Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 13 Gž-1032/2021-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sutkinji toga suda Sabini Dugonjić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice K. L. B. iz Z., OIB: …, zastupane po punomoćnici M. G., odvjetnici u Z., protiv tuženika N. p. h. b. d.d., OIB …, Z. (ranije S. d.d. OIB …, Z.), zastupane po punomoćniku R. Ž., odvjetniku iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-11240/19-15 od 25. siječnja 2021., ispravljene rješenjem istog suda posl. br. P-11240/19-20 od 28. siječnja 2021., dana 18. srpnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-11240/19-15 od 25. siječnja 2021., ispravljena rješenjem istog suda posl. br. P-11240/19-20 od 28. siječnja 2021. u pobijanom dijelu pod točkom I., III., i IV. u dijelu u kojem nije prihvaćen zahtjev tuženika za naknadom troškova postupka.

II. Preinačava se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-11240/19-15 od 25. siječnja 2021., ispravljena rješenjem istog suda posl. br. P- 11240/19-20 od 28. siječnja 2021., pod točkom II. izreke u dijelu u kojem nije prihvaćen zahtjev tužiteljice za isplatom iznosa od 12.152,24 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama te u dijelu pod točkom IV. u kojem nije prihvaćen zahtjev tužiteljice za naknadom daljnjeg troška postupka u iznosu od 3.398,00 kn sa zateznom kamatom od 25. siječnja 2021. i sudi:

1. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 12.152,24 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom:

