Poslovni broj: Usž-1621/22-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Borisa Markovića, predsjednika vijeća, mr.sc. Mirjane Juričić i Blanše Turić, članica vijeća, te više sudske savjetnice – specijalistice Biserke Špoljar, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja Z. J., L. S., kojeg zastupa A. H., odvjetnik u Z., protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za pravne poslove i ljudske potencijale, Službe disciplinskog sudovanja, Drugostupanjskog disciplinskog suda, Z., radi teške povrede službene dužnosti, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-1130/21-8 od 8. ožujka 2022., na sjednici vijeća održanoj 19. srpnja 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba se odbija.

II. Potvrđuje se presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI- 1130/21-8 od 8. ožujka 2022.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za pravne poslove i ljudske potencijale, Službe disciplinskog sudovanja, Drugostupanjskog disciplinskog suda klasa: UP/II- 114-04/20-02/107, urbroj: 511-01-158-21-5 od 28. siječnja 2021. godine te je odbijen zahtjev za naknadu troškova upravnog spora.

2. Osporenim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Prvostupanjskog disciplinskog suda MUP-a u Z., klasa: UP/I-114-04/20- 02/159, urbroj: 511-01-158-20-9 od 13. listopada 2020. godine kojim je tužitelj proglašen odgovornim za počinjenje teže povrede službene dužnosti činjenično i pravno opisane u dispozitivu tog rješenja te mu je izrečena disciplinska kazna premještaja na radno mjesto policijskog službenika za maloljetničku delikvenciju u Policijsku postaju Z.

3. Osporenu presudu tužitelj pobija žalbom zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi navodi da je pobijana presuda neprihvatljiva, proturječna sama sebi, da nema razloga o odlučnim činjenicama zbog čega se ne može sa sigurnošću ispitati. Na temelju provedenog dokaznog postupka sud pogrešno zaključuje da je zahtjev tužitelja neosnovan navodeći da nije bilo potrebe izvoditi dokaze predložene od strane tužitelja kao i pribaviti cjelokupan spis iz postupka protiv Ž. S. Ovo smatra neprihvatljivim jer time prvostupanjski sud nekritički zaključuje da su pobijana rješenja valjano obrazložena te da su svi prigovori izneseni u žalbi razmotreni pa sud bezrezervno prihvaća da je u vođenju disciplinskog postupka pravilno postupano prema tužitelju. U pobijanoj presudi izostali su odlučni razlozi na temelju kojih bi se uopće mogla presuda ispitati čime je počinjena bitna povreda odredbi postupka. Navodi da nije sporno da se u vremenskom razdoblju od 6. do 28. travnja 2020. godine od Odjela za informatiku i komunikaciju, Službe za tehniku Policijske uprave Z. nije tražila deaktivacija kolnih veza u službenim vozilima MUP-a prije njihova odvoženja u vanjske servise već su se iste samostalno fizički isključivale prije odvoženja. Tužitelj smatra spornim da li je on svojim postupcima prekršio sigurnosnu proceduru i time omogućio neovlaštenim osobama slušanje komunikacijskih kanala MUP-a za vrijeme dok su vozila na vanjskom servisu. Napominje da je proglašen odgovornim po zapovjednoj odgovornosti. Smatra suštinskim pitanjem može on kao voditelj Odjela prometne i policijske tehnike biti jedini odgovoran po zapovjednoj odgovornosti. Ovo kraj činjenice da su vozila slana na vanjsku uslugu popravka, a da nisu prije toga deaktivirane kolne veze odnosno da su deaktivirane fizički, a ne od strane Odjela za komunikacije i informatiku i Nadzorno operativnog centra MUP-a, pa postavlja pitanje odgovornosti M. L. za nedeaktiviranje kolnih veza. Usprkos činjenici što je morala postojati suradnja tužiteljevog odjela i onog kojeg vodi M. L. tužitelju nije jasno kako je samo on proglašen odgovornim. Ističe da zapovjedna odgovornost uključuje i odgovornost nadređenog za činjenje i za nečinjenje, ali u ovom slučaju uopće nije utvrđena odgovornost tužiteljevog nadređenog. Osporava pravilnost zaključka suda o odbijanju provođenja i izvođenja dokaza saslušanjem tužitelja i predloženih svjedoka te pribavljanja spisa predmeta disciplinskog postupka vođenog protiv Ž. S. Kraj činjenice da je Ž. S. proglašen odgovornim da je dao usmeni nalog D. B. službeniku Odjela za promet i policijske tehnike da od Odjela informatike i komunikacija ne traže deaktivaciju kolnih veza, da Ž. S. tvrdi da nikakav nalog nije dao, kao i kraj činjenice da tužitelj tvrdi da mu D. B. nikada nije prenio informaciju o postojanju takvog usmenog naloga, jasno je da je odgovornost tužitelja utvrđena isključivo na temelju iskaza D. B. koji je teretio Ž. S. Isti navodi da mu je Ž. S. nadređeni pa je dužan postupati prema njegovim nalozima i ako ih smatra pogrešnim, da je smatrao da njegov nadređeni dobiva naloge od svojeg nadređenog to jest tužitelja. Tužitelj smatra da su dokazi provedeni pred tuženikom provedeni selektivno, prilagođeni unaprijed formiranom stajalištu o tužiteljevoj disciplinskoj odgovornosti što je protivno načelu materijalne iste te su time tužitelju povrijeđena ustavna i konvencijska prava. Predlaže sudu da usvoji žalbu i poništi prvostupanjsku presudu i sam otkloni nedostatke uz naknadu troška za sastav žalbe.

