Republika Hrvatska
Općinski sud u Varaždinu
Varaždin, Braće Radić 2
Poslovni broj: 1 P-753/2019-22
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Općinski sud u Varaždinu, OIB: ..., po sutkinji Meliti Šmentanec-Klarić, u pravnoj stvari tužiteljice G. B. iz P. T., koju zastupa punomoćnik B. S., odvjetnik u L., protiv tuženika Z. b. d.d., Z., T. J. J., OIB: ..., koju zastupa punomoćnik Z. K. S., odvjetnik iz O. društva P. & P. u Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon na dan 3. lipnja 2022. zaključene glavne i javne rasprave, u prisutnosti punomoćnika tužiteljice i punomoćnice tuženika, 18. srpnja 2022.,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj ... od ..... Sklopljenog između G. B. iz P. T. i Z. banke d.d. Z. , P. i to:
u čl.2. "Korisnik kredita dužan je Kreditoru platiti ..... i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta , a temeljem Odluke o kamatnim stopama
Z. b. d.d...."
"Na sve dospjele neplaćene tražbine po kreditu , osim na dospjelu nenaplaćenu kamatu , primjenjuje se kamatna stopa po dospijeću u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora , i to za cijelo razdoblje do dana plaćanja ." "Korisnik kredita se obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora."
u čl. 6. "Korisnik kredita otplaćuje kredit .... sve u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-e važećem za CHF na dan plaćanja .
Odgođeno plaćanje dijela glavnice izražen u valuti predstavlja CHF 3.667,16
Za slučaj izmjene redovne kamatne stope u skladu s odlukom o kamatnim stopama Kreditora Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta /ostatak vrijednosti."
II. Nalaže se tuženici Z. b. d.d. Z. OIB: ..., da isplati tužiteljici G. B. iz P. T. OIB: ... ukupan iznos od 38.815,09 kn, sa zakonskim zateznim kamatama na: – iznos od 30,99 kn od 05.10.2008. do isplate
– iznos od 116,45 kn od 05.11.2008. do isplate
– iznos od 78,58 kn od 05.12.2008. do isplate
– iznos od 166.98 kn od 05.01.2009. do isplate
– iznos od 166,87 kn od 05.02.2009. do isplate
– iznos od 180,40 kn od 05.03.2009. do isplate
– iznos od 148,26 kn od 05.04.2009. do isplate
– iznos od 155,13 kn od 05.05.2009. do isplate
– iznos od 130,27 kn od 05.06.2009. do isplate
– iznos od 115,37 kn od 05.07.2009. do isplate
– iznos od 161,48 kn od 05.08.2009. do isplate
– iznos od 177,18 kn od 05.09.2009. do isplate
– iznos od 163,35 kn od 05.09.2009. do isplate
– iznos od 159,73 kn od 05.11.2009. do isplate
– iznos od 180,30 kn od 05.12.2009. do isplate
– iznos od 204,58 kn od 05.01.2010. do isplate
– iznos od 222,48 kn od 05.02.2010. do isplate
– iznos od 216,95 kn od 05.03.2010. do isplate
– iznos od 252,56 kn od 05.04.2010. do isplate
– iznos od 251,41 kn od 05.05.2010. do isplate
– iznos od 284,06 kn od 05.06.2010. do isplate
– iznos od 361,64 kn od 09.07.2010. do isplate
– iznos od 315,61 kn od 05.08.2010. do isplate
– iznos od 425,42 kn od 05.09.2010. do isplate
– iznos od 269,21 kn od 15.10.2010. do isplate
– iznos od 440,38 kn od 24.11.2010. do isplate
– iznos od 468,74 kn od 16.12.2010. do isplate
– iznos od 514,74 kn od 05.01.2011. do isplate
– iznos od 477,64 kn od 05.02.2011. do isplate
– iznos od 465,81 kn od 05.03.2011. do isplate
– iznos od 437,52 kn od 05.04.2011. do isplate
– iznos od 503,65 kn od 13.05.2011. do isplate
– iznos od 604,89 kn od 05.06.2011. do isplate
– iznos od 564,64 kn od 05.07.2011. do isplate
– iznos od 814,28 kn od 05.08.2011. do isplate
– iznos od 28.587,54 kn od 16.08.2011. do isplate
po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od dana 1. kolovoza 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, kao i da joj nadoknadi parnični trošak u iznosu od 6.100,00 kn (šest tisuća sto kuna), sa zakonskom zateznom kamatom od 18. srpnja 2022. do isplate, sve to u roku od 15 dana.
III. Odbija se preostali dio tužbenog zahtjeva kojim tužiteljica traži da se utvrdi da je ništetan dio odredbi Ugovora o kreditu od .... sklopljenog između tužiteljice i tuženika i to:
u čl.1. " Korisnik kredita se obvezuje iznos isplaćenog kredita iz st.3. ovog članka vratiti s pripadajućim kamatama , u vrijeme i na način utvrđen ovim Ugovorom. ",
u čl. 18. " Ugovorne strane prihvaćaju kao bitan sastojak ovog Ugovora i odredbe"
...
"D) Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade ....",
"H) .... troškove obrade kredita .... snosi Korisnik kredita." ,
"J) Na prava i obveze ugovornih strana primjenjuju se Opći uvjeti poslovanja Z. b. d.d. Potpisom ovog Ugovora ugovorne strane izjavljuju da su upoznate s općim uvjetima poslovanja Z. b. d.d. i pristaju na njihovu primjenu, te izrijekom potvrđuju da im je pri sklapanju ovog Ugovora uručen primjerak istih. Ugovorne strane pristaju da se u skladu s Općim uvjetima poslovanja Z. b. d.d. na ovaj ugovorni odnos primjene i sve izmjene i dopune navedenih Općih uvjeta poslovanja koje budu donesene za vrijeme trajanja ovog Ugovora.",
"K) EKS/EGKS može biti promijenjen uslijed promjena kamatne stope na kredit...", te u dijelu kojim tužiteljica traži da joj se isplati iznos od 1.712,34 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 03.09.2008. do isplate, kao neosnovan.
r i j e š i o j e
Dopušta se preinaka tužbe predložena podneskom od 3. lipnja 2021.