- na iznos od 75,76 kn od 29.05.2008. do isplate,

- na iznos od 73,29 kn od 20.06.2008. do isplate,

- na iznos od 74,22 kn od 20.06.2008. do isplate,

- na iznos od 73,49 kn od 06.09.2008. do isplate,

- na iznos od 73,34 kn od 09.09.2008. do isplate,

- na iznos od 73,31 kn od 16.09.2008. do isplate,

- na iznos od 76,12 kn od 18.10.2008. do isplate,

- na iznos od 77,83 kn od 18.11.2008. do isplate,

- na iznos od 75,40 kn od 17.01.2009. do isplate,

- na iznos od 125,34 kn od 16.01.2009. do isplate,

- na iznos od 125,44 kn od 17.02.2009. do isplate,

- na iznos od 122,08 kn od 17.03.2009. do isplate,

- na iznos od 122,85 kn od 17.04.2009. do isplate,

- na iznos od 123,00 kn od 19.05.2009. do isplate,

- na iznos od 121,67 kn od 17.06.2009. do isplate,

- na iznos od 121,91 kn od 17.07.2009. do isplate,

- na iznos od 120,80 kn od 18.08.2009. do isplate,

- na iznos od 122,21 kn od 17.09.2009. do isplate,

- na iznos od 163,22 kn od 17.10.2009. do isplate,

- na iznos od 164,59 kn od 17.11.2009. do isplate,

- na iznos od 164,37 kn od 17.12.2009. do isplate,

- na iznos od 168,07 kn od 19.01.2010. do isplate,

- na iznos od 170,44 kn od 17.02.2010. do isplate,

- na iznos od 169,93 kn od 17.03.2010. do isplate,

- na iznos od 172,28 kn od 17.06.2010. do isplate,

- na iznos od 176,61 kn od 17.07.2010. do isplate,

- na iznos od 177,53 kn od 17.08.2010. do isplate,

- na iznos od 182,61 kn od 17.09.2010. do isplate,

- na iznos od 182,44 kn od 16.10.2010. do isplate,

- na iznos od 192,97 kn od 20.10.2010. do isplate,

- na iznos od 186,84 kn od 20.10.2010. do isplate,

- na iznos od 188,26 kn od 16.11.2010. do isplate,

- na iznos od 194,92 kn od 15.01.2011. do isplate,

- na iznos od 195,51 kn od 16.02.2011. do isplate,

- na iznos od 193,14 kn od 16.03.2011. do isplate,

- na iznos od 194,58 kn od 16.04.2011. do isplate,

- na iznos od 194,65 kn od 14.05.2011. do isplate,

- na iznos od 199,03 kn od 16.06.2011. do isplate,

- na iznos od 208,34 kn od 16.07.2011. do isplate,

- na iznos od 218,93 kn od 13.08.2011. do isplate,

- na iznos od 230,48 kn od 16.09.2011. do isplate,

- na iznos od 212,23 kn od 15.10.2011. do isplate,

- na iznos od 206,09 kn od 16.11.2011. do isplate,

- na iznos od 206,50 kn od 16.12.2011. do isplate,

- na iznos od 207,35 kn od 13.01.2012. do isplate,

- na iznos od 212,65 kn od 16.03.2012. do isplate,

- na iznos od 214,24 kn od 14.04.2012. do isplate,

- na iznos od 212,51 kn od 16.05.2012. do isplate,

- na iznos od 212,24 kn od 16.06.2012. do isplate,

- na iznos od 213,12 kn od 14.07.2012. do isplate,

- na iznos od 214,65 kn od 15.08.2012. do isplate,

- na iznos od 212,75 kn od 15.09.2012. do isplate,

- na iznos od 212,22 kn od 18.09.2012. do isplate,

- na iznos od 207,54 kn od 18.09.2012. do isplate,

- na iznos od 211,57 kn od 16.10.2012. do isplate,

- na iznos od 213,45 kn od 16.11.2012. do isplate,

- na iznos od 212,20 kn od 16.12.2012. do isplate,

- na iznos od 210,71 kn od 16.01.2013. do isplate,

- na iznos od 210,19 kn od 16.02.2013. do isplate,

- na iznos od 209,66 kn od 16.03.2013. do isplate,

- na iznos od 213,38 kn od 16.04.2013. do isplate,

- na iznos od 207,90 kn od 16.05.2013. do isplate,

- na iznos od 207,01 kn od 16.06.2013. do isplate,

- na iznos od 207,54 kn od 16.07.2013. do isplate,

- na iznos od 206,98 kn od 17.08.2013. do isplate,

- na iznos od 1.029,76 kn od 12.09.2013. do isplate, .

i to do 31. srpnja 2015. po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku 15 dana.

2. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici daljnji trošak postupka u iznosu od 3.398,00 kn sa zateznim kamatama od 25. siječnja 2021. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove žalbenog postupka u iznosu od 2.449,95 kn, u roku 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 41.592,31 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća pojedinih iznosa do isplate kako je to pobliže navedeno u izreci pobijane odluke. Pod točkom II. izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužiteljica potražuje od tuženika isplatu iznosa od 12.152,24 kuna sa zateznom kamatom tekućom na pojedine iznose od dospijeća do isplate dok je pod točkom III. naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 6.625,57 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 25. siječnja 2021. do isplate. Pod točkom IV. odbijeni su kao neosnovani zahtjevi stranaka za naknadu parničnog troška u preostalom dijelu sa zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja do isplate.

2. Protiv navedene presude u dijelu izreke pod točkom II. te točkom III. i IV. u dijelu u kojem nije uspjela sa zahtjevom za naknadom troškova postupka žali se tužiteljica zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. toč. 1.-3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007- Odluka USRH, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014- Odluka USRH i 70/2019– dalje u tekstu: ZPP). Predlaže da se pobijana presuda u smislu žalbenih navoda preinači odnosno podredno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Isto tako, protiv navedene presude pod točkom I. i III. izreke kao i pod toč. IV. u dijelu u kojem nije uspio sa zahtjevom za naknadu parničnog troška, žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. toč. 1.-3. ZPP, te predlaže pobijanu presudu preinačiti na način da se odbije tužbeni zahtjev odnosno podredno ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti na ponovno odlučivanje uz naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 1.562,50 kn.

4. Žalba tužiteljice je osnovana.

5. Žalba tuženika je neosnovana.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu pretplaćenih iznosa po ugovoru o potrošačkom kreditu temeljem stečenog bez osnove uslijed ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i promjeni tečaja za valutu CHF u razdoblju od početka otplate kredita do posljednjeg dospjelog anuiteta sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana stjecanja svakog pojedinog iznosa do isplate.

7. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji im je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju ukazuju žalitelji. Presuda sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama i ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava i zapisnika, te nije osnovan ovaj žalbeni razlog. U presudi su navedeni jasni razlozi o tome zašto su utvrđenja iz parnice po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na Ugovor o kreditu zaključen između tužiteljice i tuženika, razlozi o ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF i razlozi dosuđenja zateznih kamata od dana stjecanja do isplate.

8. Također, sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, time da u svojoj žalbi tuženik navodi neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a svode se zapravo na ocjenu provedenih dokaza od strane žalitelja odnosno njegovog viđenja predmetne pravne situacije.

9. Međutim, žalbeni navodi pogrešne primjene materijalnog prava su osnovani u dijelu koji se odnosi prigovor zastare u odnosu na odbijajući dio zahtjeva koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu.

