Poslovni broj: 12 P-165/2019-10

REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U SPLITU

Split, Sukoišanska 6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Splitu, sudac Paško Bačić, u pravnoj stvari tužitelja V. I K. d.o.o. S., OIB: …., protiv tuženika B. d.o.o. Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik I. Č., odvjetnik u S., radi isplate iznosa od 1.563,12 kuna, nakon održane usmene i javne glavne rasprave zaključene 20. svibnja 2022. u prisutnosti punomoćnika po zaposlenju tužitelja V. K. i zamjenika punomoćnika tuženika F. B., odvjetničkog vježbenika kod odvjetnika I. Č. iz S., 15. srpnja 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„ Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju 1/16 glavnice, što iznosi 1.563,12 kuna, uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu i to uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana tekućeg polugodišta za 5% i to od dana dospijeća svake tražbine pa do isplate na žiro račun V. i k. d.o.o. Split broj IBAN HR…. model HR00, pozivom na broj 157991-336-18, s opisom plaćanja: 1/16 duga vode po tužbi.“

II. Nalaže se tužitelju da u roku od osam dana naknadi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 1.171,88 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 15. srpnja 2022. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, dok se zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 5.703,12 kuna odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 11. travnja 2018. podnio Općinskom sudu u Splitu tužbu protiv ukupno 16 tuženika, a radi isplate iznosa od 25.009,87 kuna, isplatu kojeg iznosa je tužitelj zatražio od tih tuženika na jednake dijelove. Tužitelj u tužbi navodi da su tuženici suvlasnici zgrade u S., anagrafske oznake S. Svi tuženici da nisu tužitelju podmirili ukupan iznos od 25.009,87 kuna za uslugu isporuke pitke vode i odvodnju i to po osnovi šest u tužbi navedenih računa. Tužitelj da je kao komunalni upravitelj vodoopskrbe i odvodnje zbog zakonodavnih izmjena pozvao suvlasnike zgrada kao potrošače službama tužitelja dostaviti svoje osobne podatke radi individualizacije obračuna utroška vode i odvodnje putem svoje web stranice i to 24. travnja 2008. te je poziv ponovio i putem oglasa u dnevnom listu S. D. od 4. prosinca 2008. Pozivom na odredbe članka 84. stavak 2. i 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, članak 20. Zakona o komunalnom gospodarstvu, članak 9. Zakona o obveznim odnosima i članak 11. Odluke o vodoopskrbi Grada S., a kod činjenice što tuženici nisu postigli dogovor o načinu plaćanja ove usluge, niti su tužitelja obavijestili o načinu raspodjele zajedničkog računa ili pak taj utrošak podmirili, za isplatu da odgovaraju svi suvlasnici na jednake dijelove kako je određeno člankom 41. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, radi čega je tužitelj predložio donošenje presude kojom bi se tuženici obvezali isplatiti tužitelju na jednake dijelove iznos od 25.009,87 kuna s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i parničnim troškovima.

2. U odgovoru na tužbu od 28. svibnja 2018. tuženik B. d.o.o. Z. osporio je u cijelosti tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan. Istakao je prigovore promašene pasivne legitimacije, nedostatka aktivne legitimacije, kao i prigovor litispendencije te opreza radi prigovor zastare. Tuženik navodi da nikada nije zaprimio od tužitelja račune koji se navode u tužbi. Ti računi dostavljeni uz tužbu da glase na „poslovnu građevinu (P.)“ adrese S. u S., a koji ne predstavljaju vjerodostojan dokaz osnovanosti predmetne tražbine prema tuženiku. Tužitelj da ničim ne dokazuje tuženikovo vlasništvo bilo kakve nekretnine, kao niti da bi tuženiku pružao bilo kakve usluge, isporuke vode, odnosno da bi s njim bio u bilo kakvom ugovornom ili izvanugovornom odnosu. Zahtjev tužitelja da mu tuženici isplate predmetni iznos na jednake dijelove da je neosnovan i neprihvatiljiv, jer sve i da su neki od tuženika vlasnici etažnih dijelova predmetne nekretnine, za koju je tužitelj vršio isporuku vode, i u tom slučaju tužitelj da je trebao utvrditi suvlasničke udjele određenih suvlasnika te zgrade i razmjerno tome potraživati nešto od tih suvlasnika, a ne potraživati na jednake dijelove.

