REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 727/2019-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Jasenke Žabčić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. N. iz Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica K. Č., odvjetnica u Odvjetničkom društvu Č., M. i P. d.o.o. u Z., protiv tuženika M. S. iz Z., OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu P. & S. u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-586/2018-2 od 5. rujna 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4914/17-45 od 13. travnja 2018., u sjednici dana 19. srpnja 2022.

r i j e š i o  j e:

I. Prihvaća se revizija tužitelja te se ukida presuda Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-586/2018-2 od 5. rujna 2018. i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4914/17-45 od 13. travnja 2018. i predmet se vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. O troškovima ovog revizijskog postupka odlučit će sud u konačnoj odluci o troškovima.

Obrazloženje

1. Općinski građanski sud u Zagreb presudom poslovni broj P-4914/17-45 od 13. travnja 2018. sudio je:

„Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja D. N. u cijelosti koji glasi:

I. Nalaže se tuženiku M. S. da tužitelju D. N. isplati iznos od 21.302,34 EUR u protuvrijednosti u kunama prema prodajnom tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate sa zateznim kamatama od 6. svibnja 2006. do isplate po kamatnoj stopi iz članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15).

II. Nalaže se tuženiku M. S. da tužitelju D. N. nadoknadi parnični trošak sa zateznim kamatama od dana donošenja presude po kamatnoj stopi iz članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15), u roku od 15 dana.“

1.1. Rješenjem je naloženo tužitelju D. N. naknaditi tuženiku M. S. parnični trošak u iznosu od 9.375,00 kn.

2. Županijski sud u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-586/2018-2 od 5. rujna 2018. odbio je žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu.

3. Tako je suđeno u sporu iz dva ugovora o zajmu, a tužitelj potražuje vraćanje pozajmljenih iznosa sa zateznim kamatama.

4. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH i 84/08, 123/08, 57/1, 148/11, 25/13 i 89/14- dalje ZPP), koji se u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP (Narodne novine broj 70/19, dalje; ZID ZPP) radi materijalnopravnih pitanja naznačenih u reviziji. Predložio je da Vrhovni sud RH prihvati reviziju te preinači nižestupanjske presude i prihvati tužbeni zahtjev, a podredno da ukine nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

5. Tuženik nije odgovorio na reviziju.

6. Revizija je osnovana.

7. Postupajući po odredbi čl. 392.a. st. 2. ZPP presuda je ispitana u povodu revizije iz članka 382. stavka 2. ZPP samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojega je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose.

8. Predmet spora je, kako je uvodno navedeno, povrat sredstava koja je tužitelj predao tuženiku po osnovi više ugovora o zajmu. Sporno je u revizijskom stupnju postupka pravno shvaćanje na kojemu se temelji presuda o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora, te prekidu zastare priznanjem duga u parničnom postupku.

9. U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- stranke su sklopile Ugovor o zajmu od 27. svibnja 1996. (list 5) kao i Anex Ugovora o zajmu od 11. listopada 1999. (list 6),

-prvim ugovorom je ugovoren zajam u iznosu od 40.000 DEM, a drugim ugovorom i daljnjih 40.000 DEM, a tužitelj je svoju obvezu ispunio i predao tuženiku ugovoreni iznos,

- tuženik se obvezao vratiti dug u roku od dva mjeseca računajući od dana kad ga tužitelj pisanim putem pozove na vraćanje,

-tužitelj je uputio tuženiku pisani zahtjev za vraćanje duga dana 20. svibnja 2002., ali je dug samo djelomično vraćen,

- financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Z. R. (list 125-128) utvrđeno je da preostalo potraživanje tužitelja iznosi 21.275,80 EUR pri čemu se, prema prijedlogu tužitelja, pošlo od činjenice da dospjela nepodmirena glavna obveza iznosi 80.000,00 DEM odnosno 40.903,35 EUR, a da je datum dospijeća 20. srpnja 2002. tj. dva mjeseca nakon pisanog zahtjeva tužitelja da mu tuženik vrati pozajmljeni iznos, s time da je tuženik tužitelju vratio 20.000,00 EUR i to tako da mu je 10.000,00 EUR vratio dana 25. kolovoza 2004., 5.000,00 EUR dana 16. ožujka 2005., a 5.000,00 EUR dana 5. svibnja 2006.,

- tužba je podnesena sudu 1. lipnja 2005.

