužitelj procijenio predmetni stan u vrijednosti temeljnog kapitala u postupku pretvorbe; da je predmetni stan bio društveno vlasništvo s izvanknjižno stečenim pravom upravljanja korištenja i raspolaganja pravnog prednika tužitelja - društvenog poduzeća i da je po nadležnom tijelu CERP-u predmetni stan iskazan u kapitalu tužitelja. Zbog navedenog sud je prihvatio dio alternativno postavljenog tužbenog zahtjeva primjenom čl. 390.a Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Narodne novine“ broj: 91/96, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 i 143/12; dalje: ZV). Relevantno vrijeme kada bi moglo doći do stjecanja prava vlasništva na temelju dosjelosti pod uvjetom da se nisu štitila prava trećih, ali ne i države i jedinice lokalne uprave, po izvornoj odredbi čl. 388. st. 4. ZV-a, je od 1. siječnja 1997. do 17. studenog 1999. (Predmeti Radomilja i drugi i Jakeljić protiv Hrvatske), a u tom vremenskom periodu se je ispunio uvjet vremenskog trajanja posjeda od 20 godina za tužitelja, jer je utvrđeno da je posjed tužitelja započeo 1976. godine pa je do 1. siječnja 1997. prošlo više od 20 godina. Prema tada važećim propisima se ne traži 40 godina nego 20 godina i za posjedovanje na nekretninama u vlasništvu Države, odnosno jedinica lokalne samouprave, ali po toj osnovi se ne može steći pravo vlasništva temeljem dosjelosti jer nije ispunjen uvjet da se radi o fizičkoj osobi, odnosno pravnoj osobi koja nije nastala pretvorbom, jer je stjecanje prava vlasništva takvih osoba regulirano specijalnim propisom čl. 390.a ZV-a. Dosjelost ne može biti osnova za stjecanje prava vlasništva, ako bi drugostupanjska odluka potvrdila stav ovog suda da je tužitelj stekao pravo vlasništva po čl. 390.a ZV-a jer je tada pravo vlasništva stekao već u trenutku pretvorbe. O troškovima postupka odlučeno je primjenom čl. 154. st. 4. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 70/19; dalje: ZPP).

3. Tuženik je podnio žalbu protiv presude, navodeći, u bitnome, da je presuda zahvaćena bitnom povredom odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a jer su razlozi o odlučnim činjenicama nejasni i nerazumljivi. Navodi da tuženik odnosno njegov pravni prednik nije imao izvanknjižno pravo upravljanja, korištenja i raspolaganja na predmetnoj nekretnini. U spisu nema dokumentacije, ugovora, koja bi na bilo koji način povezala pravnog prednika tužitelja sa tvrtkom Građevinar iz Bosanskog Broda i predmetnim stanom. Međutim, prvostupanjski sud je izveo taj zaključak, kako navodi „primjenom pravila logike“ i iz ugovora o korištenju stana, povijesnog zk. izvatka i rješenja SIZ-a od 10. veljače 1989. izveo sporni zaključak koji je pogrešan i nerazumljiv. Ističe da iz izreke rješenja CERP-a od 30. studenoga 2015. proizlazi da se su u vrijednost društvenog kapitala u postupku pretvorbe tužitelja procijenjeni stanovi kojima je raspolagalo matično poduzeće kao i poduzeća u sastavu, iskazani u ukupnoj vrijednosti od 25.501,596 DEM, a u iznosu od 15% umanjenom za 2% naime troškova prodaje. Iz obrazloženja citiranog rješenja vidljivo je da je u postupku pretvorbe procijenjen stambeni fond od 2267 stanova, ukupne površine 134.267,95m2, bez opisa i specifikacije stanova. Obrazlaže da tužitelj nije mogao steći pravo vlasništva dosjelošću. Traži naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 6.756,25 kn.

4. Tužitelj je podnio žalbu protiv odluke o troškovima postupka sadržane u točki II. izreke, navodeći, da zbog dijela tuženog zahtjeva koji nije prihvaćen nisu nastali dodatni troškovi, slijedom čega tužitelju pripadaju zahtijevani troškovi postupka. Traži naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 6.756,25 kn.

5. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

6. Žalbe nisu osnovane.

