Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Poslovni broj: Gž-1912/2021-2

Split, Gundulićeva 29a

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, po sucu toga suda Andrei Boras-Ivanišević, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja N. K. iz S., OIB: …, zastupanog po punomoćniku R. B., odvjetniku u Z., protiv tuženika Z. h. d.o.o. iz Z., OIB: …, zastupanog po punomoćniku T. R., odvjetniku u Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 26. listopada 2021., pod posl.br. 25-Pn-289/21-51, dana 18. srpnja 2022.

p r e s u d i o  j e

Djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično prihvaća žalba tuženika i pobijana presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 26. listopada 2021., pod posl.br. 25-Pn-289/21-51:

- potvrđuje u dijelu točke I. izreke, kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 8.558, 00kn, sa pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 13. siječnja 2015. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a,

- preinačava u dijelu točke I. izreke, kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju preostali iznos od 8.558,00kn, sa zateznom kamatom tekućom od 13. siječnja 2015. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a, te u tom dijelu njegov tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan,

- preinačava u dijelu odluke o troškovima postupka (točka III. izreke) na način da svaka stranka snosi svoj trošak postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku Z. h. d.o.o. iz Z., OIB: …, isplatiti tužitelju N. K. iz S., OIB: …, iznos od 14.116,00 kn, sa zateznom kamatom i po stupi pobliže navedenoj pod točkom I. izreke.

2. U odluci pod točkom II. izreke odbijen je tužitelj sa dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 4.284,00 kn dok je u odluci pod točkom III. izreke naloženo tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 1.823,83 kn, u roku od 15 dana.

3. Pravovremeno izjavljenom žalbom tuženik pobija navedenu presudu u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev te odlučeno o troškovima postupka iz svih žalbenih razloga iz čl. 353 st 1. toč. 1.-3 Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje u tekstu: ZPP) s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači shodno navodima žalbe, podredno ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

3.1. Na žalbu nije odgovoreno.

3.2. Žalba je djelomično osnovana.

4. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari predstavlja tužbeni zahtjev tužitelja radi naknade neimovinske i imovinske štete koju trpi kao posljedicu pada pada prilikom ulaska u zgradu u S., anagrafske oznake u S., u kojoj živi temeljem ugovora o najmu stana s Gradom Z. kao vlasnikom predmetnog stana.

5. U ovoj fazi postupka i dalje je sporna pasivna legitimacija na strani tuženika, osnova njegove odgovornosti te s tim u svezi i osnovanost tijekom postupka istaknutog prigovora tužiteljeve isključive odgovornosti odnosno njegova vlastita doprinosa u nastanku predmetnog štetnog događaja.

6. Posljedice zadobivene ozljede kod tužitelja, a koje su uzročno posljedično vezane za predmetni štetni događaj, nakon usmenog očitovanja vještaka medicinske struke dr. M. M., između stranaka u daljnjem tijeku postupka nisu bile sporne.

7. Prvostupanjski sud je po provedenom dokaznom postupku djelomično prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja te tuženika obvezao isplatiti tužitelju sveukupnu nastalu šteti u predmetnom štetnom događaju u ukupnom iznosu od 17.116,00 kuna jer je smatrao utvrđenim kako je do predmetnog štetnog događaja došlo na stepenicama zgrade u S., i to na najvišoj stepenici, odnosno platou nakon stepenica koji je bio oštećen na način da je gornji sloj bio izdignut, uslijed čega je tužitelj, hodajući po istima, zapeo za navedeno izdignuće i pao otklanjajući pri tome istaknuti prigovor tužiteljeva doprinosa u nastanku predmetnog štetnog događaja.