10. U provedenom postupku prvostupanjski sud u bitnom je utvrdio sljedeće:

- da su tužiteljica kao korisnik kredita i prednik tuženika kao banka sklopili Ugovor o kreditu broj … dana 12. veljače 2007., po kojemu je banka odobrila korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 40.071,00 CHF (švicarskih franaka) u svrhu kupnje vozila;

- da se tužiteljica obvezala platiti kredit kroz 84 mjeseci (čl. 5 ugovora) u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 568,24 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB tečaju za devize važećem na dan dospijeća, a koji anuiteti dospijevaju na naplatu svakog 15. dana u mjesecu, a počev od 15.03.2007. (čl. 8 ugovora);

- da je između stranaka ugovorena redovna kamatna stopa 5,10% promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora kao i da je promjenjiva po stopi utvrđenoj Odlukom o kamatama i naknadama kreditora, a obračunava se i naplaćuje na sva dospjela, a nenaplaćena potraživanja od prvog dana nakon dana dospijeća do dana naplate (čl. 2. st. 1. i 4);

- da je tuženik u nekoliko navrata za trajanja otplate kredita povećavao kamatnu stopu, te je mijenjao i tečaj CHF u odnosu na kunu, a što je dovelo do povećanja mjesečnog anuiteta;

- da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je ukupna razlika između anuiteta prema obračunu tuženika primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na iznose anuiteta prema početnom otplatnom planu primjenom kamatne stope od 5,10% godišnje za sve anuitete koji dospijevaju u razdoblju od 15.03.2007.g. do 16.08.2013.g. uzimajući u obzir zatvaranje kredita uplatom 11.09.2013.g. iznosi 2.146,96 CHF, odnosno u kunskoj protuvrijednosti 12.152,24 kn. Ukupna razlika između anuiteta prema početnom otplatnom planu po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan dospijeća u odnosu na anuitete prema početnom otplatnom planu po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan isplate kredita (13.02.2007.) za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 41.592,31 kn. 11. Stoga prvostupanjski sud polazeći od toga da je donesena pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom VSRH broj: Revt-249/14 od 9. travnja 2015., kao i da je donesena pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valutu CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. i presudom VSRH broj: Revt-2221/18 od 3. 9. 2019., a kojima je utvrđeno da je između ostalih banaka i ovdje tužena banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovarajući švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije potrošače u potpunosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke te da je tužena banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorenoj redovnoj kamati koja se tijekom postojanja obveze promijenila u skladu s jednostranom odlukom tužene banke te da su nepoštene odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo ništetne od samog početka odnosno od trenutka kada su postale sadržajem standardnog ugovora, a njihovo korištenje predstavlja postupanje protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, to prvostupanjski sud zaključuje da se pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača imaju primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. Stoga prvostupanjski sud utvrđuje da je predmetnim ugovorom o kreditu između tužiteljice i pravnog prednika tuženika, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, i to odredbom članka 2. tog ugovora ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s odlukom banke, dakle u skladu s jednostranom odlukom pravnog prednika tuženika, a upravo je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, te ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je i takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, slijedom čega je sukladno odredbama članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača iz 2007., članka 118. Zakona o zaštiti potrošača iz 2014. te odredbom čl. 502.c ZPP tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

12. Isto tako, prvostupanjski sud ocjenjuje djelomično osnovanim istaknut prigovor zastare istaknut po tuženiku obzirom da je u postupku utvrđeno i nesporno da je tužiteljica podnijela tužbu u ovom predmetu dana 08.08.2019., da je prema tužbi utuženo razdoblje za povrat preplaćene kamate od travnja 2008. do rujna 2013., dok je s osnova valute tj. tečajne razlike utuženo razdoblje od ožujka 2007. do rujna 2013.g., da je tužba za zaštitu kolektivnih interesa podnijeta 4. travnja 2012., da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 (od 4. srpnja 2013.) u odnosu na ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorenoj redovnoj promjenjivoj kamati postala pravomoćna 13. lipnja 2014.g., a u odnosu na ugovorenu valutu 14. lipnja 2018.