Obrazloženje
1.Tužiteljica je 10. lipnja 2019. podnijela ovome sudu tužbu radi utvrđenja ništetnosti i isplate iznosa od 35.900,00 kn protiv tuženika Z. b. d.d. U tužbi je navela da je sa tuženikom zaključila Ugovor o kreditu .... kojeg je sastavio tuženik, a potpisan je od tužiteljice i ovlaštenog predstavnika tuženika. Navela je da se ugovor nije čitao, jer je smatrala da je sastavljen u dobroj vjeri i jer bi to predugo trajalo, a veliki dio je i napisan nejasno na ukupno četiri strane. Navela je da je bio ugovoren kredit u iznosu kunske protuvrijednosti 19.262,06 CHF, a isplaćen u kunskoj protuvrijednosti, obračunat po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan 28.8.2008. što predstavlja iznos od 85.617,16 kn, kamatna stopa 6,55 % godišnje, uz rok otplate u 61 mjeseci i ostatka vrijednosti kredita od 3.667,16 CHF sve u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan plaćanja. Navela je da je obvezana na plaćanje naknada i troškova prema odluci tuženika, te da je platila 2% premiju osiguranja kojim je tuženik osigurao kredit, te da je platila iznos od 1.712,34 kn 3.09.2008. kao naknadu za odobrenje kredita. Nadalje, je navela da je tuženik 3.9.2008. isplatio iznos od 85.617,16 kn (19.262,06 CHF), te je prodavatelju vozila isplatio cijenu, naplatio si naknadu za obradu zahtjeva od 1.712,34 kn i naplatio premiju za osiguranje kredita u iznosu od 2.054,81 kn i trošak upisnika od 350,00 kn. Navela je da je prva rata kredita plaćena 1.10.2008. u iznosu od 1.466,56 kn i do dana 16.8.2011.g. je tužiteljica ukupno isplatila kredit i zadnjom ratom od 75.128,72 kn sveukupnim iznosom od 134.500,00 kn. Navela je da je trebala ukupno isplatiti 60 rata u ukupnom iznosu od 1.466,56 kn što je sveukupno iznosilo 87.993,60 kn i iznos 16.276,03 kn (3.667 CHF), sveukupno 104.236,00 kn. Navela je da je preplatila dakle iznos od najmanje 30.000,00 kn s time da je kredit otplatila prijevremeno i da treba umanjiti kamatu za dvije godine. Navela je da je naplata ”naknade” za obradu zahtjeva neosnovana jer je takva odredba ugovora ništetna jer ovisi o odluci jedne strane i nije jasno na što se odnosi. Navela je da je 2008. preplatila stvarnu kreditnu obvezu u iznosu od 1.880,46 kn, u 2009. u iznosu od 1.673,72 kn, u 2010. u iznosu od 1.971,98 kn, u 2011. u iznosu od 4.228,87 kn i iznos od 26.145,00 kn. Tvrdi da je ugovor o kreditu koji je sastavio i pripremio tuženik u dijelu ništetan i sadrži bitne odredbe koje su po svojoj naravi nepoštene, te da odredbe Ugovora omogućuju davatelju kredita, mogućnost da jednostrano mijenja bitne dijelove ugovora bez valjanog razloga i njezine suglasnosti po kriterijima koji su nejasni i nedefinirani, a u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora. Tvrdi je da je ništetna - valutna klauzula u CHF, - jednostrano promjenjiva kamatna stopa, - ugovorena otplata prema anuitetima u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB za CHF, - naplata naknade za odobrenje kredita. Tvrdi da je ugovorena promjenjiva kamata (čl. 2. Ugovora), a odluka o visini kamate je prepuštena jednoj strani, banci, da po svojoj jednostranoj odluci mijenja kamatu kako želi prema odluci Banke. Tvrdi da banka nikada nije dostavila na uvid spomenute odluke po kojoj je samovoljno povisivala kamatnu stopu već je samo dostavljala obavijesti o promijenjenoj stopi kamata. Tvrdi da je prilikom traženja kredita tuženik inzistirao na kreditu u CHF i na ugovaranju valutne klauzule u istoj valuti nedvojbeno znajući da te vrijednost valute CHF znatno porastu u odnosu na kune. Tuženik je raspolagao stručnim znanjima i analizama financijskih stručnjaka te je radi stjecanja dodatne zarade temeljem rasta tečaja CHF inzistirao na ugovaranju valutne klauzule kod davanja kredita. Nadalje, navela da su takve odredbe Ugovora nesporno nepoštene i u suprotnosti sa dobrom vjerom, te da je stvorena i znatna neravnoteža u pravima i obvezama iz Ugovora samo na njezinu štetu, te da su potpuno nerazumljive i nejasne, podložne isključivo jednostranom tumačenju i određivanju po tuženiku bez objektivnih kriterija. Tvrdi da ugovorne odredbe u vezi valutne klauzule u CHF i jednostranoj promjenjivosti kamatnih stopa te jednostranom određivanju srednjeg tečaja na dan plaćanja stvaraju značajnu neravnotežu između prava i obveza na štetu potrošača i nepoštivanje zahtjeva za dobru vjeru, te da su radi navedenoga ove odredbe Ugovora ništetne. Tvrdi da u ugovoru o kreditu postoji odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, te da nisu jasno određeni kriteriji i razlozi za promjenu, te je ista nerazumljiva i nepoštena jer omogućava jednostranu izmjenu ugovora bez jasno ugovorenih kriterija. Takva je odredba ugovora ništetna jer obvezu čini neodređenom i objektivno neodredivom, a na istu ona kao druga strana ugovora nije mogla utjecati. Navela je da ju ne veže Odluka banke o kreditiranju koja je spomenuta jer joj ista nikada nije predočena, a niti je istu potpisala. Navela je da je 5.1.2014. isplatila kredit, s time da joj je naplaćeno više u iznosu od 20.040,00 kuna. Tvrdi da je platila iznose koji su se neosnovano povisivani radi ništetne valutne klauzule, radi ništetnih odluka tuženika o jednostranom povećanju kamatnih stopa i radi ništetnih jednostranih odluka tuženika o srednjem tečaju valute na dan plaćanja kao i naknade za obradu, odobrenje i isplatu kredita. Navela je da su ugovorne odredbe u vezi valutne klauzule u CHF i jednostranoj promjenjivosti kamatnih stopa te jednostranom određivanju srednjeg tečaja na dan plaćanja (zadnji dan u mjesecu) stvarale u značajnu neravnotežu između prava i obveza na štetu potrošača i nepoštivanje zahtjeva za dobru vjeru, te presudom Visokog trgovačkog suda Republike su ništetne. Napomenula je da je