7. Pobijana presuda je ispitana, na temelju odredaba čl. 365. st. 1. i 2. ZPP-a, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. toga Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

8. Predmet spora je tužiteljev zahtjevi za utvrđenje vlasništva tuženika na predmetnom stanu koje tužitelj zahtijeva s osnove pretvorbe društvenog vlasništva i dosjelosti.

9. Iz spisa proizlazi i da je; tužiteljev pravni prednik izgradio predmetne stanove 1970. godine; stan na 82. etaži zgrade od 1970. godine pa do podnošenja tužbe bio u posjedu tužiteljevog pravnog prednika i tužitelja; od vremena izgradnje predmetnih stanova pa sve do 1991. godine na predmetnoj nekretnini bilo upisano društveno vlasništvo s pravom korištenja Državnog sekretarijata za narodnu obranu,; od 1991. godine na predmetnoj nekretnini bilo najprije upisano društveno vlasništvo s pravom korištenja pravnog prednika tuženika, a zatim pravo vlasništvo tuženika.

10. Prvostupanjski sud je u ranije provedenom postupku ocijenio tužbeni zahtjev neosnovanim jer tužitelj nikada nije bio upisan kao nositelj knjižnog prava na predmetnoj nekretnini pa tako niti kao nositelj prava upravljanja, korištenja i raspolaganja u smislu odredaba čl. 390.a ZV-a.

11. Osnovano tuženik u žalbi navodi da iz rješenja Centra za restrukturiranje i prodaju od 30. studenog 2015., ne proizlazi ni da je tužiteljev pravni prednik imao izvanknjižno pravo korištenja na predmetnoj nekretnini, a niti da su predmetni stanovi ili zemljište u postupku pretvorbe po nadležnom tijelu bili iskazani u kapitalu društva tužitelja. U rješenju je iskazana samo ukupna vrijednost procijenjenih stanova, a što nije dostatno za utvrđenje postojanja navedenih kumulativnih pretpostavki propisanih odredbama čl. 390.a ZV-a, kao što je ovaj sud obrazložio u ranijoj odluci poslovni broj Pž-3240/2018 od 27. studenoga 2020.

12. Pored toga, osnovan je tuženikov žalbeni navod da iz spisa ne proizlazi pravno sljedništvo između pravnog prednika tužitelja i društva G., B. B. u vezi s predmetnim stanom.

13. S obzirom na navedeno prvostupanjski sud je protivno uputi ovoga suda u ponovljenom postupku opet utvrđivao i ocjenjivao je li tužitelj stekao pravo vlasništva na predmetnom stanu s osnove pretvorbe društvenog vlasništva i na taj način pogrešno zaključio da je tužitelj stekao pravo vlasništva s te osnove.

14. Osim toga, prvostupanjski sud je neovisno o tome što je ponovljeni postupak vraćen u stadij glavne rasprave i što iz spisa proizlazi da u tom postupku nije proveo prethodni postupak, neosnovano i nepotrebno izvodio nove dokaze na okolnost stjecanja prava vlasništva s osnove pretvorbe društvenog vlasništva.

15. Međutim, prvostupanjski sud je postupio sukladno uputi ovog suda izraženoj u ranijoj odluci poslovni broj Pž-3240/2018 od 27. studenoga 2020. u dijelu utvrđenja da je tužiteljev pravni prednik bio u poštenom posjedu predmetnog stana od 1976. godine koju činjenicu tuženik tijekom postupka nije osporio. Pored toga, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da se za razdoblje od 1976. godine do 1. siječanja 1997. primjenjuje rok dosjelosti za pošten posjed u trajanju od 20 godina jer Opći građanski zakonik koji se primjenjuje na temelju Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. („Narodne novine“ broj 73/91) i Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91; dalje: ZOVO), nisu propisivali različit rok za nekretnine u vlasništvu države, jedinice lokalne samouprave ili Crkve.

16. Stoga, je od 1976. godine do 1. siječnja 1997. prošlo više od 20 godina posljedično čemu je tužitelj stekao pravo vlasništva na predmetnom stanu dosjelošću s čim u vezi se prvostupanjski sud pravilno pozvao na presude Europskog suda za ljudska prava Radomilja i drugi protiv Republike Hrvatske i Jakeljić protiv Republike Hrvatske.

