REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U SPLITU

Sukoišanska br. 6, Split

Poslovni broj 10. P-368/2021-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Splitu, po sucu ovog suda Ivani Madunić, u pravnoj stvari tužitelja D. B. d.o.o. O., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik G. K., odvjetnik iz S. protiv tuženika R. H., zastupana po Ž. državnom odvjetništvu u S., OIB: …, radi naknade štete (v.p.s. 2.934.162,00 kn), nakon glavne i javne rasprave održane dana 8. srpnja 2022. godine, uz sudjelovanje punomoćnika tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, objavljene dana 18. srpnja 2022.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"1. Dužan je tuženik R. H. OIB: …, u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe s osnova naknade štete zbog izgubljene dobiti u razdoblju od 1. lipnja 2012. do 31. svibnja 2018. uslijed nezakonitog i nepravilnog rada Upravnog tijela isplatiti tužitelju D. B. d.o.o. sa sjedištem na adresi V. 25, O., OIB: … iznos od 2.934,162,00 kn zajedno sa zateznim kamatama koje na pojedinačne iznose teku kako slijedi: na iznos od 244.513,50 kn počev od 1. siječnja 2013. pa do isplate, na iznos od 489.027,00 kn počev od 1. siječnja 2014. pa do isplate, na iznos od 489.027,00 kn počev od 1. siječnja 2015. pa do isplate, na iznos od 489.027,00 kn počev od 1. siječnja 2016. pa do isplate, na iznos od 489.027,00 kn počev od 1. siječnja 2017. pa do isplate, na iznos od 489.027,00 kn počev od 1. siječnja 2018. pa do isplate, na iznos od 244.513,50 kn počev od 1. siječnja 2019. pa do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena.

2. Dužan je tuženik u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju troškove ovog parničnog postupka zajedno sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanom za tri postotna poena, koja na predmetni iznos teče od dana presuđenja pa do isplate."

Obrazloženje

1.Kod ovog suda je dana 11.6.2021. zaprimljena tužba uvodno označenog tužitelja protiv uvodno označenog tuženika, radi naknade štete.

2. U tužbi tužitelj navodi kako je odredbom članka 25. stavka 2. Zakona o prijevozu putnika u cestovnom prometu ("Narodne novine" 178/2004, 48/2005, 151/2005, 111/2006, 63/2008, 124/2009, 91/2010, 112/2010, u daljnjem tekstu: Zakon), dana ovlast Upravnom tijelu županije, nadležnom za poslove prometa da izdaje dozvole za županijski linijski prijevoz putnika u cestovnom prometu. Sukladno odredbi tada važećeg članka 25. Zakona, tužitelj da je dana 2. travnja 2012., nadležnom Upravnom odjel za komunalne poslove, promet i veze, Dubrovačko – neretvanske županije (u daljnjem tekstu: Upravni odjel), podnio tri zahtjeva za izdavanje dozvola za obavljanje županijskog linijskog prijevoza putnika autobusom u cestovnom prometu s 29 različita vremena polaska na županijskoj liniji D. – C., C. - D., sa rokom važenja 5 (pet) godina. Postupajući po navedenom zahtjevu, Upravni odjel je dana 31. svibnja 2012. donio tri rješenja, kojima je u cijelosti odbio zahtjeve tužitelja zauzimajući stav, kako su njegovi zahtjevi odnosno vozni redovi neusklađeni sa Zakonom o sigurnosti prometa na cestama i to konkretno s člankom 51. stavkom 2. ovog Zakona. U obrazloženju pobijanog rješenja da je navedeno kako je analizom voznih redova utvrđeno da isti nisu sačinjeni u skladu sa "Zakonom o sigurnosti prometa na cestama" (NN 67/08, 48/10, 74/11), sve budući bi prijevoznik kako bi poštovao vozni red morao voziti brzinom koja je manja od 40 km/h. Nezadovoljan navedenim rješenjem, tužitelj da je Ministarstvu pomorstva, prometa i infrastrukture (dalje u tekstu: Ministarstvo), kao drugostupanjskom tijelu podnio tri žalbe. Postupajući po žalbama tužitelja, Ministarstvo svojim rješenjem, od 14. srpnja 2014., da je uvažilo žalbu i poništilo pobijano rješenje, navodeći da prvostupanjsko tijelo nije ničim dokazalo da je tužitelj navedenom linijom u navedenim polascima vozio brzinom ispod 40 km/h, odnosno da njegovo ponašanje nije bilo protivno odredbi članka 51. stavka 2. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, pritom navodeći da je temeljen odredbi članka 30. stavak 1. i 2. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ br. 47/09), propisano da se u postupku stranci mora omogućiti izjašnjavanje o svim činjenicama, okolnostima i pravnim pitanjima važnim za rješavanje upravne stvari, a da je člankom 52. stavkom 1. istog Zakona određeno da stranka ima pravo sudjelovati u ispitnom postupku sve do donošenja odluke u upravnoj stvari, davati izjave i objašnjena, iznositi činjenice i okolnosti koje su bitne za rješavanje upravne stvari te pobijati točnost navoda koji se ne slažu s njezinim navodima, što u navedenom predmetu tužitelju nije bilo omogućeno.