Hrvatske broj Pž-6632/17-10 od 14.06.2018. utvrđena ništetnost ugovornih odredaba kojima se ugovorima o kreditu, konkretno koje je sklapao i tuženik, ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a sve to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a tuženik u vezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja a imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Navela je da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna temeljem čl. 322. Zakona o obveznim odnosima te da ništetnost ugovornih odredbi proizlazi zbog protivnosti prisilnim propisima i to odredbi čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07). Navela je da je odredbom čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača propisano da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Odredbom čl. 97. istog zakona propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive, lako uočljive. Međutim, u konkretnom slučaju ne može se govoriti o lako razumljivosti kad se radi o potpuno neodređenim odredbama. Nadalje, tvrdi i da je činjenica promjenljivosti obveze tužiteljice kao potrošača u odnosu na kamatu, a koju banka kao tuženik određuje jednostrano, protivna je načelu savjesnosti i poštenja, na način kako je to propisano odredbom čl. 4. ZOO-a, dakle da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Pozvala se i na odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13.06.2014. u odnosu na tuženika, glede tužbe tužitelja POTROŠAČ-HRVATSKI SAVEZ UDRUGA ZA ZAŠTITU POTROŠAČA, kojom presudom je prihvaćen zahtjev za zaštitu kolektivnih interesa i prava, te je navela da je sud temeljem odredbe čl. 502c. Zakona o parničnom postupku vezan na pravno utvrđenje u parnici u kojoj se tužitelj na njih poziva. Navela je da je odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. istog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudionike u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Navela je da je presuda Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17-10 od 4.06.2018. donijeta povodom tužbe za zaštitu kolektivnog interesa potrošača, pa kao i u odnosu na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13.06.2014. ukazuje na primjenu pravnih utvrđenja, a sve temeljem odredbe čl. 502c. Zakona o parničnom postupku i čl. 118. i čl. 106. Zakona o zaštiti potrošača jednako kao i u odnosu na presudu broj Pž-7129/13-4 od 13.06.2014. S obzirom na obveznu primjenu pravnih utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17-10 od 14.06.2018. istaknula je kako je valuta CHF specifična valuta, a specifičnost tzv. "valute utočišta" bila poznata tuženiku, banci, međutim rizik švicarskog franka kao valute ne znajući za opisani rizik preuzela je tužiteljica kao potrošač te da banka u ugovorima u kojima se glavnica vezuje za CHF ugovaranjem prihvaća opći rizik valutne klauzule, a potrošač prihvaća i opći rizik valutne klauzule i dodatni rizik koji je specifičan za CHF kao "valutu utočišta", pri čemu banka navedeni rizik razumije, a potrošač istog nije niti svjestan niti ga razumije, te da je time uzrokovana neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, pa ovom tužbom traži utvrđenje ništetnim i ugovornih odredaba kojima je glavnica vezana uz valutu CHF, ali i kamata. Predložila je da sud donese presudu kojom prihvaća tužbeni zahtjev i da se naloži tuženiku da joj nadoknadi parnični trošak.
2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da u cijelosti osporava istaknuti tužbeni zahtjev kao neosnovan u pogledu pravne osnove, visine, kao i razloge kojima je tužiteljica obrazložila svoju tužbu u ovom sporu. Istaknuo je prigovor zastare u odnosu na sve iznose koji su predmet zahtjeva tužiteljice, a dospjeli su prije 10. lipnja 2014. U odnosu na deklaratorni tužbeni zahtjev pod točkom I. petita, tuženik ističe da je isti kako glasi, usmjeren k utvrđenju ništetnosti tužiteljičine obveze da uopće vrati kredit i plati kamatu te da se radi se o bitnom sastojku kredita, a takvo utvrđenje bi za posljedicu imalo ništetnost čitavog ugovora. Navela je da sudska praksa u odnosu na CHF kredite, uključujući presudu Visokog trgovačkog suda posl. broj Pž- 6632/2017 (str. 51. obrazloženja), ne potkrepljuje stav tužiteljice o ništetnosti cjelovitih odredaba o glavnom predmetu i cijeni koje ujedno sadrže i njezinu obvezu da uopće vrati kredit i plati kamatu. Naveo je da tužiteljica nije dokazala da je potrošač, niti da je motorno vozilo kupljeno sredstvima kredita, korišteno isključivo za potrošačke svrhe. Naveo je da iz prometa po kreditu za pojedine uplate uopće nema podataka o osobi uplatitelja. Poziva se na stajalište Ustavnog suda RH izraženo u odluci broj U-111/3176/2007 od 6. svibnja 2010. Ističe prigovor promašene aktivne legitimacije. Naveo je da činjenični historijat tužbe ne podupire visinu kondemnatornog zahtjeva. Ukazao je na to da zastarni rok s naslova stjecanja bez osnove počinje teći od trenutka kada se imovina stjecatelja povećala, a ističe protekom roka od 5 godina od dana svake pojedine uplate. Drži da kolektivna tužba na koju se tužiteljica poziva nije prekinula zastaru za tražbinu konkretnog tužitelja, unatoč pravnom shvaćanju VSRH u presudi broj Rev-2245/17-2 od 20.03.2018 te da tužiteljica nije bila stranka kolektivnog postupka, te stoga ne postoji, sve do podnošenja ove tužbe, nikakva radnja tužiteljice usmjerena na ostvarenje njezinih konkretnih prava koja bi prekinula tijek zastare. Naveo je da je pitanje zastare i prekida zastarnih rokova u kontekstu zaštite prava potrošača prepoznato na razini Europske unije te da je Europska komisija uputila 11. travnja 2018. Europskom parlamentu prijedlog Direktive Europskog parlamenta i vijeća o udružnim tužbama za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i stavljanju izvan snage Direktive 2009/22/EZ. Nadalje pojašnjava prijedlog Direktive. Što se tiče valutne klauzule, naveo je da je korisnica kredita bila upoznata s valutnim rizikom i to je jasno navedeno u čl. 1. ugovora, kao i u članku 18 P Ugovora. Naveo je da je valutna klauzula izrijekom zakonom dopuštena i legitimna ugovorna odredba te da nakon što je valjano ugovorena, ona ne može postati ništetnom zbog kretanja tečaja kune prema stranoj valuti tijekom trajanja ugovornog odnosa. Kretanje tečaja kune prema nekoj stranoj valuti ne može se smatrati protivnim Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, pa ne može ni valjano ugovorenu valutnu klauzulu naknadno učiniti ništetnom. Naveo je da nije sporan niti drugi bitan sastojak ugovora o kreditu, odnosno redovna kamata te da je ugovorom ugovorena početna kamata od 6,55% te je osnovna obveza korisnika kredita, sukladno čl. 1021. ZOO-a platiti redovnu kamatu. Tvrdi da je kamata određena ugovorom o kreditu zakonita i ne premašuje zakonom određene maksimalne iznose te da banka nije znala niti je mogla/morala znati za rast tečaja CHF te da je tečaj CHF prema EUR/ DEM, a time i prema hrvatskoj kuni dugi niz godina bio izuzetno stabilan. Kao što HNB „štiti” tečaj kune prema EUR, tako i Švicarska narodna banka zbog interesa vlastitog (izvozno orijentiranog) gospodarstva štiti tečaj CHF prema EUR, a time posredno i tečaj kune prema CHF. Naveo je da činjenica da HNB ne štiti tečaj CHF ne znači da ne postoji