Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 77 Gž R-265/2020-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sucu toga suda Diani Preglej, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja I. M. iz B., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik D. Đ., odvjetnik u B., protiv tuženice Republike Hrvatske za ministarstvo, OIB: …, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvu u B., radi isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženice protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj Pr-17/17-31 od 18. prosinca 2019., dana 18. srpnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženice kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj Pr-17/17-31 od 18. prosinca 2019. pod točkom I. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženici Republici Hrvatskoj isplatiti tužitelju I. M. bruto iznos od 20.995,27 kn sa zateznim kamatama po stopi određenoj po čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima propisanoj za ostale odnose koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, tekućom na iznos od:

- 380,88 kn od 15. prosinca 2007.,

- 380,88 kn od 15. siječnja 2008.,

- 538,32 kn od 15. lipnja 2008.,

- 538,32 kn od 15. kolovoza 2008.,

- 1.525,24 kn od 15. rujna 2008.,

- 5.293,48 kn od 15. listopada 2008.,

- 986,92 kn od 15. studenog 2008.,

- 538,32 kn od 15. siječnja 2009.,

- 1.141,20 kn od 15. veljače 2009. ,

- 570,60 kn od 15. travnja 2009.,

- 1.261,54 kn od 15. svibnja 2009.,

- 540,66 kn od 15. srpnja 2009.,

- 1.261,54 kn od 15. kolovoza 2009 ,

- 6.037,37 kn od 15. listopada 2009.,

pa sve do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. pa sve do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, osim zakonsku zateznu kamatu sadržanu u navedenim bruto iznosima tekuću na iznos poreza na dohodak i prirez porezu na dohodak, u roku od 15 dana.

II Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj Pr-17/17-31 od 18. prosinca 2019. u pobijanom dijelu pod točkom III. izreke te pod točkom IV. izreke u dijelu u kojem nije priznat tužitelju parnični trošak preko iznosa od 10. 915,23 kn.

III Preinačuje se presuda Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj Pr- 17/17-31 od 18. prosinca 2019. pod točkom I. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženici Republici Hrvatskoj isplatiti tužitelju I. M. bruto iznos preko 20.995,27 kn do 24.771,70 kn (za iznos od 3.776,43 kn) sa zateznim kamatama, kao i u dijelu u kojem je naloženo tuženici isplatiti dosuđeni iznos bruto naknade u roku kraćem od 15 dana te pod točkom IV. izreke, i sudi:

1. Odbija se zahtjev tužitelja za isplatu naknade u iznosu od 3.776,43 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos od:

- 1.884,12 kn (preko iznosa od 5.293,48 kn do iznosa od 7.177,60 kn) sa zateznim kamatama tekućim od 15. listopada 2008. pa do isplate,

- 1.892,31 kn (preko iznosa od 6.037,37 kn do iznosa od 7.929,68 kn) sa zateznim kamatama tekućim od 15. listopada 2008. pa do isplate.

2. Odbija se zahtjev tužitelja za isplatu dosuđenog iznosa naknade sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa, pod točkom I. izreke ove presude, u roku kraćem od 15 dana.

3. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 10.915,23 kn.

4. Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

IV Nalaže se tužitelju naknaditi tuženici trošak sastava žalbe u iznosu od 187,50 kn, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja je pod točkom I izreke naloženo tuženici isplatiti tužitelju bruto iznos od 24.771,70 kn sa zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinačno navedenog iznosa pa do isplate, u roku 8 dana.

Pod točkom II izreke je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja protiv tuženice radi isplate zakonskih zateznih kamata tekućih na iznos poreza na dohodak i prirez porezu na dohodak sadržanih u dosuđenom bruto iznosu od 24.771,70 kn. U točki III izreke je odbijen dio tužbenog zahtjeva tužitelja protiv tuženice radi isplate iznad iznosa dosuđenog pod točkom I. izreke presude do zatraženog iznosa bruto 39.442,15 kn sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinačno navedenog iznosa pa do isplate.

U točki IV izreke je naloženo tuženici naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu 10.915,23 kn, u roku od 8 dana.

2. Protiv navedene presude pod točkom III. izreke te pod točkom IV. izreke u dijelu u kojem mu nije priznat parnični trošak preko iznosa od 10.915,23 kn, žali se tužitelj zbog svih zakonskih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje ZPP), predlaže ukinuti presudu u pobijanom dijelu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a podredno preinačiti presudu i prihvatiti tužbeni zahtjev u cijelosti te naložiti tuženici naknaditi tužitelju parnični trošak u cijelosti.

