Poslovni broj Gž R-185/2022-3



Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Svjetlane Pražić, predsjednice vijeća, Filke Pejković članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Dubravke Butković Brljačić članice vijeća u pravnoj stvari tužitelja D. K. iz N., OIB: ..., zastupanog po punomoćnici G. K. M., odvjetnici iz Z., protiv tužene RH. - Ministarstvo, OIB: ..., zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Z., Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, rješavajući žalbe stranaka izjavljene protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-2485/2012-160 od 10. prosinca 2021., u sjednici vijeća održanoj 18. srpnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbijaju se kao neosnovane žalbe stranaka te se potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-2485/2012 od 10. prosinca 2021. u točkama I, III, IV, V, VI, VII i VIII izreke.

II. Odbijaju se kao neosnovani zahtjevi stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točkama I, IV i III izreke djelomično je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja te naloženo tuženoj da tužitelju isplati iznos od 141.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 12. prosinca 2011. pa do isplate te je u točki IV izreke naloženo tuženoj da tužitelju isplaćuje mjesečne iznose na ime izgubljene zarade navedene u toj izreci presude kao i da isplaćuje od rujna 2020. razliku između plaće i invalidske mirovine do stjecanja uvjeta za starosnu mirovinu u iznosu od 3.000,00 kn mjesečno. Preostali dio tužbenog zahtjeva tužitelja u točki II, III i V izreke je odbijen kao neosnovan dok u točkama VI, VII i VIII izreke odlučeno je troškovima parničnog postupka na način da je u točki VI izreke naloženo tuženiku da tužitelju nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 141.892,50 kn, u točki VII izreke odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka iznad dosuđenog iznosa, u točki VI izreke, te je u točki VIII odbijen zahtjev tužene za naknadu troškova parničnog postupka.

2. Protiv citirane presude u odnosu na točke V i VII izreke žalbu podnosi tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. t. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 80/22 dalje ZPP) navodeći da sud prvog stupnja ne navodi razloge zbog čega odbija djelomično tužbeni zahtjev tužitelja. Stoga da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno kada je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu imovinske štete s osnova razlike plaće i invalidske imovine do stjecanja uvjeta za starosnu mirovina i to s osnova da bi tužitelj nastavio raditi u činu nadnarednika kao i naknadu imovinske štete zbog izgubljene zarade s osnova nemogućnosti sudjelovanja još u dvije misije da do štetnog događaja nije došlo, te da za buduću rentu nije bilo zakonskih pretpostavki za umanjenje za 20%.

Smatra da je sud prvog stupnja trebao uzeti u obzir da je tužitelj imao prvi dočasnički čin skupnika 2004. i drugi dočasnički čin desetnika 2006., dakle samo u roku od dvije godine, što nije uobičajeno i da takvo napredovanje dobivaju vojnici sa izvrsnim ocjenama, pa da stoga obrazloženje suda prvog stupnja nije sukladno Pravilniku o sudjelovanju pripadnika OS RH u mirovinskim misijama. Isto tako da izgubljenu zaradu koja se sastoji u razlici mirovine i potencijalne plaće nije trebalo umanjiti za 20%.