9.1. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva, sud je primijenio odredbu čl. 557. Zakona o obveznim odnosima (53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01, u daljnjem tekstu: ZOO) koji se u ovome postupku primjenjuje temeljem odredbe čl. 1163. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, u daljnjem tekstu: ZOO/05), a kojom odredbom je propisano da se ugovorom o zajmu zajmodavac obvezuje predati zajmoprimcu određeni iznos novca ili određenu količinu drugih zamjenjivih stvari, a da se zajmoprimac obvezuje vratiti mu poslije stanovitog vremena isti iznos novca odnosno istu količinu stvari iste vrste i kvalitete.

9.2. Međutim, kako su predmetni ugovori sklopljeni 27. svibnja 1996. i 11. listopada 1999., a isplata je izvršena u stranoj valuti tj. u valuti DEM, te kako je u to vrijeme na snazi bio Zakon o osnovama deviznog sustava, deviznog poslovanja i prometa zlata (Narodne novine br. 91a/93 i 36/98), a prema odredbi čl. 10. st. 3. toga Zakona je pozajmljivanje deviza između domaćih osoba u Republici Hrvatskoj bilo dopušteno samo u slučajevima i na način predviđen tim Zakonom, to su navedeni ugovori ništavi u smislu odredbe čl. 103. ZOO, jer su protivni prisilnom propisu., U slučaju ništavosti ugovora temeljem odredbe čl. 104. st. 1. ZOO svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj ono što je primila po osnovu takvog ugovora, a kako ništavost nastupa po samom zakonu tj. nastaje od samog trenutka sklapanja takvih ugovora, to po shvaćanju nižestupanjskih sudova i zastarijevanje teče već od toga trenutka jer je tužitelj već od tada mogao zahtijevati ispunjenje obveze tuženika tj. vraćanje primljenog bez osnova.

10. Imajući na umu navedena utvrđenja u presudi je zauzeto shvaćanje da se u konkretnom slučaju radi o potraživanju koje temeljem odredbe čl. 371. ZOO zastarijeva za pet godina, pa je ocijenjen osnovanim tuženikov prigovor zastare, jer je od 27. svibnja 1996. (kad je sklopljen ugovor), odnosno od 11. listopada 1999.(kad je sklopljen aneks ugovora) pa do 1. lipnja 2005., kada je podnesena tužba u ovome predmetu, taj zastarni rok protekao. Stoga je tužbeni zahtjev odbijen.

11. Tužitelj je revizijom osporio pravno shvaćanje na kojemu se temelji obrazloženje drugostupanjske presude te je naznačio više pravnih pitanja.

12. Prvim pitanjem tužitelj pita od kada teče zastara potraživanja po osnovi stjecanja bez osnove zbog utvrđenja ništavosti ugovora u slučaju kad su se stranke pridržavale odredaba ugovora za kojeg nisu znale da je ništav.

12.1. Prema sadržaju pitanja jasno je da se odnosi na odredbe čl. 104. ZOO ( 323. ZOO/05), a kao razlog važnosti pitanja za ujednačavanje sudske prakse tužitelj je naveo da je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo pravno shvaćanje u odlukama Revx-511/12-2 od 28. travnja 2015. i Revx-183/11-2 od 16. listopada 2013., odluka drugostupanjskoga suda je utemeljena na shvaćanju koje je podudarno s tim shvaćanjem, ali da bi trebalo preispitati sudsku praksu .