3. Protiv dijela prvostupanjske presude pod točkama I. i IV. izreke tuženica je podnijela žalbu zbog svih zakonskih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. ZPP-a te predlaže ukinuti prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu i vratiti predmet na ponovno suđenje ili preinačiti presudu "na način kako je gore predloženo" uz novu odluku o troškovima postupka, uključujući i trošak sastava žalbe.

4. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

5. Žalba tužitelja je neosnovana.

6. Žalba tuženice je djelomično osnovana.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja, čiji pravni prednik T. M. je bio zaposlen kod tuženice, za isplatu naknade plaće za prekovremeni rad, rad subotom, nedjeljom i blagdanom kao i naknadu za dežurstva, u razdoblju od 14. studenoga 2007. do 31. rujna 2009.

U odnosu na žalbu tuženice

8. Ispitujući prvostupanjsku presudu u okviru žalbenih navoda i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a (u svezi s odredbom čl. 117. st. 1. ZID ZPP-a /"Narodne novine" br. 70/19/), ovaj sud drugog stupnja je utvrdio da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a jer su proturječni razlozi o odlučnim činjenicama, a što će biti obrazloženo u nastavku ove odluke.

9. U obrazloženju prvostupanjske presude je navedeno sljedeće:

- da je između stranaka nesporno kako je T. M. u utuženom razdoblju od 14. studenoga 2007. do 1. listopada 2009. bio zaposlen kod tuženice i to u svojstvu djelatne vojne osobe u ministarstvu Republike Hrvatske, na dužnosti zapovjednika voda s mjestom službe u B., a što proizlazi iz priloženog rješenja MORH-a od 14. veljače 2008.,

- da je tijekom postupka tužitelj T. M. preminuo 17. siječnja 2012., te je postupak prekinut, a potom nastavljen pravomoćnim rješenjem suda prvog stupnja poslovni broj P-156/11-19 od 7. kolovoza 2012., kojim je parnični postupak u svojstvu tužitelja preuzeo njegov otac i nasljednik I. M.,

- da je presudom prvostupanjskog suda broj P-156/2011-23 od 1. veljače 2013. (list 94-102 spisa), koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-2189/2013-2 od 8. svibnja 2014. (list 109-111 spisa), pravomoćno prihvaćen tužbeni zahtjev te je tuženici naloženo isplatiti tužitelju iznos od bruto 39.442,15 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, te trošak parničnog postupka u iznosu 7.416,80 kn,

- da je tužitelj izravnom naplatom putem FINA-e naplatio cjelokupni novčani iznos glavnice, kamata i troškova postupka temeljem pravomoćne presude prvostupanjskog suda broj P-156/2011 od 1. veljače 2013., i to u ukupnom iznosu 71.216,92 kn dana 2. veljače 2015. (list 149-150 spisa),

- da su, povodom revizije tuženice, rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr-1602/14-2 od 14. prosinca 2016. (list 130-131 spisa) ukinute presuda Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-2189/2013-2 od 8. svibnja 2014. i presuda Općinskog suda u Bjelovaru broj P-156/2011-23 od 1. veljače 2013. u cijelosti te je predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje,

- da prema prihvaćenom i od strane tuženice neosporenom iskazu T. M. (list 46, 58 spisa) proizlazi da je u utuženom razdoblju obavljao službu dežurstva i to svaki puta u trajanju od po 24 sata, a za svako 24-satno dežurstvo koristio je po jedan slobodni dan, unutar svakih 24 sata dežurstva imao je vrijeme predviđeno za odmor u trajanju od 5 sati (od 01,00 iza ponoći do 06,00 ujutro), no svih 24 sata morao je biti neprekidno u službenoj vojnoj odori, na raspolaganju za potrebe službe, bez mogućnosti bilo kakvog udaljavanja s mjesta dežurstva; da je dežurstvo obavljao kao zapovjednik, a u vrijeme odmora mijenjao ga je pomoćnik dežurnoga.; da iako je imao vrijeme predviđeno za odmor od 5 sati, za spavanje je koristio 4 sata, a preostalo vrijeme odmora koristio je za obavljanje osobne higijene i uzimanje doručka,

- da se, nakon saslušanja svjedoka D. T., tuženica na raspravi 8. lipnja 2017. (list 167 spisa) izjasnila da je odmor i za vrijeme straže i za vrijeme dežurstava trajao od 01,00 do 06,00 sati, dakle po 5 sati dnevno, pa prvostupanjski sud navodi kako je nejasno da sada bez argumenata tuženica inzistira na odmoru od 8 sati dnevno kao za obične stražare,