4. Tuženik u odgovoru na žalbu ostaje kod razloga navedenih u obrazloženju osporenog rješenja i pobijane presude. Smatra žalbene navode neosnovanim i predlaže sudu da odbije žalbu i potvrdi prvostupanjsku presudu.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujući osporenu presudu u dijelu u kojem je osporavana žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi sukladno članku 73. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21.; dalje: ZUS) ovaj Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a niti razlozi na koje sud pazi po službenoj dužnosti.

7. Ovaj Sud nalazi da se osporena presuda prvostupanjskog suda ne može ocijeniti nezakonitom niti po jednoj osnovi propisanoj odredbom članka 66. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima.

8. Prema podacima u spisu predmeta proizlazi da je prvostupanjski sud sukladno odredbi članka 33. stavka 2. ZUS-a presudu utemeljio na dokazima i činjenicama utvrđenim u postupku donošenja odluke javnopravnog tijela te da je strankama u smislu članka 6. Zakona o upravnim sporovima dana mogućnost očitovanja o svim činjenicama i pravnim pitanjima odlučnim za rješavanje predmetnog upravnog spora pa je nakon razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja u smislu članka 55. stavka 3. ZUS-a s obzirom na utvrđeno činjenično stanje pravilno našao da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

9. Uvidom u spis predmeta dostavljen ovom Sudu uz žalbu proizlazi da je protiv tužitelja, raspoređenog u Policijsku upravu Z., Službu za tehniku, Odjele prometne i policijske tehnike, na radnom mjestu voditelja Odjela, u zvanju glavnog policijskog inspektora, proveden disciplinski postupak za tešku povredu službene dužnosti jer u periodu od 6. do 28. travnja 2020. godine, kao voditelj Odjela prometne i policijske tehnike nije opozvao usmeni nalog voditelja voznog parka i radionica, u Odjelu prometne i policijske tehnike Ž. S., za koji je imao neposrednog saznanja od strane službenika D. B. i službenih vozača, a koji nalog je bio izdan službeniku Odjela prometne i policijske tehnike D. B. dana 6. travnja 2020. godine, da od Odjela informatike i komunikacija, Službe za tehniku Policijske uprave Z., ne traži deaktivaciju kolnih veza u službenim vozilima Ministarstva unutarnjih poslova prije njihovog odvoženja u vanjske servise, te što nije opozvao usmeno odobrenje vozačima službenih vozila Odjela prometne i policijske tehnike D. I., K. D. i M. D. da samostalno fizički isključe kolne veze u službenim vozilima MUP-a prije njihovog odvoženja na vanjske servise. Navedeno postupanje ocijenjeno je suprotnim članku 8. stavku 9. Naputka o načinu uporabe i održavanja vozila Ministarstva donesenog 24. kolovoza 2018. godine od strane ministra unutarnjih poslova.

