Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž Ovr-154/2022-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Splitu, po sucu ovog suda Mihi Mratoviću, na temelju nacrta odluke koji je izradila viša sudska savjetnica Tihana Lovrić, u ovršnom predmetu ovrhovoditelja P. B. E. sa sjedištem u Republici Austriji, K., OIB: ...zastupani po punomoćnici iz Odvjetničkog društva K. & P. d.o.o. iz Z., protiv ovršenice Đ. Š., M. L., OIB: ..., zastupana po punomoćnici A. G. C., odvjetnici iz Z., radi izravne naplate, odlučujući o žalbi ovršenika protiv rješenja Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Malom Lošinju, poslovni broj Ovr-899/2020-3 od 10. ožujka 2021., 18. srpnja 2022.,

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba ovršenika kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Malom Lošinju, poslovni broj Ovr-899/2020-3 od 10. ožujka 2021., u pobijanom dijelu pod točkama I. i III.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev ovrhovoditelja za nadoknadom troška sastava odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Pobijanim rješenjem odlučeno je:

"I. Upućuje se ovršenik da u roku od 15 dana od pravomoćnosti ovoga rješenja pokrene parnicu protiv ovrhovoditelja radi proglašenja nedopuštenim pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava ovršenika po zahtjevu ovrhovoditelja za izravnu naplatu temeljem bjanko zadužnica ovjerenih kod javnog bilježnika D. P. iz R. poslovni broj OV-9476/10 i OV-9477/10 od 1. srpnja 2010. iz razloga da ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu na temelju navedenih bjanko zadužnica, odnosno da nije ovlašten na temelju istih tražiti ovrhu protiv ovršenika.

II. Odbija se prijedlog ovršenika za odgodu izdavanja naloga bankama za prijenos zaplijenjenih sredstava temeljem bjanko zadužnica ovjerenih kod javnog bilježnika D. P. iz R. poslovni broj OV-9476/10 i OV-9477/10 od 1. srpnja 2010. do pravomoćnog okončanja parnice radi utvrđenja ništetnosti ugovora o kreditu koja se vodi pred ovim sudom pod poslovnim brojem P-405/2016.

III. Odbija se prijedlog ovršenika za odgodu ovrhe do pravomoćnog okončanja parničnog postupka P-161/2018 koji se vodi kod Općinskog građanskog suda u Zagrebu radi utvrđenja ugovora o kreditu i javnobilježničke isprave ništetnim.

IV. Nalaže se ovršeniku da ovrhovoditelju namiri troškove ovog postupka u iznosu od 3.125,00 kn u roku od 8 (osam) dana dok se u preostalom dijelu odbija prijedlog ovrhovoditelja kao neosnovan."

2. Protiv točke I. i III. citiranog rješenja, ovršenik je podnio pravodobnu žalbu, kojom rješenje pobija iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19; dalje: ZPP) koji se primjenjuje sukladno odredbi članka 21. stavka 1. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20; dalje: OZ), predlažući ovom sudu pobijano rješenje preinačiti.

3. U odgovoru na žalbu ovrhovoditelj je osporio sve žalbene navode ovršenika.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući pobijano rješenje, sukladno odredbi članka 365. stavka 2. ZPP-a u vezi članka 21. stavka 1. OZ-a te sukladno odredbi članka 50. stavka 5. OZ-a, ovaj drugostupanjski sud ne nalazi bitnu povredu odredaba postupka, niti ostvarenje žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava, odnosno kojeg drugog žalbenog razloga iz članka 50. stavka 1. OZ-a, od onih na koje pazi po službenoj dužnosti.

6. Iz spisa predmeta proizlazi kako je ovršenik u prijedlogu koji je sudu podnio temeljem odredbe članka 210. OZ-a istaknuo opugnacijski razlog nedostatka legitimacije iz članka 50. stavka 1. točke 7. OZ-a kao i to da je prvostupanjski sud dostavio ovršenikov prijedlog ovrhovoditelju radi očitovanja, a ovrhovoditelj je postojanje tog razloga osporio.

7. Odredbom članka 52. stavka 1. OZ-a je propisano da ako je žalba izjavljena iz razloga iz članka 50. stavka 1. točke 7. i točke 9. do 11. OZ-a, sud prvog stupnja dostavit će žalbu ovrhovoditelju radi očitovanja u roku od osam dana, dok je stavkom 3. istog članka propisano da ako ovrhovoditelj ospori postojanje tih razloga ili se ne očituje u roku od osam dana, sud prvog stupnja donijeti će bez odgode rješenje kojim će ovršenika uputiti da u roku od petnaest dana od pravomoćnosti tog rješenja pokrene parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom zbog razloga iz stavka 1. tog članka zbog kojeg je izjavljena žalba.