8. Pri tome se prvostupanjski sud pozvao na odredbe članka1064. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO), prema kojoj za štetu od opasne stvari odgovara njezin vlasnik, a oštećene stepenice i podest predstavljaju opasnu stvar te stoga tuženik kao jedan od suvlasnika iste zgrade odgovara u cijelosti za nastalu štetu prema odredbi čl. 1107. st. 1. ZOO), kao jedan od solidarni dužnika. Naime, prema odredbi čl. 85. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14 i 81/15; dalje: ZV) cijelom nekretninom na kojoj je na jednom ili više suvlasničkih dijelova osnovano vlasništvo određenog posebnog dijela upravljaju suvlasnici po općim pravilima o upravljanju suvlasničkom stvari. S druge strane kako se naknada štete ne isplaćuje samo iz sredstava zajedničke pričuve primjenom odredbe članka 90. stavak 1. I 4. ZV-a, to u konkretnom slučaju vlasnici predmetne nekretnine nisu nužni i jedinstveni suparničari.

9. Visinu, pak, pretrpljene štete sud prvog stupnja je utvrdio osnovom provedenog dokaza medicinskim vještačenjem po vještaku medicinske struke priznajući tužitelju neimovinsku štetu zbog povrede prava osobnosti, pozivom na odredbu članka 19. stavak 2. i članka 1100., u svezi 1046. ZOO-a u iznosu od 16.000,00 kuna, te imovinsku sukladno odredbi članka 1095. stavak 1. ZOO-a u iznosu od 1.160,00 kuna, otklanjajući s pravom istaknuti prigovor zastare pozivom na odredbu članka 230. stavak 1. u svezi s odredbom članka 241. te članka 1103. ZOO-a, što žalitelj žalbenim navodima posebno i ne dovodi u pitanje.

10. Ispitujući pobijanu presudu u okviru odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a odlučeno je kao u izreci iz razloga kako slijedi.

11. Već je u ranijem ukidnom rješenju ovoga suda od 27. studenog 2020. poslovni broj Gž-370/2019-2 ukazano na pravilnost zaključka prvostupanjskog suda da oštećena stepenica, pa time i plato uz stepenište na ulazu u stambenu zgradu predstavlja opasnu stvar, budući da ugrožava sve koji se kreću stepeništem zgrade, te bi za štetu koju je tužitelj pretrpio padom na oštećenom zajedničkom dijelu zgrade i bili odgovorni imatelji opasne stvari -vlasnici, odnosno suvlasnici te zgrade, a sukladno članka 1063. stavak 1. ZOO. Naime, stepeništa koje ne bi bilo adekvatno održavano te koje zbog svog stanja (napuknuća) zahtijeva popravak, predstavlja opasnu stvar jer ugrožava sve koji se kreću istim, te bi vlasnici bili odgovorni tužitelju za nastalu štetu (članak 1064. ZOO-a).

12. U konkretnom slučaju se radi o odgovornosti vlasnika opasne stvari odnosno odgovornosti za štetu proisteklu na zajedničkim dijelovima predmetne stambene zgrade za koju odgovornost snose vlasnici u smislu odredbe članka 1064. ZOO-a bez obzira na krivnju i koje se mogu osloboditi pod pretpostavkama propisanim odredbom članka 1067. ZOO-a.

13. U tom slučaju odgovornost imatelja opasne stvari od koje je nastala šteta je objektivna u smislu odredbe članka 1063. ZOO-a pa za štetu od opasne stvari u smislu odredbe članka 1964. ZOO-a odgovara vlasnik stvari, a ako je više vlasnika opasne stvari njihova odgovornost je solidarna (članka 1107. stavak 1. ZOO-a).

