Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 74 Gž-1322/2021-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sucu pojedincu toga suda Amandi Snoj, u pravnoj stvari tužitelja D. J. iz K., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik V. Š., odvjetnik u Odvjetničkom društvu V., J., Š., S., J. i J. iz R., protiv tuženice Republike Hrvatske, ministarstva iz Z., OIB: …, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u R., Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude i rješenja Općinskog suda u Crikvenici, Stalna služba u Krku, poslovni broj Pn-94/2019-24 od 3. prosinca 2020., dana 18. srpnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženice i kao djelomično neosnovana žalba tužitelja, potvrđuje se presuda Općinskog suda u Crikvenici, Stalna služba u Krku, poslovni broj Pn-94/2019-24 od 3. prosinca 2020. u pobijanom dijelu pod točkom I. i III. izreke, te u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja da mu tužena isplati zatezne kamate na iznos od 3.000,00 kn od 1. kolovoza 2017., na iznos od 3.000,00 kn od 1. rujna 2017., na iznos od 3.000,00 kn od 1. listopada 2017., na iznos od 3.000,00 kn od 1. studenog 2017., na iznos od 3.000,00 kn od 1. prosinca 2017., na iznos od 3.000,00 kn od 1. siječnja 2018., te na iznos od 3.000,00 kn od 1. veljače 2018. od dana dospijeća do namirenja.

II. Preinačava se navedena presuda u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke kojom je odbijen tužbeni zahtjev kojim se tuženici nalaže tužitelju isplatiti pravičnu naknadu u iznosu od 10.500,00 kn sa zateznim kamatama i sudi:

Nalaže se tuženici da tužitelju osnovom naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti nastale diskriminacijom po osnovi invaliditeta isplati pravičnu naknadu u novčanom iznosu od 10.500,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena od dana podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora 29. rujna 2017. pa do dana namirenja u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Crikvenici, Stalna služba u Krku, poslovni broj Pn-94/2019-24 od 3. prosinca 2020. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke.

II. Uvažava se žalba tuženice i preinačava navedeno rješenje u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke i rješava:

Nalaže se tužitelju nadoknaditi parnični trošak tuženici u iznosu od 724,22 kn u roku od 15 dana.

Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženice za naknadu parničnog troška za iznos od 7.275,78 kn.

Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 2.881,34 kn.

Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke navedenog rješenja kojim nije bio prihvaćen njegov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka preko dosuđenog iznosa od 2.881,34 kn, za iznos od 1.250,00 kn.

III. Nalaže se tuženici nadoknaditi tužitelju trošak žalbe u iznosu od 486,19 kn u roku od 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbe za iznos od 1.388,81 kn.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod točkom 1.) naloženo je tuženici da tužitelju osnovom naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti nastale diskriminacijom po osnovi invaliditeta isplati pravičnu naknadu u novčanom iznosu od 10.500,00 kn sa zateznim kamatama, dok je pod točkom 2.) odbijen tužbeni zahtjev kojim je naloženo tuženici da tužitelju osnovom naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti nastale diskriminacijom po osnovi invaliditeta isplati pravičnu naknadu u iznosu od 10.500,00 kn sa zateznim kamatama, na pojedinačno naznačene iznose u toj točki izreke sa zateznim kamatama od dana dospijeća do dana namirenja. Pod točkom 3.) presude odbijen je tužbeni zahtjev kojim je naloženo tuženici da tužitelju osnovom naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti nastale sekundarnom traumatizacijom isplati pravičnu naknadu u novčanom iznosu od 30.000,00 kn sa zateznim kamatama.

2. Rješenjem pod točkom 1.) odbačena je tužba u dijelu tužbenog zahtjeva kojim je tuženici naloženo da tužitelju osnovom naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti nastale diskriminacijom po osnovi invaliditeta isplati pravičnu naknadu u iznosu od 24.000,00 kn sa zateznim kamatama tekućim na pojedinačno označene iznose u toj točki izreke, od dana dospijeća do namirenja, dok je pod točkom 2.) naloženo tuženici nadoknaditi parnični trošak tužitelju u iznosu od 2.881,34 kn.