interes švicarske centralne banke za stabilnost navedene valute te nije znao, niti imao razloga sumnjati u buduće kretanje tečaja predmetne valute. Osim činjenice što je tečaj CHF-a bio stabilan dugi niz godina, istaknuo je kako je projekcija daljnje stabilnosti tečaja istaknuta od strane Vice-guvernera Švicarske narodne banke neposredno nakon uvođenja EUR, a potom ponovljena i četiri godine kasnije, neposredno prije uvođenja CHF kredita u ponudu banke, te da je na Internet stranici Švicarske narodne banke dostupno izlaganje Vice-guvernera Jean-Pierre Rotha od 24. veljače 2000. Citirao je i izlaganje od 19. veljače 2004. te naveo da se iz navedenog može zaključiti kako je stabilnost tečaja CHF prema EUR primarni cilj Švicarske narodne banke (kao što je cilj HNB-a stabilnost kune prema EUR op.a), ali također kako Švicarska narodna banka ne vidi realan rizik od značajnih promjena tečaja u budućnosti, obzirom na (i) okolnost dugotrajne tečajne stabilnosti, (ii) činjenicu da je u EU uvođenjem EUR došlo do formiranja valutnog bloka umjesto niza pojedinačnih nacionalnih valuta, te (iii) ono što se čini, po stajalištu viceguvernera presudnim, činjenicu kako se švicarska valuta približava temeljima vlastite vrijednosti pretežno u švicarskoj ekonomiji, a ne u poziciji rezervne valute. Tvrdi da je jasno kako u vrijeme zaključenja predmetnog kredita zasigurno nije znao niti je mogao znati da će doći do svjetske financijske krize i pritiska na CHF valutu u mjeri u kojoj Švicarska narodna banka neće uspjeti „obraniti" tečaj CHF / EUR te da je imao jedino opravdan razlog vjerovati kako je mogućnost volatilnosti tečaja švicarskog franka znatno smanjena). Naveo je da je banka prilikom sklapanja Ugovora pružila sve potrebne informacije te da je bila javno dostupna činjenica da HNB ne štiti tečaj kune prema CHF, već da se isti posredno formira preko EUR. Istaknuo je kako je bio posljednja banka koje je u svoju ponudu uvela kredite u švicarskim francima, te kako navedene kredite nije reklamirala niti nudila ništa više nego što je nudila kredite u EUR i kunama, te da je destimulirao korisnike da uzimaju kredite u švicarskim francima time što je nudio najviše kamatne stope na takve kredite u odnosu na konkurenciju. Naveo je da iz svega navedenog proizlazi kako na strani banke nije postojalo bilo kakvo znanje o budućem kretanju tečaja, dapače, kako je banka imala razloga vjerovati u stabilnost tečaja, te kako je banka tužitelja u samom ugovoru upozorila na valutni rizik. Naveo je da je odlučna činjenica u ovom predmetu znanje banke o budućem smjeru kretanja tečaja, pri čemu tužiteljica nije ničim dokazala da je znao ili mogao znati budući smjer kretanja tečaja CHF, te da nije propustio tužitelju pružiti ključnu informaciju uslijed koje bi predmetna odredba bila nerazumljiva u smislu Direktive 93/13. Naveo je da su u vrijeme sklapanja ugovora, na snazi bili Opći uvjeti poslovanja banke od 6. srpnja 1999. koji su se primjenjivali od 1. listopada 1999. te da je odredba čl. 5.1. bila u skladu sa tada važećim Zakonom o zaštiti potrošača iz 2003. („Narodne novine“ br. 96/03 – u daljnjem tekstu ZZP/03), a koja je u istovjetnom tekstu zadržana i u Zakonu o zaštiti potrošača iz 2007. u čl. 97. alineji 11. („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 78/12 i 56/13 – ZZP/07), te potom i u Zakonu o zaštiti potrošača iz 2014. u čl. 50. alineji 11. („Narodne novine“ br. 41/14), koja vrijedi i danas (ali ne više na području potrošačkog kreditiranja, uslijed izmjena Zakona o potrošačkom kreditiranju). Naveo je da čl. 5.1. Općih uvjeta poslovanja iz 1999. govori o tome da je „redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveze po ovom ugovoru promjenjiva u skladu s tržišnim uvjetima“, a takav se modus promjenjivosti temelji na materijalnom pravu kakvo je važilo u vrijeme sklapanja Ugovora, i on nije istovjetan modusu jednostrane izmjene redovne kamate od strane banke, po pukom nahođenju banke. U konačnici je tuženik predložio da sud odbije tužbene zahtjeve u cijelosti, kao i da naloži tužiteljici da mu naknadi trošak postupka u cijelosti.
3.Tijekom postupka sud je naložio tužiteljici da ispravi tužbu na način da ista bude razumljiva, te je navedeno tužiteljica u konačnici i učinila na ročištu održanom 3. lipnja 2022., odnosno tužiteljica je konačno precizirala tužbeni zahtjev na ročištu održanom 3. lipnja 2022. Valja napomenuti i da je tužiteljica tijekom postupka preinačila tužbu na način da je povisila tužbeni zahtjev za isplatu na iznos od 40.527,43 kn (iz tužbe proizlazi da je potraživala isplatu iznosa od 35.900,00 kn). Tuženik se protivio navedenoj preinaci tužbe i istaknuo je zastare za sve preinačene tužbe u slučaju da sud dopusti predloženu preinaku.
4.Odredbom čl. 190. st. 1. Zakona o parničnom postupku ( Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 dalje: ZPP), propisano je da tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu. Nadalje, odredbom čl. 190. st. 2. ZPP-a koji je dodan čl. 39. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (NN broj 70/19) i koji se primjenjuje na sve postupke u tijeku propisano je da iznimno od odredbe stavka 1. tog članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Nadalje odredbom st. 3. tog članka propisano je da je nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban pristanak tuženika; ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. Iako se tuženik protivio preinaci tužbe, sud je ocijenio da tužiteljica bez svoje krivnje nije mogla preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, barem u dijelu kojim je tužiteljica uskladila tužbeni zahtjev sa nalazom i mišljenjem stalne sudske vještakinje V. S.-O., te je u konačnici dopustio preinaku tužbe, s obzirom da smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. Stoga je valjalo riješiti kao u izreci rješenja sadržanoj u ovoj odluci.
5.Tijekom postupka tuženik je isticao da tužiteljica nije dokazala da je platila naknadu za obradu kredita i istaknuo je prigovor zastare. Isticao je da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva valjalo ugovorena i da ta naknada nije nezakonita i da je ta odredba jasna, jako razumljiva i lako uočljiva. Naveo je i da isto vrijedi i za naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Glede navoda da tužiteljica nije pročitala ugovor je naveo da tužiteljica nije dokazala da je postupala s dužnom pažnjom i razboritošću. Tuženik je isticao i da nije jasan početak tijeka zatražene zakonske zatezne kamate.