3. Protiv citirane presude žalbu podnosi i tuženik u odnosu na točke I, IV, VI i VIII izreke zbog žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. t. 1. i 3. ZPP-a smatrajući da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo po pitanju utvrđenja obaveze odgovornosti za štetu jer da su zaključci suda u suprotnosti sa izvedenim dokazima jer da sud prvog stupnja nije uzeo u obzir činjenicu da tužitelj nije mogao zamijetiti iskope koji su se tamo očito nalazili duže vremena i da je objektivno neshvatljivo da nitko od djelatnika koji su se svakodnevno kretali spornim putem nisu obavijestili nadređene da iskopi nisu bili propisno označeni i zaštićeni te da tužitelj nije primijenio dužnu pažnju kada se kretao po noći i to bez svjetiljke koju je imao na raspolaganju. Stoga smatra da i najmanji stupanj nepažnje predstavlja doprinos tužitelja u nastanku štetnog događaja, pa da stoga postoje razlozi za oslobođenje tuženika od odgovornosti u smislu čl. 1067. st. 2. i 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15; dalje ZOO). Isto tako smatra da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo po pitanju kumulacije isplaćene naknade štete temeljem police kolektivnog osiguranja djelatnih vojnih osoba, jer da se primjenjuju isključivo odredbe Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske ("Narodne novine" 73/2013, 75/2015, 50/2016, 30/2018, 125/2019-dalje ZSOSRH) te da je odredbom čl. 193. st. 4. i 5. istog zakona propisano da za štete počinjene u vezi s obavljanjem službe Republika Hrvatska odgovara po općim propisima naknade štete, dakle ne po Zakonu o radu, ali iznimno od odredbi st. 4. i 5. navedenog članka oštećeniku pripadniku OS RH ne pripada pravo na naknadu štete, ako ostvaruje pravo na kolektivno osiguranje iz čl. 126. istog zakona. Poziva se na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Revr-230/05 u kojoj se navodi da kada se radi o osiguranju od posljedica nesretnog slučaja koje je ugovoreno kao osiguranje od odgovornosti nema oštećenik pravo kumuliranja odštetnog zahtjeva prema trećoj odgovornoj osobi neovisno od njegovog prava na osiguranu svotu. Smatra da je nastupila i zastara neimovinske štete i da utvrđivanje visine izgubljene zarade sukladno eventualnom napredovanju u službi, kao i sudjelovanju još barem u dvije misije se obavlja sukladno utvrđenoj kadrovskoj politici u OS . te da promaknuće časnika u viši čin nije subjektivno pravo pripadnika oružanih snaga pri čemu obnašanje određene dužnosti nije uvjetovano obvezom i dodjelom, odnosno promaknućem. Predloženo je da se presuda ukine i predmet vrati istom sudu na ponovan postupak ili preinači sukladno žalbenim navodima.

4. Odgovori na žalbu nisu podneseni.

5. Žalbe nisu osnovane.

6. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da postoje razlozi koji bi ga ekskulpirali od odgovornosti za štetu jer iz dokaznog postupka kako to sud prvog stupnja pravilno utvrđuje tužitelj je bio na dan štetnog događaja djelatnik OS RH i bio je upućen u mirovnu misiju u A. temeljem Ugovora o međusobnim pravima i obvezama za vrijeme sudjelovanju u sustavu međunarodnih snaga za sigurnost, pomoć ISAF i da je u toj misiji sudjelovao na dužnosti kao zapovjednik desetine Druge streljačke desetine u činu desetnika. Utvrđeno je pravilno da je do ozljeđivanja tužitelja došlo prilikom obavljanja redovne radne operacije koju je tužitelj kao djelatnik oružanih snaga obavljao jer je krenuo u obilazak zaduženog područja te je unutar samog kampa bilo na snazi zamračenje što znači da se trebala koristiti minimalna svjetlost te da je u jednom trenutku pao u neoznačeni iskop dužine 4 metra, širine 2 metra te dubine 2 metra, te se teško tjelesno ozlijedio. Navedeni iskaz tužitelja u tom pravcu potvrdio je saslušani svjedok P. F. koji je istakao da se je iskop nalazio neko vrijeme, a da je uvijek bio pokriven daskama i da u kritično vrijeme štetnog događaja nije bio ponovno pokriven.

7. Stoga je pravilno utvrđenje suda prvog stupnja da ne postoji krivnja tužitelja za nastanak štetnog događaja niti njegova suodgovornost jer da niti iz jednog provedenog dokaza ne proizlazi da tužitelj nije uključio svu dužnu pažnju prilikom obavljanja svojih redovnih radnih zadataka. Stoga sud prvog stupnja pravilno utvrđuje da sukladno čl. 102. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 142/03, 30/04, 137/04, 68/05, 149/09, 61/11, 82/12, 73/13, 93/14, 127/17, 98/19 – dalje ZR) za štetu koju pretrpi radnik odgovara poslodavac po općim propisima obveznog prava, a koje odredbe su identične odredbi čl. 193. st. 4. i 6. ZSOSRH na koje se poziva tuženik, stoga je pravilno utvrđeno da ne postoji oslobođenje od odgovornosti tuženika iz čl. 1067. st. 2. i 3. ZOO-a.