14. U navedenom, kada u postupku nije utvrđeno da bi suvlasnici predmetne nekretnine sredstvima zajedničke pričuve osigurali redovito održavanje zajedničkih dijelova nekretnine te s tim u svezi i osiguranje za nastalu štetu, s pravom prvostupanjski sud zaključuje da u konkretnom slučaju suvlasnici predmetne nekretninu nisu nužni i jedinstveni suparničari. Naime, osim Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, najvažniji je podzakonski akt Uredba o održavanju zgrada („Narodne novine“, broj 64/97) kojom se uređuju pitanja namjene sredstava zajedničke pričuve radi održavanja zgrada u suvlasništvu, prema kojoj sredstva zajedničke pričuve služe za pokriće troškova:redovnog održavanja zajedničkih dijelova i uređaja zgrade, -hitnih popravaka zajedničkih dijelova i uređaja zgrade, - nužnih popravaka zajedničkih dijelova i uređaja zgrade, -osiguranja zgrade kod osiguravajućeg društva, -zamjenu postojećih i ugradnju novih zajedničkih dijelova i uređaja u zgradi, -otplata zajma za financiranje troškova održavanja zgrade, - troškova upravljanja zgradom (uplatnice, dostava izvješća, vođenje računa,…).

15. Međutim, prvostupanjski sud pogrešno utvrđuje da nisu ostvarene zakonske pretpostavke iz članka 1067. ZOO-a, čak niti za djelomično oslobođenje tuženika od odgovornosti za štetu. Naime, kako za štetu od opasne stvari odgovara njezin imatelj, odnosno vlasnik stvari, sukladno odredbi čl. 1063. I 1064. ZOO-a, tuženik kao vlasnik stana odgovara za štetu po kriteriju objektivne odgovornosti, odnosno uzročnosti, već na temelju same činjenice da je šteta nastala u vezi s opasnom stvari.

16. No, razlozi za potpuno ili djelomično oslobođenje od odgovornosti utvrđeni su odredbom čl. 1067. ZOO-a, pa se imatelj, odnosno vlasnik stvari oslobađa odgovornosti ako dokaže da šteta potječe od nekog nepredvidivog uzroka koji se nalazio izvan stvari,a koji se nije mogao spriječiti, izbjeći ili otkloniti (stavak 1.), isključivo radnjom treće oštećenika ili treće osobe koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći ili otkloniti (stavak 2.), a djelomično se oslobađa odgovornosti ako je oštećenik djelomično pridonio nastanku štete (stavak 3.).

17. U tom kontekstu se osnovanim ukazuju navodi tuženika, istaknuti u žalbi i tijekom prvostupanjskog postupka, da je prvostupanjski sud pogrešno smatrao kako u konkretnom slučaju nisu ostvareni razlozi za djelomično oslobađanje tuženikove odgovornost. Naime, tužitelj predmetnu zgradu koristi kao stanar obzirom da živi na navedenoj adresi, što u postupku i nije bilo sporno, a što je razvidno iz dostavljanog ugovora o najmu stana sklopljenog između tužitelja kao najmoprimca i Grada Z. kao najmodavca na određeno vrijeme počev od 9. ožujka 2010. do 9. ožujka 2013. Iako je u postupku ostalo nerazjašnjeno je li do predmetnog oštećenja došlo zbog određenih propusta u obavljanju radova na predmetnom stepeništu ili pak zbog neodržavanja same zgrade, navedeno nije odlučno za ocjenu odgovornosti tuženika. Ovo stoga što se i u tom slučaju imatelj odnosno vlasnik opasne stvari ne oslobađa svoje objektivne odgovornosti budući da slučaju da je nastanku štete djelomično doprinijela i treća osoba, ona odgovara oštećeniku solidarno s imateljem stvari.

18. Utvrdivši na temelju ocjene provedenih dokaza da tužitelj predmetnu zgradu koristi kao najmoprimac još od 2010., u okviru ovlaštenja najmodavca kao vlasnika posebnog dijela i suvlasnika cijele nekretnine, isti je nedvojbeno morao imati spoznaje o oštećenjima na predmetnom ulaznom stepeništu, a što je uostalom vidljivo prostim okom prema dostavljanoj fotodokumentaciji od strane samog tužitelja (list spisa broj 13-19). Stoga se, po ocjeni ovoga suda, radi se o propustu tužitelja u njegovom postupanju odnosne prigode, a time i njegovom doprinosu za štetu koju trpi u svezi s navedenim štetnim događajem. Ovo neovisno o tomu što tužitelj u svojoj dopuni iskaza na ročištu od 15. rujna 2021. ukazuje kako zapravo nije zapeo na posljednjoj stepenici nego na podestu, a na koji se nadovezuje ulazno stepenište u predmetnu zgrade i koje rijetko koristi jer se zapravo radi o lako vidljivim oštećenjima (list spisa broj 13). Stoga su pravno neodlučni navodi tužitelja kako se spornim stepeništem ne koristi često, ali i kazivanja svjedoka A. H. prema kojima postoji mogućnost da se takvo oštećenje dogodi i u razdoblju od mjesec dana.

