Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: 50. Gž-2453/2021-2
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sucu toga suda Vlatki Fresl Tomašević, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja M. P. iz S. T., OIB:…, zastupan po punomoćnici S. B., odvjetnici u O., protiv tuženika E. b. d.d., R., OIB:…, zastupan po punomoćniku I. D., odvjetniku iz Odvjetničkog društva M., K. & partneri, d.o.o. u Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tužitelja na rješenje Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Donjoj Stubici poslovni broj P- 227/2019-19 od 20. svibnja 2021., dana 19. srpnja 2022.,
r i j e š i o j e
Preinačuje se rješenje Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Donjoj Stubici poslovni broj P-227/2019-19 od 20. svibnja 2021. i rješava:
Odbija se kao neosnovan tuženikov prigovor mjesne nadležnosti Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Donjoj Stubici.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskim rješenjem sud prvog stupnja prihvatio je prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti prvostupanjskog suda i proglasio se mjesno nenadležnim za suđenje u ovom sporu (točka I izreke) te odlučio da će se po pravomoćnosti rješenja spis dostaviti mjesno nadležnom Općinskom građanskom sudu u Zagrebu.
2. Protiv tog rješenja žali se tužitelj sadržajno zbog žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13, 89/14 i 70/19 u daljnjem tekstu: ZPP) te predlaže pobijano rješenje preinači u smislu žalbenih navoda.
3. Žalba tužitelja je osnovana.
4. Pošavši od utvrđenja da je predmet spora utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe i isplata po osnovi Ugovora o kreditu broj … od 29. studenog 2004. (u daljnjem tekstu Ugovora o kreditu), u kojem ugovornom odnosu tužitelj ima status potrošača, a tuženik status trgovca odnosno pružatelja usluge, da je tuženik prigovorio nadležnosti prvostupanjskog suda jer se je sjedište tuženice u R. a da je ugovorom o kreditu ugovorena mjesna nadležnost suda u R., da je sukladno uputi iz rješenja Županijskog suda u Zagrebu poslovni br. 50. Gž-333/21-2 od 16. veljače 2021., kojim je ukinuto prvostupanjsko rješenje kojim je prvostupanjski sud odbio prigovor mjesne nadležnosti tužene, u ponovljenom postupku, radi utvrđivanja osnovanosti prigovora mjesne nenadležnosti kao odlučnu okolnost utvrdio u kojoj je poslovnici tužitelja tuženik sklopio ugovor o kreditu pa kako je isti sklopljen u Z. na području nadležnosti Općinskog građanskog suda u Zagrebu, primjenjujući odredbe čl. 46. st. 1. i 2., čl. 48. st. 1. i čl. 59. ZPP-a, sud prvog stupnja proglasio se mjesno nenadležnim za suđenje u ovom predmetu, te je odredio da će se po pravomoćnosti rješenja predmet ustupiti mjesno nadležnom Općinskom građanskom sudu u Zagrebu.
5. Suprotno žalbenim navodima tužitelja nije počinjena bitna povreda odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer je pobijano rješenje moguće ispitati i ne sadrži nedostatke zbog kojeg prvostupanjsko rješenje nije moguće ispitati.
6. Tužitelj je u ovom predmetu podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti i isplate navodeći da je s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu kojim je ugovoreno plaćanje otplatne rate vezano uz valutu CHF uz promjenjivi tečaj te kojim je ugovorena redovna kamata kao promjenjiva uz mogućnost promjene sukladno odlukama tuženika, da se o navedenim ugovornim odredbama nije posebno pregovaralo, a tuženik da je jednostranim odlukama mijenjao kamatnu stopu pa tužitelj smatra da je time oštećen i predlaže da sud nakon provedenog postupka utvrdi ništetnom odredbe Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak i u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i obveže tuženika na isplatu preplaćene kamate i valutne klauzule.
7. Prema odredbi čl. 3. Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva) smatrat će se nepoštenom ona jednostrana određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Opća klauzula nepoštenosti odnosi se na tri glavna kriterija za test kojemu se podvrgavaju jednostrano određene klauzule:
- ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo,
- mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama i
- mora se protiviti načelu savjesnosti i poštenja.
8. U konkretnom slučaju ugovor o kreditu sklopljen je 29. studenog 2004. kada je na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/03, dalje: ZZP/03), a odredbom čl. 81. ZZP/03 je propisano da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.
8.1. Odredbom čl. 82. ZZP/03 propisano je da ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. ovoga Zakona, mogle smatrati nepoštenima jesu, između ostalih, odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza ležao na trgovcu, a odredba čl. 87. ZZP/03 propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava.
9. Presudom Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi (spojeni predmeti C-240/98 do C-244/98), utvrđena je obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. Tom odlukom sud je zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluge, treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bilo posebnog pregovaranja te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, tom odlukom Sud Europske unije presudio je da zaštita potrošača propisana Direktivom uključuje mogućnost da nacionalni sud prilikom odlučivanja jesu li nacionalni sudovi nadležni za raspravljanje određenog tužbenog zahtjeva ocijeni odredbu ugovora kojeg razmatra nepoštenom, a presudio je i da obveza tumačenja nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom zahtijeva da nacionalni sud prednost dade tumačenju koju omogućuje da se sud, čija je nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim.