3. Tužitelj navodi kako je Ministarstvo u navedenom rješenju dalo jasnu uputu Upravnom odjelu da u ponovljenom postupku postupi u skladu sa navedenim zakonskim odredbama, odnosno da provede postupak na način da omogući tužitelju izjašnjavanje o svim činjenicama, okolnostima i pravnim pitanjima važnim za rješavanje predmetne pravne stvari, kao i da je prvostupanjsko tijelo dužno utvrditi pravo stanje stvari i u tom cilju utvrditi sve činjenice koje su od važnosti za donošenje rješenja. Tužitelj da je navedena poništavajuća rješenja Ministarstva zaprimio 30. srpnja 2014., te se pisanim podneskom detaljno očitovao o svim činjenicama bitnim za donošenje na zakonu osnovanog rješenja i usvajanja zahtjeva tužitelja. Međutim, unatoč tome Upravni odjel Dubrovačko-neretvanske županije ponovno ne postupa po nalogu drugostupanjskog tijela i da ne donosi nikakvu odluku 2 godine. Dana 31. ožujka 2016. tužitelj da je podnio tri žalbe Ministarstva pomorstva, prometa i infrastrukture, temeljem odredbe članka 101. stavak 3. te članka 105. stavak 2. Zakona o općem upravnom postupku (zbog šutnje administracije) kojima da je predložio da isto temeljem odredbe članka 119. stavak 3. Zakona o općem upravnom postupku samo riješi upravnu stvar na način da usvoji zahtjev tužitelja. Dana 25. listopada 2017. Upravni odjel Dubrovačko-neretvanske županije da donosi tri nova rješenja pod Klasama: UP/I-340-01/12-01/22, UP/I-340- 01/12-01/33, UP/I-340-01/12-01/34 kojim ponovno odbija zahtjev tužitelja za izdavanje dozvola za obavljanje linijskog prijevoza putnika na liniji D.-C., C.-D., a protiv kojih rješenja tužitelj da je ponovno podnio tri nove žalbe Ministarstvu mora, prometa i infrastrukture (treći put), da bi konačno Ministarstvo ponovno usvojilo žalbe tužitelja i ovaj put ne samo poništilo prvostupanjsko rješenje, već naredilo Upravnog odjelu Dubrovačko-neretvanske županije da bez odgode izda Podnositelju zatražene dozvole. U obrazloženju drugostupanjskih rješenja Ministarstvu mora, prometa i infrastrukture navodi kako je to Ministarstvo Upravnom odjelu Dubrovačko-neretvanske županije, na njihov zahtjev, dalo jasno mišljenje i uputu da je, u konkretnom slučaju i prema stanju spisa, dužno tužitelju izdati dozvole i to u što kraćem roku, no unatoč tome i nakon primitka tog mišljenja i upute, Upravni odjel je ponovno donio rješenje o odbijanju zahtjeva tužitelja, zbog čega je Ministarstvo, po ponovljenoj žalbi, svojim rješenjem naredilo prvostupanjskom tijelu izdavanje dozvole odnosno donošenje pozitivnog rješenja za tužitelja.

4. Dana 12. ožujka 2018. Upravni odjel da konačno donosi rješenje kojim se tužitelju izdaje dozvola za obavljanje županijskog linijskog prijevoza putnika na liniji D.- C., C.-D., sa ukupno 29 polazaka. Tako nakon šest godina od dana podnošenja urednog i pravovremenog zahtjeva podnositelju da su izdane dozvole, iako je isti već u trenutku podnošenja zahtjeva ispunjavao sve uvjete za izdavanje dozvola, što da je nesporno utvrđeno u prethodno provedenom postupku ovjere voznih redova pred Hrvatskom gospodarskom komorom, shodno kojim činjenicama da je razvidno kako u trenutku podnošenja zahtjeva nije egzistirao niti jedan argumentiran i na zakonu osnovan razlog za uskratu izdavanja dozvole za podnositelju od strane Upravnog odjela. Slijedom iznijetog, zbog opisane krajnje teške povrede pravnog propisa Upravnog odjela, tužitelj da nije bio u mogućnosti šest godina, točnije od dana od kojeg se izdaju dozvole 1. lipnja 2012., do izdavanja dozvole 1. lipnja 2018., obavljati županijski linijski prijevoz putnika autobusom u cestovnom prometu na linijama D.-C., C.-D. Od trenutka podnošenja zahtjeva za izdavanje dozvola, pa do dana pisanja tužbe da je došlo do statusnih promjena na strani podnositelja, odnosno obrt D. koji je bio u vlasništvu J. N. je prestao postojati, dok je njegov pravni sjednik društvo D. B. d.o.o. J. N., kao vlasnik obrta za prijevoz, ugostiteljstvo, turizam ribarstvo i usluge „D.“, OIB: …, sa sjedištem na adresi P. cesta – S. 1, J., s društvom D. bus d.o.o. (čiji je jedini osnivač i direktor) da je 20. lipnja 2017. godine zaključio "Ugovor o unosu gospodarske cjeline obrta D. u trgovačko društvo D. bus d.o.o." kojim ugovorom je sva dugoročna i kratkoročna imovina, potraživanja i dugovanja, te aktiva i pasiva obrta unesena u trgovačko društvo D. bus d.o.o. Tim ugovorom društvo D. bus d.o.o. da je postalo pravni sljednik sve imovine obrta D., slijedom čega je isto aktivno legitimirano za podnošenje ove žalbe. Nakon izvršenog unosa cjelokupne imovine obrta D. u društvo D. bus d.o.o., J. N. da je izvršio odjavu svog obrta i to sve s danom 21. lipnja 2017., od kada je isti prestao poslovati.

5. Slijedom iznesenog, da je razvidno kako je uslijed nepravilnog i nezakonitog rada, čak i onog koji ima elemente šikanirajućeg postupanja, tužitelj pretrpio znatnu materijalnu štetu koja se očituje u izmakloj dobiti što u naravi predstavlja dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovitom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima da mu je pravilnim i zakonitim radom Upravnog odjela dodijeljena tražena dozvola za obavljanje županijskog linijskog prijevoza putnika početkom lipnja 2012., a ne tek 1. lipnja 2018. Nedvojbeno da postoji objektivna vjerojatnost da bi obavljanjem linijskog prijevoza putnika tužitelj stekao dobit jer se radi o jednoj od financijski najprofitabilnijih autobusnih linija na području Dubrovačko - neretvanske županije. Tužitelj se poziva na primjenu odredbe Članka 14. Zakona o sustavu državne uprave (Narodne novine 150/2011, 12/2013, 93/2016, 104/2016, u daljem tekstu: ZSDU). Kako je u konkretnom slučaju Upravnom odjelu za komunalne poslove, promet i veze, Dubrovačko- neretvanske županije na temelju odredbi Zakona o prijevozu putnika u cestovnom prometu, dana ovlast za izdavanje dozvola za obavljanje županijskog linijskog prijevoza putnika u skladu s odredbama Pravilnika o dozvolama za obavljanje javnog linijskog prijevoza putnika kojeg donosi Ministar pomorstva prometa i veza – tijelo državne uprave, to da je evidentno da sukladno odredbi članka 14. ZSDU-a, je nesporno utvrđena primarna i neposredna odgovornost RH za nastalu štetu podnositelju, neovisno o kojoj je razini vlasti i tijela vlasti riječ, odnosno neovisno na kojoj je razini djelovanja – republika, županija, općina ili grad - pravna osoba s javnim ovlastima uzrokovala štetu, kao posljedica nezakonitog ili nepravilnog rada njihovih tijela.