3. Protiv navedene presude, u odnosu na točku 2.) i 3.) izreke te presude, kao i u odnosu na rješenje pod točkom 1.) izreke, kao i pod točkom 2.) izreke u dijelu kojim nije prihvaćen njegov zahtjev za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa, žali se tužitelj zbog žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 12/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., dalje u tekstu: ZPP). Predlaže presudu, kao i rješenje u pobijanom dijelu preinačiti sukladno žalbi, podredno ukinuti i vratiti na ponovni postupak uz opredijeljeno navedeni trošak žalbe.

4. Pravovremenom dopunom žalbe od 16. ožujka 2021. tužitelj dostavlja 2 podneska na koja se poziva u žalbi te dokaz o plaćenoj sudskoj pristojbi.

5. Protiv navedene presude, u odnosu na točku 1.) izreke, te u odnosu na točku 2.) rješenja žali se tuženica zbog žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 2. i 3. ZPP, te predlaže iste preinačiti sukladno žalbi.

6. Žalba tužitelja u odnosu na prvostupanjsku presudu je djelomično osnovana, a u odnosu na pobijano rješenje je neosnovana, dok je žalba tuženice u odnosu na presudu neosnovana, u odnosu na rješenje je djelomično osnovana.

7. Suprotno žalbi tužitelja nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer je prvostupanjski sud sukladno podnesku tužitelja od 15. ožujka 2019., a koje se nalazi na listu 143-145 spisa ispravno naveo da je tim podneskom tužitelj u ovom predmetu povisio tužbeni zahtjev zbog povrede prava osobnosti za iznos od 24.000,00 kn, a u odnosu na vremensko razdoblje od veljače do rujna 2018., te da se radi o konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, pa u pogledu navedenih činjenica, ne postoji proturječnost između onoga što se u obrazloženju presude navodi o sadržaju podnesaka i samog tog podneska, a na što ukazuje žalitelj, neosnovano tvrdeći da navedenog povišenja tužbenog zahtjeva, u ovom predmetu, nije bilo te da je preinaka izvršena u predmetu Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-954/18, u dokaz čega dopunom žalbe prilaže preslike podnesaka na koje se poziva.

8. Nadalje, premda je točan žalbeni navod da prvostupanjski sud nije ocijenio Mišljenje ureda od 21. ožujka 2018. (list 102-103 spisa), kao neupitno i nesporno javne isprave u smislu odredbe čl. 230. ZPP, time nisu izostali razlozi o odlučnoj činjenici, zbog koje se prvostupanjska presuda ne bi mogla ispitati, pa nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Naime, i bez ocjene predmetnog Mišljenja, prvostupanjski sud je na temelju ostalih provedenih dokaza utvrdio da u konkretnom slučaju postoje okolnosti teškog oblika diskriminacije iz čl. 6. Zakona o suzbijanju diskriminacije ("Narodne novine" broj: 85/08. i 112/12. – dalje: ZSD), te da od početka rada Upravnog suda u Rijeci, tijekom razdoblja nešto kraćeg od desetljeća, nije omogućeno da u zgradi tog Suda mogu bez ikakve diskriminacije pristupiti osobe s tjelesnim invaliditetom. Kako je postojanje okolnosti iz čl. 6. ZSD utvrđeno i predmetnim Mišljenjem, to izostanak ocjene tog Mišljenja, nije razlog zbog kojeg se prvostupanjska presuda ne bi mogla ispitati, niti se, obzirom na navedeno radi o odlučnoj činjenici u smislu čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

9. Suprotno žalbi tužitelja u odnosu na povrede iz čl. 354. st. 1. ZPP, u vezi s čl. 8. ZPP, iako prvostupanjski sud nije taksativno naveo dokaze koji su provedeni, iz sadržaja obrazloženja pobijane odluke razvidno je koji su to dokazi provedeni, te koje je činjenice sukladno čl. 8. ZPP sud uzeo dokazanim i iz kojih razloga, pa nisu počinjene navedene bitne povrede odredaba parničnog postupka.