10. Čankom 8. stavkom 9. Naputka o načinu uporabe i održavanja vozila MUP-a propisano je da je kod upućivanja vozila na vanjsku uslugu servisa ili popravka korisnik dužan u suradnji s nadležnim tehničkim službama u sjedištu ministarstva odnosno policijskim upravama, osigurati stavljanje posebnih policijskih uređaja izvan funkcije (npr. uređaj za mjerenje brzine, radioveze i drugo).

11. Nije sporno u ovoj upravnosudskoj stvari da je tužitelj proglašen odgovornim za opisano ne/postupanje kojim je prekršio sigurnosnu proceduru što niti sam tužitelj ne osporava u svojoj žalbi. Sporno je za tužitelja to što uz njega nisu proglašeni odgovornim i one osobe s kojima je bio dužan surađivati odnosno i druge nadređene osobe. Na okolnost odgovornosti i drugih osoba tužitelj je predlagao saslušanje svjedoka i svoje saslušanje te pribavljanje spisa disciplinskog predmeta vođenog protiv Ž. S.

12. Prvostupanjski je ocijenio nesvrsishodnim dokazni prijedlog tužitelja za njegovim saslušanjem te saslušanjem predloženih svjedoka u upravnom sporu zbog činjenice da su isti saslušani u disciplinskom postupku. Također sud je ocijenio nesvrsishodnim pribavljanje spisa disciplinskog postupka vođenog protiv Ž. S. radi činjeničnog opisa djela kao i obrazloženja odluke kojom je isti proglašen odgovornim budući da je činjenični opis sadržan u zapisniku o usmenoj raspravi od 14. rujna 2020. godine kao i odluka o odgovornosti, dok je samo obrazloženje irelevantno. Također zapisnici o saslušanju Ž. S. te svjedoka D. B., K. D., M. D. te D. I. su priloženi spisu predmeta dok su pisana očitovanja T. P. i J. K. kao i izvješća također uvrštena u dokazni materijal.

13. Iz provedenih dokaza u disciplinskom postupku nesporno proizlazi da je tužitelj počinio djelo koje mu se stavlja na teret pa je pravilno zaključeno da se radi o težoj povredi službene dužnosti opisano u članku 96. stavku 1. točki 1. Zakona o policiji („Narodne novine“ 34/11. – 66/19.) kažnjivo po članku 110. stavku 2. točki 4. istog Zakona. Naime, člankom 110. stavkom 2. točkom 4. Zakona o policiji propisano je da se za teže povrede službene dužnosti može izreći kazna premještaja na drugo radno mjesto iste ili niže složenosti poslova istog stupnja obrazovanja.

14. S obzirom da je tužitelj nezakonitim postupanjem opisanim u izreci prvostupanjskog rješenja počinio težu povredu službene dužnosti mogla mu je biti izrečena disciplinska kazna kakvu je izreko tijelo, a s obzirom na težinu počinjene povrede službene dužnosti i okolnosti pod kojima je ista počinjena.

15. Prema ocjeni ovog Suda osporena se presuda temelji na pravilno i u potpunosti utvrđenom činjeničnom stanju na koje je pravilno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo, a nisu utvrđene niti povrede postupka jer je sud svoju odluku obrazložio na valjan i razložan način koji u cijelosti prihvaća i ovaj žalbeni sud.

16. Prigovor tužitelja da je jedino on proglašen odgovornim, a da je trebalo utvrditi odgovornost i drugih osoba, nije osnovan niti odlučan budući da se u ovom slučaju radi o disciplinskom postupku protiv tužitelja, a ne protiv drugih osoba.

17. Trebalo je stoga temeljem članka 74. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima odlučiti kao u izreci.

18. Odluka o troškovima temelji se na odredbi članka 79. stavka 4. ZUS-a jer tužitelj nije uspio u sporu.

U Zagrebu 19. srpnja 2022.

Predsjednik vijeća

Boris Marković