6. U odnosu na visinu izgubljene dobiti ističe da na izračun visine izgubljene dobiti utječe kompleksan zbroj faktora i promjenljivih varijabli te se u naravi radi o složenom načinu obračuna kapaciteta predmetne autobusne linije, kao i troškova održavanja linije. Za određivanje visine naknade štete da treba uzeti u obzir sve relevantne parametre poslovanja tužitelj u razdoblju od 1. lipnja 2018. (kada mu je izdana dozvola) do dana podnošenje ove tužbe, a na temelju kojih rezultata se može procijeniti izmakla dobit za razdoblje od 1. lipnja 2012. do 1. lipnja 2018., koju je tužitelj mogao osnovano očekivati prema redovnom tijeku stvari, a čije je ostvarenje spriječeno nezakonitim i nepravilnim radom – postupanjem Upravnog odjela. Prema relevantnim kriterijima koji su uspostavljeni od strane Ministarstva pomorstva prometa i veza, određivanja prihoda, odnosno zarade prijevoznika, tužitelj navodi kako prema tim kriterijima minimalna zarada prijevoznika na županijskim linijama (što su konkretne linije) iznosi 2,10 kn po prijeđenom kilometru (premda tužitelj drži da je na ovim linijama, koje su lukrativnije od prosječnih linija, trebao ostvariti i veću zaradu). Udaljenost između Dubrovnika i Cavtata iznosi 22 km, što onda sa 29 dnevnih polazaka znači da bi tužitelj dnevno prešao 638 km. Budući se radi o stalnoj liniji koja prometuje 365 dana u godini, proizlazi da bi tužitelj imao preći 232.870 km godišnje, odnosno ukupno 1.397.220 km, u periodu od 6 godina, u kojem potražuje naknadu izgubljene dobiti. Kada se ovaj iznos pomnoži s minimalnom dobiti od 2,10 kn/km to da se dobiva iznos od 489.027,00 kn godišnje, odnosno ukupno iznos od 2.934,162,00 kn, koji iznos tužitelj potražuje.

7. Stoga tužitelj predlaže sudu donijeti presudu kojom bi obvezao tuženika da isplati tužitelju s osnova naknade štete zbog izgubljene dobiti u razdoblju od 1. lipnja 2012. do 31. svibnja 2018. uslijed nezakonitog i nepravilnog rada Upravnog tijela iznos od 2.934,162,00 kn, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

8. Kod ovog suda je dana 28.07.2021. zaprimljen odgovor na tužbu tuženika kojom se je u cijelosti usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu kao neosnovanom, osnovi i visini tužbenog zahtjeva, te predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev. Tuženik prvenstveno ističe prigovor promašene pasivne legitimacije. U smislu odredbe članka 14. ZSDU Republika Hrvatska da odgovara samo za štetu koja trećima nastane uslijed nezakonitog ili nepravilnog rada jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave u povjerenim im poslovima državne uprave. Poslove državne uprave da obavljaju tijela državne uprave pri čemu se obavljanje određenih poslova može povjeriti i jedinicama lokalne i područne (regionalne) samouprave, te pravnim osobama sa javnim ovlastima. Tako ako bi šteta trećima nastala nezakonitim odnosno nepravilnim radom tijela Dubrovačko-neretvanske Županije iz povjerenog im djelokruga poslova, tuženik da bi bio dužan naknaditi tu štetu. Međutim, u konkretnom slučaju da se je radilo o postupanju Upravnog odjela za komunalne poslove, promet i veze Dubrovačko-neretvanske Županije. Sukladno odredbama članka 36. stavak 2. Zakona o prijevozu u cestovnom prometu (NN br. 82/13) i članku 33. Pravilnika o unutarnjem redu upravnih tijela Dubrovačko-Neretvanske Županije (Službeni glasnik Dubrovačko-neretvanske Županije br. 15/13, 1/14, 2/14 i 4/15) navedeno županijsko upravno tijelo da je postupalo po zahtjevu tužitelja za izdavanje dozvola za obavljanje županijskog linijskog prijevoza putnika autobusom u cestovnom prometu na liniji D.-C. sa različitim vremenima polaska, odnosno za obavljanje županijskog linijskog prijevoza na obrnutoj liniji C.-D. sa različitim vremenima polaska. Ti poslovi da sukladno odredbi članka 19. a stavak 2. Zakona o lokalnoj i područnom (regionalnoj) samoupravi (NN br. 33/01, 60/01, 129/05, 109/07, 125/08, 36/09, 150/11, 144/12, 19/13, 137/15 i 123/17) da su određeni kao samoupravni izvorni djelokrug Županija, te stoga za eventualne nezakonitosti i nepravilnosti u radu upravnih tijela Dubrovačko-neretvanske županje prilikom izdavanja dozvola za obavljanje županijskog linijskog prijevoza putnika autobusom, te taj posao određen kao samoupravni, Republika Hrvatska da ne odgovara, odnosno za eventualnu štetu nastalu tužitelju da bi isključivo odgovarala Dubrovačko-neretvanska županija.

