2 UsI-164/2022-12
REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U SPLITU
Split, Put Supavla 1
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Splitu, po sucu toga suda Silviu Čoviću, sucu pojedincu, te Nataši Rogošić, zapisničarki, u upravnom sporu tužitelja "N." . (OIB: .), sa sjedištem u Z., B. V., zastupanog po direktoru
Ž. Ž., a on po opunomoćeniku A. I., odvjetniku u R., U.
., protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Frankopanska 1, radi povrata poreza, nakon neposredne i javne rasprave zaključene 8. srpnja 2022. u prisutnosti zamjenice opunomoćenika tužitelja i odsutnosti uredno pozvanog tuženika, 18. srpnja 2022.,
p r e s u d i o j e
1. Poništava se rješenje tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak KLASA: UP/II- 410-19/19-01/49, URBROJ: 513-04-21-2 od 22. listopada 2021. i točka 2. izreke rješenja Porezne uprave, Područnog ureda Zadar, Ispostave Zadar KLASA: UP/I-416-02/215-04/186, URBROJ: 513-07-13-01/19-11 od 11. rujna 2019. samo u dijelu pod točkom 2. izreke, kojim je odlučeno da se povrat poreza iz točke 1. izreke toga rješenja u iznosu od 259.022,22 kune neće izvršiti jer žalitelj (tužitelj) ima dospjelih a neplaćenih obveza poreza, doprinosa i drugih javnih davanja te predmet u tom dijelu vraća na ponovni postupak.
2. Dužan je tuženik, u roku 15 dana od dana primitka pravomoćne ove odluke, nadoknaditi tužitelju troškove upravnog spora u iznosu od 6.250,00 kuna
Obrazloženje
Tužitelj je pravovremeno 18. siječnja 2022. podnio tužbu, kojom je osporio zakonitost rješenja tuženika KLASA: UP/II-410-19/19-01/49, URBROJ: 513-04-21-2 od 22. listopada 2021. i točke 2. izreke prvostupanjskog rješenja Porezne uprave,
Područnog ureda Zadar, Ispostave Z. KLASA: UP/I-416-02/2015-04/186,
URBROJ: 513-07-13-01/19-11 od 11. rujna 2019. zbog svih zakonskih razloga, bitne povrede postupka, pogrešne primijene materijalnog propisa te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Tvrdi da mu je točkom 1. izreke prvostupanjskog rješenja odlučeno da se odobrava povrat PDV-a uplaćenog bez pravne osnove u iznosu od 355.218,87 kuna i pripadajućih kamata u iznosu od 218.460,72 kune, a točkom 2. izreke, odlučeno da se povrat poreza iz točke 1. izreke u iznosu od 314.657,37 kuna izvršiti na njegov žiro račun, a povrat iznosa od 259.022,22 kune neće izvršiti jer da on ima dospjelih a neplaćenih obveza poreza, doprinosa i drugih javnih davanja. Istaknuo je da su ranija porezna rješenja u istoj upravnoj stvari poništena s primjedbom ovoga suda iz pravomoćne presude broj UsIpor-54/19-8 od 20. svibnja 2019. da nije jasno utvrđeno je li on ima dospjelog neplaćenog duga, koliki je iznos toga duga i je li u međuvremenu porezni dug zastario zbog proteka zastarnih rokova, da porezna tijela u ponovnom postupku nisu postupila po primjedbama i uputi upravnog suda, da u trenutku podnošenja zahtjeva za povratom nije imao ikakvih dospjelih i neplaćenih obveza, da prava iz porezno-dužničkog odnosa prestaju zastarom, da je u konkretnom predmetu nastupila apsolutna zastara i da je o tomu porezno tijelo bilo dužno paziti po službenoj dužnosti ali i prema uputi upravnog suda u ponovnom postupku te da je riječ o poreznom dugu koji se odnosi na razdoblje od 2009. do 2011. koje je zastarjelo. Stoga je zatražio poništiti rješenje tuženika i prvostupanjskog tijela u pobijanom dijelu pod točkom 2. izreke.