18. 1. Osim toga činjenica da se u konkretnom slučaju radi o stepeništu, koje se neprijeporno proteže u širini prema dostavljenoj fotodokumentaciji i koje nije u preostalom dijelu zahvaćeno nikakvim oštećenjima, samo upućuje na očito odsustvo pažnje od strane tužitelja koju bi u navedenim okolnostima upotrijebio svaki prosječan čovjek.

18. 2. Naime, naše odštetno pravo poznaje dvije vrste krivnje: namjeru i nepažnju (čl. 1049.ZOO-a). U ovoj pravnoj stvari zanimljiva je samo nepažnja (culpa), jer ni ovaj sud ne smatra da je tužitelj namjerno skrivio svoju štetu. Nepažljivo postupa onaj tko ne želi nastupanje štetne posljedice niti na nju pristaje, ali se ipak ne ponaša onako kako to pravni poredak od njega očekuje. On je lakomislen te smatra da do štete neće doći ili da će je moći spriječiti (svjesna nepažnja) ili pak uopće ne zna da svojim postupanjem može uzrokovati štetu, a trebao bi biti toga svjestan (nesvjesna nepažnja). Razlikuju se dva stupnja nepažnje i to: krajnja nepažnja (culpa lata) kad netko ne postupa ni s onakvom pažnjom koju bi upotrijebio svaki prosječan čovjek, te obična nepažnja (culpa levis) kad netko nije postupao kao naročito pažljiv čovjek obična i krajnja nepažnja.

19. Okolnost da se na istom nalazi rukohvat koji tužitelj nedvojbeno nije koristio, na što posebno upozorava žalitelj u žalbenim navodima i tijekom postupka ukazujući na doprinos tužitelja, po ocjeni ovoga sud samo upućuje, u kontekstu naprijed izloženog, na tužiteljev doprinos za štetu koju trpi u predmetom štetnom događaju i kojeg je cijeniti obzirom na izloženo u omjeru od 50 %. Ovo neovisno o tomu što se u konkretnom slučaju, prema dostavljenoj fotodokumentacije od strane tužitelja, sporni rukohvat ne proteže i uz podest. Naime, tužitelj u nastavku postupka, u dopuni svojih navoda po prvi put spominje pad na podestu uz zadnju stepenicu na ulazu u zgradu, ističući kako je prilikom davanja svog iskaza pogrešno interpretiran njegov iskaza. Međutim, za ukazati je kako tužitelj nije imao primjedbe na zapisnik prilikom iznošenja svog prvog iskaza. Osim toga tužitelj ne tvrdi niti dokazuje da bi se u konkretnom slučaju radilo nevidljivim oštećenjima pa je utoliko njegovo ponašanje promatrati kao postupanje krajnjom nepažnjom te isti snosi podjednaku odgovornost za nastalu štetu.

20. Na koncu za istaknuti je i kako tužitelj tijekom postupka upućuje na odgovornost tuženika kao upravitelj zgrade, koji, međutim, ne odgovara za štetu nastalu od opasne stvari na više stambenoj zgradi. Naime, upravitelj nekretnine za svoje propuste odgovara suvlasnicima nekretnine što, međutim, ne proizlazi iz dostavljene dokumentacije spisa te rezultata provedenog dokaznog postupka.