13. Navedeni zaključak prvostupanjskog suda u tom dijelu je pogrešan, jer je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 1402/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu koji se odnosi na nezakonitu primjenu promjenjive kamatne stope u odnosu na sedam tuženih banaka, dok je u odnosu na osmo tuženika S. d.d. prvostupanjska presuda preinačena i tužbeni zahtjev odbijen. Vrhovni sud Republike Hrvatske, svojom odlukom poslovni broj Revt-575/16-5 od 3.10.2017. ukinuo je citiranu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u dijelu koji se odnosi na nezakonitu primjenu valutne klauzule CHF i kamatne stope upravno u odnosu na S. d.d., i predmet u tom dijelu vratio na ponovni postupak. Nadalje, presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 6632/17-10 od 14. lipnja 2018. u cijelosti je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., dakle i u dijelu kojim je utvrđeno da su ugovorne odredbe Ugovora o kreditima (toč. 9.6. i 9.20.) kojima je tuženik (tamo 8. tuženik S. d.d.) ugovorio redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika nepoštene, a time i ništetne, te je tuženiku naloženo prekinuti s opisanim postupanjem.

14. Stoga zastara iz čl. 225. ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. - dalje: ZOO) za preplaćene kamate zbog povećanja kamatne stope (jednako kao i za promjenu valutne klauzule CHF) u odnosu na tuženika teče od pravomoćnosti navedene presude, odnosno od 14. lipnja 2018., a ističe tek 14. lipnja 2023., slijedom čega je pogrešno prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je zaključio da je dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na preplaćene kamate zbog povećanja kamatne stope u zastari te je žalba tužiteljice u tom dijelu osnovana i prvostupanjska presuda preinačena kao pod točkom II. izreke.

15. Nadalje, odgovarajući na žalbene navode tuženika da je prvostupanjski sud presudu u cijelosti utemeljio na utvrđenjima iz parnice „Potrošač“, kao i na dosadašnjoj ponavljajućoj praksi bez da je se uopće utvrdilo može li se bilo koje utvrđenje primijeniti u konkretnom slučaju, valja reći da odredba čl. 502.c ZPP propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim postupcima za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz tužbe (čl. 502.a st. 1. ZPP). Suprotno žalbenim navodima tuženika u ovom postupku kao pojedinačnom nije bilo potrebno provoditi još i daljnji dokazni postupak što je izraženo i u stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlukom br. Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. Ovo stoga, jer prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je u čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donijete po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Tako označene odredbe propisuju izravni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu, mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbom iz čl. 502.a st. 1. ZPP.

16. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP s time da se u konkretnom slučaju radi o takvom potrošačkom ugovoru kojim je tužiteljica kupila osobno vozilo za osobne potrebe te je pravilno prvostupanjski sud zaključio da se u konkretnom slučaju radi o potrošačkom kreditu.

17. Naime, iz citiranih presuda pravomoćno je utvrđeno kako su banke u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita tako, što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili ništetne i nepoštene ugovorne odredbe gdje je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva, u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača.

18. Slijedom navedenog, s obzirom na vezanost suda za utvrđenja u označenim presudama povodom tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, nisu osnovani žalbeni navodi kojima navodi kako prvostupanjski sud nije obrazložio zbog čega smatra da bi pravna utvrđenja iz navedenih presuda bila osnova za neka dodatna utvrđenja.

19. Također, valja napomenuti da je presudom Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 odlučeno da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13, koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom treba tumačiti na način, da ugovorna odredba potrošaču ne samo mora biti gramatički razumljiva što znači da su u ugovoru o kreditu tužitelju morali biti na jasan način objašnjeni razlozi i pojedinosti načina promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora o kreditu tako, da on na temelju razumljivih kriterija može predvidjeti njihove ekonomske posljedice. Kako su u konkretnom slučaju izostali jasni i razumljivi kriteriji kojima svaki prosječni građanin može predvidjeti njihove ekonomske posljedice, neosnovani su navodi tuženika da prvostupanjski sud paušalno utvrđuje da bi odredba Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi bila nepoštena i ništetna.

20. Prema tome, odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli su odlučujuće ugovorne odredbe, a u konkretnom slučaju ovisne su isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to tuženika, bez istovremeno jasno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena čime takve odredbe uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja što dovodi do toga, da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti. To stoga jer razlozi za promjenljivost kamatne stope nisu razvidni potrošaču prilikom sklapanja ugovora niti mu omogućuju da provjeri opravdanosti razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita. Ugovorna kamata kao naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, mora biti određena, odnosno odrediva. Stoga je pravilno prvostupanjski sud utvrdio da sporni Ugovor o kreditu ne sadrži parametre pomoću kojih je tužiteljica mogla shvatiti kretanje promjene kamatne stope, odnosno promjenu visine anuiteta uslijed promjene tečaja CHF, a niti joj je prilikom potpisivanja Ugovora dana dokumentacija iz koje bi jasno proizlazili parametri promjenjivosti.