8. U izloženom, pravilno je prvostupanjski sud primijenio odredbe članka 52. stavka 1. do 3. OZ-a, u vezi sa člankom 210. stavkom 2. OZ-a. kada je donio pobijano rješenje.

9. Žalbeni navodi ovršenika ne utječu na pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja. Naime, kada ovršenik u istakne jedan od žalbenih navoda propisanih odredbom članka 50. stavka 1. točke 7. i 9. do 11. OZ-a, a pritom ih ne dokaže na način propisan odredbom članka 52. stavka 4., sud nema drugih ovlasti, nego postupiti sukladno odredbi članka 52. stavka 3. OZ-a i uputiti ovršenika na pokretanje parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom.

10. Uzgredno se još napominje kako je na zajedničkom sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 21. studenog 2018. u Zagrebu zauzeto pravno shvaćanje prema kojem je sud ovlašten na temelju odredbe članka 52. stavka 3. OZ-a, uputiti ovršenika na pokretanje parnice kada je ovršenik podnio prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim iz članka 210. OZ-a.

11. Nadalje, a odlučujući o točki III. pobijanog rješenja, kojom je odbijen ovršenikov prijedlog za odgodu valja kazati kako slijedi.

12. Sukladno odredbi članka 210. stavka 2. OZ-a, na odgodu prijenosa na odgovarajući način se primjenjuju odredbe o odgodi ovrhe (članak 65. stavak 1. točke 1.-10. OZ-a), slijedom kojeg na prijedlog ovršenika sud može (dakle nije dužan) odgoditi ovrhu samo ako utvrdi da su kumulativno ispunjene dvije pozitivne pretpostavke.

13. Prva (subjektivna) pretpostavka je ako ovršenik učini vjerojatnim da bi provedbom ovrhe trpio nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu, ili ako učini vjerojatnim da je to potrebno da bi se spriječilo nasilje, u potpunosti ili djelomice odgoditi ovrhu, a koja pretpostavka proizlazi iz odredbe članka 65. stavka 1. OZ-a.

14. Nadalje, druga (objektivna) pretpostavka je postojanje koje od taksativno određenih okolnosti kojima zakon pridaje značenje specifičnih razloga za odgodu (arg. članak 65. stavak 1. točke 1.-10. OZ-a).

15. Naime, prilikom odlučivanja o odgodi ovrhe sud je dužan voditi računa o vrednovanju interesa svih subjekata involviranih u ovršnom postupku, vjerojatnost nastupanja, kvalitetu i kvantitetu štete koju bi uslijed (ne)odgode pretrpjeli, slijedom čega sud prihvaća da bi ovršenica ispunila objektivnu pretpostavku koja je jedan od uvjeta za odgodu, dok u odnosu na vjerojatnost nastanka štete ili sprečavanja nasilja (subjektivnu pretpostavku) i prema shvaćanju ovog suda ovršenica nije pružila dokaze.

16. Slijedom, navedenoga, pravilno je prvostupanjski sud prijedlog za odgodu odbio jer u konkretnom predmetu nisu kumulativno ispunjene obje pretpostavke za odgodu ovrhe iz članka 65. stavka 1. OZ-a.

17. Naime, kad se ispituje i ocjenjuje vjerojatnost da bi provođenjem ovrhe ovršenik trpio nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu, težište ispitivanja treba usmjeriti u prvom redu na imovinske prilike ovrhovoditelja i mogućnost ovršenika da u postupku protuovrhe namiri svoju tražbinu od ovrhovoditelja.

18. Prema mišljenju ovog drugostupanjskog suda, ovršenica u svom prijedlogu nije pružila niti jedan dokaz na okolnost da se, u slučaju protuovrhe, ne bi bila u mogućnosti namiriti od ovrhovoditelja. Naime, ovršenica u prijedlogu za odgodu jedino navodi kako je ovrhovoditelj strana pravna osoba koja u Republici Hrvatskoj nema niti sjedište, niti podružnicu niti imovinu, međutim na navedeno ne prilaže nikakve dokaze niti sudu daje razloge iz kojih bi bilo vidljivo zašto se protuovrha, ukoliko ovrhovoditelj zaista nema imovine u Republici Hrvatskoj, ne bi mogla provesti na ovrhovoditeljevoj imovini u inozemstvu, ovo imajući u vidu da bi ovrhovoditelj bio pravna osoba sa sjedištem u Europskoj Uniji.