- da kako je T. M. vrijeme za odmor imao za vrijeme straže po 5 sati neprekidno, uz činjenicu da je u utuženom razdoblju imao svega 14 dana straže, to prvostupanjski sud ocjenjuje da nije ni neživotno niti nelogično da je u tih 14 dana odmarao po 5 sati dnevno,

- da su stranke na raspravi 7. studenoga 2019. izjavile kako je nesporna činjenica da je T. M. za vrijeme svakog dana dežurstva imao po 5 sati odmora (list 198 spisa), a po ocjeni prvostupanjskog suda to je i pravilno budući da vrijeme obavljanja osobne higijene i uzimanje obroka ulazi u vrijeme odmora, a ne rada,

- da iz iskaza T. M. proizlazi da je za vrijeme stražarske službe uvijek obavljao samo dužnost zapovjednika straže, pa nije ni imao vrijeme predviđeno za odmor kao stražari, niti ga je koristio kao stražari, a nesporno je da su stražari za vrijeme stražarske službe imali po 2 sata pripreme, 2 sata straže i 2 sata odmora, pa tako i nadalje naizmjenično; da je njegovo predviđeno vrijeme odmora bilo od ponoći do 6,00 sati ujutro, no nije sve vrijeme mogao koristiti kao odmor, jer je kao zapovjednik straže imao zaduženja različita od zaduženja stražara.

10. Nadalje, prvostupanjski sud smatra kako je tijekom postupka nesporno utvrđeno da je T. M. u službi dežurstva dnevno imao 5 sati vremena koje je provodio u odmoru, dok je sud prvog stupnja utvrdio da je u službi straže kao zapovjednik straže također imao po 5 sati odmora dnevno, što znači da je u tom preostalom vremenu efektivno obavljao te dužnosti, da se to vrijeme ne može se smatrati radom, pa dakle ni prekovremenim radom izvan stvarno odrađenih sati rada, unatoč obveznoj prisutnosti tužitelja na samom mjestu rada, pa se stoga niti prilikom isplate plaće ne može vrednovati kao rad niti kao prekovremeni rad, a takav stav proizlazi i iz odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr-753/092 od 17. studenoga 2009., Revr-187/14-2 od 14. prosinca 2016., Revr-1530/14-2 od 18. siječnja 2017.

11. Međutim, utvrđenje suda prvog stupnja kako se tuženica na raspravi 8. lipnja 2017. (list 167 spisa) izjasnila da je odmor i za vrijeme straže i za vrijeme dežurstava trajao od 01,00 do 06,00 sati, dakle po 5 sati dnevno, proturječan je sadržaju zapisnika s tog ročišta u kojem je zastupnik tuženice napomenuo da "odmor nije samo spavanje, pa da je odmor prema iskazu svjedoka doista i trajao i za vrijeme straže i za vrijeme dežurstva od 01,00 do 06,00 sati, dakle po pet sati dnevno". Drugim riječima, tuženica je istaknula da odmor nije samo spavanje od 1,00 do 6,00 sati, a da tuženica nije učinila nespornim da je odmor i za vrijeme straže i za vrijeme dežurstava trajao od 01,00 do 06,00 sati, dakle po 5 sati dnevno, vidljivo je i iz činjenice da je u sljedećoj rečenici zastupnik tuženice ostao kod prijedloga za izračun prekovremenog rada s osnova straže za slučaj odmora osam sati dnevno.

12. Pored toga, valja reći da je sam tužitelj u svom iskazu danom na ročištu 7. studenoga 2011. (list 58 spisa) naveo da je za vrijeme dežurstva njegovo predviđeno vrijeme odmora, kao zapovjednika, trajalo od 1,00 do 6,00, a u to vrijeme je pomoćni dežurni bio dežuran u dežurani, dok je kod obavljanja poslova straže njegovo predviđeno vrijeme odmora bilo od ponoći do 6 ujutro, što je naveo i u svom ranijem iskazu danom na ročištu 6. svibnja 2011. (list 46 spisa).

