2 UsI-3857/2021-11

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sucu toga suda Silviu Čoviću, sucu pojedincu, te Nataši Rogošić, zapisničarki, u upravnom sporu tužiteljice „I. B.“ , S., T.

., zastupanog po opunomoćeniku D. L., .

zaposleniku, protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Frankopanska 1, zastupanog po opunomoćeniku M. A., . zaposleniku (opća

punomoć pohranjena u uredu predsjednice ovoga suda pod poslovnim brojem 39 Su- 778/21), radi utvrđenja zastare prava na utvrđivanje poreza, nakon neposredne i javne rasprave zaključene 8. srpnja 2022. u prisutnosti opunomoćenika stranaka, 18. srpnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

Poništava se rješenje tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak KLASA: UP/II-471-02/21- 01/394, URBROJ: 513-04-21-2 od 29. studenoga 2021. i predmet vraća na ponovni postupak.

Obrazloženje

Tužiteljica je pravovremeno 17. prosinca 2021. podnijela ovom sudu tužbu, kojom je osporila zakonitost rješenja tuženika KLASA: UP/II-471-02/21-01/394, URBROJ: 513-04-21-2 od 29. studenoga 2021. i Porezne uprave, Ureda za velike porezne obveznike, Ispostave za velike porezne obveznike Split KLASA: UP/I-471- 02/14-01/7, URBROJ: 513-07-23-07/21-22 od 26. srpnja 2021. zbog svih zakonskih razloga, bitne povrede postupka, pogrešne primijene materijalnog propisa te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Tvrdi da joj je navedenim rješenjima odbijen njezin prigovor, zahtjev za utvrđenjem nastupa zastare prava na utvrđenje obveza poreza na dobit i PDV-a za 2012. Istaknula je da su porezna tijela pogrešno primijenila i protumačila odredbe članka 94., 95. i 96. u vezi s člankom 197. stavkom 1. OPZ-a. Smatra da je apsolutna zastara prava na utvrđenje poreznih obveza počela teći 1.

siječnja 2014., da je ona nastupila 1. siječnja 2020., da ona nastupa u svakom slučaju nakon isteka šest godina od kada je prvi puta počela teći pa i u situaciji zastoja zastare zbog vođenja sudskog postupka, da je čak i da je zakonit stav za sudski spor utječe na i produžava rok nastupa apsolutne zastare, kako, tvrdi, pogrešno smatra porezno tijelo te da je i u tom slučaju nastupila zastara s danom 16. rujna 2021., a prije donošenja drugostupanjskog rješenja koje je donijeto 29. studenog 2021., a s obzirom na to da je konkretni upravni spor trajao 1 godinu, devet mjeseci i 15 dana odnosno od

4. travnja 2017. do 19. siječnja 2019., od podnošenja tužbe do pravomoćnosti prvostupanjske odluke (koja je tvrdi postala pravomoćna u trenutku donošenja, a što je razvidno i iz odluke Visokog upravnog suda broj Usž-2015/19-3 od 21. travnja 2021., kada je odbačena žalba tuženika kao nedopuštena). Smatra i da je drugostupanjska odluka u predmetu utvrđivanja porezna obveze ništava, jer njezino izvršenje zbog nastupa apsolutne zastare pravno i stvarno više nije moguće. Pritom, ukazao je na stajališta iz odluke Ustavnog suda broj U-III-736/2018 od 28. studenoga 2019. i Vrhovnog suda broj Uzz-31/11-5 od 18. studenoga 2014. Smatra i da je riječ o presuđenoj stvari, budući da porezno tijelo u odnosu na konkretne porezne obveze nije se pokorilo pravnim shvaćanjima i primjedbama upravnog suda. Vezano za bitne povrede postupka, istaknula je da osporena rješenja ne sadrže sve razloge rješavanje porezne stvari i da je počinjena bitna povreda iz članka 98. ZUP-a, da se nastup zastare može ocjenjivati samo ovisno o dostavi stranci drugostupanjskog poreznog rješenja, da drugostupanjsko porezno rješenje nije dostavljeno stranci u roku od tri godine kada je zastara počela prvi put teći, odnosno od 1. siječnja 2014., a niti u roku tri godine od dana podnošenja žalbe, a o čemu da se tuženik nije očitovao (pa da se stoga rješenje tuženika ne može niti ispitati jer ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama i navodima žalitelja). Zaključno je istaknula da rješenje tuženika niti je obrazloženo a niti sadrži sve razloge rješavanje porezne stvari, zbog čega joj je povrijeđeno i njezino ustavno pravo na žalbu. Stoga je zatražio poništiti rješenje tuženika i prvostupanjskog poreznog tijela te utvrditi zastaru prava na utvrđenje poreza na dobit.