10. Nije počinjena niti povreda odredaba čl. 299.a st. 3. ZPP, u vezi s čl. 354. st. 1. ZPP, za koju tužitelj u žalbi pogrešno navodi da se radi o odredbi čl. 299. st. 3. ZPP, time što je prvostupanjski sud povodom prigovora dvostruke litispendencije tuženice istaknutog nakon zaključenja prethodnog postupka, pribavio predmetni spis i odlučio o prigovoru litispendencije, jer je prvostupanjski sud neovisno o prigovoru tuženice, temeljem čl. 194. st. 4. ZPP tijekom cijelog postupka dužan po službenoj dužnosti paziti teče li već druga parnica o istom zahtjevu među istim strankama, to postupanjem prvostupanjskog suda nije počinjena navedena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP, pa su neosnovani svi žalbeni navodi u tom pravcu.

11. U odnosu na žalbene navode da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP, u vezi s čl. 223. ZPP, jer je o visini naknade štete odlučio po slobodnoj ocjeni, iako su na okolnost visine provedeni konkretni dokazi (priložene po tužitelju prikupljene odluke sudova i Europskog suda za ljudska prava), valja reći da se odredba čl. 223. ZPP-a ne može primijeniti u konkretnom slučaju jer je predmet spora zahtjev tužitelja za pravičnu naknadu neimovinske štete pa je za odluku o zahtjevu mjerodavna odredba čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO), prema kojoj u slučaju povrede prava osobnosti sud će, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema (st. 1.). Pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud će voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom (st. 2.). Stoga sud nije počinio niti navedenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka.

12. U odnosu na odluku prvostupanjskog suda pod točkom 1.) rješenja prvostupanjski sud je temeljem izvršenog uvida u predmet Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-954/18 utvrdio da je tužitelj protiv Republike Hrvatske podnio tužbu za naknadu štete zbog povrede prava osobnosti dana 18. travnja 2018. temeljem iste činjenične i pravne osove kao u ovom predmetu, te je podneskom od 8. ožujka 2019. (list 108 i 109 preslike tog spisa) povisio tužbeni zahtjev, pa je naknada štete zatražena i za razdoblje od veljače 2018. do veljače 2019. Kako je u ovom predmetu tužitelj podneskom od 15. ožujka 2019. (list 143-145 spisa) povisio tužbeni zahtjev za iznos od 24.000,00 kn i to za prošireni vremenski period od veljače do rujna 2018., prvostupanjski sud zaključuje da je predmetnim tužbenim zahtjevom zatražena naknada štete za isto vremensko razdoblje za koje je već naknada štete zatražena u predmetu poslovni broj P-954/18, pa odlučuje kao pod točkom 1.) izreke pobijanog rješenja.

13. Suprotno žalbi tužitelja odluka prvostupanjskog suda pravilna je i zakonita pa ju stoga prihvaća i ovaj sud.

14. Naime, iz predmetnog spisa razvidno je da je u ovom predmetu tužitelj protiv Republike Hrvatske prvobitno postavljenim tužbenim zahtjevom pod točkom II. tog zahtjeva zatražio naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti u iznosu od 4.500,00 kn sa zateznim kamatama, a za razdoblje od srpnja 2017. do siječnja 2018., te da je podneskom od 27. veljače 2018. (list 95-97 spisa) tužbeni zahtjev povisio na iznos od 21.000,00 kn za isto vremensko razdoblje. Nadalje, razvidno je da je podneskom od 15. ožujka 2019. (list 143-145 spisa) zatražio naknadu štete u iznosu od 24.000,00 kn za razdoblje od veljače do rujna 2018., iako tužitelj u žalbi tvrdi da isto nije zatraženo.

15. Kako je tužbenim zahtjevom od 15. ožujka 2019. u ovom predmetu zatražena naknada štete po istom činjeničnom i pravnom osnovu za isto vremensko razdoblje kao u već ranije postavljenom tužbenom zahtjevu u predmetu poslovni broj P-954/18 (prethodno navedeni podnesak od 8. ožujka 2019.), pravilno je prvostupanjski sud primjenom čl. 194. st. 3. ZPP odlučio kao pod točkom 2.) izreke rješenja, jer dok teče parnica, ne može se u pogledu istog zahtjeva pokrenuti nova parnica među istim strankama, a sud po službenoj dužnosti pazi teče li već druga parnica o istom zahtjevu među istim strankama.