13. Dakle, sam prvobitni tužitelj T. M. je iskazao da je u slučaju obavljanja straže njegovo vrijeme odmora trajalo 6 sati dnevno, a kod obavljanja dežurstva 5 sati dnevno pa je zaključak prvostupanjskog suda o tome da je T. M. i za vrijeme obavljanja poslova zapovjednika straže i za vrijeme dežurstva imao odmor od 5 sati dnevno, kao i da je ta činjenica među strankama nesporna, proturječan sadržaju zapisnika u spisu, zbog čega je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.

14. Pored toga, vrijeme odmora ne obuhvaća samo spavanje, već i razdoblja u kojima djelatna vojna osoba ne radi zbog uzimanja dnevnih obroka (pri čemu T. M. nije uzimao samo doručak koji je sud prvog stupnja uzeo u obzir /str. 6. presude, drugi odlomak/, već i ručak i večeru) i održavanja osobne higijene, pa u tom dijelu ovaj drugostupanjski sud prihvaća žalbene navode tuženice u kojima osporava pravilnost zaključka suda da se tužitelj za vrijeme straže odmarao 5 sati dnevno, već ustraje na tvrdnji da se 8 sati dnevno odmarao, koju tvrdnju kao dokazanu u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Naime, kako je sam tužitelj T. M. iskazao da je kod obavljanja organizacije straže imao pravo na odmor od 6 sati neprekidno, a nedvojbeno je morao pored toga određeno vrijeme utrošiti na konzumiranje tri obroka dnevno te održavanje osobne higijene, ovaj sud drugog stupnja ocjenjuje da je za vrijeme straže tužitelj ostvario 8 (osam) sati dnevno redovnog rada, 8 (osam) sati odmora i 8 (osam) sati prekovremenog rada pa mu pripada razlika plaće na ime naknade za prekovremeni rad (po 8 sati za radne dane i 16 sati za neradne dane) za one sate koji nisu pokriveni iskorištenim slobodnim danima.

15. Stoga je u konkretnom slučaju valjalo prihvatiti dopunu nalaza i mišljenja financijskog vještaka Đ. S.-B., zaprimljenog u spis 7. ožujka 2019. (list 183-192 spisa) prema kojem je T. M. u razdoblju od 14. studenoga 2007. do 1. listopada 2009., na ime dežurstva i straže, ostvario sveukupno 369 prekovremenih sati rada ako se za vrijeme dežurstva obračuna prekovremeni rad po 11 sati u radne dane i 19 sati u neradne dane, a za stažu po 8 sati prekovremenog rada u radne dane i po 16 sadi u neradne dane. Pritom je T. M. u istom razdoblju ukupno iskoristio 25 slobodna dana, što iznosi 200 slobodnih sati rada pa bruto naknada za 236 prekovremenih sati rada iznosi 20.995,27 kn u mjesečnim iznosima navedenim pod točkom I izreke ove presude.

16. No, na žalbene navode tuženice da je pravni prednik tužitelja i prilikom dežurstva 8 sati dnevno odmarao, valja odgovoriti da je tuženica na ročištu održanom dana 8. lipnja 2017. navela da ostaje kod prijedloga za izračun prekovremenog rada s osnova straže za slučaj odmora od osam sati dnevno (dok takav prijedlog nije iznijela za vrijeme provedeno na dežurstvu), da bi na ročištu održanom dana 4. studenoga 2019. (list 198 spisa) tuženica izjavila kako je nesporno da je tužitelj za vrijeme svakog dana dežurstva imao 5 sati odmora te da je nesporno utvrđen broj slobodnih dana i dospijeće obveze.

17. S obzirom da je tuženica učinila nespornom činjenicu o ostvarenih 5 sati odmora dnevno za vrijeme dežurstva, nejasni su i neosnovani žalbeni navodi u kojima sad to osporava pa je u tom dijelu žalbu tuženice valjalo odbiti.

18. Također su nejasni žalbeni navodi u kojima tuženica ističe: "…i kod obavljanja dežurstva tužitelj ima vrijeme u kojem odmara te dok je on na odmoru dežura drugi njegov punomoćnik. U takvoj situaciji je neprihvatljivo da se svih 24 sata dežurstva računa kao neprekinuti rad.", a s obzirom da prvostupanjski sud nedvojbeno nije računao svih 24 sata kao neprekinuti rad.

19. U odnosu na primjenu materijalnog prava prvostupanjski sud je pravilno naveo da su materiju uvećanja na plaću po osnovi prekovremenog rada u razdoblju od 14. studenoga 2007. do 1. listopada 2009., koje je obuhvaćeno tužbenim zahtjevom, regulirale su odredbe Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske 33/02, 58/02, 175/03, 136/04, 76/07, 88/09 i 124/09, dalje: ("Narodne novine" br.

