Poslovni broj Gž-1626/2020-2

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Rijeci, po sutkinji, Mileni Vukelić-Margan, u pravnoj stvari tužitelja M. M., iz T., OIB:....., zastupanog po punomoćnici J. D. odvjetnici u K. S., protiv tuženika T. N.iz T., OIB:....., zastupane po punomoćnici D. K. odvjetnici u T., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Trogiru poslovni broj 55 P-4533/2017-22 od 5. veljače 2020., 18. srpnja 2022.,

r i j e š i o  j e

Ukida se presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Trogiru poslovni broj 55 P-4533/2017-22 od 5. veljače 2020. i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da mu tuženica isplati iznos od 12.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom na iznose od po 1.000,00 kn kako je to prikazano u točki I. izreke, te je naloženo tužitelju nadoknaditi tuženici trošak parničnog postupka u iznosu od 4.125,00 kn, u roku od 15 dana (točka II.).

Protiv presude je žalbu podnio tužitelj pozivajući se na sve žalbene razloge propisane odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 - dalje: ZPP).

U žalbi ukazuje na postojanje bitne postupovne povrede iz čl. 354. st. 2. toč.

11. ZPP-a, jer da u presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, a oni koji su navedeni da su nejasni i proturječni sadržaju isprava. Tako da se u razlozima presude navodi da je ugovor o najmu stana od 15. rujna 2016. zaključen na neodređeno vrijeme, iako u navedenoj ispravi stoji da se radi o ugovoru koji se zaključuje na određeno vrijeme. Pored tog da se u razlozima ne spominje ni jedna odredba materijalnog prava kojeg je sud primijenio, a da ugovorni odnos stranaka regulira Zakon o najmu stanova ("Narodne novine" broj 91/96, 48/98, 66/98, 22/06, 68/18, 105/20 – dalje ZNS). Navodi da je nejasno zbog čega je odbijen tužbeni zahtjev za isplatom najamnine, s obzirom na utvrđenje da je između stranaka sklopljen ugovor o najmu stana, te da tuženica nije platila najamninu za prijeporno razdoblje. Postavlja pitanje u kakvoj je vezi vlasništvo nekretnine s obvezama preuzetim ugovorom o najmu te zbog čega bi bila odlučna činjenica je li tužitelj u trenutku zaključenja ugovora bio isključivi vlasnik ili suvlasnik predmetnog stana, kada ni sama tuženica nije isticala okolnosti iz odredbe čl. 560. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje ZOO), da bi netko treći polagao pravo na predmetu najma. Smatra da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, s obzirom da je nesporno zaključenje ugovora o najmu stana te činjenica neispunjenja obveze plaćanja najamnine , da je pogrešan zaključak suda da bi sklapanje ugovora o najmu za razdoblje do jedne godine bio posao izvanredne uprave, da su navodi tuženice o tome da je bila u zabludi kada je zaključila ugovor o najmu bespredmetni, jer da tuženica nije dokazala niti jednu manu volje pri sklapanju ugovora, štoviše da je sama u iskazu navela da je htjela sklopiti ugovor o najmu koji ću je štititi od eventualnih zahtjeva trećih osoba prema nekretnini, a da svjedoci koji su saslušani nemaju nikakvih saznanja o činjenicama bitnim za ishod ovog postupka. Na kraju navodi da ulaganja koja su u stanu izvršena nisu nesporna, niti su predmetom ovog postupka.

Predlaže stoga pobijanu presudu preinačiti i prihvatiti tužbeni zahtjev, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje.

U odgovoru na žalbu tuženica je osporila izložene žalbene navode ponavljajući da joj tužitelj nije nikad rekao da mu mora plaćati najamninu za stan kojeg koristi. Osim toga da je podnijela tužbu protiv susjeda koji je razbio ulazna vrata u stan i ishodila posjedovnu zaštitu o čemu je priložila kao dokaz rješenje prvostupanjskog suda poslovni broj Psp-143/2018 od 25. studenoga 2019.