10. U konkretnom slučaju radi se o odredbi ugovora o kojoj stranke nisu pregovarale, već je sastavni dio tipskog ugovora tuženika, na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaj, što uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama i predstavlja nepoštenu ugovoru odredbu, budući da bi radi ostvarenja svojih prava i obveza tužitelj bio u obvezi putovati u R., što bi, budući živi u O. odnosno na području Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Donjoj Stubici, uzrokovalo značajnu financijsku neravnotežu i neravnotežu u procesno ravnopravnom položaju ugovornih strana.
11. S obzirom na to da prema odluci Suda Europske unije treba favorizirati tumačenje nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom koja omogućuje da se sud po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim onda kada je njegova nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, u kontekstu svega navedenog treba zaključiti da se na temelju nepoštene odredbe ugovora ne može zasnovati nadležnosti Općinskog suda u Rijeci.
11.1. Prema tome, proizlazi da među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. st. 1. do 4. ZPP.
12. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, nije sadržavao odredbe o nadležnosti suda pred kojim bi potrošač mogao pokrenuti postupak u vezi s ugovorom o kreditu, pa je pitanje sudske mjesne nadležnosti bilo određeno tada važećim odredbama Zakona o parničnom postupku.
13. U ovom postupku tužitelj iz O. je podnio tužbu 2019. Općinskom sudu u Zlataru, Stalna služba u Donjoj Stubici, kada je na snazi bio Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 – dalje: ZID ZPK/15) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., kojim je dodana odredba čl. 19.l. st. 1. koja glasi:
(1) U sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište.
14. Prema odredbi čl. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016 – dalje: ZPK) koji je stupio na snagu 1. siječnja 2010., tim se Zakonom uređuju ugovori o potrošačkom kreditu, informacije i prava o ugovoru o kreditu, pristup bazi podataka, nadzor i zaštita prava potrošača, a u kojima kao korisnik kredita nastupa potrošač koji uzima kredit pod uvjetima i u svrhu koju određuje ovaj Zakon. 15. Sudska nadležnost (apsolutna, stvarna, mjesna) se prosuđuje s obzirom na činjenično stanje kakvo je postojalo u vrijeme podnošenja tužbe sudu, ali po propisima koji vrijede u vrijeme odlučivanja o nadležnosti.
16. Dakle, pitanje nadležnosti suda je pretpostavka za postupanje nadležnog suda zbog čega se nadležnost ispituje primjenom procesnih zakonskih odredbi koje su na snazi, tj. koje se primjenjuju, u vrijeme odlučivanja o nadležnosti.
16.1. Polazeći od sadržaja citirane odredbe odredbi čl. 1. ZPK, taj zakon uređuje materijalnopravne odnose koji se zasnivaju na ugovoru o potrošačkom kreditu.
17. Citirani čl. 19.l. st. 1. ZPK je procesna odredba kojom je određena sudska nadležnost u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu i koja odredba je na snazi od 30. rujna 2015., što imajući u vidu sadržaj odredbe čl. 90. st. 1. i 3. Ustava Republike Hrvatske, znači da se od tog dana ta odredba koja određuje mjesnu nadležnost suda u slučaju spora koji nastane u vezi ugovora o kreditu, mora primijeniti u svim postupcima u kojima se nakon stupanja na snagu ZID ZPK/15 odlučuje o sudskoj mjesnoj nadležnosti.
17.1. Svako drugo tumačenje u primjeni odredbe čl. 19.l. st. 1. ZPK kada se radi o sporu u vezi potrošačkog ugovora o kreditu koji je sklopljen prije 1. listopada 2010. kada je stupio na snagu ZPK, a obzirom na čl. 29. st. 1. ZPK kojim je propisano da se taj zakon ne primjenjuje na ugovore o kreditu sklopljene do dana stupanja na snagu tog zakona, dovelo bi do pretjeranog formalizma u odlučivanju kao posljedice primjene pozitivnog prava bez sagledavanja pravnog problema u cjelini s aspekta da potrošač kao slabija ugovorna strana treba biti zaštićen pravilima o nadležnosti koja su povoljnija za njegove interese.
18. Slijedom naprijed navedenog u vezi ništetnosti ugovorne odredbe koja sadrži prorogacijsku klauzulu, te kako je tužitelj koji ima prebivalište u O., pravo izbora nadležnog suda koji će odlučiti u ovom sporu nastalom u vezi potrošačkom ugovoru o kreditu iscrpio podnošenjem tužbe Općinskom sudu u Zlataru, Stalna služba u Donjoj Stubici, kao mjesno nadležnom prema njegovom prebivalištu, a sukladno čl.19.l. st. 1. ZPK, valjalo je na temelju odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP uvažiti žalbu tužitelja, preinačiti prvostupanjsku rješenje i tuženikov prigovor mjesne nadležnosti odbiti.
U Zagrebu 19. srpnja 2022.
S u d a c:
Vlatka Fresl Tomašević, v.r.