3. Podneskom od 10. listopada 2018. tužitelj je uredio tužbu i tužbeni zahtjev na način da isti potražuje od tuženika, svakog pojedinačno, isplatu 1/16 glavnice, što iznosi 1.563,12 kuna s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Tim podneskom tužitelj se očitovao na navode iz odgovora na tužbu tuženika ističući da je on osnovan i registriran kao tvrtka koja obavlja javnu komunalnu djelatnost vodoopskrbe i odvodnje i time da je isključivo aktivno legitimiran. Tuženici da su neprijeporni suvlasnici dijela poslovnog dijela stambene zgrade anagrafske oznake S. i P. c., tzv. L. i time da su nesporno pasivno legitimirani. Predmetna stambeno poslovna građevina da je priključena na sustav vodoopskrbe i odvodnje putem četiri glavna vodomjerila, od kojih na tri da su tijekom 2012. i 2013. uvedene raspodjele na pojedinačne račune. Na vodomjeru šifre kupca 2623062, odnosno potrošnog mjesta 157991, raspodjela da do danas nije uvedena, zbog tehničke neispravnosti na internoj vodoopskrbnoj mreži koja da je u nadležnosti vlasnika prostora. Suvlasnici da su upravo u nastojanju da urede međusobne odnose na vodomjeru šifre kupca 2623062 tj. šifre potrošnog mjesta 157991, potpisali Sporazum za razdoblje potrošnje od 6. prosinca 2012. do 10. listopada 2013. i definirali način raspodjele zajedničkog računa. Tužitelj da je na temelju potpisanog Sporazuma izvršio kontrolno mjerenje potroška vode te utvrdio da su interni vodomjeri neispravni te da zbroj njihovih očitanja ne odgovara ukupno evidentiranoj potrošnji na glavnom, zajedničkom mjerilu. S obzirom da po obavijesti tužitelja o uočenoj neispravnosti internih vodomjera od suvlasnika nije uslijedila bilo kakva reakcija, a utrošak vode nije plaćen, to da stoga tužitelju nije preostalo drugo nego zatražiti od suvlasnika da se dugovanje plati na jednake dijelove.

4. Rješenjem Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-1856/18 razdvojen je postupak u odnosu na tuženike 1. B. d.o.o. Z., 2. Š.-g. d.o.o. Z. i 3. A. S. i. d.o.o. S., radi zasebnog raspravljanja u odnosu na te tuženike. Nakon toga, Općinski sud u Splitu se rješenjem poslovni broj P-5646/2018 od 7. prosinca 2018. oglasio stvarno nenadležnim za vođenje postupka u odnosu na naprijed navedena tri tuženika te je po pravomoćnosti tog rješenja predmet ustupito ovom sudu, kao stvarno i mjesno nadležnom sudu, a predmet je kod ovog suda zaveden pod poslovni broj P- 165/2019.

5. Budući da u konkretnom slučaju navedena tri tuženika, u odnosu na koje je Općinski sud u Splitu ustupio predmet ovom sudu, nisu jedinstveni suparničari te se u odnosu na svakog od njih mogu donijeti zasebne odluke, a vodeći se načelom ekonomičnosti postupka, ovaj sud je rješenjem poslovni broj P-165/2019 od 20. svibnja 2022. razdvojio postupak u odnosu na te tuženike, radi zasebnog raspravljanja i odlučivanja u odnosu na svakog od tuženika, time da se postupak u odnosu na tuženika B. d.o.o. Z. nastavi voditi pod poslovnim brojem P-165/2019, a sve to sukladno odredbama članka 313. stavak 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje ZPP-a).

