REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 53 Pž-401/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Ružica Omazić, u pravnoj stvari tužitelja ĐE, vlasnika obrta [obrt] iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Ana Petrić, odvjetnica iz Nove Gradiške, A. Stepinca 2a, protiv tuženika OTP Leasing d.d., Zagreb, Petrovaradinska 1, OIB 23780250353. kojeg zastupa punomoćnik Ivan Topić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Eterović, Šarac i Topić, Zagreb Palmotićeva 68, radi isplate iznosa od 50.000,00 kn, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1088/2020 od 8. prosinca 2020., 18. srpnja 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1088/2020 od 8. prosinca 2020.

II. Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu u iznosu od 1.562,50 kn.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1088/2020 od 8. prosinca 2020. odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja da mu tuženik vrati iznos, ne manji, od 50.000,00 kn stečen bez osnove, sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog anuiteta do isplate po stopi koja se primjenjuje na ostale odnose i da mu naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.850,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom po istoj stopi od dana presuđenja do isplate (točka I. izreke) i naloženo je tužitelju da plati tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 5.625,00 kn (točka II. izreke).

2. Tužitelj je protiv navedene presude podnio žalbu pobijajući je zbog pogrešne primjene materijalnog prava, nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku. U žalbi navodi kako je pogrešno zaključio prvostupanjski sud da se u konkretnom slučaju ne primjenjuje Zakon o zaštiti potrošača. Tuženik ponavlja navode iznesene tijekom prvostupanjskog postupka te u bitnom ističe da je, prema njegovom shvaćanju, tužitelj fizička osoba i da je stoga na konkretnu poslovnu suradnju stranaka na temelju nesporno sklopljenog ugovora o leasingu, trebalo primijeniti Zakon o zaštiti potrošača, kao lex specijalis. Uz ponovno obrazlaganje zašto smatra da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti Zakon o zaštiti potrošača, pozvao se i na praksu Suda Europske Unije navodeći da je u predmetima poslovni broj C-118/17 i C-452/18 izneseno shvaćanje da poduzetnici i obrtnici, bez obzira na valutu i namjenu kredita, imaju pravo tužbenim zahtjevom potraživati povrat nezakonito naplaćenih kamata, ukoliko je kamata bila ugovorena kao promjenljiva, a naplaćivao na jednostranom, samovoljnom odlukom bez ikakvih opravdanih ekonomskih razloga čime je ne odrediva, a time i ništetna. Predlaže da ovaj žalbeni sud preinači pobijanu presudu na način da prihvati tužbeni zahtjev uz naknadu troškova parničnog postupka tužitelju ili ju ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtijeva naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 1.562,50 kn.

3. Tuženik je podnio odgovor na žalbu. Osporio je žalbene navode u cijelosti i predložio da ovaj žalbeni sud odbije žalbu kao neosnovanu i potvrdi prvostupanjsku presudu. Zahtijeva naknadu troškova sastava odgovora na žalbu u iznosu od 1.562,50 kn uvećano za sudsku pristojbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitavši pobijanu presudu sukladno odredbi čl. 365. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP), u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9. i 11. ZPP i na pravilnu primjenu materijalnog prava, te vodeći računa o razlozima zbog kojih se može pobijati presuda u sporovima male vrijednosti (čl. 467. st. 1. ZPP-a), ovaj sud nalazi da je pobijana presuda pravilna i zakonita.

6. U postupku koji je prethodio donošenju presude i pri samom donošenju prvostupanjske presude nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, pa niti ona iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 1. ZPP-a na koju upućuje žalitelj. Suprotno žalbenim navodima pravilan je pravni pristup prvostupanjskog suda glede primjene Zakona o zaštiti potrošača, te obrazloženje pobijane presude sadrži jasne i valjane razloge za odbijanje tužbenog zahtjeva.

Osim toga, iako u obrazloženju pobijane presude nije naveden razlog odbijanja dokaznog prijedloga tužitelja da se izvede dokaz financijsko- knjigovodstvenog vještačenja, na pripremnom ročištu je prvostupanjski sud ocijenio nepotrebnim izvođenje tog dokaza jer se odluka može donijeti na temelju stanja spisa. Taj razlog prihvaća i ovaj sud, budući da je prvostupanjski sud ocijenio neosnovanim tvrdnje tužitelja o ništetnosti odredbi Ugovora o leasingu pozivom na Zakon o zaštiti potrošača, pa stoga niti iz tog razloga nije počinjena navedena bitna povreda odredaba parničnog postupka.

7. Žalitelj navodi da prvostupanjsku presudu pobija i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Međutim, u ovom se postupku sukladno odredbi čl. 502. st. 1. ZPP-a radi o sporu male vrijednosti, pa se na osnovi odredbe čl. 467. st. 1. ZPP-a prvostupanjska presuda ne može pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga taj žalbeni razlog ovaj sud nije razmatrao.