ZOSOS/02), te da je odredbom čl. 97. st. 5. tog Zakona propisano da djelatnoj vojnoj osobi pripada povećana plaća za prekovremeni rad, tj. rad dulji od punog radnog vremena (st. 1), pod uvjetima i u iznosu koji su uređeni općim propisima.

20. Odredbom čl. 97 ZOSOS/02 nije bilo određeno propisano koliko djelatnoj vojnoj osobi pripada po osnovi uvećanja na plaću za prekovremeni rad i u tom smislu citirana odredba upućuje na primjenu općih propisa o radu. Međutim, odredba čl. 14 ZOSOS/02 također propisuje da se o svim pitanjima koja nisu uređena tim Zakonom ili donesenim propisima na temelju tog Zakona, primjenjuju propisi o državnim službenicima i namještenicima, opći propisi o radu, odnosno Kolektivni ugovori sklopljeni u skladu s njima. U tom kontekstu nisu osnovani navodi tužene kojima se osporava primjena ovih propisa i na radni odnos i prava iz radnog odnosa tužitelja, a posebno je bespredmetna tvrdnja s obzirom na utuženo razdoblje da se na plaću tužitelja, njezin izračun, primjenjuje Odluka predsjednika Republike Hrvatske o plaćama i drugim berivima djelatnih vojnih osoba, vojnih službenika i namještenika.

21. Nadalje, prvostupanjski sud navodi da je odredba čl. 30. Zakona o radu ("Narodne novine" br. 38/95., 54/95., 65/95., 102/98., 17/01., 82/01., 114/03., 123/03., 142/03., 30/04. i 68/05 - dalje: ZR), važećeg u utuženom razdoblju, propisivala puno radno vrijeme u trajanju od 40 sati tjedno, a odredba čl. 84 ZR-a propisuje također pravo radnika na povećanu plaću za prekovremeni rad. Odredbom čl. 39 Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike sklopljenog 02. srpnja 2004. ("Narodne novine" br. 92/04), te odredbom čl. 44. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike sklopljenog 31. srpnja 2008., koji su bili na snazi u utuženom razdoblju, a imaju se primijeniti po čl. 14 ZOSOS/02, propisano je uvećanje na plaću po osnovi prekovremenog rada u visini od 50%.

22. Zakonom o izmjenama i dopunama ZOSOS/02 ("Narodne novine" br. 76/07), koji je stupio na snagu 31. srpnja 2007. godine, djelomično je izmijenjena odredba čl. 97. st. 1. na način da je podstavak 5. brisan, da je brisan i dio st. 6. i da je dodan novi st. 7. koji propisuje da dežurstvo kao rad dulji od punog radnog vremena koji se ne smatra prekovremenim radom će se urediti rasporedom tjednog i dnevnog radnog vremena, a dodaci za dežurstvo uredit će se posebnim propisom kojim se uređuju dodaci na plaću. Dodatak za dežurstvo reguliran je tek Pravilnikom o izmjenama i dopunama Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaća ("Narodne novine" br. 118/09), koji je stupio na snagu 1. listopada 2009. i očito je da ne obuhvaća tužbom obuhvaćeno razdoblje. Prema tome, u utuženom razdoblju od 1. prosinca 2007. do 30. rujna 2009. postojala je pravna praznina u odnosu na pravo tužitelja za isplatu novčane naknade za prekovremeni rad po osnovi obavljanog dežurstva. S obzirom da na strani tužitelja ne postoji krivnja za to što posebnim propisom nisu bila regulirana njegova prava na isplatu novčane naknade za faktički ostvaren prekovremeni rad po osnovi dežurstva u razdoblju nakon 31. srpnja 2007., osnovane su tvrdnje tužitelja da je uslijed nedonošenja tog propisa on oštećen u visini neisplaćene novčane naknade za ostvarena dežurstva i faktički obavljen prekovremeni rad, a kako je to pravilno ocijenio sud prvog stupnja.

23. Dakle, iz svih naprijed navedenih razloga tužitelj ima pravo na isplatu razlike naknade za prekovremeni rad za vrijeme dežurstva u trajanju od po 11 sati te za vrijeme straže u trajanju od po 8 sati u radne dane, odnosno po 19 i 16 sati u neradne dane, koja razlika je preostala nakon što se oduzmu slobodni dani koje je tužitelj nesporno koristio po toj osnovi.