21. Uz navedeno takva odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi suprotna je odredbi čl. 4 ZOO gdje je određeno da su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveze iz tih odnosa, dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja odnosno, da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, a mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane te urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane, kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti. (čl.10. ZOO).

22. Također, neprovođenjem dokaznog prijedloga tuženika za saslušanjem tužiteljice koja je svoje navode već izložila u tužbi, a na okolnost sklapanja predmetnog kredita, kao način pregovora, da li se tužiteljica raspitivala o kreditima s drugim uvjetima kreditiranja, da su joj bili objašnjena prava i obveze pa tako i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi kao i na okolnost načina pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu, valja reći da je u postupku kolektivne zaštite potrošača pravomoćno utvrđeno da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i promjeni tečaja za valutu CHF ništetna jer o njoj banke (među kojima i tuženik) nisu pojedinačno pregovarale s potrošačima. Stoga upoznavanje tužiteljice s parametrima koji utječu na promjenu kamatne stope nije od utjecaja ili promjeni tečaja za valutu CHF, kraj činjenice da banka s njom nije pojedinačno pregovarala o promjeni (povećanju) kamatne stope. Dakle, kako je u postupku kolektivne zaštite potrošača utvrđeno da prilikom sklapanja potrošačkih ugovora stranke nisu pojedinačno pregovarale o pojedinim odredbama ugovora, a što proizlazi iz navoda tužiteljice iznesenih tijekom postupka, činjenica da je tužiteljica svjesno prihvatila promjenjivu kamatnu stopu i da su joj eventualno zaposlenici objasnili plasiranje ugovora i rizike vezano uz to, navedeno ne bi utjecalo na ocjenu da se radi o ništetnim ugovornim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i promjeni tečaja za valutu CHF, a sve iz razloga jer o tome stranke nisu međusobno pregovarale, a navedeno uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice te dovodi do toga, da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti. Osim toga, u smislu odredbe čl. 220. st. 2. ZPP-a samo sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza po strankama izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica, kao i koje će činjenice uzeti kao dokazane na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno, svih dokaza zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka pa nije u obvezi prihvatiti svaki dokazni prijedlog stranke ako smatra da on nije od važnosti za donošenje odluke.

23. Isto tako, u odnosu na žalbene navode da se tužiteljica trebala informirati o značenju i dometu pojedinih odredbi Ugovora o kreditu prije potpisivanja, što je bila dužna učiniti kao savjestan i dužan potrošač, valja reći da su neosnovani budući da odredba predmetnog ugovora, koja promjenu ugovorene kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopa za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti, jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

24. Nadalje, u odnosu na žalbene navode tuženika da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da tuženik nije pregovarao s tužiteljicom prije sklapanja ugovora o kreditu i da je svojevoljno pristala na kredit s promjenjivom kamatnom stopom, valja reći da su neosnovani budući da činjenica da je tužiteljica pristala na promjenjivu kamatnu stopu, ne znači da pojedine odredbe Ugovora o kreditu (u konkretnom slučaju ona o promjenjivoj kamatnoj stopi kao i o valutnoj klauzuli) ne mogu biti nepoštene, a posljedično tome i ništetne budući da je tuženik odredbe o kamatnoj stopi mijenjao po svojoj diskrecijskoj ocjeni prema kriterijima koji ovise samo o odluci banke bez mogućnosti utjecaja druge ugovorne strane na njihovu visinu.

25. Naime, sadržajem neodređene formulacije promjenljive kamatne stope, postupanje je suprotno načelima obveznog prava, jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa, korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca, pošto je formulacija ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi takva da se na temelju nje jedino zna kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok se ne može ocijeniti zašto, kako, te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kamatna stopa kretati. Radi se o ugovornoj odredbi čiji sadržaj prosječnom potrošaču objektivno nije razumljiv. 26. Dakle, tužiteljici je plaćanjem anuiteta obračunatih prema ugovorenoj promjenjivoj kamati tijekom ugovorenog vremena vraćanja kredita nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi, koju je primjenom pravila o stjecanju bez osnove tuženik dužan vratiti tužiteljici jer je u smislu odredbe čl. 155. ZOO šteta i umanjenje nečije imovine, slijedom čega su neosnovani navodi da se utvrđenja iz parnice za zaštitu kolektivnih interesa mogu koristiti samo u postupcima naknade štete.