Tuženik je odgovorio na tužbu, predloživši, bez rasprave, odbiti tužbeni zahtjev zbog razloga navedenih u osporenom rješenju. Njime je odbijena tužiteljeva žalba, koju je on izjavio protiv točke 2. izreke rješenja Porezne uprave, Područnog ureda Zadar, Ispostave Z. KLASA: UP/I-416-02/215-04/186, URBROJ: 513-07-13-01/19-11 od
11. rujna 2019., a kojim je, točkom 1. izreke, odobren zahtjev za povrat poreza na dodanu vrijednost plaćenog bez pravne osnove u ukupnom iznosu od 355.218,87 kuna i pripadajućih kamata u iznosu od 218.460,72 kune, a točkom 2. izreke, odlučeno da se povrat poreza iz točke 1. izreke u iznosu od 314.657,37 kuna izvršiti na žiro račun žalitelja, a povrat iznosa od 259.022,22 kune neće izvršiti jer žalitelj (tužitelj) ima dospjelih a neplaćenih obveza poreza, doprinosa i drugih javnih davanja.
U dokaznom postupku čitan je spis predmeta poreznog tijela KLASA: UP/I-416- 02/215-04/186.
Stranke nisu imale ikakvih drugih dokaznih prijedloga.
Tužitelj je popisao troškove upravnog spora, dok tuženik to nije učinio do zaključenja rasprave.
Tužbeni zahtjev je osnovan.
Predmet ovoga spora je ocjena zakonitosti odluka koje su donijete u ponovnom postupku pokrenutom po zahtjevu tužitelja za povratom poreza koji je uplatio bez pravne osnove u dijelu za iznos od 259.022,22 kuna, a kojeg je on podnio 26. svibnja 2015., a nakon što je ovaj sud (pravomoćnom) presudom poslovni broj UsIpor- 54/2019-8 od 20. svibnja 2019. poništio ranija rješenja i predmet vratio na ponovni postupak.
Nije sporno da je tužitelju rješenjem Porezne uprave, Područnog ureda Zadar KLASA: UP/I-471-02/10-01/187, URBROJ: 513-07-13-10-7 od 20. svibnja 2011. utvrđena porezna obveza za razdoblje od 1. siječnja 2007. do 31. srpnja 2010. po osnovu poreza na dodanu vrijednost, poreza na dobit, obveznih doprinosa, poreza na dohodak od nesamostalnog rada s kamatama te da je isti područni porezni ured 14. prosinca 2012. donio rješenje o ovrsi KLASA: UP/I-415-02/2012-01/1017, URBROJ: 513-007-13-06/2012-01, a koje je 2. ožujka 2015. presudom ovoga suda broj 5 Usl- 2305/12-14 od 2. ožujka 2015. i predmet vraćen na ponovni postupak. Nije sporno ni da je tuženik, postupajući po uputi upravnog suda, rješenjem od 24. travnja 2015. poništio rješenje Porezne uprave, Područnog ureda Zadar od 20.
svibnja 2011. i predmet vratio tom tijelu na ponovni postupak s uputom da ono u ponovnom postupku donese novo rješenje sukladno pravnom shvaćanju Suda. Nije sporno niti da je tužitelj podnio žalbu protiv rješenja o ovrsi od 14. prosinca 2012. i da je povodom nje tuženik poništio rješenja o ovrsi i predmeta vratio na ponovni postupak. Pokazalo se spornim je li u trenutku podnošenja zahtjeva za povratom poreza koji je uplaćen bez pravne osnove tužitelj imao dospjelih i neplaćenih poreznih obveza i jesu li bili ispunjeni uvjeti da se ne izvrši povrat neosnovano plaćenog poreza.
Člankom 113. stavkom. 5. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“, broj: 147/08, 18/11, 78/12 i 136/12, 73/13 i 26/15, u daljnjem tekstu: OPZ) je propisano da povrat preplaćenog poreza i poreza plaćenog bez pravne osnove zajedno s kamatama porezno tijelo je dužno vratiti osobi koja ga je platila, odnosno osobi kojoj je pravo na povrat poreza ustupljeno neće izvršiti ako je porezno tijelo prethodno utvrdilo da porezni obveznik ima dospjelih, a neplaćenih poreza koje naplaćuje porezno tijelo. Iznimno, povrat iz stavka 5. toga članka se neće izvršiti ako je porezno tijelo prethodno utvrdilo da porezni obveznik ima dospjelih, a neplaćenih poreza koje naplaćuje porezno tijelo (članak 113. stavak 6. OPZ-a).
