Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: 37 Gž-494/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, po sutkinji Tanji Novak-Premec, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice R. H., OIB:... koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Rijeci, Građansko-upravni odjel, R., protiv tuženika D. K. iz R., OIB:... kojeg zastupa punomoćnik K. B., odvjetnik u R., radi isplate, povodom žalbe tuženika izjavljene protiv presude Općinskog suda u Rijeci od 3. siječnja 2022. poslovni broj: P- 707/2020-10, 18. srpnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika djelomično se odbija kao neosnovana i djelomično se prihvaća pa se presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj: P-707/2020-10 od 3. siječnja 2022.

- potvrđuje u točki I. izreke u dijelu kojim je tuženik obvezan tužiteljici isplatiti iznos od 16.985,00 kn sa zateznom kamatom od 30. siječnja 2015. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, a od 1. kolovoza do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te u odluci o troškovima postupka sadržanoj u točki II. izreke u cijelosti,

- preinačuje u točki I. izreke u odnosu na dosuđenu zateznu kamatu za razdoblje od 29. srpnja 2010. do 29. siječnja 2015. na način da se odbija tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu zatezne kamate na iznos od 16.985,00 kn za razdoblje od 29. srpnja 2010. do 29. siječnja 2015.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbe.

III. Prvostupanjska presuda u dijelu točke II. izreke kojim je tužiteljica odbijena za više zatraženi parnični trošak ostaje neizmijenjena.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u točki I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici novčani iznos od 16.985,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 29. srpnja 2010. do isplate, a u točki II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici parnični trošak u iznosu od 5.500,00 kn u roku od 15 dana sa zakonskom zateznom kamatom od 3. siječnja 2022. do isplate, dok je za više zatraženi parnični trošak zahtjev tužiteljice odbijen.

2. Navedenu presudu pravodobnom žalbom pobija tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH i 70/19 – dalje u tekstu: ZPP). Predlaže usvojiti žalbu, preinačiti presudu te naložiti tužiteljici naknaditi mu parnični trošak kao i trošak predmetne žalbe.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

5. Predmet postupka zahtjev je tužiteljice da joj tuženik isplati iznos od 16.500,00 kn te iznos od 485,00 kn koje novčane iznose je tuženik neosnovano naplatio u ovršnom postupku dana 29. srpnja 2010. na temelju rješenja o ovrsi Općinskog suda u Rijeci posl.br. Ovr-1382/10 od 3. svibnja 2010. donesenog na temelju ovršne isprave - rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Gzp-1780/08 od 11. prosinca 2009. budući je tužiteljica već prethodno 7. svibnja 2010. tuženiku isplatila iznos od 16.500,00 kn dok je iznos od 485,00 kn neosnovano naplaćen jer je rješenje o ovrsi posl.br. Ovr-1382/10 od 3. svibnja 2010. ispravljeno rješenjem posl.br. Ovr- 1382/10 od 11. studenog 2011. u odnosu na ovršni trošak na način da ti troškovi umjesto iznosa od 1.050,00 kn, koliko je naplaćeno u ovršnom postupku, iznose 565,00 kn (rješenje o ispravku potvrđeno je rješenjem Županijskog suda u Rijeci posl.br. Gž-968/2012-2 od 21. ožujka 2021.)

6. Tijekom postupka tuženik je osporavao da bi mu se tužiteljica obratila sa zahtjevom za mirno rješenje spora, istakao je prigovor zastare, osporavao je da bi bio nepošten jer je cijela stvar i započela stoga što tužiteljica nije postupala po rješenjima Vrhovnog suda Republike Hrvatske po kojima mu je morala vršiti određene isplate, te je osporavao i da bi se u konkretnom slučaju radilo o dvostrukoj naplati njegovog potraživanja iz naprijed citiranog rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

7. Na temelju ocjene svih provedenih dokaza prvostupanjski sud utvrdio je slijedeće, za predmet spora odlučne činjenice:

- da je tuženik od tužiteljice dva puta naplatio iznos od 16.500,00 kn te da je naplatio na ime ovršnog troška iznos od 1.050,00 kn umjesto 565,00 kn;

- da je sin tuženika M. K. dopisom upućenim Općinskom državnom odvjetništvu u Rijeci 26. studenog 2012. predložio mirno rješenje spora sporazumom kojim bi tuženik uplatio iznos od 16.500,00 kn u četiri rate od kojih bi zadnja bila uplaćena najkasnije 1. ožujka 2013., te da taj sporazum nije potpisao tuženik, a niti je tražbinu u tom iznosu platio u roku kojeg je sam odredio;