9. Republika Hrvatska da je ustrojila i kategorizirala tijela državne uprave (članak 3. Zakona o sustavu državne uprave) koja tijela obavljaju poslove državne uprave (članak 2. stavak 1. Zakona) pri čemu da se za rad financiraju iz sredstava državnog proračuna. Posebnim zakonom određeni poslovi državne uprave da se mogu povjeriti tijelima jedinica lokalne i područne samouprave ili drugim pravnim osobama sa javnim ovlastima (članak 2. stavak 2. Zakona) u kojem slučaju država da je dužna osigurati sredstva za obavljanje tih poslova iz državnog proračuna (članak 23. stavak 2. Zakona). Republika Hrvatska da preuzima odgovornost za obavljanje svih poslova državne uprave, i to neovisno na kojoj razini se obavljaju. Jedinice lokalne i područne samouprave da imaju samostalan pravni subjektivitet. Poslovi državne uprave i poslovi lokalne (regionalne) samouprave da su odvojeni pravni poslovi pri čemu za zakonitost djelovanja prvih odgovara Republika Hrvatska, a drugih jedinica lokalne samouprave. Odredbama Zakona o prijevozu u cestovnom prometu (NN br. 36/98) koji je stupio na snagu 25. ožujka 1998. u članku 37. u stavku 2. u glavi unutarnji linijski prijevoz putnika, da je propisano kako je županijski linijski prijevoz, prijevoz na linijama unutar područja jedne Županje. Dopusnicu za linije u okviru županijskog linijskog prijevoza prema odredbi članka 38. stavak 2. da izdaje upravno tijelo Županije nadležno za poslove prometa. Odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prijevozu u cestovnom prometu (NN br. 83/02) odredbe članka 37. stavak 2. i 38. stavak 2. u biti da su ostale iste. Odredbama Zakona o cestovnom prometu (NN br. 82/13) u članku 34. stavak 1. da se navodi da se javni linijski prijevoz putnika na županijskim linijama obavlja na temelju dozvole. Izdavatelj dozvole za županijski linijski prijevoz putnika prema odredbi članka 36. stavak 2. istog Zakona, da je upravno tijelo Županije nadležno za poslove prometa. Ministarstvo pomorstva, prometa i veza da donosi Pravilnik o dozvolama za obavljanje linijskog prijevoza putnika (NN br. 177/03) prema kojem se prijevoznik obraća upravnom tijelu Županije nadležnom za poslove prometa na čijem području se prijevoz obavlja radi dobivanja dozvole za prijevoz (članak 11. stavak 1.). Slična i u biti ista odredba da se nalazi u okviru Pravilnika o dozvolama za obavljanje linijskog prijevoza putnika koje je izdalo Ministarstvo pomorstva, promet i infrastrukture ( NN broj 114/15) u okviru članka 12. stavak 1. u kojem je propisano da je prijevoznik dužan podnijeti zahtjev za izdavanje dozvole za županijski linijski prijevoz upravnom tijelu Županije nadležnom za poslove prometa na čijem području se prijevoz obavlja. Tuženik ističe i prigovor zastare pozivom na odredbu članka 230. Zakona o obveznim odnosima, uz obrazloženje kako tužitelj traži naknadu štete zbog izgubljene dobiti u razdoblju od 1. lipnja 2012. do 31. svibnja 2018., tužitelj da se obratio tuženiku sa zahtjevom za mirno rješenje spora kojeg je tuženik zaprimio 8. ožujka 2021., pa da je zastara nastupila 8. ožujka 2018. odnosno u svakom slučaju 8. ožujka 2016.

10. Kod ovog suda je dana 10.09.2021. zaprimljena dopuna odgovora na tužbu tuženika u kojem dodatno ističe kako tražene dozvole da vrijede od 13. ožujka 2018. do 12. ožujka 2023., pa da je neosnovan navod da su predmetne dozvole izdane 1. lipnja 2018. i stoga da je pogrešno utvrđeno i razdoblje za koje se traži naknada štete, odnosno tužitelj da traži naknadu štete i za razdoblje u kojem mu je bilo omogućeno obavljanje prijevoza na predmetnim linijama.