16. Stoga je po čl. 380. toč. 2. ZPP odlučeno kao u točki I. izreke ovog rješenja.

17. Na temelju provedenog postupka prvostupanjski sud je kao nesporno utvrdio da je nepravomoćnom presudom Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-102/15 od 30. svibnja 2016. utvrđeno da je tuženica Republika Hrvatska poduzela i propustila poduzeti radnje i mjere koje su dovele do povrede prava tužitelja D. J. na jednako postupanje na način da je protupropisno Upravni sud u Rijeci uselila u zgradu neprilagođenu kretanju osoba s invaliditetom, te da je kao zakupodavac predmetne zgrade propustila vlasnika zgrade ugovorom obvezati da prije predaje zgrade u posjed izvrši razumnu prilagodbu kretanja osoba s invaliditetom i Republici Hrvatskoj je naloženo da u najkraćem roku, ne duljem od 6 mjeseci, računajući od pravomoćnosti presude, u zgradi Upravnog suda u Rijeci na adresi Korzo 13, ukloni arhitektonske barijere i tužitelju naknadi štetu zbog povrede prava osobnosti u iznosu od 30.000,00 kn. Također je kao nesporno utvrđeno da je tužitelj u srpnju 2017. pokrenuo novi parnični postupak u predmetu poslovni broj Pn-278/17 temeljen na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, jer tuženica nije poduzela radnje radi uklanjanja arhitektonskih barijera, pa je temeljem presude na temelju priznanja poslovni broj Pn- 278/17 od 15. ožujka 2018., Republici Hrvatskoj naloženo da zbog povreda prava osobnosti tužitelju naknadi pravičnu naknadu iznosu od 9.750,00 kn sa zateznim kamatama. Nadalje je kao nesporno utvrđeno da je tužitelj osoba s invaliditetom s dijagnozom tetraplegije, zbog čega se kreće uz pomoć električnih invalidskih kolica, isti je po zanimanju odvjetnik, zaposlen u odvjetničkom društvu. Nespornim je utvrđeno i da je Upravni sud u Rijeci, u vrijeme donošenja predmetne prvostupanjske presude smješten u zgradi koja se nalazi u Ulici Erazma Barčića 5 u Rijeci, dok je prije toga, u trenutku kad je započeo s radom 1. siječnja 2012., bio smješten u Ulici Erazma Barčića 3, a potom na adresi Korzo 13.

18. Na temelju provedenog očevida od 16. studenog 2016. (list 133-134 spisa) u zgradi Upravnog suda u Rijeci, prvostupanjski sud je utvrdio da postavljeno dizalo, odnosno uređaj vidljiv na fotografijama na listu 135-139 spisa, koji bi trebao omogućiti savladavanje stepenica osoba u invalidskim kolicima, koji iako tehnički ispravan nije funkcionalan, jer obzirom da je ulazni prostor u kojem je uređaj smješten, premalen za pozicioniranje invalidskih kolica na platformu uređaja, onemogućeno je pozicioniranje invalidskih kolica na platformu, a kako se prekidač za podizanje uređaja nalazi na prvoj etaži do koje se dolazi savladavanjem tri stepenice, to se bez pomoći djelatnika suda uređaj ne može aktivirati, pa invalidna osoba ne može samostalno niti koristiti uređaj. Također je utvrđeno da se radi savladavanja ulaznog praga zgrade po potrebi postavlja podest (fotografija na listu 136 spisa), kojeg postavlja djelatnik suda koji se poziva zvonom spojenim na portirnicu u kojoj nema djelatnika suda, dok se ulazna vrata zgrade otvaraju potiskivanjem prema unutrašnjosti zgrade.