Žalba tužitelja je osnovana.

S osnovom tužitelj u žalbi ukazuje na postojanje bitne postupovne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer su razlozi pobijane presude proturječni.

Naime, na temelju provedenih dokaza su utvrđene slijedeće činjenice;

-da je između stranaka 15. rujna 2016. sklopljen Ugovor o najmu stana na drugom katu zgrade u T., čest. zgr. ... k.o. T. ZU .. 2. Zk. tijelo,

-da je ugovorena najamnina od 1.000,00kn mjesečno koja se plaća počev od 15. rujna 2016., svakog 15-og u mjesecu,

-da je ugovor zaključen na neodređeno vrijeme,

-da je u zemljišnim knjigama upisana zgrada bez zemljišta sagrađena na čest zgr. .... k.o. T. u zk. tijelu I., dok je u Zk. tijelu II. upisano etažno vlasništvo stana na drugom katu kao suvlasništvo M. S. – P., Z. S.-P., P. S.-P., V. D. i M.D., svakog za po 1/6 dijela, te M. M., T. M. i M. M., svakog u 1/18 dijela,

-da tuženica nije plaćala najamninu za korištenje stana, tvrdeći da je tužitelj pristao sklopiti Ugovor o najmu stana kako bi tuženicu zaštitio od susjeda koji je htio useliti u dio stana, te pritom tužitelj nije zahtijevao plaćanje najamnine,

-da tuženica u stanu živi od 2001. kada se udala za S. N. koji je već tada živio u istom stanu, da je njezin suprug umro 30. kolovoza 2016. te da je ona nastavila koristiti stan,

- da je suprug tuženice renovirao tu nekretninu koja je bila u ruševnom stanju, da se radi o jednosobnom stanu površine oko 40 m2,

-da se vodi parnični postupak radi iseljenja tuženice iz stana po tužbi tužiteljice T. M. K., pod brojem Ps-153/17 te da je u tužbi navedeno da je tužiteljica vlasnica prijepornog stana, a da je tuženica sa bivšim vlasnikom, M. M., bratom tužiteljice u tom postupku, zaključila ugovor o najmu stana s ugovorenom najamninom od 1.000,00 kn mjesečno,

-da je prijeporni stan bio predmetom kupoprodaje 24. studenoga 1956. između V.G. kao prodavatelja te T. M. kao kupca,

-da se nitko nikada nije protivio korištenju stana od strane supruga tuženice i same tuženice.

Na temelju takvih činjeničnih utvrđenja, sud prvog stupnja zauzima stajalište da tužitelj nije ničim dokazao na temelju čega je stekao pravo vlasništva prijepornog stana, niti da bi u vrijeme podnošenja tužbe bio jedini vlasnik stana, tim više što je njegova sestra T. M. K. nekoliko dana nakon podnošenja tužbe u ovom postupku podnijela tužbu radi iseljenja tuženice iz istog stana, tvrdeći da je ona vlasnica stana, a tužitelj iz ovog postupka da je bivši vlasnik. Također utvrđuje da je M. M. saslušan u svojstvu svjedoka u predmetu Ps-153/17, potvrdio da su se nakon smrti oca T. M. dogovorili da će on i majka svoj dio darovati sestri, što da su učinili ugovorom iz 2017., da je u to vrijeme postojala nasljednička zajednica iz pok. T. M., te da tužitelj nije dokazao da bi imao suglasnost ostalih suvlasnika za poduzimanje navedenog posla koji predstavlja posao izvanredne uprave za koji je potrebna suglasnost svih suvlasnika. Na temelju takvih utvrđenja ocjenjuje tužbeni zahtjev neosnovanim.