- da je predmetnu tužbu tužitelj podnio 2018., dakle 5 godina nakon roka u kojem je tuženik po svojim navodima bio spreman vratiti navedeni iznos;

- da je neosnovan prigovor litispendencije istaknut od strane tuženika jer je parnica posl.br. P-262/2015 pravomoćno okončana 1. ožujka 2018. dok je ova tužba podnesena 10. travnja 2018.;

- da je dan saznanja tužiteljice o stjecanju tuženika bez osnove u odnosu na ovršni trošak bio primitak rješenja Županijskog suda u Rijeci posl.br. Gž-968/12 od 21. ožujka 2012., koju je po svom zakonskom zastupniku primila 12. travnja 2012., a za dvostruku naplatu glavnice od 16.500,00 kn da je doznala iz specifikacije FINE zaprimljene u državnom odvjetništvu 27. travnja 2012., a kako to tužiteljica i navodi u svom prijedlogu za protuovrhu podnesenom u ovršnom spisu posl.br. Ovr-1382/10 18. srpnja 2012.;

- da je tužiteljica prvi put podnijela tužbu protiv tuženika kojim traži povrat dvostruko isplaćenog iznosa 30. siječnja 2015. u postupku br. P-262/15, pa imajući u vidu saznanje za dvostruku naplatu 12. travnja 2012. i 27. travnja 2012. nije protekao zastarni rok od 5 godina iz članka 225. ZOO;

- da je tijek zastare prekinut podizanjem tužbe u predmetu P-262/15 pa je od saznanja za dvostruku isplatu do podnošenja te tužbe proteklo cca 2 godine i 9 mjeseci, a da je od pravomoćnosti u postupku P-262/15 do podizanja predmetne tužbe proteklo manje od mjesec dana što ukupno čini manje od 3 godine;

- da visina tužbenog zahtjeva proizlazi iz priložene dokumentacije – ovršnog spisa time da je tužiteljica odustala od isplate kamate na glavnicu u iznosu od 525,28 kn zbog čega više nije od značaja prigovor tuženika u kojem osporava izračun kamata;

- da je tuženik zahtjev za mirno rješenje spora zaprimio 21. listopada 2015. (list spisa 43) zbog čega je ispunjena procesna pretpostavka za podnošenje tužbe pri čemu nije od značaja što je tužba podnesena 10. travnja 2018.;

- da nije osnovan prigovor tuženika da nije nepošten jer se ne radi o njegovoj greški kako to tvrdi, budući da je neosnovano odbio vratiti primljeni iznos,

te na temelju iznesenih utvrđenja prvostupanjski sud zaključuje da je tuženik naplatio dva puta iznos od 16.500,00 kn te da je naplatio na ime ovršnog troška iznos od 1.050,00 kn umjesto 565,00 kn zbog čega je temeljem članka 1111. i 1113. Zakona o obveznim odnosima u obvezi isplatiti utuženo potraživanje tužitelju i na taj iznos zateznu kamatu od 29. srpnja 2010. primjenom odredbe članka 1115. istog Zakona.

8. Tuženik prije svega ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 14. ZPP jer prvostupanjski sud na temelju članka 186.a ZPP nije odbacio tužbu pri tome iznoseći razloge zbog kojih on smatra da tužiteljica nije podnijela zahtjev za mirno rješenje spora, odnosno činjenice koje ukazuju da mu njezin zahtjev za mirno rješenje spora od 24. listopada 2014. nije uručen kao i razloge zbog kojih tvrdi da potpis na dostavnici s lista 43 spisa kojim se potvrđuje primitak zahtjeva za mirno rješenje spora od 24. listopada 2014. nije njegov.