19. Slijedom navedenog prvostupanjski sud utvrđuje da je pristup predmetnoj zgradi onemogućen osobama s invaliditetom koje se kreću s pomoću invalidskih kolica, pa se te osobe nalaze u nepovoljnom položaju u odnosu na osobe koje se samostalno kreću koristeći udove. Stoga prvostupanjski sud sukladno čl. 1. st. 1., čl. 2. st. 1. i čl. 4. st. 2. ZSD zaključuje da postoji diskriminacija, te da tužitelju kao žrtvi te diskriminacije pripada pravo na naknadu štete sukladno čl. 11. ZSD, dakle, prema propisima koji uređuju obvezne odnose, pa imajući pritom u vidu da su ostvarena obilježja iz čl. 6. ZSD, odlučuje kao pod točkom 1.) izreke prvostupanjske presude.

20. Suprotno žalbenim navodima tuženice prvostupanjski sud je utvrdio sve činjenice odlučne za donošenje pravilne i zakonite odluke o osnovanosti tužbenog zahtjeva i na tako potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno je primijenio materijalno pravo.

21. Obzirom na utvrđenje prvostupanjskog suda temeljenog na obavljenom očevidu tužitelj je u smislu čl. 20. st. 1. ZSD učinio vjerojatnim da je došlo do diskriminacije tužitelja po osnovi invaliditeta, dok tuženica na kojoj je bio teret dokaza da diskriminacije nije bilo, te da je prilagodba ulaza u zgradu Upravnog suda u Rijeci izvršena postavljanjem kosih stubišnih platformi, sukladno Pravilniku o osiguranju pristupačnosti građevina osobama s invaliditetom i smanjene pokretljivosti ("Narodne novine" broj 153/13. – dalje Pravilnik), a kako to tužena tvrdi, isto nije dokazala.

22. Naime, čl. 16. st. 2. Pravilnika između ostalog je propisano da ulazni prostor mora imati vrata koja se otvaraju prema van ili posmična, te pristupačnu kvaku primjereno oblikovanu sukladno čl. 30. st. 1. Pravilnika, dok iz utvrđenja prvostupanjskog suda i zapisnika o očevidu te fotografije na listu 136 spisa razvidno je da se vrata zgrade otvaraju prema unutra i nemaju kvaku. Također, iz citirane odredbe proizlazi da ulazni prostor mora imati prag koji nije viši od 2 cm odnosno propisane elemente pristupačnosti za savladavanje visinskih razlika (rampa, dizalo, vertikalna podizna platforma, kosa podizna platforma), dok je prvostupanjskom presudom temeljem očevida utvrđeno da se za savladavanje visinske razlike na ulazu u zgradu koristi drveni podest (fotografija na listi 136 spisa) koji po potrebi donosi djelatnik suda kojeg se poziva pritiskom zvona spojenog na portafon što znači da nije niti u smislu čl. 15. Pravilnika omogućen neovisan pristup zgradi.

23. Nadalje, kako je iz zapisnika o očevidu i tehničke dokumentacije na koju se tuženica u žalbi poziva razvidno da je nastupna ploha kose podizne platforme postavljene u predmetnoj zgradi radi savladavanja visinske razlike od tri stepenice, dimenzija 80x100 cm, to njene dimenzije nisu u skladu s dimenzijom nastupne plohe kose podizne platforme od 90x100 cm koja je kao element pristupačnosti propisana za savladavanje visinskih razlika, čl. 14. st. 1. Pravilnika u vezi čl. 16. st. 1. Pravilnika.

24. Također, obzirom na utvrđenje prvostupanjskog suda da osoba koja se kreće u invalidskim kolicima ne može bez pomoći druge osobe aktivirati platformu, to nije niti u smislu čl. 15. Pravilnika omogućen neovisan pristup platformi niti je takvoj osobi moguć pristup istoj, obzirom da je prostor u kojem se platforma nalazi premalen za manevriranje invalidskim kolicima.

25. Budući je slijedom navedenog osobi s invaliditetom onemogućen pristup predmetnoj zgradi, jer ulazni prostor u toj zgradi prema prethodno navedenom, ne ispunjava uvjete propisane čl. 16. st. 1. i 2. Pravilnika kojima se osigurava pristupačnost zgrade osobama s invaliditetom i smanjene pokretljivosti, pa stoga zgrada suda nema obvezne elemente pristupačnosti, propisane čl. 7. st. 1. toč. B Pravilnika, neosnovni su žalbeni navodi tuženice da je tužitelju bio onemogućen pristup zbog većih dimenzija invalidskih kolica koja isti koristi i da je razumna prilagodba zgrade izvršena sukladno Pravilniku.