21. S druge strane, osnovno načelo parničnog postupka sadržano je u odredbi da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice na kojima temelji svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice (čl. 7. ZPP), a svaka stranka dužna je iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika. (čl. 219. st. 1ZPP)

22. Tako iz kazivanja tijekom postupka saslušanog djelatnika A. H. u G. s. k. g. d.o.o. S., proizlazi da je isto upravitelj ove zgrade i kojem je sud tijekom postupka upućivao traženje o izvršenoj obavijesti o potrebi popravaka iz zajedničke pričuve, radi čega je sud u ranijem ukidnom rješenju i ukazao na odredbu članka 90. ZV-a.

23. U navedenom, isto kao trgovačko društvo odgovara za eventualne propuste u upravljanju predmetnom zgradom pa se u tom pravcu ukazuje i na osnovanost prigovora promašene pasivne legitimacije tuženika kao upravitelja zgrade.

24. Slijedom naprijed izloženog, pravilnom primjenom materijalnog prava tuženika je valjalo obvezati na naknadu štete koju tužitelj trpi u svezi s predmetnim štetnim događajem u okviru stupnja njegove odgovornosti obzirom na pravilno utvrđenu visinu štete koju tužitelj trpi kao posljedice ozljeđivanja u predmetnoj nezgodi zbog povrede prava osobnosti, pozivom na odredbu članka 19. stavak 2. i članka 1100., u svezi 1046. ZOO-a, te imovinsku sukladno odredbi članka 1095. stavak 1. ZOO-a. Naime, sud prvog stupnja je tako nedvojbenim utvrdio osnovom pregledane medicinske dokumentacije spisa te provedenog medicinskog vještačenja da je tužitelj odnosno prigode zadobio ozljedu desnog ručnog zgloba zbog čega je doživio primarni strah jakog intenziteta u trenutku ozljede, na koji se nadovezuje tzv. sekundarni strah, jačeg intenziteta u trajanju od 1 dana, srednjeg intenziteta u trajanju od 5 dana ukupno i blagog intenziteta u trajanju od daljnjih 21 dana uz jake bolove u trajanju od 1-2 dana ukupno, bolove srednjeg intenziteta u trajanju od 5 dana ukupno te bolove lakog intenziteta u trajanju od daljnjih 30 dana ukupno time da mu je tuđa pomoć bila je potrebna u periodu od 15. siječnja do 02. veljače 2012. godine u opsegu od 2 sata dnevno; narednih 4 tjedna tuđa pomoć bila je potrebna u opsegu od 2x3 sata tjedno za obavljanje težih poslova time da je štetni događaj je rezultirao umanjenjem opće životne i radne aktivnosti tužitelja u opsegu od 3%.

25. Slijedom naprijed izloženog, kako ovaj sud nije našao ostvarenje bitnih povreda postupka na koje ukazuje žalitelj i na koje pazi po službenoj dužnosti u okviru odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, djelomičnim prihvaćanjem žalbe tuženika pobijanu presudu je na temelju odredbe članka 373. točka 2. ZPP-a valjalo preinačiti, a djelomično, na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a, potvrditi i odlučiti kao u izreci.

26. Kako je preinačena odluka o glavnoj stvari na temelju odredbe članka 166. stavak 2. ZPP-a valjalo je preinačiti i odluku o troškovima postupka. Obzirom na podjednak uspjeh stranaka, kako u fazi prvostupanjskog sudovanja, tako i u žalbenom stadiju postupka, uvažavajući činjenicu da bi tužitelju u cijelosti pripadao trošak medicinskog vještačenja, kao nužan i potreban, ali i pravo tuženika na naknadu troškova žalbe razmjerno uspjehu, odlučeno je na temelju odredbe članka 154. stavak 4. ZPP-a da će svaka stranka snositi svoj trošak postupka.

U Splitu, 18. srpnja 2022.

Sutkinja:

Andrea Boras Ivanišević, v. r.