6.U dokaznom postupku sud je pročitao presliku ugovora o kreditu (list 12-15 spisa), otplatnu tablicu (list 16-17 spisa), promete po kreditu (list 18-20 spisa), pregled promjena kamatnih stopa (list 21 spisa), dokumentaciju u kuverti list 40-80 spisa, koja se sastoji od Izlaganja vice-guvernera Švicarske narodne banke Jean- Pierre Roth od 24. veljače 2000. uz ovjereni prijevod s engleskog jezika, izlaganja vice-guvernera Švicarske narodne banke Jean-Pierre Roth od 19. veljače 2004. uz ovjereni prijevod s engleskog jezika, članka Večernjeg lista „Švicarci“ zaoštrili utakmicu“ 9.3.2005.; članka Vjesnika „U švicarskim francima ušteda veća od 500 kuna“ 29.4.2005.; članka Novog lista „Ne uzimajte kredite u švicarskim francima“ 20.7.2005.; članka Jutarnjeg lista „Švicarski franci sigurni, uskoro krediti u jenima“ 21.7.2005.; Općih uvjeta poslovanja, presudu (list 92-96 spisa). Isto tako sud je izveo dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji V. S.- O., te saslušao tužiteljicu, kao stranku.
7.Na temelju provedenog dokaznog postupka, cijeneći svaki izvedeni dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, u vezi s čl. 221.a ZPP-a, sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev tužiteljice djelomično osnovan.
8.Između stranaka nije bila sporna činjenica da su stranke zaključile predmetni ugovor o kreditu broj ... te da je isti prijevremeno otplaćen ... Nije bilo sporno da je tuženik tužiteljici odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 19.262,06 CHF, uz valutnu klauzulu i promjenjivu redovnu kamatnu stopu koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 6,55% godišnje. Naime, iz preslike predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da je .... zaključen Ugovor o kreditu broj ... između tuženika i tužiteljice, kao korisnice kredita, odnosno dužnika i fiducijarnog dužnika, da je kredit odobren na iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 19.262,06 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan 28.8.2008. što predstavlja iznos od 85.617,16 kn. Istim ugovorom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 6,55% godišnje. Rok otplate kredita je ugovoren na 61 mjeseci, a bilo je ugovoreno da se otplaćuje u 60 jednakim mjesečnim anuitetima te jednom posljednjem iznosu koji predstavlja odgođeni dio glavnice, sve u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja. Iz čl. 1. proizlazi da je kredit odobren za kupnju motornog vozila pod nazivom Nissan Financiranje.
9.Tužiteljica G. B. iskazala je da nije čitala ugovor o kreditu, te da joj je ugovor o kreditu ponuđen kao jedina mogućnost, a s obzirom da je osoba s invaliditetom nije imala kako putovati na posao. Trebao joj je automobil. Iskazala je da joj ništa posebno nije objašnjavano glede promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, već joj je rečeno da može par kuna gore. Rata joj je na početku bila 1.500,00 kn i nakon toga je samo rasla, tako da nije više mogla to otplaćivati pa je u R. digla kunski kredit da bi otplatila ovaj kredit. Iskazala je da nije sudjelovala u dogovorima oko pisanja ugovora o kreditu. Pojašnjava da je došla u banku i pitala da li može dobiti kakav kredit, s obzirom da joj je auto potreban za posao, a nije niti ekonomske struke. Iskazala je da su joj kod javnog bilježnika samo pročitali kolika je rata i na koliko je godina. Iskazala je da je samo ona otplaćivala predmetni kredit. Iskazala je da joj u banci nisu objasnili rizike u vezi kretanja tečaja i promjene kamatne stope. Nije se raspitivala o kretanju tečaja CHF prije podizanja kredita. Iskazala je da nije tražila u banci da joj objasne neke pojmove koji bi joj bili nejasni. Iskazala je da joj je rečeno da rata može ići neku kunu gore, odnosno da tečaj može ići gore ili dolje, odnosno da tako ide godinama, ali ne ništa strašno. Iskazala je da nije bilo ponude kredita u EUR, da je to bio najpovoljniji kredit za auto. Ne sjeća se da li je vidjela otplatni plan. Iskazala je da je imala drugi auto Ladu star 30 godina, te da joj je auto trebao za osobne potrebe. Iskazala je da je u banku išla pitati za kredit, pa su joj tamo dali papire koje je morala čekati i išla je k javnom bilježniku na potpis. Iskazala je da se raspitivala kod drugih banaka, ali ovaj joj je bio najpovoljniji, odnosno jedino je tako mogla dobiti taj iznos koji joj je trebao za auto, zbog visine plaće, odnosno za drugi kredit nije bila kreditno sposobna. Na pitanje da li zna što znači pojam promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula iskazala je da to znači da se mijenja iznos kredita, odnosno rate, te da se ne sjeća da li je primala obavijesti od banke.
10.Analizirajući iskaz tužiteljice valja reći da sud iz istog utvrđuje da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor i u konačnici je sud analizirajući iskaz tužiteljice zaključio da tužiteljica nije bila u dovoljnoj mjeri informirana o tome što utječe na promjenu ugovorene (promjenjive) redovne kamatne stope, kao i o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta, odnosno da tuženik tužiteljici prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije informirao o egzaktnim parametrima i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a ugovornom odredbom predmetnog ugovora o kreditu je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i da tuženik s tužiteljicom nije pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak, niti ju je u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima vezanim za tu valutnu klauzulu.
11.Što se tiče osporavanja tužiteljice svojstva potrošača valja reći da iz odredaba Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 46/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09,78/12) jasno proizlazi da tužiteljica ima svojstvo potrošača u smislu odredbe čl. 3. prema kojoj je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.
12.Iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. proizlazi da je tužitelj Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio, između ostalih, presudu kojom se i u odnosu na tuženika utvrđuje da je u razdoblju od 1.4.2005. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što pak je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1.6.2004. do 6.8.2007., protivno čl. 81., 82. i 90. (NN 96/03), a od 7.8.2007. do 31.12.2008., protivno odredbama istog Zakona (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i čl. 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.
13. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014., presuda je potvrđena u odnosu na tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna.
14. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.
15.Valja reći da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio novu presudu poslovni broj Pž-6632/2017-10 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih 8 banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.
16.Nadalje, valja reći i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske po podnesenim revizijama donio odluku poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.
17. Valja reći da je odredbom čl. 81. st. 2., 3. i 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, 46/07) bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.