6. U nastavku postupka tuženik je podneskom od 1. travnja 2022. ustrajao u osporavanju i uređenog tužbenog zahtjeva, navodeći da se u parničnom postupku koji se pred ovim sudom vodio pod poslovnim brojem P-50/2017 vodila parnica na temelju iste činjenične i pravne osnove, dakle istoga objektivnog identiteta, radi naplate navodnog dugovanja na ime potrošnje vode u istoj zgradi, na istom glavnom mjerilu, protiv suvlasnika poslovnog prostora (S. d.o.o. S.) iste zgrade tzv. „L.“, kao i ovdje u konkretnom slučaju, a u kojem je tužbeni zahtjev tužitelja pravomoćno odbijen. Tuženik je u svezi s tim priložio i presude Općinskog suda u Splitu u kojima su također, iz iste činjenične i pravne osnove samo protiv drugih tuženika i za drugo utuženo razdoblje u odnosu na predmetnu zgradu, tužbeni zahtjevi tužitelja odbijeni kao neosnovani. Tuženik je ustrajao u svojim navodima da tužitelj nije dokazao da bi u predmetnoj zgradi „L.“ bilo smo 16 suvlasnika pa da bi se stoga ukupna potrošnja vode za cijelu zgradu mogla dijeliti u omjeru 1/16. Tuženik pri tom ističe da u predmetnoj zgradi ima znatno više od 16 suvlasnika, odnosno da ih ima barem preko 50 koji bi bili spojeni na konkretno mjerilo. Da je tome tako, da proizlazi i iz naprijed navedenog predmeta ovog suda poslovni broj P-50/2017 u kojem je tužitelj utužio ukupno 18 tuženika tvrdeći da su isti suvlasnici predmetne zgrade. Zgrada L. da ima mnoštvo poslovnih prostora i velik broj suvlasnika poslovnih prostora od kojih neki imaju u svom vlasništvu na desetke poslovnih prostora poput društva A. S.d.o.o. u stečaju, a od kojeg tužitelj potražuje jednaki omjer od 1/16 kao i od tuženika, a da pri tom tužitelj uopće ne dokazuje da bi tuženikov prostor bio priključen na predmetno mjerilo. Isto tako, iz e-mail komunikacije tužiteljevih direktora da proizlazi da bi na sporno mjerilo bilo spojeno najmanje 49 prostora, a da niti sam tužitelj zna tko je gdje spojen i na koje mjerilo. Stoga je tuženik predložio u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan te obvezati tužitelja da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka.

7. Tužitelj je u nastavku postupka ostao kod ranije iznesenih navoda te se nije posebno očitovao na navode iz podneska tuženika od 1. travnja 2022. niti na isprave koje je tuženik uz taj podnesak dostavio u spis.

8. U dokaznom postupku sud je pregledao isprave i dokumentaciju koja je priložena spisu pa je nakon analize i ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka utvrdio da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

9. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 1.563,12 kuna na ime cijene za izvršene usluge isporuke pitke vode i odvodnje za poslovnu građevinu (P.), S., S., pod šifrom kupca 157991, šifre potrošačkog mjesta 2623062, a koju tužitelj potražuje od tuženika kao suvlasnika poslovne zgrade i to za razdoblje od 11. siječnja 2017. do 10. srpnja 2017. Navedeni iznos od 1.563,12 kuna predstavlja 1/16 ukupnog utroška vode za predmetnu zgradu u utuženom razdoblju u iznosu od 25.009,87 kuna, a isplatu kojeg iznosa je tužitelj od ukupno u tužbi navedenih šesnaest tuženika potraživao na jednake dijelove.