11. U podnesku zaprimljenom kod ovog suda 26. siječnja 2022. godine tužitelj ističe kako je prigovor promašene pasivne legitimacije tuženika u cijelosti neosnovan, a njegova argumentacija i tumačenje članka 14. Zakona o sustavu državne uprave i članka 20. Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi pogrešno, o čemu je jasan stav zauzela sudska praksa, prije svega Ustavni sud RH i Vrhovni sud RH u cijelom nizu svojih odluka. Naime, odgovornost države za rad tijela državne uprave, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave te pravnih osoba s javnim ovlastima u povjerenim im poslovima državne uprave prvenstveno da je regulirana kroz Zakon o sustavu državne uprave (Narodne novine 150/2011, 12/2013, 93/2016, 104/2016, u daljnjem tekstu: ZSDU - a) koji u članku 14. kojim da je utvrđena primarna i neposredna odgovornost Republike Hrvatske za štetu građaninu, pravnoj osobi ili drugoj strani nanesenu nezakonitim ili nepravilnim radom tijela državne uprave, ali i štete koju takvim radom počine tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, pa čak i pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u prenijetim im poslovima državne uprave. Pri tome taj zakon da ne razlikuje poslove iz vlastitog djelokruga odnosno samoupravnog djelokruga jedinica lokane i regionalne samouprave, od onih poslova koji su tim jedinicama prenijete posebnim Zakonom, kako to tuženik pogrešno želi prikazati i navesti sud na pogrešan trag. Takav stav da su zauzeli viši sudovi u cijelom nizu svojih odluka, koje tužitelj citira u navedenom podnesku i to odluke: Ustavnog suda RH u svojoj Odluci broj U-III-822/2005, od 13. veljače 2008., Ustavnog suda U-III/3198/2016, od 16.10.2018., odluci Vrhovnog suda RH u svome Rješenju, poslovni broj Rev- 903/2003-2, od 4. siječnja 2005., Vrhovnog suda RH, poslovni broj Rev-719/2005, od 28. rujna 2005. godine, Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-485/2003-2, od 12. veljače 2004. Republika Hrvatska da je odgovorna i za štetu u poslovima državne uprave i poslovima lokalne (regionalne) samouprave. Poslovi koji su predmet ovog postupka da nisu poslovi iz samoupravnog djelokruga županija iz članka 20. Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi. U konkretnom slučaju izdavanje dozvola za obavljanje županijskog linijskog prijevoza da nije posao koji potpada u samoupravni djelokrug županije i ovo nije posao koji županije uređuje samostalno, premda je u članku 20. Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi određeno da i "promet i prometna infrastruktura" potpada pod samoupravni djelokrug. Poziva se na odredbu članka 36. Zakon o prijevozu u cestovnom prometu, a kojim da su jedinici regionalne samouprave samo delegirani poslovi izdavanja dozvola za županijski linijski prijevoz putnika. Te dozvole da se izdaju na temelju "Pravilnika o dozvolama za obavljanje linijskog prijevoza putnika" koje donosi Ministarstvo pomorstva, prometa i veza, a ne županija. U tom Pravilniku da je propisana složena procedura, način i uvjeti izdavanja tih dozvola, koji obuhvaćaju prijavljivanja voznih redova Hrvatskoj gospodarskoj komori (dalje u tekstu: HGK), usklađenja voznih redova pred HGK (čitanje voznih redova, podnošenje prigovora, usvajanja i odbijanja prigovora, te konačno usvajanja prijedloga) te nakon što ti vozni redovi budu usklađeni i ovjereni od strane HGK, prijevoznik da samo podnosi Zahtjev za izdavanje dozvole upravnom odjelu županije, na čijem se području obavlja prijevoz. Tako način ishođenja dozvole za prijevoz, uvjete ishođenja ove dozvole, proceduru ishođenja dozvole da ne propisuje i ne određuje županija (kao jedinica regionalne samouprave), već isključivo Ministarstvo nadležno za promet, a županija samo izdaje dozvolu, nakon što je ova procedura prethodno provedena i ona to čini na temelju zakona, koji joj je delegirao ovaj posao. Posao izdavanja dozvola da ne uređuje, odnosno ne propisuje način i druge uvjete izdavanja dozvole županija samostalno, ona da ne provodi proceduru koja prethodi izdavanju dozvole, niti je ona samostalno propisuje, pa da predmetni posao bio posao iz samostalnog djelokruga županija. Predmetni posao da detaljno uređuje nadležno Ministarstvo, svojim Pravilnikom, a županija samo izdaje dozvolu jer joj je samo tu posljednji fazu u postupku izdavanja dozvola, delegirao zakon. U pravilu nakon što je prijevoznik uspješno prošao kroz proceduru usklađivanja voznih redova pred HGK i nakon što mu je ista ovjerila vozne redove, županijsko upravno tijelo da samo izdaje dozvolu za prijevoz i onu nju mora izdati, bez da ulazi u meritum ove dozvole i preispituje njezinu eventualnu osnovanost. Tako poslovi županijskog linijskog prijevoza putnika da nisu poslovi iz samoupravnog djelokruga županije, jer županija te poslove da ne uređuje samostalno (niti u izdavanju dozvola ima bilo kakvu autonomiju), ne financira ih samostalno (kao što je to na primjer za prijevoz učenika u škole), a niti ima ovlast da utvrđuje koliki će broj linija biti na njezinom području, s kolikim brojem polazaka, koje će biti mjesto polaska i dolaska, niti bilo koje druge detalje i uvjete prijevoza. To sve da uređuje isključivo "Zakon o prijevozu u cestovnom prometu" i nadležno Ministarstvo svojim "Pravilnikom o dozvolama za obavljanje linijskog prijevoza putnika". Tako da je neosnovan i prigovor promašene pasivne legitimacije istaknut od strane tuženika.

12. Nadalje, u predmetnom podnesku tužitelj ističe kako pojmove nezakonitog i nepravilnog rada je definirala starija sudska praksa i oni da su bili tumačeni kroz aspekt subjektivnog kriterija odgovornosti, koji je danas napušten, te je zamijenjen općeprihvaćenim objektivnim kriterijem odgovornosti države za štetu. Starija sudska praksa da je tumačila odredbu članka 14. Zakona o sustavu državne uprave polazeći od pravnog shvaćanja da država odgovara za štetu nastalu oštećeniku samo kada se radi o svjesnom postupanju štetnika suprotnom zakonu, odnosno bitan element za odgovornost države ovdje je bila volja štetnika da se osobi nanese šteta. Radilo se o odgovornosti države prema subjektivnom kriteriju. Također, ista sudska praksa da je smatrala da odgovornosti države nema ukoliko je do pogrešne primjene materijalnog prava došlo jer je štetnik pogrešno ili na drugačiji način interpretirao odnosno shvaćao neki pravni propis. Međutim, Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj U-III- 2314/2005, od 21. veljače 2007. godine da je odnosno zauzeo stajalište o drugačijoj interpretaciji zauzeto stajalište koje se temelji na objektivnom kriteriju odgovornosti države za štetu, današnjeg članka 14. Zakona o sustavu državne uprave od one dotadašnjeg. Ustavni sud da je iznio pravno shvaćanje prema kojem je istim Zakonom zapravo određen kriterij objektivne odgovornosti države za štetu zbog nezakonitog ili nepravilnog rada tijela državne uprave, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u povjerenim im poslovima državne uprave, te da se ista odgovornost temelji na načelu uzročnosti, a ne na načelu krivnje. Tužitelj se poziva na sadržaj odluke Ustavnog suda RH (broj U-III-2314/2005), odluke Ustavnog suda RH U-III/3198/2016, od 16.10.2018. Sukladno citiranim Odlukama Ustavnog suda RH odgovornost tuženika ima se utvrditi prema objektivnom kriteriju, uz ispunjenje tri gore navedene pretpostavke. Stoga da se odgovornost tuženika ne utvrđuje prema kriteriju subjektivne odgovornosti, prema kojem odgovornosti države nema ukoliko je do pogrešne primjene materijalnog prava došlo jer je štetnik pogrešno ili na drugačiji način interpretirao odnosno shvaćao neki pravni propis, kako to tuženik želi prikazati u Dopuni odgovoru na tužbu, već se ova odgovornost utvrđuje prema načelu uzročnosti (cause), odnosno prema objektivnoj odgovornosti. Slijedom navedenog, a kako je tuženik istakao prigovor promašene pasivne legitimacije odnosno kako je tuženik osporio pravni osnov i iznos tužbenog zahtjeva, tužitelj predlaže sudu iz razloga svrsishodnosti, kao i racionalizacije troškova (budući se radi o sporu visoke vrijednosti) da u ovom postupku donese presudu samo o osnovi tužbenog zahtjeva (tzv. međupresudu), te da do pravomoćnosti međupresude zastane s raspravljanjem o iznosu tužbenog zahtjeva, sve temeljem članka 330. Zakona o parničnom postupku, a sve kako bi se izbjegao nastanak nepotrebnih troškova.