27. Pravilno je stoga prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz odredbi čl. 1111. i 1115. ZOO kada je prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu stečenog bez osnove na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu i obvezao tuženika da isplati tužiteljici iznos od 41.592,31 kn sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana stjecanja do isplate (čl. 1115. ZOO). Naime, tuženik je nepošteni stjecatelj jer je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako, da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora, kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu potrošača, čime je također postupljeno suprotno odredbama tada važećeg ZZP i odredbama ZOO, slijedom čega su žalbeni navodi tuženika neosnovani.

28. Nadalje, prvostupanjski sud je pravilno otklonio kao neosnovan tuženikov prigovor zastare u odnosu na dio potraživanja vezan uz valutnu klauzulu, ali je pogrešno primijenio materijalno pravo u odnosu na dio potraživanja koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu.

29. Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. dao je objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

30. Prema tome, presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1402/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu koji se odnosi na nezakonitu primjenu promjenjive kamatne stope u odnosu na sedam tuženih banaka, dok je u odnosu na osmo tuženika S. d.d. prvostupanjska presuda preinačena i tužbeni zahtjev odbijen. Vrhovni sud Republike Hrvatske, svojom odlukom poslovni broj Revt- 575/16-5 od 3.10.2017. ukinuo je citiranu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u dijelu koji se odnosi na nezakonitu primjenu valutne klauzule CHF i kamatne stope upravno u odnosu na S. d.d., i predmet u tom dijelu vratio na ponovan postupak. Nakon toga, presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. u cijelosti je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., dakle i u dijelu kojim je utvrđeno da su ugovorne odredbe Ugovora o kreditima (toč. 9.6. i 9.20.) kojima je tuženik (tamo 8. tuženik S. d.d.) ugovorio redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika nepoštene, a time i ništetne, te je tuženiku naloženo prekinuti s opisanim postupanjem. Stoga zastara iz čl. 225. ZOO za preplaćene kamate zbog povećanja kamatne stope (jednako kao i za promjenu valutne klauzule CHF) u odnosu na tuženika teče od pravomoćnosti navedene presude, odnosno od 14. lipnja 2018., a ističe tek 14. lipnja 2023. pa kako je tužba podnesena 8. kolovoza 2019. to je razvidno da nije protekao petogodišnji zastarni rok.

31. Stoga, zbog pogrešnog pravnog pristupa prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da je dio potraživanja u zastari te imajući u vidu nalaz i mišljenje vještaka odbio zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenog iznosa s osnova ništetne odredbe u iznosu od 12.152,24 kn sa zateznim kamatama sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a, pa su žalbeni navodi tužiteljice osnovani budući da nije nastupila zastara pa je valjalo pobijanu odluku u tom dijelu preinačiti i odlučiti kao u točki II. izreke ove presude temeljem čl. 373. toč. 3. ZPP-a, a žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu te na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučiti kao u stavku I. izreke ove drugostupanjske odluke.

32. S obzirom na izmijenjeni uspjeh stranaka u sporu, osnovana je žalba tužiteljice kada osporava odluku o troškovima postupka. Naime, sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a te čl. 155. i čl. 166. st. 2. ZPP-a valjalo je preinačiti i odluku o troškovima postupka tužiteljice.

33. Kako je tužiteljica uspjela s tužbenim zahtjevom u cijelosti, to joj je valjalo priznati zatraženi trošak zastupanja u iznosu od 10.024,00 kn. Budući su joj pobijanom presudom dosuđeni troškovi parničnog postupka u iznosu od 6.625,57 kn, to je tužiteljici valjalo dosuditi daljnje troškove parničnog postupka u iznosu od 3.398,00 kn te odlučiti kao pod točkom II./2. izreke.

34. Obzirom da je tužiteljica uspjela sa žalbom protiv presude, to joj sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 - dalje: OT), pripadaju i troškovi žalbenog postupka nastali povodom žalbe protiv presude i to s osnove troška sastava žalbe u iznosu od 1.250,00 kn (Tbr. 10.1. OT) uz 25 % poreza na dodanu vrijednost koji iznosi 312,50 kn, što sveukupno iznosi 1.562,50 kn uz sudsku pristojbu od 887,45 kn odnosno ukupno 2.449,95 kn te je odlučeno kao u izreci pod točkom IV.

35. Zahtjev tuženika za naknadom troška sastava žalbe nije osnovan jer sa žalbom nije uspio te je stoga valjalo, sukladno čl. 154. st. 1. i 166. st. 1. ZPP, odlučiti kao pod toč. V. izreke ove presude.

U Zagrebu 18. srpnja 2022.

Sutkinja:

Sabina Dugonjić, v.r.