8. Predmet spora je zahtjev za isplatu iznosa od najmanje 50.000,00 kn na ime stečenog bez osnova zbog više isplaćenih kamata na temelju Ugovora o financijskom leasingu broj 1004156 sklopljenog 28. kolovoza 2008. između tuženika kao davatelja leasinga i tužitelja kao primatelja leasinga, a koji iznos tužitelj potražuje zbog ništetnosti odredaba Ugovora o leasingu o valutnoj klauzuli i ugovorene kamate smatrajući da su suprotne odredbama čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača. Tuženik je osporio osnovu i visinu tužbenog zahtjeva ističući da se na predmetnu poslovnu suradnju ne primjenjuje Zakon o zaštiti potrošača, da ugovorena valutna klauzula i kamata nisu u suprotnosti sa zakonom, te je istaknuo i prigovor zastare potraživanja.

9. Na temelju rezultata dokaznog postupka prvostupanjski sud je utvrdio nespornim da su parnične stranke 28. kolovoza 2008. sklopile Ugovor o financijskom leasingu broj 1004156, kojeg je objekt vozilo Mercedes benz actros 1841 LS, da je ugovor sklopljen s valutnom klauzulom u CHF i da je bila ugovorena promjenljiva kamatna stopa, da su posljednje uplate po ugovoru izvršene 2012. godine, te da je ugovor raskinut 28. lipnja 2012. krivnjom tužitelja.

10. Suprotno žalibenim navodima, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da se u konkretnom slučaju ne primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13 i 41/14), s obzirom na to da se tužitelj ne može smatrati potrošačem u smislu odredbe čl. 3. tog Zakona. Stoga je pravilno ocijenio neosnovanim tvrdnje tužitelja o ništetnosti odredaba Ugovora o leasingu o valutnoj klauzuli i ugovorenoj kamati pozivanjem na zauzeta shvaćanja o zaštiti kolektivnog interesa potrošača. Nadalje je zaključio da ugovorena promjenljiva kamatna stopa i valutna klauzula nisu u suprotnosti s odredbama Zakona o obveznim odnosima koji se primjenjuje u konkretnom slučaju. Pored toga, ocijenio je osnovanim prigovor zastare potraživanja pozivom na opći rok zastarijevanja od pet godina propisan odredbom članka 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 78/15 i 29/18; dalje: ZOO), budući da je tužba podnesena 11. lipnja 2019., a ugovor je raskinut 28. lipnja 2012., pritom uzimajući u obzir da se u konkretnom slučaju ne primjenjuje Zakona o zaštiti potrošača i da zastara ne počinje teći od dana pravomoćnosti odluke donesene u tužbi za zaštitu kolektivnog interesa potrošača.

11. Navedeni zaključak o prvostupanjskog suda je pravilan, pa ga prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, a pravilnost i zakonitost navedenog zaključka, niti žalbenim navodima nisu dovedeni u sumnju.

12. Pravilan je stav prvostupanjskog suda da se u ovom slučaju predmetni Ugovor o leasingu smatra trgovačkim ugovorom, s obzirom na to da je tužitelj vlasnik obrta, odnosno obrtnik sukladno odredbi čl. 1. Zakona o obrtu, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o leasingu („Narodne novine“ broj: 77/93, 90/96, 102/98, 64/01, 71/01, 68/07 i 79/07), kojom je propisano da je obrtnik fizička osoba koja obavlja jednu ili više dopuštenih gospodarskih djelatnosti u svoje ime i za svoj račun, a pritom se može koristiti i radom drugih osoba, te da je kao korisnik leasinga nastupao kao osoba koja obavlja gospodarsku djelatnost, a ne kao potrošač. Stoga se na predmetni pravni odnos ne mogu primjenjivati odredbe koje se odnose na potrošača, jer se ne radi o potrošačkom ugovoru, a niti je tužitelj potrošač.

13. Nadalje, neosnovano je pozivanje žalitelja na praksu Suda Europske Unije navodeći i na izraženo shvaćanje u predmetima poslovni broj C-118/17 i C-452/18. Naime, nije točan navod tužitelja da se navedena praksa Suda EU odnosi na poduzetnike i obrtnike, upravo suprotno, presude se odnose isključivo na zaštitu potrošača i donesene su u postupcima radi ocjene (ne) poštenosti odredaba u potrošačkim ugovorima. Stoga, predmetne presude Suda EU nisu primjenjive na predmetni postupak jer se radi o potpuno različitoj pravnoj i činjeničnoj osnovi budući da se u predmetnom postupku radi o trgovačkom ugovoru, a ne potrošačkom.

14. Prema tome, na utvrđene činjenice je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo ocijenivši da je tužbeni zahtjev neosnovan.

15. Odluka o troškovima parničnog postupka također je pravilna i zakonita, kako po osnovi, tako i po visini (čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a), a tužitelj odluku u tom dijelu nije posebno osporavao.

16. S obzirom na to da ne postoje razlozi zbog kojih se prvostupanjska presuda pobija kao i razlozi na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je na osnovi odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu.

17. Tuženik nema pravo na naknadu troškova sastava odgovora na žalbu jer njen sastav ne predstavlja radnju potrebnu za vođenje žalbenog postupka u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a.

Zagreb, 18. srpnja 2022.

Sudac

Ružica Omazić