12.2. Tužitelj se pozvao i na presudu Ustavnog suda RH poslovni broj U-III-412/2016 od 3. lipnja 2016. u kojoj je izraženo shvaćanje „…da pretjerani (ekscesivni) formalizam u odlučivanju/suđenju postoji onda kad su pravna stajališta proizvod "mehaničke" primjene pozitivnog prava, bez uzimanja u obzir konteksta i bez sagledavanja pravnog problema kao jedinstvene cjeline. S aspekta zaštite ustavnih prava podnositelja, ali i s aspekta temeljnih vrijednosti ustavnog poretka Republike Hrvatske, takva je primjena pozitivnog prava na konkretne slučajeve neprihvatljiva (odluka broj: U-III-2184/2009 od 13. studenoga 2014., "Narodne novine" broj 145/14., točka 26.1.)“.

13. Drugim pitanjem tužitelj pita može li dužnik priznati postojanje duga te takvim priznanjem prekinuti zastaru potraživanja, neovisno o tome što je osnova potraživanja stjecanje bez osnove zbog ništetnosti ugovora.

13.1. Pitanje se odnosi na odredbu čl. 387. ZOO, a kao razlog važnosti pitanja za ujednačavanje sudske prakse tužitelj je naveo da je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo pravno shvaćanje u odluci broj Rev-1957/1992 od 15. prosinca 1993., ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem.

14. Trećim pitanjem tužitelj pita radi li se o apsolutno bitnoj povredi odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku u slučaju kad se o pravno relevantnoj činjenici bez ijednog dokaza utvrdi suprotno ispravi u spisu.

14. 1. U odnosu na ovo pitanje nije određeno naznačen razlog važnosti u smislu odredbe čl. 382. st. 2. i 3. ZPP.

15. Ovaj sud je prije odluke o osnovanosti revizije ispitao dopuštenost podnesene izvanredne revizije koju prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP stranke mogu podnijeti u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP, ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, od kojih su neki razlozi važnosti navedeni samo primjerice. U reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

16. Podnesena revizija je dopuštena samo u odnosu na prvo pitanje.

16.1. Drugo pitanje nije važno u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP, jer se presude revizijskog suda broj Rev x 511/12-2 od 28. travnja 2015. i Rev x-183/11-2 od 16. listopada 2013. temelje na bitno drugačijoj činjeničnoj osnovi.

16.2. U odnosu na treće pitanje nije određeno naznačen razlog važnosti pitanja za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni.

17. Stoga je ovaj sud je ispitao presudu samo zbog prvog naznačenog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojega je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose.

18. Presuda revizijskog suda broj Rev x 511/12-2 temelji se na pravnom shvaćanju:

„Pravilo je da kod ništavih ugovora, s obzirom na primjenu instituta stjecanja bez osnove iz članka 210. ZOO-a, zastarni rok počinje teći od dana kada su stranke, u izvršenju takvog ugovora, izvršile dužnu činidbu, odnosno ako se radi o novčanoj činidbi, primjerice: o ništavom ugovoru o novčanom zajmu u devizama, od dana kada je došlo do predaje novčane svote onoj stranci koja je dužna vratiti primljene devize.

Odredbom iz članka 361. ZOO-a propisano je da zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.“

18.2. Presuda revizijskog suda broj Rev x-183/11-2 temelji se na pravnom shvaćanju:

„Međutim, osnovan je revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava na koje ukazuje prvotuženik u svojoj reviziji kada navodi da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili odredbe čl. 361. st. 1. u svezi čl. 371. ZOO. Nižestupanjski sudovi smatraju da zastarijevanje potraživanja primljenog temeljem ništavog ugovora počinje teći u smislu odredbe čl. 361. st. 1. ZOO od dana kada je postala pravomoćna odluka suda kojim je ugovor utvrđen ništavim. Takvo pravno shvaćanje suprotno je usvojenom pravnom shvaćanju ovoga suda u svezi primjene odredbe čl. 103. st. 1. u svezi čl. 104. st. 1. ZOO kada dospijeva potraživanje primljenog temeljem ništavog ugovora, odnosno kada počinje teći zastara na takvo potraživanje. Prema prihvaćenoj praksi ovoga suda, a suprotno stajalištu nižestupanjskih sudova, kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništavog pravnog posla rok zastare potraživanja je pet godina u smislu odredbe čl. 371. ZOO, a zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ništavog pravnog posla što u konkretnom slučaju znači 30. lipnja 1993. Obzirom da je tužitelj tužbu podnio tek 2001. osnovan je prigovor zastare potraživanja s osnova stečenog bez osnove, jer je protekao rok od pet godina u smislu odredbe čl. 371. ZOO od sklapanja spornog ugovora i kada se u smislu odredbe čl. 361. st. 1. ZOO uzima da je zastarijevanje počelo teći.