18.Na okolnost utvrđivanja visine potraživanja tužiteljice sud je izveo dokaz financijsko - knjigovodstvenim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji V. S.-O. kojoj je naloženo da izračuna koliko je tužiteljica platila više tuženiku zbog promjene kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu ugovorom o kreditu broj ... od 6,55 % i zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj, na dan isplate kredita, te koliko je tužiteljica platila tuženiku na ime naknade za obradu zahtjeva.
19.Iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje V. S.-O. proizlazi da je isti izrađen na osnovu dokumentacije u spisu i to Ugovora o nenamjenskom kreditu broj ... od ... koji ne sadrži ovjeru žigom i potpisima (listovi 12-15 spisa), otplatnog plana (listovi 16 - 17 spisa), pregleda prometa po kreditu (listovi 18-20 spisa) i pregleda promjena kamatnih stopa po kreditu (list 21 spisa). Nadalje je vještakinja navela da je ... zaključen Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj ..., kreditna partija ... između stranaka, da je kredit bio odobren na iznos od 19.262,06 CHF uz redovnu kamatu od 6,55% godišnje, na rok otplate kredita 61 mjesec, da se otplaćuje u 60 jednakim mjesečnim anuitetima te jednom posljednjem koji predstavlja odgođeni dio glavnice (ostatak glavnice) u iznosu od 3.667,16 CHF., dok mjesečni anuitete iznosi 326,08 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za CHF. Navela je da se plan otplate uz Ugovor o kreditu kreditna partija ... nalazi u prilogu, no da u spis nisu priložene odluke tuženika prema kojima je mijenjao visinu kamatne stope. Vještakinja je prikazala otplatni plan uz primjenu izmijenjenih kamatnih stopa, a po kojem je tužiteljica plaćala anuitete, te iznos preplate po osnovi povećanja kamata. Navela je da je s osnova promjene kamatnih stopa od strane tuženika tužiteljica više platila 305,41 CHF, odnosno 1.355,43 kn, te je prikazala preplatu s osnova promjena tečaja. Navela je da je tužiteljica s osnova promjene tečaja CHF više platila 37.459,66 kn te prikazala rekapitulaciju preplata. Navela je da je s osnova promjene kamatnih stopa od strane tuženika i promjene tečaja CHF više platila 38.815,09 kn. Vještakinja je izradila izračun duga uz primjenu kamatne stope koja je bila na snazi na dan sklapanja ugovora o kreditu od 6,55% godišnje i preračune obveza po tečaju na dan korištenja kredita prijevremene otplate kredita. Nadalje je vještakinja navela da je tužiteljici isplaćen kredit 3.9.2008. po tečaju 1 CHF = 4,438369 kuna, da anuitet iznosi 326,08 CHF x tečaj na dan korištenja 4,438369 = 1.447,26 kn te da je tužiteljica 16.8.2011. prijevremeno u potpunosti otplatila kredit. Vještakinja je napravila simulirani otplatni plan kod prijevremene otplate. Iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje proizlazi da ako se primjeni kamatna stopa koja je bila na snazi na dan sklapanja ugovora o kreditu od 6,55% godišnje i obveze izraze u kunama po tečaju na dan korištenja kredita do prijevremene otplate kredita 16.8.2011. tužiteljica je više uplatila 38.815,09 kn i specificirala je iznose po mjesecima za utuženo razdoblje. Nadalje, je navela da je u čl. 2. Ugovora o kreditu od .... određeno da se Korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o tarifi naknada za usluge Kreditora, da se Korisnik kredita obvezuje platiti jednokratnu premiju osiguranja tražbine Kreditora po Ugovoru o kreditu po premijskoj stopi od 2% koja se obračunava na iznos kredita, da Odluka o tarifi naknada nije priložena spisu, te da u dokumentu tuženika pregled prometa po kreditu nisu navedene točne namjene iznosa koji su tužiteljici naplaćene iz odobrenog kredita već je samo navedeno „isplata iz kredita“, te da nije u mogućnosti bez dodatne dokumentacije točno razgraničiti koji je iznos tužiteljica platila tuženiku na ime naknade za obradu zahtjeva.
20. Vještakinja V. S.-O. je i usmeno obrazložila svoj nalaz i mišljenje i pojasnila da je tužiteljica više platila s osnova promjene kamatnih stopa 1.355,43 kn i s osnova promjene tečaja 37.459,66 kn, dakle sveukupno 38.815,09 kn. Vezano za prigovore tuženika navela je da navod tuženika da je u korist kredita uplaćeno 134.637,30 kn, a ne kako je iskazano u nalazu i mišljenju 137.537,29 kn, ničim nije potkrijepljen, a iz njenog iskustva vezano za prigovore tuženika se radi o razlici kod prijevremene otplate kredita koju tuženik preračunava po tečaju na dana uplate, a ne po tečaju na dan korištenja kredita. Vezano za uputu tuženika na koji način je trebala obračunati preplate s osnova kredita navela je da nije točna tvrdnja tuženika da je razliku anuiteta trebalo iskazati u kunskoj protuvrijednosti primjenom tečaja na dan plaćanja kredita jer bi tada ta razlika sadržavala tečajnu razliku, a što je drugi osnov preplate. Isto tako na uputu na koji način je trebala izračunati preplatu s osnova promjene tečajne razlike odgovorila je da se na način koji predlaže tuženik dolazi do istog iznosa koji je iskazan u nalazu i mišljenju s time da u konkretnom slučaju primjena takvog principa obračuna nije moguća jer tužiteljica nije uplaćivala točne iznose anuiteta po tečaju na dan dospijeća pa je navedene razlike vrlo teško uparirati, te da potvrdu njezinih navoda dokazuje i tabela 6. na str. 5 i 6 nalaza gdje su točno iskazane razlike po danima uplate kada je tužiteljica uplaćivala iznose anuiteta, a konačni rezultat je u potpunosti identičan onome iskazano u tabeli 5. na str. 4 i 5 nalaza i mišljenja, pa čak i u dijelu koji se odnosi na datume utvrđivanja preplata. Što se tiče primjedbe na krivo iskazane uplate vještakinja je pojasnila da je u kartici prometa iskazana uplata od dana 16.8.2011. u iznosu od 76.655,64 kn, a pretpostavlja da je tuženik tu uplatu korigirao prema tečaju na dan uplate, no da stvarna uplata iznosi kako je navela u nalazu i mišljenju. Vještakinja je na upit suda odnosi li se povećanje tužbenog zahtjeva na razliku s osnova promjene kamatnih stopa ili s osnova promjene tečaja, odgovorila da se razlika odnosi na povećanje tužbenog zahtjeva s osnova promjene tečaja, a ne s osnova promjene kamatnih stopa. Iskazala je da je tuženik mijenjao kamatnu stopu samo u jednom navratu i to sa 6,55 godišnje na 7,55 godišnje i ta je kamatna stopa ostala ista dokraja otplate, te radi toga proizlazi da se povećanje tužbenog zahtjeva ne može odnositi na razliku s osnova promjene kamatnih stopa. Na pitanje tuženika na što se odnosi iznos od 1.712,34 kn, vještakinja je odgovorila da se to odnosi na 2% od odobrenog kredita, međutim u dokumentaciji tuženika nije naveden osnov niti je tuženik nakon zaprimanja nalaza dokumentirao obustavljene isplate iz kredita te da bez dodatne dokumentacije ne može sa sigurnošću reći na što se odnosi naveden iznos.