26. Kako je u odnosu na zgrade u kojima djeluje sudska vlast čl. 44. st. 1. toč. 1. Pravilnika propisana obavezna primjena elemenata pristupačnosti iz čl. 16., 17., 18., 34. i čl. 35. Pravilnika, tuženica je bila dužna predmetnu zgradu prilagoditi sukladno tim propisima, pa su neosnovani svi žalbeni navodi u tom pravcu.

27. Budući tuženica nije provela mjere razumne prilagodbe sudske zgrade osobama s invaliditetom koje se kreću uz pomoć električnih invalidskih kolica, a posljedica ne poduzimanja tih mjera je diskriminacija tužitelja po osnovi invaliditeta, u smislu čl. 2. Konvencije o pravima osoba s invaliditetom ("Narodne novine" broj 8/07. - Međunarodni dio) i čl. 1. st. 1. ZSD, jer je tužitelj time stavljen u nepovoljniji položaj od drugih osoba u usporedivoj situaciji, to tužitelj sukladno čl. 17. st. 1. toč. 3. ZSD ima pravo na zatraženu naknadu neimovinske štete, prema propisima koji uređuju obvezne odnose (čl. 11 ZSD), a zbog povrede prava osobnosti iz čl. 19. st. 1. i 2. ZOO te je tuženica u smislu čl. 1100. st. 1. ZOO u obvezi isplatiti pravičnu novčanu naknadu.

28. Stoga je prvostupanjski sud, suprotno žalbi pravilno postupio kad je uzevši u obzir da se u konkretnom slučaju radi o teškom obliku diskriminacije iz čl. 6. st. 1. ZSD odlučio kao pod točkom 1.) prvostupanjske presude, pa je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP, odlučeno kao pod točkom I. izreke ove presude.

29. Međutim, osnovano tužitelj pobija točku 2.) izreke presude, jer i ovaj sud smatra da je predmetna novčana naknada neimovinske štete prenisko odmjerena.

30. Naime, diskriminacija tužitelja je ponovljena i traje duže vrijeme budući tuženica nije izvršila razumnu prilagodbu zgrade u Upravnom sudu u Rijeci na adresi Korzo 13 u Rijeci, sukladno prethodno navedenoj presudi poslovni broj P-102/15 Općinskog suda u Rijeci i Županijskog suda u Puli, poslovni broj Gž-67/17 od 27. ožujka 2017. (uklanjanje barijera u zgradi suda i ispred zgrade), već je Upravni sud u Rijeci useljen u predmetnu zgradu na adresi Erazma Bačića 5 u Rijeci dana 28. kolovoza 2017., u kojoj je tužitelju kao osobi s invaliditetom s obzirom na utvrđeno činjenično stanje ponovno onemogućen pristup zgradi i komunikacija u zgradi, te je tužitelju i kao odvjetniku kroz duže vrijeme uskraćena mogućnost obavljati profesiju u zgradi Upravnog suda kad za tim postoji potreba.

31. Stoga, imajući u vidu značaj povrijeđenog dobra, te obzirom na navedeno, teški stupanj te povrede (teži oblik diskriminacije iz čl. 6. st. 1. ZDS, kao i pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto na drugoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod broj Su-4-47/20-5 od 15. lipnja 2020. kojim su izmijenjeni Orijentacijski kriteriji i iznosi za utvrđivanje visine novčane naknade nematerijalne štete Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 29. studenog 2002. poslovni broj Su-1331-6/02 iz 1372-11/02) na način da se tada prihvaćanje novčani iznosi povećavaju za 50%, te se ti Orijentacijski kriteriji primjenjuju na sve parnične postupke zbog neimovinske štete u svim stadijima suđenja, ovaj sud cijeni da tužitelj ima pravo na naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti u daljnjem iznosu od 10.500,00 kn pa je odluku prvostupanjskog suda u odnosu na točku 2.) izreke prvostupanjske presude valjalo preinačiti i odlučiti kao pod točkom II. izreke ove presude.