8. Pravilno se sud prvog stupnja poziva na odredbu čl. 1067. ZOO-a navodeći da imatelj opasne stvari se može osloboditi odgovornosti ako dokaže da šteta potječe od nekog uzroka koji se nalazio izvan stvari, a čije djelovanje se nije moglo predvidjeti, izbjeći niti otkloniti, kao i da je šteta nastala isključivom radnjom oštećenika ili treće osobe koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći jer otvoreni iskop u noćnim uvjetima bez oznaka, osvjetljenja i pokrivenim daskama predstavlja opasnu stvar za koju odgovara tuženik koji nije iskop osigurao na način da bude siguran za nesmetano kretanje tužitelja i drugih osoba. Nadalje sud prvog stupnja pravilno utvrđuje da ne postoji osnov za isključenje kumulacije dosuđene imovinske štete u postupku suda prvog stupnja pod poslovnim brojem Pn-367/2010 sa štetom iz ovog postupka jer da je člankom 9. Ugovora o međusobnim pravima i obavezama od 2. siječnja 2007. tužitelj osiguran za slučaj nesretnog slučaja na temelju police koja je zaključena sa C. O. . Stoga da se iz tog ugovora radi o osiguranju od posljedica nesretnog slučaja za vrijeme sudjelovanja u misiji, dok da se ovdje radi o naknadi štete po osnovi odgovornosti poslodavca tj. tuženika zbog pretrpljene ozljede na radu. Stoga sud prvog stupnja pravilno utvrđuje da se radi o dva samostalna i međusobno odvojena pravna osnova koja se procjenjuju po dvije različite osnove jer da je predmet zahtjeva izvanugovorni obveznopravni odnos prema kojem jedna strana dužna naknaditi štetu dok je ugovor o osiguranju ugovorni odnos prema kojemu se osiguratelj obvezuje ugovaratelju osiguranja isplatiti određeni iznos ako nastane osigurani slučaj. Naime iz stanja spisa i to službene bilješke na listu 322 spisa proizlazi da je tužitelju isplaćena naknada u postupku Pn-367/10 koji se vodio protiv C. O. po polici osiguranja osoba od posljedica nesretnog slučaja broj 020621010019 kojom je ugovorena svota od 600.000,00 kn za 100% invaliditeta, Dakle radi se o slučaju iz čl. 972. ZOO-a jer je poslodavac prilikom osiguranja radnika-djelatnih vojnih osoba ugovorio osiguranje od posljedica nesretnog slučaja kada se kumulira osigurnina i naknada štete, jer nije ugovoreno osiguranje od odgovornosti kada kumulacija nije dozvoljena.