17. Naime, upravo na okolnost da se na nekretninama u društvenom vlasništvu moglo steći pravo vlasništva dosjelošću izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama poslovni broj Rev-291/2014 od 17. travnja 2018. i poslovni broj Rev-158/2017 od 7. svibnja 2019. u kojima je navedeno:

„Kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08 i 38/09; dalje: ZVDSP), nego na temelju drugih odredaba tog Zakona. Rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela, mora snositi država i ne smiju se ispravljati na teret pojedinca koji je stekao pravo vlasništva dosjelošću na temelju zakonske odredbe koju je Ustavni sud Republike Hrvatske naknadno ukinuo, posebice u onom slučaju kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes trećih osoba.“

18. Pored toga, čl. 3. Zakona o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Narodne novine Republike Hrvatske“ broj 53/91 od 8. listopada 1991.) stavljen je izvan snage čl. 29. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima na koji se pozvao drugostupanjski sud u pobijanoj presudi. Nadalje, Zakonom o vlasništvu i drugim stvarnim pravima iz 1996. godine je u čl. 388. st. 4. bilo propisano da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana. Dana 17. studenoga 1999., Ustavni sud Republike Hrvatske je ukinuo čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu iz 1996. godine (odluke broj U-I-58/1997, U-I-235/1997, U-I-237/1997, U-I-1053/1997 i U-I-1054/1997 od 17. studenoga 1999., „Narodne novine“ broj 137/99 od 4. prosinca 1999.).

19. Navedeno shvaćanje doneseno je na temelju shvaćanja zauzetog u presudama Europskog suda za ljudska prava (Trgo protiv Hrvatske, Jakeljić protiv Hrvatske, Radomilja i drugi protiv Hrvatske i Gashi protiv Hrvatske) na koje se na okolnost primjene propisa i prava stranaka koja su stečena na temelju ukinutih zakonskih odredaba, a to je:

„U tim okolnostima, Sud smatra da podnositelj zahtjeva koji se razumno oslonio na zakonodavstvo koje je kasnije ukinuto kao neustavno ne bi trebao – s obzirom na izostanak bilo kakve štete u odnosu na prava drugih osoba – snositi posljedice greške koju je počinila sama država, donijevši takav neustavan propis. Zapravo, kao posljedica njegovog ukidanja, vlasništvo imovine koje je podnositelj zahtjeva stekao dosjelošću na temelju odredbe koja je kasnije ukinuta kao neustavna, vraćeno je državi kojoj je time pogodovala njezina vlastita greška. U svezi s tim, Sud ponavlja da rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela mora snositi država te da se greške ne smiju ispravljati na trošak dotičnog pojedinca, posebice kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes.“

20. U presudama Radomilja i drugi te Jakeljić protiv Hrvatske izraženo je i daljnje shvaćanje da za ocjenu stjecanja prava vlasništva u smislu odredbe čl. 388. st. 4. ZVDSP-a nije odlučno vrijeme podnošenja tužbe na utvrđenje prava vlasništva, odnosno da nije odlučno je li tužba podnesena nakon 17. studenoga 1999., kao dana donošenja navedene odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske što je i izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2776/16 od 29. siječnja 2019.

21. S obzirom na to da je tuženik jedinica lokalne samouprave ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes treće osobe u smislu citiranih odluka, pa je tužitelj na opisani način, dosjelošću stekao pravo vlasništva na predmetnom stanu.

22. Zato je primjenom čl. 368. st. 2. ZPP-a odlučeno kao u točki I. ove presude.

23. U odnosu na žalbe stranaka na odluku o troškovima postupka kojom je sud odlučio da svaka stana snosi svoje troškove postupka prvostupanjski sud je pravilnom primjenom čl. 154. st. 4. ZPP-a odlučio o troškovima postupka.

24. Naime, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da tužitelj nije uspio s tužbenim zahtjevima koji se odnose na brisovnu tužbu, izdavanje tabularne isprave, utvrđenje opisa predmetnog stana, dok je uspio s jednim dijelom alternativnog tužbenog zahtjeva radi utvrđenja prava vlasništva.

25. Stoga je neosnovan tužiteljev žalbeni navod da zbog dijela tužbenog zahtjeva koji nije prihvaćen nisu nastali dodatni troškovi.

26. Zato je odluka o troškovima postupka sadržana u točki II. izreke pobijane presude potvrđena primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a.

Zagreb, 19. srpnja 2022.

Predsjednica vijeća

Nevenka Marković