Tuženik je odgovorio na tužbu, predloživši, bez rasprave, odbiti tužbeni zahtjev zbog razloga koji su navedeni u osporenom drugostupanjskom rješenju. Njime je odbijena tužiteljičina žalba, koju je ona izjavila protiv Porezne uprave, Ureda za velike porezne obveznike, Ispostave za velike porezne obveznike Split KLASA: UP/I-471- 02/14-01/7, URBROJ: 513-07-23-07/21-22 od 26. srpnja 2021., a kojim je odbijen njegov zahtjev za utvrđenjem zastare prava na utvrđivanje obveza poreza na dobit i PDV-a za 2012., kojeg je tužiteljica6. srpnja 2021. podnijela poreznom tijelu prvoga stupnja.

U dokaznom postupku čitani su: žalba od 24. kolovoza 2021., presuda ovoga suda poslovni broj UsIpn-12/2017-25 od 21. siječnja 2019., odluka Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Usž-2015/2019-3 od 21. travnja 2021., porezno rješenje KLASA: UP/I-471-02/14-01/7, URBROJ: 513-07-23-07/21-31 od 29. rujna 2021., presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Uzz-31/11-5 od 18. studenoga 2014., žalba od 22. listopada 2021., odluka Ministarstva financija KLASA: UP/II-471- 02/21-01/451, URBROJ: 513-04-22-2 od 20. svibnja 2022. i spis predmeta poreznog tijela KLASA: UP/I-471-02/14-01/7.

Stranke nisu imale ikakvih drugih dokaznih prijedloga.

Stranke nisu popisale troškove upravnog spora.

Ocjenom svakoga pojedinog dokaza i svih zajedno, na temelju rezultata cjelokupnog dokaznog postupka, sud ocjenjuje da je tužbeni zahtjev osnovan. Predmet ovoga spora je ocjena zakonitosti rješenja poreznih tijela, koja su donijeta unutar ponovnog postupka nadzora oporezivanja manje obračunatog PDV-a

i poreza na dobit za 2012., a po tužiteljičinom zahtjevu za utvrđenjem zastare prava na utvrđivanje navedenih poreznih obveza, kojeg je ona podnijela 6. srpnja 2021.

Pokazalo se spornim je li nastupila zastara prava na utvrđenje poreznih obveza.

Javnopravna tijela su u poreznom postupku dužna paziti na zastaru po službenoj dužnosti. To pravno shvaćanje izraženo je na sjednici Financijskog, radnog i imovinskopravnog odjela Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, koja je održana 3. i 7. studenog 2014. (zaključak poslovni broj 6 Su-507/2014-2 od 7. studenog 2014. – dostupno na www.upravnisudrh.hr). To znači da su ona dužna voditi računa i o nastupu apsolutne ili relativne zastare u trenutku poduzimanja bilo koje službene radnje, pa i odlučivanja o žalbi protiv poreznog rješenja.

U skladu s prijelaznim odredbama članka 197. stavaka 1. i 2. Općeg poreznog zakona ("Narodne novine", broj 115/16., stupio na snagu 1. siječnja 2017.; u daljnjem tekstu: OPZ/16.), postupci pokrenuti do stupanja na snagu tog zakona prema odredbama Općeg poreznog zakona (Narodne novine, broj 147/08., 18/11., 78/12., 136/12., 73/13., 26/15. i 44/16., u daljnjem tekstu: OPZ/08) dovršit će se prema odredbama toga zakona, kao i postupci za utvrđivanje zastare započeti po zahtjevu poreznog obveznika prema odredbama OPZ-a u kojima je do 1. siječnja 2017. nastupila relativna zastara. Jedino će se postupci u kojima je do 1. siječnja 2017. nastupila apsolutna zastara prema odredbama OPZ-a dovršiti prema odredbama OPZ-

a/16.

Iščitavajući navedene zakonske norme može se zaključiti da je OPZ/16 ukinuo razlikovanje relativne i apsolutne zastare koje je predviđao OPZ te je propisan jedinstveni šestogodišnji zastarni rok. Takva je zakonodavna promjena zahtijevala propisivanje i odgovarajućega prijelaznog režima, koji uzima u obzir činjenicu da je u nekim postupcima pokrenutim prema OPZ-u do dana stupanja na snagu OPZ/16 nastupila relativna ili apsolutna zastara. Shodno tomu prijelazni režim vezano za zastaru uređen je kao iznimka citiranom odredbom članka 197. stavka 2. OPZ/16-a, kojom je iz područja primjene općega prijelaznog režima isključeno upravo pitanje vezano za nastup zastare prema članku 197. stavku 2. OPZ/16.