18.3. U odnosu na sporno pravno pitanje Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje broj Su-IV-33/2022-2 koje glasi:

„Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“

19. U ovom slučaju ništetnost dvaju ugovora o zajmu nije utvrđena u izreci pravomoćne presude. Međutim prema praksi revizijskog suda koja je ujednačena u skladu sa shvaćanjem u slučaju restitucijskog zahtjeva po osnovi primljenog na temelji ništetnog ugovora, kad je kao prethodno pitanje riješeno pitanje ništetnosti ugovora, primjenjuje se glede početka tijeka zastarnog roka pravno shvaćanje Opće sjednice Vrhovnog suda RH

19.1. Tako je u odluci broj Rev 3074/2015-2 od 5. siječnja 2021. navedeno

„Drugostupanjski sud obrazlaže kako je predmetni ugovor o zajmu, nazvan Ugovor o depozitu zaključen 23. travnja 2002., a cijeneći da iz stranačkog iskaza tužiteljice jasno proizlazi da je tužiteljica dala tuženicima u zajam iznos od 50.000 EUR, predmetni ugovor o zajmu budući da je zaključen u tuzemstvu između domaćih osoba, kojima je u to vrijeme bilo zabranjeno pozajmljivanje strane valute, ništav pravni posao sukladno odredbama Zakona o osnovama deviznog sustava, deviznog poslovanja i prometa zlata („Narodne novine“ broj 91a/93). …

U odnosu na prigovor zastare koji je 2. tuženik istakao, valja reći da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

Stoga u predmetnoj pravnoj stvari nije nastupila zastara potraživanja tužiteljice, obzirom sukladno navedenom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, zastarni rok je počeo teći danom donošenja drugostupanjske odluke."

20. U nizu odluka Vrhovnog suda RH donesenim nakon 30. siječnja 2020., primjerice Rev-2052/2014-2 od 12. veljače 2020, Rev-147/2019 od 9. rujna 2020., Rev-x 721/2018-2 od 15. srpnja 2021., uspostavljena je ujednačena sudska praksa prema kojoj i u slučaju kad je ništetnost utvrđena kao prethodno pitanje u presudi kojom je odlučeno o restitucijskom zahtjevu, zastara počinje teći pravomoćnošću te odluke, odnosno danom donošenja drugostupanjske odluke.

21. Slijedi da je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s pravnim shvaćanjem revizijskog suda, pa je u donošenju presude pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Zbog pogrešne primjene materijalnog prava činjenično stanje je nepotpuno utvrđeno (sudovi se nisu izjasnili o svim odlučnim činjenicama) pa zbog toga nema uvjeta za preinaku pobijane presude.

21. Stoga je valjalo po čl. 394. st. 2. ZPP rješenjem prihvatiti reviziju, ukinuti presudu prvostupanjskog i drugostupanjskog suda i predmet vratiti na ponovno suđenje istom vijeću prvostupanjskog suda.

22. S obzirom na to da je ukinuta odluka protiv koje je podnesena revizija i predmet vraćen na ponovno suđenje, ostavljeno je da se o troškovima postupka u povodu pravnog lijeka odluči u konačnoj odluci (čl. 166. st. 3. ZPP).

Zagreb, 19. srpnja 2022.

Predsjednik vijeća

Ivan Vučemil, v.r.