21. Ocjenjujući nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje V. S.-O. valja reći da je sud isti prihvatio u cijelosti kao objektivan, argumentiran i izrađen u skladu s pravilima struke, a valja napomenuti i da tužiteljica na isti nije imala nikakve primjedbe niti prigovore, dok se vještakinja na sve primjedbe i prigovore argumentirano očitovala.
22. Dakle, ma temelju provedenog postupka je utvrđeno da je tuženik jednom mijenjao ugovorenu kamatnu stopu temeljem ovlasti iz čl. 2. predmetnog ugovora. Iako tuženik povišenjem kamatne stope na 7,55 % godišnje nije prekoračio gornju granicu ugovorene kamatne stope takva ugovorna odredba i primjena od strane kreditora u suprotnosti je sa načelom savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, te je kao takva nepoštena. Dakle, glede jednostrane promjene kamatnih stopa valja reći i da je time tuženik mijenjao dužni iznos mjesečnih anuiteta tužiteljice, a odredbe ugovora kojima su ugovorene promjenjive kamatne stope su utvrđene su ništetnima naprijed spomenutom presudom i za tužiteljicu je jedina kamatna stopa s kojom je ona bila upoznata te koja je bila razumljiva i određena, ona kamatna stopa koja se primjenjivala u vrijeme sklapanja ugovora, a koja je iznosila 6,55% godišnje, slijedom čega je tuženik stekao bez osnove iznose kamate koje je tužiteljica platila u anuitetima preko iznosa kamatne stope od 6,55% godišnje, kao i zbog promjene tečaja CHF od onog na dan isplate kredita. Dakle, analizom predmetnog ugovora o kreditu sud je zaključio da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđene ništetnim, pa ovaj sud nije bio niti dužan provoditi nikakve dokaze u pravcu da se o utvrđenim ništetnim odredbama ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, jesu li one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini. Naime, prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaj sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, kao što se tužiteljica na te presude i poziva u ovoj parnici. Samo u ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni, kao što je slučaj u konkretnom slučaju. Dakle, u odnosu na elaboriranje tuženika na okolnost tvrdnje da sporne odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nisu ništetne i da kod tuženika nije postojalo nikakvo znanje o budućem kretanju tečaja CHF, sud ne nalazi potrebnim posebno analizirati te navode, iz razloga što se prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. Na temelju nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje utvrđeno je da je tužiteljica s osnova promjene kamatnih stopa platila više 1.355,43 kn, a s osnova promjene tečaja 37.459,66 kn, dakle sveukupno 38.815,09 kn. Također na temelju nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje utvrđeno je da se razlika između prvotno postavljenog tužbenog zahtjeva i povišenog tužbenog zahtjeva nakon provedenog vještačenja odnosi na razliku s osnova promjene tečaja, a ne s osnova promjene kamatnih stopa, a na temelju cjelokupno provedenog postupka sud je utvrdio i da se povišenje tužbenog zahtjeva u iznosu od 1.712,34 kn odnosi na prema tvrdnjama tužiteljice na troškove obrade kredita. Međutim na temelju provedenog vještačenja, odnosno iz nalaza i mišljenja vještakinje proizlazi da se iznos od 1.712,34 kn odnosi na 2% od odobrenog kredita međutim da bez dodatne dokumentacije vještakinja ne može sa sigurnošću reći na što se taj iznos odnosi. Dakle, prema stajalištu suda tužiteljica u provedenom postupku sa sigurnošću nije dokazala na što se odnosi iznos od 1.712,34 kn, odnosno da bi se taj iznos odnosio na troškove obrade kredita.
23.Slijedom svega navedenoga sud je ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti dio odredbi ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica kredita za švicarski franak, te u dijelu za isplatu iznosa od 38.815,09 kn sa zatraženim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose preplate kredita, a koje je tužiteljica zatražila prema nalazu i mišljenju stalne sudske vještakinje V. S.-O.. U odnosu na prigovor zastare, valja reći da je sud isti ocijenio neosnovanim glede dosuđenog iznosa od 38.815,09 kn i zatraženih zateznih kamata na pojedinačne mjesečne iznose preplate kredita, a koje se odnose na preplatu s osnova promjene kamatne stope i promjene tečaja. Naime, u odnosu na prigovor zastare valja reći da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojim presudama broj: Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08; dalje: ZOO), te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je revidirao naprijed navedeno shvaćanje donošenjem Zaključka na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020., te naveo da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Zastarni rok kod stjecanja bez osnove iznosi 5 godina. Tužiteljica u konkretnom slučaju konačno preciziranim tužbenim zahtjevom potražuje isplatu iznosa od 38.815,09 kn na ime preplaćenih anuiteta na temelju ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te prema stajalištu suda iznos od 1.712,34 kn sa zateznom kamatom koja teče od 3.9.2008. na ime troškova obrade kredita. Tužiteljica se poziva na presude Trgovačkog suda u Zagrebu i Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, i u odnosu na zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa na temelju ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi zastara počinje teći donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., odnosno počinje teći od 14. lipnja 2014. što znači da bi zastara zahtjeva za isplatu preplaćenih iznosa na temelju ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi nastupila 14. lipnja 2019. Za isplatu preplaćenih iznosa na temelju ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli zastara počinje teći 14. lipnja 2018. donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017-10 što znači da će ista nastupiti tek 15. lipnja 2023. Uz okolnost da je tužba za isplatu iznosa od 35.900,00 kn podnesena 10. lipnja 2019., to nije nastupila zastara potraživanja za isplatu tog iznosa. U odnosu na preinačeni dio tužbe do iznosa 38.815,09 kn, sud je imajući u vidu dopunsko očitovanje stalne sudske vještakinje V. S.-O. iz kojeg proizlazi da se ta razlika odnosi na promjenu tečaja CHF, te na temelju cjelokupnog provedenog dokaznog postupka ocijenio da nije nastupila zastara za isplatu iznosa od 38.815,09 kn sa zatraženim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose preplate predmetnog kredita po osnovi promjene kamatne stope i promjene tečaja. Valja reći i da odredbe čl. 502.c st. 1. ZPP-a i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14) govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. ZOO- a i umanjenje nečije imovine. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, a zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Tužiteljici je plaćanjem anuiteta prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja, nastala šteta, dok je tuženik s druge strane stekao nepripadnu korist na temelju ništetnih odredbi. Glede jednostrane promjene kamatnih stopa valja reći i da je time tuženik mijenjao dužni iznos mjesečnih anuiteta tužiteljice, a odredbe ugovora kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa su ništetne i za tužiteljicu je jedina kamatna stopa s kojom je ona bila upoznata te koja je bila razumljiva i određena, ona kamatna stopa koja se primjenjivala u vrijeme sklapanja ugovora, a koja je iznosila 6,55% godišnje, slijedom čega je tuženik stekao bez osnove iznose koje je tužiteljica platila u anuitetima preko iznosa kamatne stope od 6,55% godišnje, kao i zbog promjene tečaja CHF od onog na dan isplate kredita.