Također nisu osnovani žalbeni navodi da je tužitelju dosuđena previsoka imovinska šteta te da saslušani vještaci nisu otklonili prigovore jer je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da su vještaci odgovorili na sve prigovore tuženika te da je dosuđena pravična neimovinska šteta sukladno čl. 19. st. 2. u vezi čl. 1046. ZOO-a jer je utvrđeno da težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju da se dosudi pravična novčana naknada sukladno čl. 1100. st. 1. ZOO-a i to za pretrpljene fizičke bolove 6.000,00 kn, za pretrpljeni stran 20.000,00 kn, za pretrpljene duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti 75.000,00 kn, za pretrpljene duševne bolove zbog naruženosti srednjeg stupnja 40.000,00 kn, odnosno ukupno 141.000,00 kn. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je nastupila zastara jer je sud prvog stupnja pravilno iz nalaza vještaka utvrdio da je liječenje završilo 17. prosinca 2008. kada je stanje tužitelja postalo stabilno, da je odštetni zahtjev podnesen 9. prosinca 2011., a za naruženje 12. prosinca 2011. slijedom čega da nije protekao rok od tri godine, kao niti objektivni rok za naknadu štete od pet godina, s obzirom da se štetni događaj dogodio 13. ožujka 2007. Isto tako sud prvog stupnja je pravilno utvrdio da tužitelj ima pravo i da mu se dosudi izgubljena zarada i isplati renta koja se temelji na razlici između invalidske mirovine i plaće koju bi tužitelj primao da i dalje radi, a sve do stjecanja prava na starosnu mirovinu. Pravilno je utvrđeno da je kod tužitelja nastalo smanjenje profesionalne sposobnosti i to 80% zbog ozljede na radu i 20% zbog bolesti te je utvrđena profesionalna nesposobnost za rad uz kontraindikacije obavljanja poslova djelatne vojne osobe kao zaštitara, profesionalnog vozača C i E kategorije, da je tužitelju priznata invalidska mirovina 1. srpnja 2014. Sud prvog stupnja je pravilno utvrdio da kod tužitelja postoji profesionalna nesposobnost za rad te da tuženik nije ponudio sklapanje novog ugovora o radu za poslove za koje je on sposoban pa da je razlog umirovljenja tužitelja 80% ozljeda na radu te dosuđuje mu od izračunate razlike navedeni iznos na način kako je to odlučeno u točki IV. izreke. Stoga nisu osnovani žalbeni navodi tužitelja da mu je trebalo dosuditi cjelokupnu razliku, a ne samo 80% jer je utvrđeno da postoji uzročno-posljedična veza sa umirovljenjem u odnosu na profesionalnu nesposobnost za rad u omjeru od 80%. Nisu osnovani žalbeni navodi tužitelja kojima tvrdi da iz dokaznog postupka proizlazi da bi on po redovnom tijelu stvari u budućnosti stekao čin nadnarednika te da bi mu plaća bila veća od one koju je primao u trenutku štetnog događaja jer je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da se odabir kandidata za upućivanje u operacije i druge aktivnosti u inozemstvu provode temeljem posebnih kriterija pa da se ne može sa sigurnošću utvrditi da bi tužitelj sa odmakom od dvije, odnosno četiri godine od prvog upućivanja i dalje udovoljavao propisanim kriterijima za napredovanje i bio u drugim misijama. Stoga je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da bi tužitelj da nije bilo štetnog događaja nastavio sa radom u činu desetnika sve do starosne mirovine da do štetnog događaja nije došlo i da mu stoga pripada naknada štete zbog izgubljene zarade kao razlike između invalidske mirovine i plaće koju bi ostvarivao da je nastavio raditi te je u tom pravcu prihvaćen u cijelosti nalaz i mišljenje financijskog vještaka o izgubljenoj zaradi. Pravilno je sud prvog stupnja sukladno odredbi čl. 1095. st. 2. ZOO-a utvrdio da bi bio primjeren iznos novčane rente od rujna 2002. do stjecanja uvjeta za starosnu mirovinu u iznosu od 3.000,00 kn. I odluka o troškovima parničnog postupka utemeljena je na pravilnoj primjeni odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a.

9. Ispitujući po službenoj dužnosti da li je sud prvog stupnja počinio neku od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 365. st. 2. ZPP-a utvrđeno je da nije počinjena niti jedna bitna povreda koja bi utjecaja na zakonitost donesene odluke.

10. Slijedom obrazloženog žalbe stranaka kao neosnovane je trebalo odbiti i presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu potvrditi pa je stoga primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u točki I. izreke ove presude, Budući da stranke nisu uspjele u žalbenom postupku sukladno odredbi čl. 166. st. 1. ZPP-a nisu im dosuđeni troškovi žalbenog postupka.

11. Presuda suda prvog stupnja u nepobijanom dijelu točke II. izreke ostaje neizmijenjena.

U Rijeci 18. srpnja 2022.

Predsjednica vijeća

Svjetlana Pražić, v.r.