Tumačenjem sadržaja odredbe članka 197. stavka 2. OPZ/16-a sud smatra da u postupcima utvrđivanja nastupanja zastare porezne obveze, ali i u postupcima utvrđivanja i naplate porezne obveze koji su pokrenuti prema OPZ-u relativna zastara može teći i nastupiti samo do 1. siječnja 2017., kada je stupio na snagu OPZ/16. Naime, nakon toga trenutka relativna zastara ne teče, pa nije moguće ni utvrditi njezino nastupanje nakon 1. siječnja 2017. To znači da će se postupci za utvrđivanje porezne obveze započeti prema OPZ-u, a u kojima do 1. siječnja 2017. nije nastupila relativna zastara, dovršiti prema OPZ/16. Samo oni postupci u kojima je do 1. siječnja 2017. nastupila relativna zastara dovršit će se, u smislu odredbe članka 197. stavka 1.

OPZ/16-a, po ranijem zakonskom propisu, odnosno OPZ/08-u. Može se i zaključiti da će se novi zakon, odnosno OPZ/16 primijeniti i na situaciju u kojoj je do 1. siječnja 2017. nije nastupila apsolutna zastara prema OPZ-u. Pritom, sud smatra da okolnost je li porezni obveznik podnio poseban zahtjev za utvrđenje zastare ili nije, odnosno je li istakao prigovor zastare u postupku koji je pokrenut po službenoj dužnosti radi utvrđivanja porezne obveze ili nije ne može biti razlog za nejednako oporezivanje, a niti ta činjenica može opravdati različite pravne posljedice glede prijelaznoga režima u pogledu zastare osobito u situaciji kada je porezno tijelo i po službenoj dužnosti, bez obzira o radnjama poreznog obveznika, dužno paziti na nastupanje zastare.

Valja zaključiti da je, prema prijelaznoj i završnoj odredbi članka 197. stavka 2. OPZ/16-a, vezano za primjenu materijalnog prava pri ocjeni nastupa zastare utvrđivanja i naplate poreza ključno utvrditi je li u trenutku stupanja na snagu OPZ/16- a, odnosno na dan 1. siječnja 2017. nastupila relativna odnosno apsolutna zastara po pravilima OPZ/08-a.

Izložena pravna shvaćanja zauzeo Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama poslovni broj U-zpz-28/2021 od 25. svibnja 2021. i poslovni broj U-zpz-73/2021-7 od 12. siječnja 2022. (dostupna na: http://www.vsrh.hr).

Polazeći od iznesenih općenitih pravnih stajališta vezano za primjenu materijalnog propisa glede nastupa zastare prava na utvrđenje i naplatu poreznih obveza, a vračajući se na konkretan predmet, valja istaknuti sljedeće.

Nije sporno da do stupanja na snagu OPZ/16-a, odnosno 1. siječnja 2017. nije nastupila ni relativna a ni apsolutna zastara prava na utvrđenje obveza PDV-a i poreza na dobit za 2012. i da stoga u konkretnom predmetu valja primijeniti odredbe OPZ/16- a, a ne OPZ/08.

OPZ/16. uređuje institut porezne zastare ponajprije u člancima 108. i 109. Odredbama navedenih članaka OPZ/16. propisuje samo jedinstvenu zastaru od šest godina od kada je zastara počela teći.

Prema odredbi članka 108. stavka 1. OPZ/16-a pravo i obveze poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze i kamata, pravo i obveza poreznog tijela na naplatu poreza, kamata ni troškova ovrhe te pravo poreznog obveznika na povrat poreza,

kamata i troškova ovrhe zastarijeva za šest godina računajući od dana kada je zastara počela teći.

Zastara prava na utvrđivanje porezne obveze i kamata počinje teći istekom godine u kojoj je nastala porezna obveza, s time da je nastanak porezne obveze propisan posebnim poreznim zakonima (članak 108. stavak 2. OPZ/16-a).

Odredbom članka 108. stavka 6. OPZ/16-a je propisano da ako se radi utvrđenja poreza i kamata ili naplate poreza, kamata i troškova ovrhe vodi postupak pred sudom, za vrijeme trajanja tog postupka zastara ne teče.