8.1. Žalbeni razlozi zbog kojih tuženik smatra da mu se tuženica prije podnošenja predmetne tužbe nije obratila sa zahtjevom za mirno rješenje spora ne dovode u sumnju utvrđenje prvostupanjskog suda je tužiteljica takav zahtjev uputila tuženiku i da je on isti primio 21. listopada 2015. jer stanje spisa premeta pruža i više nego dovoljno uporište za takav zaključak Naime, zahtjev za mirno rješenje spora tužiteljice od 24. listopada 2014. uz koji je priložena i tužba sa datumom 24. listopada 2014., sadrži poslovni broj: N-DO-268/11, a taj isti poslovni broj naveden je i u povratnici – dostavnici u kojoj je kao primatelj naveden tuženik i iz koje proizlazi da je to pismeno tuženik primio 21. listopada 2015. jer sadrži potpis osobe kojoj je uručena. Tuženik navodima žalbe također nije doveo u sumnju da potpis na toj dostavnici ne bi bio njegov pri tome se pozivajući na njegove druge „nesporne“ potpise u spisu koji su različiti od onog na dostavnici. Dostavnica je u smislu članka 230. stavka 1. ZPP javna isprava koja dokazuje istinitost onoga što se u njoj potvrđuje ili određuje, a stavkom 3. istog članka dopušteno je dokazivati da su u javnoj ispravi neistinito utvrđene činjenice ili da je isprava nepravilno sastavljena . Pregledom spisa utvrđeno je da potpise koji bi trebali biti tuženikovi osim onog sa dostavnice na listu 43 spisa, sadrže i odgovor na tužbu (list 62 spisa), dostavnica kojom se potvrđuje primitak poziva za ročište za dan 13. rujna 2018. (poleđina lista 66 spisa), podnesak tuženika (list 74 spisa), punomoć (list 77 spisa), dostavnica kojom se potvrđuje primitak poziva za ročište određeno za dan 19. studenog 2018 (poleđina lista 77 spisa), od kojih su slični, gotovo identični potpisu s dostavnice sa lista 43 spisa, potpisi na dostavnicama koje prileže na poleđini lista 66 i 77 spisa s jedne strane dok su pak međusobno slični i gotovo identični oni s lista 62 i 77 spisa i ujedno različiti onima sa lista 43. i s poleđine lista 66 i 77 spisa. Prema daljnjem utvrđenju ovog suda potpis na punomoći kojom tuženik ovlašćuje odvjetnika K. B. za zastupanje u ovom postupku, različit je potpisu na punomoći kojom tuženik opunomoćuje svojeg sina M. K. da ga zastupa u ovršnom postupku posl.br. Ovr- 1382/10 (list 13 ovršnog spisa). Stoga se ni jedan od tih navedenih potpisa tuženika ne može smatrati nespornim kako to tvrdi tuženik navodeći da su upravo potpisi sa odgovora na tužbu i punomoći nesporni. Posljedično, a protivno navodima žalbe, vizualna komparacija suda prvog stupnja potpisa s dostavnice s lista 43 samo s potpisima za koje tuženik tvrdi, ali i ne dokazuje da su njegovi bez usporedbe s ostalim potpisima koji se nalaze u spisu i koji bi po logici stvari trebali biti tuženikovi, po ocjeni ovog suda ne bio relevantni dokaz. U konkretnim okolnostima (više različitih potpisa koji bi trebali biti tuženikovi) bez mogućnosti utvrđenja koji je od tih potpisa nesporan, prvostupanjski sud objektivno nije imao mogućnost sam ocijeniti vjerodostojnost potpisa na dostavnici s lista 43 kojim se potvrđuje primitak zahtjeva za mirno rješenje spora, a kako to sugerira tuženik u žalbi pozivajući se na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u presudi broj: Rev-402/1998 od 23. studenog 2000. Tuženik je doduše na novom pripremnom ročištu održanom 6. listopada 2020. na okolnosti iz odgovora na tužbu u kojem između ostalog osporava da bi mu se tužiteljica obratila sa zahtjevom za mirno rješenje spora i da bi taj zahtjev primio 21. listopada 2015., predložio svoje saslušanje, koji dokaz je prvostupanjski sud prihvatio i odredio ročišta za izvođenje tog dokaza koja su na traženja tuženika odgađana u više navrata nakon čega je prvostupanjski sud pravilno odustao od izvođenja tog dokaza jer razlozi za odgodu - starost i prisutnost covida – 19, nisu razlozi radi kojih bi trebalo neprekidno odgađati ročišta. Tuženik je stoga neodazivanjem na pozive suda na ročišta za koje je određeno provođenje dokaza njegovim saslušanjem, onemogućio provođenje tog dokaza.

8.2. Neutemeljeno tuženik oduzima zahtjevu tužiteljice za mirno rješenje spora od 24. listopada 2014. značaj zahtjeva iz članka 186.a stavka 1. ZPP u vezi stavka 8. istog članka jer u konkretnom slučaju tužiteljica tužbenim zahtjevom zahtijeva manji iznos od onog navedenog u zahtjevu. Tužiteljica ne bi tužbom mogla zahtijevati viši iznos od onog navedenog u zahtjevu već samo najviše do iznosa koji je naveden u zahtjevu što nije konkretni slučaj.