19. U odnosu na žalbene navode ovršenice, u kojima ističe kako je ne odgađajući ovrhu sud postupio suprotno pravnom shvaćanju zauzetom na zajedničkom sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 12. travnja 2016. u Šibeniku, za navesti je kako je Sud Europske unije u Luksemburgu u predmetu broj C-630/17, povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (dalje: UFEU), koji je uputio Općinski sud u Rijeci – Stalna služba u Rabu, dana 14. veljače 2019. donio presudu koji zahtjev se odnosi na tumačenje članaka 56. i 63. UFEU-a i članka 4. stavka 1., članka 17., članka 24. točke 1. i članka 25. Uredbe (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (SL L 351, 20.12.2012., str. 1.).

20. U navedenom zahtjevu za prethodnu odluku, Općinski sud u Rijeci-Stalna služba u Rabu postavio je, između ostaloga, i pitanje je li Zakon o ništetnosti usklađen s člancima 56. i 63. UFEU-a, jer je smatrao da se navedenim propisom može povrijediti sloboda društva R. S. S. J. W. na pružanje financijskih usluga. Pri tom je sud dvojio u mogućnosti opravdavanja takve povrede ciljevima koje je hrvatska vlada istaknula radi obrazloženja retroaktivne primjene tog zakona.

21. U odnosu na to postavljeno pitanje, Sud EU je u svojoj odluci naveo kako iz ustaljene sudske prakse Suda proizlazi da slobodno pružanje usluga iz članka 56. UFEU-a zahtijeva uklanjanje svake diskriminacije prema pružatelju usluga s poslovnim nastanom u drugoj državi članici na osnovi njegove državne pripadnosti, kao i ukidanje svakog ograničenja, čak i ako se ono na jednak način primjenjuje na domaće pružatelje usluga i na one iz drugih država članica, kad je ono takve prirode da zabranjuje, otežava ili čini manje privlačnima djelatnosti pružatelja usluga koji ima poslovni nastan u drugoj državi članici u kojoj zakonito pruža istovrsne usluge (presuda od 18. srpnja 2013., Citroën Belux, C-265/12, t. 35. i navedena sudska praksa).

22. Sud EU stoga zaključuje da, budući da se Zakonom o ništetnosti uspostavlja derogativno uređenje za određene financijske usluge s obzirom na okolnost ima li pružatelj sjedište u državi članici različitoj od one u kojoj se pruža usluga, valja zaključiti da se do 30. rujna 2015. hrvatskim pravom provodila izravna diskriminacija prema vjerovnicima s poslovnim nastanom izvan Republike Hrvatske, a nakon toga je datuma ništetnost ugovora o kreditu sklopljenih s neovlaštenim vjerovnikom proširena na ugovore s vjerovnicima s poslovnim nastanom u toj državi članici.

23. Pravni učinak citirane odluke u dijelu koji se odnosi na utvrđenje da su bez učinka odredbe Zakona o ništetnosti, odražava se i na ovršne postupke pokrenute na temelju ovršne isprave – solemniziranog ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjima i založnog prava na nekretninama upisanog na teret dužnika radi osiguranja predmetne ugovorne tražbine (u konkretnom slučaju na prijedlog ovršenika za odgodom ovrhe temeljem odredbe članka 6. stavka 1. Zakona o ništetnosti).

24. Slijedom svega navedenoga, na temelju odredbe članka 380. stavka 1. točke 2. ZPP-a u vezi članka 21. stavka 1. OZ-a, valjalo je odbiti žalbu ovršenika kao neosnovanu te potvrditi prvostupanjsko rješenje u pobijanom dijelu, odnosno riješiti kao pod točkom I. izreke.

25. S obzirom da sastav odgovora na žalbe nije potreban za vođenje konkretnog postupka, trebalo je odbiti zahtjev ovrhovoditelja za naknadu takvog troška, odnosno riješiti kao pod točkom II. izreke, temeljem odredbe članka 166. stavak 1, u vezi s odredbom članka 155. stavak 1. ZPP-a, a sve temeljem članka 21. stavak 1. OZ-a.

Split, 18. srpnja 2022.

Sudac:

Miho Mratović, v. r.