Nije sporno da je u konkretnom predmetu zastara prava na utvrđenje poreza na dobit i PDV-a za 2012. počela teći po prvi put istekom godine u kojoj je navedena porezna obveza nastala, odnosno 1. siječnja 2014. i da bi ona nastupila 1. siječnja 2020. u situaciji da nije nastupio zastoj zastare.

Nije sporno ni da je u konkretnoj poreznoj stvari, a povodom tužbe tužiteljice, pokrenut upravni spor 4. travnja 2017. radi ocjene zakonitosti rješenja tuženika KLASA: UP/II-471-02/14-01/242, URBROJ: 513-04/17-2 od 24. siječnja 2017., kojim je odbijena tužiteljičina žalba, a koju je ona izjavila protiv rješenja Porezne uprave, Ureda za velike porezne obveznike, Ispostave za velike porezne obveznike Split KLASA: UP/I-471-02/14-01/7, URBROJ: 513-07-23/14-2 od 31. siječnja 2014. S tim u vezi nije sporno ni da je tim prvostupanjskim rješenjem, u dijelu pod točkom I. izreke, tužiteljici utvrđen manje obračunati porez na dobit za 2012. u iznosu od 1.313.853,76 kuna i PDV za 2012. u iznosu od 18.414,89 kuna. To rješenje je potvrđeno, odnosno odbijena je tužiteljičina žalba rješenjem tuženika KLASA: UP/II-471-02/14-01/242, URBROJ: 513-04/17-2 od 24. siječnja 2017.

Nije sporno ni da je ovaj sud presudom poslovni broj 8 UsIpn-12/2017-25 od 21. siječnja 2019., djelomično poništio rješenje tuženika KLASA: UP/II-471-02/14-01/242, URBROJ: 513-04/17-2 od 24. siječnja 2017. i Porezne uprave, Ureda za velike porezne obveznike, Ispostava za velike porezne obveznike Split KLASA: UP/I-471- 02/14-01/7, URBROJ: 513-07-23/14-2 od 31. siječnja 2014. u dijelu: Ad I.- prihodi od naplaćene tzv. bankarske naknade i Ad III.- obračunatog PDV-a na kupljene osobne automobile, dok je u dijelu Ad II. osporeni troškovi zakupa stana, tužbeni zahtjev odbijen te da je u navedenom poništavajućem djelu predmet po prvi put vraćen na ponovni postupak.

Također nije sporno da je Visoki upravni sud Republike Hrvatske odlukom poslovni broj Usž-2015/2019-3 od 21. travnja 2021., presudom, odbio tužiteljičinu žalbu i potvrdio presudu Upravnog suda u Splitu poslovni broj: 8 UsIpn-12/17-25 od 21. siječnja 2019. u dijelu, kojim je odbijen tužbeni zahtjev, dok je, rješenjem, odbacio tužiteljičinu žalbu protiv poništavajućeg dijela presude, kojim je predmet vraćen na ponovni postupak. Taj viši sud je, u dijelu rješenja, istaknuo da …Žalba tuženika izjavljena protiv prvostupanjske presude je odbačena kao nedopuštena, na temelju članka 72. u svezi s člankom 66.a stavkom 1. ZUS-a, jer je u pobijanom dijelu predmet prvi put vraćen na ponovni postupak, bez obzira što je u presudi u odnosu na taj dio dana pogrešna uputa, ali što nije od utjecaja na ocjenu dopuštenosti tuženikove žalbe…

Međutim, pokazalo se spornim kada je navedeni upravni spor u meritornom dijelu i vezano za utvrđenje obveza poreza na dobit i PDV-a za 2012. pravomoćno završen. Tužiteljica smatra da je on završen u trenutku donošenja prvostupanjske presude (21. siječnja 2019.), a porezno tijelo u trenutku donošenja drugostupanjske odluke (21. travnja 2021.). S tim u vezi se pokazalo se spornim koliko vremena zastara nije tekla, odnosno koliko iznosi vrijeme zastoja zastare zbog vođenja navedenoga sudskog postupka.

Odredbom članka 63. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17 i 110/21, u daljnjem tekstu: ZUS) prvostupanjska presuda postaje pravomoćna protekom roka za žalbu, ako žalba nije podnesena, odnosno danom donošenja, ako žalba nije dopuštena.