Uzimajući u obzir izloženo nesporno činjenično stanje i sadržaj obrazloženja odluka u ponovnom postupku, može se zaključiti da porezna tijela u ponovnom postupku nisu postupila po uputi i primjedbama upravnog suda iz pravomoćne presude a kojima su vezani prema članku 81. stavku 2. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17 i 110/21, u daljnjem tekstu: ZUS). Konkretno ona nisu utvrdila je li nastupila apsolutna zastara dugovanja s osnova poreza i drugih javnih davanja u ukupnom iznosu od 259.022,22 kuna, jesu li prava i obveze iz porezno-dužničkog odnosa prestala i je li, s tim u vezi, tužitelj imao dospjelih a neplaćenih potraživanja na 26. svibnja 2015. i u kojoj visini.
U izloženom osporena rješenja ne sadrže dostatne i obrazložene razloge rješavanja uprave stvari koji imaju uporište u činjenicama utvrđenim tijekom postupka te logično i racionalno utemeljenje u mjerodavnom materijalnom propisu. Osim toga rješenje tuženika ne sadrži ni razloge vezano za ocjenu žalbenih navoda, pa je i zbog toga ono manjkavo.
Stoga, a budući da ona nisu zakonita, valjalo je, na temelju odredbe članka 58. stavka 1., u vezi s člankom 31. stavkom 1. ZUS-a, odlučujući u granicama tužbenog zahtjeva, poništiti rješenje tuženika i prvostupanjskog poreznog tijela u osporenom dijelu te predmet u tom dijelu vratiti na ponovni postupak, odnosno presuditi kao pod točkom 1. izreke.
U ponovnom postupku prvostupanjsko tijelo je dužno, nakon što ukloni uočene nedostatke i procesne povrede te pravilno i potpuno utvrdi činjenično stanje, pravilnom primjenom materijalnog propisa, odlučiti o (ne)izvršenju tužiteljeva zahtjeva za povratom poreza u osporenom dijelu pridržavajući se pravnih shvaćanja i primjedaba suda u skladu s člankom 81. stavkom 2. ZUS-a.
Odluka o troškovima upravnog spora, koja je sadržana u točki 2. izreke, utemeljena je na odredbama članka 79. ZUS-a i Tbr. 23. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15) te pravnim shvaćanjima koje je zauzeo Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj U-III-2086/2018 od 9. travnja 2019. („Narodne novine“, broj: 49/19). Sud je tom odlukom derogirao zaključak sa sjednice sudaca Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj 6 Su-85/2018-3 od 12. veljače 2018., smatrajući da je on suprotan stajalištu iz odluke toga suda poslovni broj U-I-2753/2012 (prema kojem postupak ne može biti pravičan ako se ne osigura da stranka koja spor izgubi plati protivnoj stranci troškove postupka koji su, u biti, izazvani nezakonitim aktom ili postupanjem države ili javnopravnih tijela) te da se njime na ustavnopravno neprihvatljiv način interpretira jasnu odredbu zakona na štetu prava pojedinaca.
S obzirom na to da se, pri odlučivanju o zahtjevu stranke na naknadu troškova, vrijednost predmeta upravnog spora smatra neprocjenjivom, a uzimajući u obzir uspjeh stranaka u sporu, unutar granica zahtjeva, tužitelju, koji je bio zastupan po odvjetniku, valjalo je priznati za sastavljanje tužbe i zastupanje na jednom ročištu (8. srpnja 2022.) po 250 bodova, odnosno ukupno 500 bodova, što pomnoženo s vrijednošću boda od 10,00 kuna iznosi 5.000,00 kuna, a što uvećano za iznos PDV-a od 25% iznosi ukupno 6.250,00, koliko je i zatraženo. Taj trošak je u obvezi platiti tuženik koji nije uspio u sporu i koji ga je svojim nezakonitim postupanjem uzrokovao.
U Splitu 18. srpnja 2022.
S U D A C
Silvio Čović
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana primitka njezina pisanog otpravka, koja se podnosi pisano ovom sudu u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu za Visoki upravni sud Republike Hrvatske, s time da ona odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. stavak 1. i 5., članak 66.a stavak 1. i članak 67. stavak 1. i 2. u vezi s člankom 79. stavkom 7. ZUS-a).
DNA:
- opunomoćeniku tužitelja A. I., odvjetniku u R., U.,
- tuženiku Ministarstvu financija, Samostalnom sektoru za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Frankopanska 1, a spis poreznog tijela KLASA: UP/I-416-02/2015-04/186 vratiti po pravomoćnosti presude,
- u spis.