10. Iz tužiteljevog ispisa tražbina za predmet 336/18 razvidno je da se utuženi iznos od 25.009,87 kuna odnosi na potraživanje po ukupno šest računa za isporučenu pitku vodu i odvodnju i to: račun broj 1710108615 od 10. veljače 2017. u iznosu od 3.312,18 kuna, račun broj 1710207441 od 13. ožujka 2017. u iznosu 2.899,41 kuna, račun broj 1710299941 od 11. travnja 2017. u iznosu od 4.260,04 kuna, račun broj 1710396788 od 11. svibnja 2017. u iznosu od 4.000,14 kuna, račun broj 1710493879 od 12. lipnja 2017. u iznosu od 6.109,89 kuna te račun broj 1710589583 od 11. srpnja 2017. u iznosu od 4.428,21 kuna, a koji svi računi su priloženi u spis (list 6-12 spisa). Svi naprijed navedeni računi odnose se na kupca: poslovna građevina (P.), potrošno mjesto: S. i P. u S., uz oznaku šifre kupca 157991 odnosno šifre potrošačkog mjesta 2623062.

11. Prije svega, a u odnosu na tuženikov istaknuti prigovor zastare utužene tražbine potrebno je navesti da se u konkretnom slučaju ne primjenjuje odredba iz članka 232. stavak 1. točka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje ZOO), o jednogodišnjem roku zastare, jer isporuka vode nije obavljena za potrebe kućanstva. Budući se tužbom potražuje naknada za isporučenu vodu za poslovni prostor, to se u konkretnom slučaju primjenjuje trogodišnji rok zastare iz članka 226. i 228. ZOO-a, pa obzirom da je najstariji utuženi račun dospio na naplatu 12. ožujka 2017., dok je tužba podnesena 11. travnja 2018., to je očito da nije protekao navedeni trogodišnji rok zastare, a zbog čega je taj prigovor tuženika neosnovan.

12. Isto tako, niti istaknuti prigovor litispendencije tuženika sud nije našao osnovanim, budući da tuženik taj svoj prigovor nije ničim obrazložio, a iz isprava koje su dostavljene u spis nije razvidna osnovanost takvog prigovora.

13. Nadalje, u odnosu na istaknute prigovore nedostatka aktivne legitimacije i promašene pasivne legitimacije, potrebno je navesti da je iz podataka sudskog registra razvidno da je tužitelj registriran kao pravna osoba koja obavlja javnu komunalnu djelatnost vodoopskrbe i odvodnje te da je iz spisu priloženih isprava, kao što je primjerice Sporazum o prefakturiranju računa za poslovnu građevinu S. S. (list 26-27 spisa), kojeg je potpisao i tuženik, razvidno da je tužitelj isporučivao vodu za predmetnu zgradu. Iz tog Sporazuma, kao i dostavljenog Ugovora o kupoprodaji poslovnih prostora od 23. veljače 2005. (list 28 spisa) proizlazilo bi da je tuženik vlasnik poslovnog prostora u predmetnoj zgradi površine 120,34 m2. Isto tako, i iz e- mail poruka koje je tuženik dostavio u spis (stranice 86-91 spisa) razvidno je da se u istoj tuženik spominje kao jedan od suvlasnika predmetne zgrade, a zbog čega se i ti prigovori tuženika ne ukazuju osnovanim. No, neovisno o tome, zbog ostalih razloga koji se dalje navode, sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan. 14. Odredbom članka 3. Zakona o vodama ("Narodne novine" broj 153/09, 63/11, 130/11, 56/13, 14/14, dalje Zakon o vodama) propisano je da su vodne usluge usluge javne vodoopskrbe i javne odvodnje. Odredbom članka 205. stavak 2. Zakona o vodama propisano da je cijena vodnih usluga prihod isporučitelja vodne usluge, a obveznik plaćanja je vlasnik ili drugi zakoniti posjednik nekretnine u kojoj se usluga koristi.

15. Prema odredbi članka 11. stavak 1. i 2. Odluke o vodoopskrbi Grada Splita (Sl. glasnik Grada Splita br. 6/00; dalje: OVGS), ukoliko se plaćanje usluge opskrbe vodom vrši prema zajedničkom računu za više korisnika, cijenu za pruženu uslugu korisnici raspodjeljuju međusobno prema sporazumu razmjerno količini pružene usluge. Ako među korisnicima ne dođe do sporazuma u smislu stavka 1. ovog članka cijena za pruženu uslugu za potrebe domaćinstva obračunava se u jednakom iznosu prema broju osoba koje koriste uslugu opskrbe vodom.