Člankom 66.a stavkom 1. ZUS-a propisano je da žalba nije dopuštena protiv presude kojom je pojedinačna odluka javnopravnog tijela poništena ili oglašena ništavom i predmet prvi put vraćen na ponovni postupak, kao ni protiv presude kojom je sud naložio donošenje pojedinačne odluke koja nije donesena u propisanom roku.

Prema odredbi članka 81. stavka 1. ZUS-a izvršenje presude dužan je osigurati tuženik, odnosno tijelo nadležno za izvršenje, dok prema stavku 2. toga članka u izvršenju presude tuženik odnosno tijelo nadležno za izvršenje obvezno je postupiti sukladno izreci presude, najkasnije u roku od 60 dana od dostave pravomoćne presude, pri čemu je vezan pravnim shvaćanjem i primjedbama suda.

Sud, ponajprije, smatra da pravomoćnost presude označava da je postupak rješavanja određenog upravnog spora završen te da se presuda donesena u sporu više ne može osporavati žalbom kao redovitim pravnim lijekom. Time je predmet spora definitivno riješen, što je osnovna pretpostavka pravne sigurnosti. Pravomoćnost se, kao procesni institut, u biti svodi na nedopustivost odlučivanja o jednoj stvari koja je riješena i na neizmjenjivost odluke donesene u toj stvari. Riječ je o definitivno presuđenoj stvari i zbog toga takva presuda u upravnom sporu pravno obvezuje sve pravne subjekte na koje ima učinak, tužitelja, tuženika i zainteresiranu osobu.

Polazeći od iznesenih općenitih pravnih shvaćanja vezano za nastupanje pravomoćnosti, a gramatičkim i smislenim (ciljnim) tumačenjem odredbi članka 63. stavka 1. i 66.a stavka 1. ZUS-a i dovodeći ih u vezi s citiranim normama članka 81. stavka 1. i 2. ZUS-a, po pravnom shvaćanju suda, presuda u upravnom sporu postaje pravomoćna danom donošenja ako žalba nije dopuštena. Dakle, u tom trenutku, unatoč eventualno pogrešnoj uputi o pravnom lijeku, smatra se da je upravni spor definitivno završen i presuda, kojom je poništena odluka javnopravnog tijela i predmet po prvi put vraćen na ponovni postupak, proizvodi pravne učinke te obvezuje sve stranke u sporu pa i tuženika a po njezinom primitku. Nakon što ju zaprimi i u roku 60 dana od tada tuženik je dužan, u skladu s odredbama članka 81. ZUS-a, osigurati izvršenje pravomoćne presude upravnog suda, s time da je on vezan pravnim shvaćanjima i primjedbama suda.

Izložena pravna shvaćanja ovoga suda vezano za nastupanje pravomoćnosti presude u upravnom sporu su u suglasju i s pravnim shvaćanjem Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, koje je taj sud zauzeo u rješenju poslovni broj Usž- 2015/2019-3 od 21. travnja 2021.

Sud smatra i da bi, iako ZUS ne uređuje posebna pravila o potvrdi (klauzuli) o pravomoćnosti sudske odluke, o njezinom pravnom značaju i pravnim sredstvima protiv te potvrde, tu pravnu prazninu zakonske regulacije upravnog spora trebalo popuniti analognom primjenom pravila koja vrijede za potvrdu o ovršnosti. S tim u vezi sud smatra da bi potvrdu o pravomoćnosti sudske odluke, koju, u pravilu, izdaje prvostupanjski sud, a koja je nepravilna ili nezakonita, bio ovlašten rješenjem ukinuti taj isti sud po prijedlogu stranke ili po službenoj dužnosti.

S prethodnim u vezi, po pravnom shvaćanju suda, eventualno nepravilno ili nezakonito izdana potvrda o pravomoćnosti ili nezakonito izdana uputa o redovnom pravnom lijeku nije bitno i to ne utječe na (trenutak) nastupanja pravomoćnosti presude u upravnom sporu, ali i ni na obvezu tuženika u tom sporu da osigura pravovremeno izvršenje presude upravnog suda u roku koji je propisan člankom 81. ZUS-a u konkretnoj upravnoj stvari. Naime, u skladu s recentnom praksom Ustavnog suda Republike Hrvatske iz odluka poslovni broj U-III-4673/2008 od 20. svibnja 2009. i U- III-5472/2012 od 4. travnja 2013., greške ili propusti državnih tijela trebala bi snositi država, a propusti se ne smiju ispravljati na štetu stranke. Valja skrenuti pozornost tuženiku da je pravno shvaćanje da pogreške ili propusti nadležnih tijela ne smiju ići na štetu građana Ustavni sud Republike Hrvatske zauzeo i odluci poslovni broje U-III- 4673/2008 od 20. svibnja 2009., a koja je utemeljena na odluci Europskog suda za ljudska prava u predmetu Gashi protiv Hrvatske (presuda od 13. prosinca 2007., zahtjev broj 32457/05).