32. Budući da za neimovinsku štetu sukladno čl. 1103. ZOO tužitelju pripada zatezna kamata od dana podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora Općinskom državnom odvjetništvu (dana 29. rujna 2017.), to je točkom II. izreke ove presude tužitelju dosuđena zatezna kamata tekuća od dana 29. rujna 2017. do isplate.

33. Pošto predmetna naknada neimovinske štete predstavlja jednu štetu u smislu čl. 19. ZOO, to tužitelj nema pravo na zatezne kamate na pojedinačne iznose od 3.000,00 kn za raniji period, pa je u tom dijelu, o kojem je odlučeno pod točkom 2.) izreke prvostupanjske presude, istu valjalo potvrditi u tom dijelu i odlučiti kao pod točkom I. izreke ove presude.

34. U odnosu na toč. 3.) izreke prvostupanjske presude pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da tužitelj nema pravo naknade neimovinske štete, nastale sekundarnom traumatizacijom. To stoga, što je postojanje okolnosti iz čl. 6. ZSD na kojima tužitelj temelji taj tužbeni zahtjev tvrdeći da je povreda prava osobnosti nastale diskriminacije po osnovi invaliditeta dovela do sekundarne traumatizacije, jer je diskriminacija trajala duže vrijeme, ista je ponovljena i produljena, uzeto u obzir prilikom utvrđivanje visine naknade neimovinske štete po prvostupanjskom sudu i ovom sudu.

35. Naime, prema propisima koji uređuju obvezne odnose koji se primjenjuju temeljem čl. 11. ZSD pravni osnov temeljem kojeg tužitelj traži naknadu iz točke 3.) izreke prvostupanjske presude nije reguliran kao poseban pravni osnov naknade neimovinske štete, a povreda prava osobnosti iz čl. 19. st. 1. i 2. ZOO, odnosi se na jedinstvenu štetu nastalu povredom tog prava, dok su pojedini vidovi te štete, odnosno okolnosti iz čl. 6. st. 1. ZSD tek kriteriji određivanja visine te naknade, kako je to i određeno čl. 6. st. 2. ZSD, pa su neosnovani svi žalbeni navodi u tom pravcu.

36. Slijedom navedenog temeljem čl. 368. st. 1. ZPP odlučeno je kao pod toč. I. izreke ove presude.

37. U odnosu na točku 2.) izreke pobijanog rješenja prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo kad je prihvatio zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u dosuđenom iznosu utvrdivši da je tuženica u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev od 21.000,00 kn uspjela 79,4 %, ali da obzirom da je tužitelj u pogledu osnove zahtjeva uspio 100%, što je tuženica od početka postupka osporavala, tužitelj ima pravo na naknadu troškova postupka u omjeru 20,6%.

38. U donošenju pobijane odluke prvostupanjski sud je pogriješio kad nije uzeo u obzir da je u odnosu na točku 3.) izreke prvostupanjske presude i to u odnosu na potraživanja od 30.000,00 kn, tuženica u cijelosti uspjela na što tužena ukazuje u žalbi.

39. Budući je odluka prvostupanjskog suda preinačena u odnosu na toč. II. izreke prvostupanjske presude, pa je tužitelj u cijelosti uspio sa svojim potraživanjima u iznosu od 21.000,00 kn, dok nije uspio u odnosu na potraživanje iz toč. 2. izreke presude u iznosu od 30.000,00 kn, to sukladno čl. 154. st. 2. ZPP tuženica ima pravo na naknadu parničnog troška, jer je ista u većoj mjeri uspjela u parnici i to u iznosu od 58,23%, dok je tužitelj uspio 41,18%, a kad se oduzme postotak uspjeha tužitelja, od uspjeha tuženice, sukladno obračunu iz čl. 154. st. 2. ZPP, uspjeh tuženice iznosi 17,05%.