13. Tijekom parničnog postupka tužitelj je ustrajao u tužbi i tužbenom zahtjevu, dodatno ističe kako je neosnovan po tuženiku istaknuti prigovor zastare, dok je tuženik tijekom parničnog postupka ustrajao u svim do tada iznesenim prigovorima.

14. U dokaznom postupku sud je pregledao isprave priložene spisu, te izveo dokaz saslušanjem svjedoka Rade Maršić, pa je na temelju savjesne i brižljiv ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno odlučio kao u izreci iz slijedećih razloga: 15. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete u vidu izmakle koristi za koju tužitelj tvrdi da ju je pretrpio zbog nezakonitog i nepravilnog rada Upravnog odjela Dubrovačko-neretvanske županije za koje da odgovara Republika Hrvatska na temelju odredbe članka 14. Zakona o sustavu Državne uprave ( Narodne novine broj 150/11, 12/13, 93/16, 104/16 – dalje: ZSDU).

16. Iz dokumentacije priložene spisu proizlazi slijedeće:

- da je tužitelj dana 2. travnja 2012. nadležnom Upravnom odjelu za komunalne poslove, promet i veze, Dubrovačko-Neretvanske županije (dalje: Upravni odjel) podnio tri zahtjeva za izdavanje dozvola za obavljanje županijskog linijskog prijevoza putnika autobusom u cestovnom prometu s 29 različita vremena polaska na županijskoj liniji D.- C., C.-D., s rokom važenja pet godina.

- da je Upravni odjel dana 31. svibnja 2012. postupajući po naprijed navedenim zahtjevima donio tri rješenja i to: Klasa: UP/I-340-01/12-01/22, Ur. broj: 2117/1-09/1-12- 4; Klasa: UP/I-340-01/12-01/33, Ur. broj: 2117/1-09/1-12-3, Klasa: UP/I-340-01/12- 01/22, Ur. broj: 2117/1-09/1-12-3, kojima je u cijelosti odbio zahtjeve tužitelja,

- da je ovdje tužitelj protiv naprijed citiranih rješenja, podnio žalbe od 27. lipnja 2012. Ministarstvu pomorstva, prometa i infrastrukture (dalje: Ministarstvo);

- da je Ministarstvo donijelo tri rješenja i to: Klasa:UP/II-340-01/12-01/63, Klasa:UP/I- 340-01/12-01/64, Klasa:UP/I-340-01/12-01/34 od nadnevka 14. srpnja 2014. kojim je uvažilo žalbu ovdje tužitelja i poništilo naprijed pobijana rješenja,

- da je dana 31. ožujka 2016. tužitelj podnio tri žalbe Ministarstvu temeljem odredbe članka 101. stavak 3., te članka 105. stavak 2. Zakona o općem upravnom postupku, zbog šutnje administracije s prijedlogom da Ministarstvo temeljem odredbe članka 119. stavak 3. Zakona o općem upravnom postupku sam riješi upravnu stvar na način da usvoji zahtjev tužitelja;

- da je dana 25. listopada 2017. Upravni odjel donio tri nova rješenja i to: Klasa: UP/I- 340-01/12-01/22, Ur. broj: 2117/1-09/17-18; Klasa:UP/I-340-01/12-01/33, Ur. broj: 2117/1-09/1-17-15, Klasa:UP/I-340-01/12-01/34, Ur. broj: 2117/1-09/17-17 kojim je odbijen zahtjev tužitelja za izdavanje dozvola za obavljanje linijskog prijevoza putnika na liniji D.-C., C.-D.,

- da je tužitelj protiv naprijed citiranih rješenja podnio žalbe, te da je Ministarstvo donio rješenja i to: Klasa: UP/II-340-01/18-01/1, Ur. broj: 530-05-1-18-3 od 8. veljače 2018.; Klasa: UP/II-340-01/18-01/2, Ur. broj: 530-05-1-18-2 od 9. veljače 2018.; Klasa: UP/II- 340-01/18-01/3, Ur. broj: 530-05-1-18-2 od 9. veljače 2018., kojim je usvojilo žalbe tužitelja i poništili rješenja Upravnog odjela (točka 1. rješenja), te naredilo istome da bez odgode izda podnositelju zatražene dozvole (točka 2. rješenja),

- da je dana 12. ožujka 2018. Upravni odjel donio rješenja kojim je tužitelju izdao dozvole za obavljanje Županijskog linijskog prijevoza putnika na liniji D.-C., C.-D. i to: Klasa: UP/I-340-01/12-01/22, Ur. broj: 2117/1-09/1-18-24; Klasa: UP/I-340-01/12-01/33, Ur. broj: 2117/1-09/1-18-21; Klasa: UP/I-340-01/12-01/34, Ur. broj: 2117/1-09/1-18-23,

- da je tužitelj podnio tuženiku zahtjev za mirno rješenje spora od 2. ožujka 2021., a koje je ŽDO zaprimilo dana 8. ožujka 2021.

17. Što se tiče po tuženiku istaknutog prigovora zastare za navesti je kako se ima primijeniti odredba članka 230. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje ZOO-a) kojim je propisano da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i štetnika, a svakako za pet godina od kada je šteta nastala. U konkretnom slučaju tužitelj je zahtjev za izdavanje dozvole za obavljanje linijskog prijevoza putnika podnio 2. travnja 2012., te je u svibnju 2012. rješenjem Upravnog odjela njegov zahtjev odbijen. U tom momentu je nastala šteta tužitelju, a isti je za nju doznao donošenjem naprijed navedenih rješenja Ministarstva od 12. ožujka 2018., a kojim je odobren prijevoz ovdje tužitelju, te od tada počinje teći rok zastare naknade štete zbog izgubljene zarade, a koju tužitelj potražuje od siječnja 2013. Kako je Zahtjev za mirno rješenje spora tužitelja od 2. ožujka 2021. tuženik zaprimio dana 8. ožujka 2021., odnosno unutar trogodišnjeg roka zastare, to sud nalazi da nije osnovan po tuženiku istaknuti prigovor zastare, odnosno da tužiteljev zahtjev nije u zastari.