24. Stoga je na temeljem odredbe čl. 373.a st.1. i 3. ZPP-a valjalo potvrditi prvostupanjsku presudu do visine iznosa od 20.995,27 kn (točka I izreke), a u preostalom dijelu od 3.776,43 kn, koji se odnosi na dosuđenu naknadu za preko 8 do 11 prekovremenih sati za vrijeme straže u rujnu 2008. (dosuđenih 7.177,60 kn, a prema dopunu nalaza i mišljenja vještaka pripadajućih 5.293,48 kn = 1.884,12 kn) te za vrijeme straže u rujnu 2009. (dosuđenih 7.929,68 kn, a prema dopunu nalaza i mišljenja vještaka pripadajućih 6.037,37 kn = 1.892,31 kn), trebalo je presudu preinačiti i odbiti taj dio zahtjeva (točka III 1. izreke).

25. Budući da je nakon donošenja ove drugostupanjske presude promijenjen omjer uspjeha stranaka u sporu u sporu, valjalo je djelomično preinačiti i odluku o troškovima postupka.

25.1. Tuženica pravilno osporava ocjenu prvostupanjskog suda da je tužitelj s osnovom uspio u omjeru od 100%. Naime, tužitelj je potraživao isplatu bruto naknade za 443 prekovremena sata (list 78 i 89 spisa) u visini od 39.442,15 kn. Međutim, uspio je sa zahtjevom za isplatu bruto naknade za 236 prekovremenih sati rada u iznosu od 20.995,27 kn, što znači da je i s osnovom i s visinom uspio u omjeru od 53% (236 : 443 i 20.995,27 kn : 39.442,15 kn), dok je tuženica uspjela u omjeru od 47%.

25.2. Kako su obje stranke uspjele u približno jednakim omjerima, pri čemu je tužitelj snosio trošak financijskog vještačenja, a tuženik trošak dopune vještačenja, u skladu s odredbom čl. 154. st. 5. ZPP-a je valjalo odlučiti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

25.3. Stoga je na temelju odredbe čl. 373. t. 3. ZPP-a valjalo preinačiti odluku o troškovima postupka i odbiti zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 10.915,23 kn te odlučiti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

26. Na kraju, pazeći na pravilnost primjene materijalnog prava po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP-a), valja reći da je prvostupanjski sud pogrešno odredio rok od osam dana u kojem je tuženica dužna isplatiti tužitelju dosuđenu bruto naknadu jer je u skladu s odredbom čl. 328. st. 2. ZPP-a trebalo odrediti paricijski rok od 15 dana, a s obzirom na to da je odredbom čl. 88. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", br. 70/19) brisana odredba čl. 436. ZPP-a koja je u radnim sporovima propisivala rok za izvršenje činidbe od osam dana, slijedom čega je odlučeno kao u točki III 2. izreke ove presude.

U odnosu na žalbu tužitelja

27. S obzirom da je iz svih naprijed navedenih razloga utvrđeno da je tužitelj za vrijeme dežurstva koristio po 5 (pet) sati dnevno odmora, a za vrijeme straže po 8 (osam sati odmora dnevno), neosnovani su žalbeni navodi tužitelja da mu pripada pravo na naknadu za vrijeme tzv. odmora, barem u visini naknade za pasivno dežurstvo, pri čemu tužitelj uopće na navodi koji bi mu točno novčani iznos te naknade trebao pripasti.

28. Također su neosnovani žalbeni navodi tužitelja u kojima ističe da mu je sud prvog stupnja trebao priznati zatraženi parnični trošak u cijelosti, a s obzirom da je pravilnom primjenom materijalnog prava sud prvog stupnja trebao odlučiti da svaka stranka snosi svoje troškove, i to iz razloga koji su naprijed obrazloženi, pa je i u tom dijelu žalba tužitelja neosnovana.

29. Stoga je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a valjalo odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i odlučiti kao u točki II izreke ove presude.

30. S obzirom da je tuženica osporavala prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem joj je naložena isplata iznosa od 24.771,70 kn, a nakon donošenja ove drugostupanjske presude je odbijen dio zahtjeva u visini od 3.776,43 kn, to je tuženica uspjela u žalbenom postupku u omjeru od 15% u kojem joj pripada pravo na naknadu troška za sastav žalbe u iznosu od 187,50 kn (15% od 1.250,00 kn) pa je odlučeno kao u točki IV izreke ove presude.

U Zagrebu, 18. srpnja 2022.

Sudac:

Diana Preglej, v.r.