8.3. Iz naprijed navedenih razloga prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 14. ZPP, a niti je zbog toga što tuženik nije saslušan na sporne okolnosti iz razloga što sud nije ocijenio opravdanim njegove razloge za odgodu ročišta nakon što je već prethodno na njegov zahtjev više puta odgađao ročišta iz istih razloga (starost i Covid-19), tuženiku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske niti pravo na jednakost pred sudom iz članka 26. Ustava, a zasigurno niti pravo na žalbu iz članka 18. Ustava kako to tvrdi tuženik u žalbi.

9. Sud prvog stupnja donošenjem pobijane presude nije počinio ni bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP jer je iznio dostatne razloge o odlučnim činjenicama na kojima je temeljio utvrđenje da je tuženiku rješenjem Vrhovnog suda Republike rješenjem posl.br. Gzp-1780/08 od 11. prosinca 2009. dosuđeni iznos od 16.500,00 kn plaćen dva puta i to 7. svibnja 2010. kada je taj iznos tužiteljica dobrovoljno isplatila tuženiku i drugi put 29. srpnja 2010. provedbom ovrhe određene rješenjem o ovrsi broj: Ovr-1382/10 od 3. svibnja 2010. Tuženik je tijekom prvostupanjskog postupka, a što ponavlja u žalbi, osporavao da bi primio iznos od 16.500,00 kn dva puta navodima da je imao više potraživanja od tužiteljice koje navode međutim nije ničim potkrijepio i zbog čega je točno kako to tvrdi tuženik u žalbi, da prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude neosnovano navodi da je ta činjenica nesporna. No, imajući u vidu da je prvostupanjski sud tu činjenicu utvrdio iz ovršnog spisa, ovaj sud u tome ne nalazi ostvarenje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP na koju ukazuje tuženik u žalbi. Protivno navodima žalbe izreka presude nije nerazumljiva, ne proturječi samoj sebi, a niti razlozima presude. Osporavajući i pravilnost činjeničnog stanja u tom smislu tuženik očito ispušta iz vida da je u ovršnom postupku posl.br. Ovr-1382/10 upravo iz razloga što mu je tužiteljica po njegovom zahtjevu platila iznos od 16.500,00 kn 7. svibnja 2010. na račun njegovog punomoćnika, (a što je njegov sin M. K.), o toj činjenici obavijestio prvostupanjski sud podneskom predanim sudu preporučenom poštanskom pošiljkom 11. svibnja 2010. te da je upravo zbog te činjenice djelomično povukao prijedlog za ovrhu za taj iznos ostajući kod prijedloga radi naplate zatezne kamate na iznos od 16.500,00 kn od 11. prosinca 2009. do 7. svibnja 2010. i troškova ovršnog postupka. Osim toga u ovršenom predmetu posl.br. Ovr-1382/10 na listu 20 spisa prileži dopis FINE od 21. studenog 2011. u kojem se navodi da „je rješenje o ovrsi OS Rijeka broj OVR-1382/10 od 3. svibnja 2010. u cijelosti izvršeno 29. srpnja 2010.“. Stoga u utvrđenju prvostupanjskog suda o dvostrukom plaćanju istog duga nema nikakve arbitrarnosti kako to u žalbi tvrdi tuženik, a niti je utvrdivši te odlučne činjenice na temelju provedenih dokaza prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi članka 8. ZPP na koju također ukazuje žalba jer činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda nedvojbeno imaju uporišta u cjelokupnoj procesnoj građi.

10. Kako je člankom 375. stavkom 1. ZPP propisano da u obrazloženju presude drugostupanjski sud treba ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značaja i označiti razloge koje je uzeo u obzir po službenoj dužnosti, to se ovaj sud neće referirati na u žalbi isticane činjenice da M. K. nije imao punomoć za zastupanje tuženika kod sastavljanja dopisa dostavljenog zakonskom zastupniku tužiteljice 26. studenog 2012. u kojem predlaže sklapanja sporazuma o načinu vraćanja iznosa od 16.500,00 kn, jer iste nisu odlučne za predmet spora. Ipak valja primijetiti da je sin tuženika M. K. zastupao tuženika kao punomoćnik u ovršnom predmetu broj: Ovr- 1382/10 koji je u vrijeme podnošenja dopisa tužiteljici 26. studenog 2012. još uvijek bio u tijeku povodom zahtjeva tužiteljice za protuovrhu podnesenim 18. srpnja 2012., a koji zahtjev je odbačen rješenjem Općinskog suda u Rijeci od 4. travnja 2014.