18. Prema odredbi članka 1045. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje ZOO-a) je propisano da tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, dok je stavkom 4. istog članka propisano da se za štetu bez obzira na krivnju odgovara i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.

19. Prema tome, iz navedenih zakonskih odredbi proizlazi da su pretpostavke odgovornosti za štetu: a)postojanje osobe odgovorne za štetu (štetnik), b) protupravna štetna radnja, c) postojanje štete i d) uzročna veza između štetne radnje, štetnika i štete kao posljedice te radnje. Sve navedene pretpostavke se moraju kumulativno ispuniti da bi postojala odgovornost za štetu.

20. Odredbom članka 14. ZSDU propisano je da štetu koja građaninu, pravnoj osobi ili drugoj stranci nastane nezakonitim ili nepravilnim radom tijela državne uprave, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u povjerenim im poslovima državne uprave, naknađuje Republika Hrvatska.

21. Što se tiče po tuženiku istaknutog prigovora promašene pasivne legitimacije prema navodima tuženika sadržanima u odgovoru na tužbu, uz obrazloženje da su poslovi lokalne (regionalne) samouprave, a o čemu se u konkretnom slučaju radi- izdavanje dozvole za obavljanje županijskog linijskog prijevoza, određeni kao poslovi iz samoupravnog izvornog djelokruga županija, tj. samostalni i odvojeni poslovi za koje da bi odgovarala Dubrovačko-neretvanska županija, za navesti je slijedeće:

22. Odredba članka 14. ZSDU-a utvrđuje primarnu i neposrednu odgovornost Republike Hrvatske za štetu građaninu, pravnoj osobi ili drugoj strani nanesenu nezakonitim ili nepravilnim radom državne uprave, ali i štete koju takvim radom počine tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, pa čak i pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u prenijetim im poslovima državne uprave.

23. Iz dikcije citirane zakonske odredbe proizlazi kako ista ne razlikuje poslove iz vlastitog djelokruga, odnosno samoupravnog djelokruga jedinica lokalne i regionalne samouprave, od onih poslova koji su tim jedinicama prenijeti posebnim zakonom, u smislu odgovornosti Republike Hrvatske za štetu koja nastane građaninu njihovim radom.

24. Ustavom Republike Hrvatske zajamčeno je pravo na lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu. To pravo ostvaruje se putem rada članova izabranih predstavničkih tijela, koje može biti nezakonit ili nepravilan rad prema članku 14. ZSZ-a.

25. Jedinice lokalne samouprave čine općine i gradovi, dok su županije jedinice regionalne samouprave. Prilikom obavljanja poslova iz vlastitog djelokruga, ova tijela su samostalna i nad njima je moguće vršiti samo nadzor ustavnosti i zakonitosti od strane ovlaštenih državnih tijela. Poslovima iz vlastitog djelokruga jedinica područne (regionalne) samouprave smatraju se poslovi koje imaju područno, odnosno regionalno značenje, a to bi bili poslovi koji se odnose na školstvo, zdravstvo, prostorno i urbanističko planiranje, gospodarski razvoj, promet i prometnu infrastrukturu, te planiranje i razvoj mreže obrazovnih, zdravstvenih, socijalnih i kulturnih ustanova. Posebnim zakonom moguće je prenijeti određene poslove državne uprave na tijela jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave ili na druge pravne osobe koje na temelju zakona imaju javne ovlasti.

26. Država u ovom slučaju odgovara za štetu koju svojim nezakonitim ili nepravilnim radom u obavljanju takvih poslova oštećenim osobama nanesu tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave prema članku 14. ZSDU-a. Sudska praksa ističe da postoji primarna odgovornost RH za nezakoniti ili nepravilan rad, neovisno na kojoj razini djelovanja je šteta nastala (Vrhovni sud RH Rev-719/05 od 28. rujna 2008., Vrhovni sud RH, Rev-485/03 od 12. veljače 2004.).

27. Ustavni sud RH navodi kako je primarna i neposredna odgovornost države za štetu zbog nezakonitog ili nepravilnog rada tijela državne i javne uprave poseban izraz načela vladavine prava, jedne od najvećih vrednota ustavnog poretka RH. (Ustavni sud RH, U-III-2314/2006 od 21. veljače 2007.).

28. Slijedom svega naprijed navedenog proizlazi kako nije osnovan po tuženiku istaknuti prigovor promašene pasivne legitimacije i sud nalazi kako u predmetnoj pravnoj stvari egzistira odgovornost Republike Hrvatske.

29. Sud nalazi kako sukladno članku 14. ZSDU-a u vezi s člankom 1045. stavak 2. ZOO-a tuženik može odgovarati za štetu koja nastane tužitelju kao pravnoj osobi nezakonitim ili nepravilnim radom tijela državne uprave, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u povjerenim im poslovima državne uprave i to bez obzira na krivnju.

30. Naime, iako se prema ranijem pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske (koje je npr. izraženo u odluci tog suda poslovni broj Rev-204/97 od 17. prosinca 1997.) za odgovornost tuženika za naknadu štete tražila namjera, odnosno pristanak da se radnjom tijela državne uprave oštete prava i interesi trećih osoba, taj je sud naknadno promijenio to svoje pravno shvaćanje (npr. u odluci poslovni broj Rev-x 797/11 od 14. prosinca 2011.) te stoga tuženik odgovara za štetu zbog nezakonitog ili nepravilnog rada tijela državne uprave po načelu uzročnosti (causae), a ne po načelu krivnje (culpae). Uostalom, da tuženik odgovara po načelu uzročnosti proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Rev-903/03 od 4. siječnja 2005. i iz odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj U-III- 2314/2006 od 21. veljače 2007. i poslovni broj U-III-5624/13 od 26. studenog 2016. koja je objavljena u Narodnim novinama broj 2/18.

31. Kao sporno, valjalo je utvrditi radi li se u konkretnom slučaju o nezakonitom, odnosno nepravilnom radu tijela državne uprave.