Polazeći od iznesenoga sud ocjenjuje da je u konkretnoj poreznoj stvari zastoj zastare prava na utvrđenje konkretnih obveza trajao od 4. travnja 2017., kada je pokrenut upravni spor poslovni broj UsIpn-12/2017 do 21. siječnja 2019., kada je (pravomoćno i) definitivno riješen konkretni upravni spor samo u poništavajućem dijelu, u kojem je predmet po prvi put vraćen na ponovni postupak. Može se zaključiti da zastara nije tekla, odnosno da je došlo do zastoja zastare prava na utvrđenje poreznih obveza koje je sud ocijenio da nisu zakonite u trajanju od 1 (jedne) godine, 9 (devet) mjeseci i 17 (sedamnaest) dana.

Može se zaključiti da je od početka trajanja zastarnog roka do pokretanja upravnog spora proteklo 3 (tri) godine, 3 (tri) mjeseca i 3 (tri) dana, a da je od završetka upravnog spora, odnosno od 21. siječnja 2019. do donošenja osporenoga drugostupanjskog rješenja, kada je konačno utvrđena porezna obveza, a koje je bilo predmet ocjene zakonitosti u konkretnom sporu (29. studenoga 2021.) proteklo 2 (dvije) godine, 10 (deset) mjeseci i 8 (osam) dana te da je nakon završetka upravnog spora u poništavajućem dijelu zastarni rok nastavio teći 22. siječnja 2019.

U izloženom sud smatra da je u konkretnom predmetu u trenutku donošenja osporenoga drugostupanjskog rješenja (na 29. studenoga 2021.) protekao jedinstveni zastarni šestogodišnji rok prava poreznog tijela na utvrđenje obveze poreza na dobit i PDV-a za 2012. u dijelu u kojem je upravni sud presudom poslovni broj UsIpn-12/2017- 40 od 21. siječnja 2019., danom njezina donošenja, (pravomoćno) poništio porezna rješenja i predmet po prvi put vratio na ponovni postupak u smislu odredbi članka 108. stavka 1. i 6. OPZ/16-a.

Sud mora primijetiti da se način na koji je tuženik protumačio i primijenio relevantne norme može smatrati u cijelosti arbitrarnim, budući da za svoje tumačenje i ocjene vezano za nastup zastare prava na utvrđenje poreznih obveza nije dao razloge rješavanja upravne stvari koji bi imali logično i racionalno utemeljenje u mjerodavnom materijalnom propisu.

Osim toga, iz obrazloženja osporene odluke razvidno je da tuženik nije ocijenio (ne)osnovanost žalbenih navoda, koji su gotovo isti onim tužbenim. Naime, pravilno i potpuno obrazloženje po prirodi stvari neophodna je pretpostavka ostvarenja ustavnog prava stranke na žalbu, ali i prava na sudsku zaštitu odnosno ocjenu zakonitosti upravnog akta u upravnom sporu.

Stoga, a budući da ona nije zakonita, valjalo je, na temelju odredbe članka 58. stavka 1. u vezi s člankom 31. stavkom 1. ZUS-a, odlučujući u granicama tužbenog zahtjeva, poništiti rješenje tuženika i predmet vratiti na ponovni postupak, odnosno presuditi kao u izreci.

U ponovnom postupku tuženik je dužan, nakon što ukloni uočene nedostatke i procesne povrede, pravilnom primjenom materijalnog propisa, odlučiti o (ne)osnovanosti tužiteljeve žalbe vezano za njezin zahtjev za utvrđenjem zastare prava na utvrđivanje poreznih obveza pridržavajući se pravnih shvaćanja i primjedaba suda u skladu s člankom 81. stavkom 2. ZUS-a.

U Splitu 18. srpnja 2022.

S U D A C

Silvio Čović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nije dopuštena žalba na temelju odredbe članka 66.a stavka 1. ZUS-a.

DNA:

- tužiteljici „I. B.“ . S., T. .,

- tuženiku Ministarstvu financija, Samostalnom sektoru za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Frankopanska 1, a spis predmeta poreznog tijela KLASA: UP/I-471-02/14-01/7 vratiti po pravomoćnosti ove presude,

- u spis.