11. Tuženik neosnovano ističe i žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava jer je prvostupanjski sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje obvezavši tuženika isplatiti tužiteljici iznos od 16.985,00 kn pravilno primijenio odredbe članka 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, - dalje u tekstu: ZOO) koji se primjenjivao u prijeporno vrijeme kojima je uređen institut stjecanja bez osnove kao i odredbu članka 1113. istog Zakona kojom je propisano da onaj tko je isti dug platio dva puta, pa makar jednom i po osnovi ovršne isprave, ima pravo zahtijevati povrat po pravilima stjecanja bez osnove. Prvostupanjski sud također je pravilnom primjenom odredbi ZOO o zastari ocijenio neosnovanim tuženikov prigovor zastare, ali je pogrešno primijenio odredbu članka 1115. istog Zakona obvezavši tuženika platiti zateznu kamatu na dosuđeni iznos od 29. srpnja 2010.

11.1. Naime, sukladno članku 214. stavku 1. ZOO, zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, a stavkom 2. istog članka je propisano da zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze. Tražbine s osnove stečenog bez osnove zastarijevaju u općem zastarnom roku od pet godina propisanom člankom 225. ZOO. Člankom prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom 241. ZOO propisano je da se zastara

vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

11.2. U prvostupanjskom postupku utvrđeno je da je tužiteljica radi naplate iste novčane tražbine i s iste činjenične i pravne osnove protiv tuženika podnijela tužbu 30. siječnja 2015., te da je njezina tužba odbačena rješenjem Općinskog suda u Rijeci posl.broj: P-262/15-10 od 5. listopada 2015. koje rješenje je steklo svojstvo pravomoćnosti 1. ožujka 2018. kojeg dana je Županijski sud u Puli-Pola rješenjem posl.br. Gž-53/2016-4 odbacio žalbu tuženika izjavljenu protiv tog rješenja. Klauzula pravomoćnosti s danom 1. ožujka 2018. nalazi se i na posljednjoj stranici parničnog spisa broj: P-262/15. Navedena činjenica odlučna je za ocjenu tuženikovog prigovora zastare budući da se prema članku 243. stavku 1. ZOO u slučaju da je tužba protiv dužnika odbačena zbog nenadležnosti suda ili kojega drugog uzroka koji se ne tiče biti stvari, pa vjerovnik ponovno podnese tužbu u roku od tri mjeseca od dana pravomoćnosti odluke o odbacivanju tužbe, smatra da je zastara prekinuta prvom tužbom. Tužitelj je predmetnu tužbu podnio 10. travnja 2018., dakle u roku tri mjeseca od pravomoćnosti citiranog rješenja posl.br. P-262/15-10 zbog čega se u smislu članka 243. stavka 1. ZOO smatra da je došlo do prekida zastare podnošenjem tužbe 30. siječnja 2015. u predmetu broj: P-262/15, pa stoga u vrijeme podnošenja predmetne tužbe 10. travnja 2018. utužena tražbina nije zastarjela jer niti od dana naplate utuženog iznosa 29. srpnja 2010. do podnošenje prve tužbe 30. siječnja 2015. koja je odbačena zbog procesnih razloga (nisu ostvarene pretpostavke za podnošenje tužbe budući tužiteljica nije dokazala da je tuženiku prije podnošenja tužbe uručila zahtjev za mirno rješenje spora) što tuženik neosnovano osporava, nije prošao opći zastarni rok od pet godina, pri čemu se ističe da za početak roka zastare nije odlučno saznanje tužiteljice da ima potraživanje od tuženika s osnova stjecanja bez osnove kako to pogrešno smatra prvostupanjski sud, već je odlučno vrijeme nastanke te obveze, a to je, imajući u vidu opće pravilo stjecanja bez osnove iz movina tužiteljice (utuženi novčani iznos), prešla članka 1111. ZOO, trenutak kad je i

u imovinu tuženika.