32. Naime, kao što i Vrhovni sud Republike Hrvatske navodi, na primjer u odlukama poslovni broj Rev-x 235/12 od 11. rujna 2014. i Rev-x 1228/13 od 25. ožujka 2015. nezakonit rad tijela se očituje kao postupanje suprotno zakonu, drugom propisu ili općem aktu odnosno propuštanje da se primijeni zakon, drugi propis ili opći akt, dok se nepravilan rad očituje kao činjenje ili nečinjenje suprotno propisanom ili uobičajenom načinu obavljanja djelatnosti. Međutim, svako ukidanje odluke tijela države iz članka 14. ZSD-a ne mora uvijek značiti i postojanje nezakonitosti u radu zbog kojeg bi Republika Hrvatska u smislu odredaba članka 1045. stavka 4. Zakona o obveznim odnosima u vezi s člankom 13. Zakona o sustavu državne uprave odgovarala za naknadu štete. Naprotiv, kao što i Ustavni sud Republike Hrvatske navodi u odluci poslovni broj U-III-3335/2012 od 1. srpnja 2015. odgovornost Republike Hrvatske za naknadu štete ne postoji uvijek kada je neko tijelo pogrešno primijenilo pravo i to kao rezultat pogrešnog pravnog shvaćanja. Tako se to spominje i u znanstvenom članku M. Bukovac Puvača, N. Žunić Kovačević: Problem temelja odgovornosti države za štetu prouzročenu nezakonitim i nepravilnim radom njenih tijela (koji se nalazi u spisu i koji je objavljen u Zborniku Pravnog fakulteta u Rijeci v. 32, br. 1. str. 271-295., 2011.) rad tijela državne uprave s određenim stupnjem diskrecije ne može se smatrati nepravilnim sve dok su se ona kretala u granicama ostavljene im diskrecije no kada su je ona prešla njihov rad je nepravilan. Slijedom navedenog, ovaj sud smatra da se ne može raditi o nezakonitom radu ovdje Upravnog odjela u svakom slučaju kada je zbog pogrešne primjene materijalnog prava ili pogrešnog pravnog stajališta od strane ovdje Ministarstva poništeno rješenje Upravnog odjela već je u svakom pojedinom slučaju i ovisno o specifičnostima tog slučaja sud dužan ocijeniti postoje li sve pretpostavke odgovornosti Republike Hrvatske za naknadom štete u smislu članka 14. Zakona o sustavu državne uprave uključujući i to je li Upravni odjel nezakonito odnosno nepravilno radilo. 33. Iz kronološkog stanja spisa proizlazi kako je rješenje Upravnog odjela od 2. travnja 2012. poništeno rješenjem Ministarstva od 14. srpnja 2014., a kojim je dana uputa da u ponovljenom postupku prvostupanjsko tijelo provede postupak na način da omogući žalitelju izjašnjenje o svim činjenicama, okolnostima i pravnim pitanjima za rješavanje upravne stvari, te da je dužno utvrditi pravo stanje stvari. Nadalje, proizlazi da je nakon toga Upravni odjel ponovno donio rješenja od 25. lipnja 2017., a koja su poništena rješenjem Ministarstva od 8. i 9. veljače 2018. Međutim, činjenica da je ovdje tužitelj uspio s izjavljenim žalbama protiv rješenja Upravnog odjela od 25. lipnja 2017. i što je povodom njegovih žalbi Ministarstvo donijelo rješenja kojim je naredilo Upravnom odjelu da bez odgode izda podnositelju zatražene dozvole, ne znači da postoji odgovornost Republike Hrvatske za naknadu štete. Iz sadržaja rješenja od 31. svibnja 2012. proizlazi kako Upravni odjel nije izdao dozvolu uz obrazloženje kako su zahtjevi podnositelja odnosno vozni redovi neusklađeni sa Zakonom o sigurnosti prometa na cestama i to konkretno s člankom 51. stavak 2. tog Zakona. Iz sadržaja rješenja Ministarstva iz veljače 2018. proizlazi kako je uvidom u spis predmeta utvrđeno da je ovdje tužitelj uz zahtjeve za izdavanje dozvole priložio sve potrebne zakonom i pravilnikom propisane isprave, odnosno dokumente, te da nije postojao niti jedan od razloga propisanog člankom 12. Pravilnika na temelju kojeg prvostupanjsko tijelo neće izdati dozvolu. Isto tako, u istima je ukazano da prvostupanjskom tijelu, nije dopušteno na temelju važećih propisa, vršiti naknadne analize voznih redova, a koji su usklađeni i ovjereni u Županijskoj komori, te da Zakon o sigurnosti prometa na cestama nije pravni temelj za izdavanje dozvola za županijski linijski prijevoz putnika. Međutim, pogrešno utvrđeno činjenično stanje, te posljedično pogrešna primjena materijalnog prava zbog pogrešnog, odnosno drugačijeg pravnog shvaćanja, odnosno utvrđenja činjeničnog stanja, a o čemu se u konkretnom slučaju slijedom naprijed navedenog radi, nisu osnova odštetne odgovornosti države. Slijedom navedenog, sud je utvrdio da šteta koju je tužitelj eventualno potvrdio nije posljedica nezakonitog ili nepravilnog rada tijela državne uprave.

Radi navedenoga odlučeno je kao u izreci ove presude.

34. Slijedom svega naprijed navedenoga sud je odustao od prethodno prihvaćenog prijedloga tužitelja radi izvođenja dokaza radi provođenja kombiniranog prometno-tehničkog vještačenja po fakultetu prometnih znanosti sveučilišta u Zagrebu i financijsko knjigovodstvenog vještačenja na okolnosti visine izmakle dobiti (članak 292. stavak 6. ZPP-a), budući je izvođenje tih dokaza našao suvišnima.

35. Odluka o troškovima postupka je izostala budući da tuženik koji je uspio u sporu nije popisao troškove ovog postupka.

U Splitu 18. srpnja 2022.

Sudac

Ivana Madunić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi putem ovog suda Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u Zagrebu, u pisanom obliku u 3 primjerka.

Dna:

- tužitelju po punomoćniku

- zz tuženika

- u spis