40. Tuženica ima pravo za naknadu troška zastupanja sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 142/12., 103/14., 118/14., 107/15. – dalje: Tarifa) i to za zastupanje na tri ročišta u iznosu od 3.000,00 kn (Tbr. 9/1 Tarife, trošak odgovora na tužbu od 1.000,00 kn (Tbr. 8/1 Tarife), te trošak podneska od 5. rujna 2019. u iznosu od 250,00 kn (Tbr. 8/3 Tarife) odnosno ukupno 4.250,00 kn, dok nema pravo na naknadu troška zastupanja za ročišta od 13. lipnja 2018. godine i 12. travnja 2019., jer su ista odgođena zbog spriječenosti suca prije održavanja tih ročišta, dok ročišta od 29. listopada 2019. nije niti bilo, a podnesak od 5. rujna 2019. kojim se tuženica očituje po nalogu suda nije podnesak iz Tbr. 8/1 Tarife, već podnesak iz Tbr. 8/3 Tarife, a za što joj pripada iznos od 250,00 kn, a ne 1.000,00 kn, kako je zatraženo.

41. Kako opravdani trošak tuženice iznosi 4.250,00 kn, to razmjerno uspjehu od 17,05% taj trošak iznosi 724,22 kn, dok tužitelj, sukladno čl. 154. st. 2. ZPP, nema pravo na naknadu troškova postupka.

42. Stoga je temeljem čl. 380. toč. 3. ZPP odlučeno kao pod točkom II. izreke ovog rješenja.

43. U odnosu na žalbu tužitelja u odnosu na trošak postupka zatražen podneskom od 9. rujna 2019. (list 194 do 199 spisa), kojim je između ostalog zatražio trošak postupka za koji smatra da je nastao isključivo krivnjom tuženice, sve u smislu čl. 156. st. 1. ZPP, valja reći da je iz predmetnog podneska razvidno da se tužitelj istim očituje na podnesak tuženice od 5. rujna 2019. (list 163 spisa), i dostavljenu dokumentaciju, a prema nalogu suda s ročišta od 6. rujna 2019. (list 161-163 spisa).

44. Pri tome ističe da su troškovi sačinjavanja predmetnog podneska i troškovi idućeg ročišta nastali isključivo krivnjom tuženice zbog isticanja prigovora litispendencije gotovo tri godine nakon iniciranja parnice i odustajanja tuženice od dokaznog prijedloga saslušanja svjedoka R.

45. Kako je prvostupanjski sud u konkretnom slučaju tužitelja pozvao na očitovanje, a sud u smislu čl. 220. st. 2. ZPP odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica, te je sud po službenoj dužnosti dužan paziti na litispendenciju, a radi pribave spisa poslovni broj P-954/18 u odnosu na koji je istaknut prigovor litispendencije, odgođeno je i ročište od 6. rujna 2019., to trošak sastava predmetnog podneska nije nastao krivnjom tuženice, jer je tužitelj tim podneskom udovoljavao nalogu suda za očitovanjem, a što se tiče zatraženog troška (idućeg ročišta), koji nije niti specificiran, valja reći da se naknada budućeg troška ne može niti zahtijevati.

46. Obzirom na izneseno zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka iz čl. 156. st. 1. ZPP nije osnovan, a tužitelj niti obzirom na utvrđeni uspjeh u parnici nema pravo naknade troška postupka, to je temeljem čl. 380. toč. 2. ZPP odlučeno kao u točki II. izreke ovog rješenja.

47. Slijedom navedenog temeljem čl. 368. st. 1. ZPP i čl. 373. toč. 3. ZPP odlučeno je kao u izreci ove presude, dok je po čl. 380. toč. 2. i 3. ZPP odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

48. Budući je tužitelj sa žalbom djelomično uspio ima pravo na naknadu troška žalbe s razmjerno tom uspjehu i to u iznosu od 25,93%, što iznosi 486,19 kn, dok je preostali iznos zahtjeva za naknadu troška žalbe neosnovan, odlučeno je kao pod točkom III. i IV. izreke ovog rješenja.

U Zagrebu 18. srpnja 2022.

Sudac:

Amanda Snoj, v.r.