12. Člankom 1115. ZOO propisano je da kad se vraća stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

12.1. Ovaj sud prihvaća žalbeno stajalište tuženika da se u konkretnom okolnostima slučaja ne može smatrati nepoštenim stjecateljem. Naime, tužiteljica je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Gzp 1780/08-5 od 11. prosinca 2009. obvezana tuženiku platiti primjerenu naknadu u iznosu od 16.500,00 kn povodom njegovog zahtjeva za suđenje u razumnog roku i to u roku tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva Ministarstvu financija Republike Hrvatske za njezinu isplatu. Iz stanja spisa ovršnog predmeta razvidno je da je tuženik podnio zahtjev Ministarstvu financija za isplatu 4. siječnja 2010., a potom je 29. ožujka 2010. tom Ministarstvu uputio požurnicu. Po tom zahtjevu tužiteljica očito nije postupila u naloženom joj roku tri mjeseca i zbog čega je tuženik opravdano pokrenuo ovršni postupak radi namirenja tražbine u iznosu od 16.5000,00 kn prijedlogom za ovrhu od 12. travnja 2010. povodom kojeg je Općinski sud donio rješenje o ovrsi 3. svibnja 2010. posl.br. Ovr-1382/10. Nesporna je činjenica da je tužiteljica predmetnu tražbinu tuženiku platila 7. srpnja 2010., dakle prije nego što je 17. svibnja 2010. Općinsko državno odvjetništvo u Rijeci to rješenje o ovrsi zaprimilo, a i prije nego je isto zaprimio tuženik budući je isto zaprimio 9. srpnja 2010. Iz stanja ovršnog spisa nadalje je razvidno da je tuženik podneskom dostavljenim sudu putem pošte preporučenom pošiljkom 11. svibnja 2010. povukao prijedlog za ovrhu za iznos glavnice od 16.500,00 kn upravo iz razloga što je tužiteljica tu tražbinu platila 7. svibnja 2010. te da je prvostupanjski sud povodom tog podneska tek rješenjem od 11. studenog 2011. djelomično obustavio ovrhu sukladno prijedlogu tuženika, dakle nakon više od godinu dana nakon što je ovršna tražbina naplaćena u ovršnom postupku (29. srpnja 2010.). Kako dakle, po ocjeni ovog suda tuženik nije nepošten stjecatelj, to je zateznu kamatu na dvostruko plaćeni iznos od 16.500,00 kn i na neosnovano naplaćeni iznos troškova od 485,00 kn primjenom članka 1115. ZOO obvezan platiti od dana 30. svibnja 2015. kojeg je dana tužiteljica podnijela prvu tužbu radi povrata stečenog bez osnove i od kojeg dana se tuženik nedvojbeno može smatrati nepoštenim stjecateljem.

13. Zbog naprijed iznesenih razloga, a uz utvrđenje da u prvostupanjskom postupku nije počinjena ni jedan druga bitna povreda odredaba parničnog postupka na koje se primjenom članka 365. stavka 2. ZPP u drugostupanjskom postupku pazi po službenoj dužnosti, ovaj sud ocijenio je žalbu tuženika djelomično neosnovanom i djelomično osnovanom zbog čega je na temelju članka 368. stavka 1. ZPP potvrdio pobijanu presudu u točki I. izreke u odnosu na dosuđenu glavnicu od 16.985,00 kn kao i u dijelu kojim je tuženik obvezan tužiteljici platiti zateznu kamatu na dosuđeni iznos od 30. svibnja 2015. do isplate te je na temelju 373. točka 3. ZPP preinačio pobijanu presudu u toj točki u odnosu na preostalu zatraženu zateznu kamatu na način da je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice kojim traži zateznu kamatu na iznos od 16.985,00 kn za razdoblje od 29. srpnja 2010. do 29. svibnja 2015. Ujedno je valjalo potvrditi i odluku o troškovima postupka koju prvostupanjski sud temelji na članku 154. stavku 1. ZPP, a visinu na relevantnim odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 i 37/22 ) pri čemu se ističe da u vezi odluke o troškovima tuženik ne iznosi nikakve razloge pobijajući je očito posljedično pobijanju odluke o glavnoj stvari.

14. Budući da je tuženik sa žalbom uspio samo djelomično i to u odnosu na sporedno potraživanje u vezi kojeg dijela nisu nastali nikakvi posebni troškovi valjalo je primjenom članka 154. stavka 5. ZPP odbiti tuženikov zahtjev za naknadu troškova žalbe u cijelosti.

15. Točka II. izreke u dijelu kojom je tužiteljica odbijena za više zatraženi parnični trošak nije bila predmetom preispitivanja budući prvostupanjska presuda u tom dijela nije bila pobijana.

U Varaždinu 18. srpnja 2022.

Sutkinja

Tanja Novak-Premec v.r.