24.Nadalje, sud je razmatrajući tužbeni zahtjev ocijenio da tužiteljica nepotrebno i neosnovano traži utvrđenje ništetnosti dijela čl. 1. predmetnog ugovora o kreditu te dijela čl. 18. predmetnog ugovora o kreditu, a koji se odnosi na plaćanje naknade za prijevremenu konačnu otplatu kredita, troškove obrade kredita, te da se na prava i obveze primjenjuju Opći uvjeti poslovanja banke, odnosno na dijelove čl. 18. predmetnog ugovora o kreditu točke D), H), J) i K). Naime, tužiteljica prema stajalištu suda nije dokazala da bi te odredbe predmetnog ugovora o kreditu bile ništetne. Što se tiče dijela odredbi čl. 18. koje se odnose na plaćanje naknade za prijevremenu konačnu otplatu kredita i troškove obrade kredita prema stajalištu suda navedene odredbe su jasne, lako razumljive i jako uočljive, a valja reći i da iz provedenog postupka ne proizlazi da bi tuženik tužiteljici naplatio naknadu za prijevremenu konačnu otplatu kredita, te da tužiteljica nije tijekom postupka sa sigurnošću dokazala da bi se iznos od 1.712,34 kn odnosio na troškove obrade kredita tako da je u konačnici sud odbio tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan u dijelu koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti dijela čl. 1. predmetnog ugovora o kreditu te dijela čl. 18. predmetnog ugovora o kreditu, a koji se odnosi na plaćanje naknade za prijevremenu konačnu otplatu kredita, troškove obrade kredita, te da se na prava i obveze primjenjuju Opći uvjeti poslovanja banke, odnosno na dijelove čl. 18. predmetnog ugovora o kreditu točke D), H), J) i K), te u dijelu za isplatu iznosa od 1.712,34 kn sa zatraženom zateznom kamatom koja teče od 3.9.2008. Prema stajalištu suda za taj dio tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 1.712,34 kn sa zatraženom zateznom kamatom koja teče od 3.9.2008. bi bio i osnovan istaknuti prigovor zastare, s obzirom da je tužiteljica preinačila tužbu podneskom od 3. lipnja 2021., a za preinačeni dio tužbe je mjerodavan datum preinake tužbe, a ne datum podnošenja tužbe, a do datuma preinake tužbe je zasigurno protekao opći zastarni rok od 5 godina. Slijedom svega navedenoga valjalo je odlučiti kao pod točkom I. i II. izreke presude.
25.Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. i 5. ZPP-a, s obzirom da tužiteljica prema stajalištu suda nije uspjela u parnici s tužbenim zahtjevom samo u razmjerno neznatnom dijelu (djelomično sa zahtjevom za utvrđenjem ništetnosti odredbi predmetnog ugovora o kreditu i sa zahtjevom za isplatom iznosa od 1.712,34 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 3.9.2008.). Dakle, sud je ocijenio da je tužiteljica uspjela u parnici sa oko 95% svog zahtjeva u pogledu osnove i visine, te je odlučio da je tuženik dužan tužitelju nadoknaditi sve troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice sukladno vrijednosti predmeta spora konačno preciziranog tužbenog zahtjeva u iznosa od 40.527,43 kn, Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, dalje: Tarifa) i Uredbi o tarifi sudskih pristojbi (NN 53/19). Sud je priznao tužiteljici kao potrebne za vođenje postupka zatražene troškove koji se odnose na troškove zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to za sastav tužbe 1.000,00 kn, sukladno tbr. 7.t.1. Tarife, u vezi s tbr. 50. Tarife. Nadalje, sud je priznao tužiteljici trošak zastupanja na ročištima održanim 9.3.2021. i 3.6.2022. u iznosu od 1.000,00 kn, za svako, sukladno tbr. 9.t.1. Tarife, u vezi s tbr. 50. Tarife. Sud nije priznao tužiteljici zatraženi trošak zastupanja na ročištu održanom 20.4.2021., s obzirom da na navedeno ročište na kojem je preotvorena glavna rasparav nitko za uredno pozvanu tužiteljicu nije pristupio. Tužiteljici je za sastav podneska od 10.9.2020. dostavljenog sudu 11.9.2022. priznat trošak u iznosu od 250,00 kn, sukladno tbr. 8.t.3. Tarife, u vezi s tbr. 50. Tarife. Tužiteljici je za sastav podneska od 3.6.2021., također priznat trošak u iznosu od 250,00 kn, sukladno tbr. 8.t.3. Tarife, u vezi s tbr. 50. Tarife. Zatraženi trošak sastava podneska od 12.2.2021. tužiteljici nije priznat, s obzirom da spisu ne prileži podnesak od 12.2.2021. Tužiteljici je priznat i trošak sudskih pristojbi u zatraženom iznosu od 1.100,00 kn, te trošak vještačenja u zatraženom iznosu od 1.500,00 kn. Što se tiče troška za zastupanje na ročištu na kojem se objavljuje presuda, taj trošak nije priznat, s obzirom da punomoćnik tužiteljice na isto nije pristupio, a ni sud ne smatra taj trošak potrebnim za vođenje parnice. Dakle, zahtjev tužiteljice za naknadom troškova postupka je ocijenjen osnovanim za iznos od 6.100,00 kn, te je tuženik dužan parnične troškove u tom iznosu nadoknaditi tužiteljici sa zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja ( čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona).
26.Slijedom svega navedenoga, odlučeno je kao u izreci.
U Varaždinu 18. srpnja 2022.
Sutkinja
Melita Šmentanec-Klarić
Uputa o pravnom lijeku
Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana izjaviti žalbu, a koji rok se računa: od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila ili od dana primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi pismeno ovome sudu u 3 primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud. Rokovi za žalbu ne teku od 1. do 15. kolovoza.
Dostaviti:
1. Tužiteljici po punomoćniku B. S., odvjetniku u L., M. K.
2. Tuženiku po punomoćniku Z. K. S., odvjetniku iz O. društva P. & P., odvjetnicima u Z., G. I., I.