Prije svega treba navesti da su točne tvrdnje tužitelja o proturječnosti između razloga presude i isprava u spisu, glede sadržaja Ugovora o najmu sklopljenog između stranaka 15. rujna 2016. Naime, u razlozima presude se navodi da se radi o ugovoru o najmu na neodređeno vrijeme, međutim iz sadržaja samog ugovora proizlazi da je sklopljen na određeno vrijeme, na razdoblje od jedne godine, kako je stipulirano u čl. 4. Ugovora. S tim u svezi treba istaći da se sud prvog stupnja nije pozvao na konkretan propis kojeg je primijenio pri ocjeni da je za sklapanje takvog ugovora bila potrebna suglasnost svih suvlasnika, jer da se radi o poslu izvanredne uprave. Iz takvog zaključka bi se dalo razabrati da su primijenjene odredbe Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (“Narodne novine” br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10 i 143/12; dalje ZV), međutim u tom dijelu valja ukazati na odredbu čl. 41. ZV-a kojim je propisano da je za poduzimanje poslova koji premašuju okvir redovitog upravljanja (naročito promjena namjene stvari, davanje cijele stvari u zakup ili najam na dulje od jedne godine...) potrebna suglasnost svih suvlasnika. Stoga proizlazi da za sklapanje ugovora o najmu za razdoblje od jedne godine ne bi bila potrebna suglasnost svih suvlasnika, kako to pogrešno zaključuje prvostupanjski sud.

Pored toga treba naglasiti da se sud prvog stupnja u razlozima pobijane presude poziva isključivo na odredbu čl. 550. ZOO-a, iako je odredbom čl. 551. ZOO- a propisano da se odredbe tog Zakona o ugovoru o najmu podredno primijenjuju na najam uređen posebnim zakonom. Kako je neprijeporno da je predmet ugovora o najmu koji je sklopljen između stranaka stan na drugom katu zgrade u T., u nazočnom slučaju , na pravni odnos stranaka treba primijeniti mjerodavne odredbe Zakona o najmu stanova, dok se odredbe ZOO-a primijenjuju samo supsidijarno, na ona pitanja koja nisu regulirana ZNS-om.

Glede pitanja vlasništva, odnosno suvlasništva stana, treba istaći da prava i obveze stranaka treba ocijeniti kroz ugovorni odnos, a ne odnos vlasnika i posjednika, kako to osnovano tužitelj navodi u žalbi.

Iz dokaza u spisu bi proizlazilo da je tuženica sklopila ugovor o najmu stana s tužiteljem, da je ugovorena najamnina od 1.000,00 kn mjesečno, da se radi o ugovoru o najmu sklopljenom na rok od jedne godine, da tuženica u postupku tvrdi da je nepromišljeno potpisala ugovor jer da u osnovi nije bilo ugovoreno plaćanje najamnine, već da je ugovor sačinjen radi njezine zaštite od pretenzija treće osobe na istu nekretninu.

Iz navedenog bi proizlazilo bi da se tuženica poziva na mane volje, koje se ne mogu isticati prigovorom u parnici, već samo samostalnom tužbom radi poništenja ugovora u smislu odredbe čl. 331. ZOO-a, dok bi tvrdnje o tome da se radi o ugovoru koji prikriva neki drugi ugovor, dakle prividnom ugovoru trebalo raspraviti primjenom odredbe čl. 285. ZOO-a.

Kako je zbog počinjene bitne postupovne povrede i pogrešnog pristupa rješavanju ove pravne stvari relevantno činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno, bilo je nužno presudu suda prvog stupnja ukinuti i predmet vratiti istom sudu radi otklanjanja narečenih propusta i dodatnog utvrđenja relevantnih činjenica.

Stoga će sud prvog stupnja, u skladu s uputama iz ovog rješenja, upotpuniti činjenično stanje primjenom narečenih propisa, nakon čega će sve dokaze ocijeniti u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a i o zahtjevu tužitelja donijeti novu zakonitu odluku, s tim što će odlučiti ponovno i o troškovima cijelog postupka.

Zbog izloženog je valjalo žalbu tužitelja uvažiti i presudu suda prvog stupnja ukinuti na temelju odredbe čl. 369. st. 1. ZPP-a.

U Rijeci, 18. srpnja 2022.

Sutkinja

Milena Vukelić-Margan