16. Kao što je uvodno navedeno, tužitelj smatra kako se ukupna potrošnja vode za cijelu zgradu dijeli u omjeru 1/16, odnosno među sudužnicima na jednake dijelove. Odredbom članka 41. stavak 1. ZOO-a je propisano da je obveza djeljiva ako ono što se duguje može podijeliti i ispuniti u dijelovima koji imaju ista svojstva kao i cijela činidba i ako ono tom podjelom ne gubi ništa od svoje vrijednosti, inače je obveza nedjeljiva. Međutim, dug za isporučenu vodu odnosi se na suvlasničke dijelove na kojima je uspostavljeno vlasništvo posebnog dijela nekretnine u smislu odredbe članka 66. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, dalje: ZVDSP-a), što proizlazi iz činjeničnih navoda iz tužbe, slijedom čega bi svaki tuženik bio obvezan za dio koji otpada na njegovu etažnu jedinicu o svom trošku održavati i snositi sve javne obveze i terete u svezi s vlasništvom tog dijela (članak 84. stavak 1. ZVDSP-a), dakle ne radi se o dugu koji su u obvezi platiti svi etažni vlasnici u smislu odredbe članka 41. stavak 1. ZOO-a, a kako to pogrešno smatra tužitelj.

17. Pri tom valja navesti da su sukladno zaključenom Sporazumu o prefakturiranju računa za poslovnu zgradu za razdoblje od 6. prosinca 2012. do 10. listopada 2013. suvlasnici odredili da se računi prefakturiraju na svakog pojedinačnog suvlasnika zgrade u skladu s potrošnjom prema internim vodomjerima, dakle u skladu sa stvarnom potrošnjom, odnosno u onolikom omjeru koliko na svakog od suvlasnika pripada prema očitanju vodomjera.

18. Uzimajući u obzir činjenicu da je iz utuženih računa tužitelja razvidno da svi računi glase na kupca "poslovnu građevinu (P.), S. i . P. S.", to je stoga očito da zbog više anagrafskih oznaka ista predstavlja kompleksnu građevinu u kojoj su pojedini u tužbi navedeni tuženici samo neki od suvlasnika kojih je izvjesno sasvim sigurno više od izvorno utuženih 16. Takav zaključak proizlazi i iz sadržaja tužiteljeve e-mail poruke od 4. travnja 2019., čiju vjerodostojnost tužitelj nije osporavo, a u kojoj se navodi da je tužiteljeva tehnička služba terenskim radom utvrdila da u predmetnoj zgradi postoji 49 priključnih mjesta. Dakle, broj korisnika potrošnog mjesta je svakako veći od 16, najmanje 49 (kako je na terenu utvrdila tehnička služba tužitelja), a vrlo lako je moguće i da je broj korisnika veći od 49 pa stoga nije jasno kako je tužitelj kao tuženike označio samo one u tužbi. Za naglasiti je da tužitelj nije dostavio izvadak iz zemljišnih knjiga u odnosu na stambeno poslovni objekt "L." iz kojeg bi bilo vidljivo koliko na licu mjesta ima posebnih dijelova nekretnine. Naime, iz dostavljenih ugovora o kupoprodaji poslovnih i uredskih prostora u predmetnoj zgradi (list 28-45 spisa) razvidno je da je stambeno poslovni objekt "F.-L." sagrađen na pravu građenja na čest. zem. 820/1 k.o. S. Izvadak iz zemljišnih knjiga kojeg je tužitelj dostavio u spis za čest.zem. 820/1 broj zk.ul. 15816 k.o. S. odnosi se na zemljište ispod zgrade i dvor, a ne na navedeni stambeno poslovni objekt pa se iz istog ne može utvrditi koliko je upisanih suvlasnika na predmetnoj zgradi. U svakom slučaju, na tužitelju je bio teret dokazivanja broja korisnika što je ključan podatak za primjenu odredbe članka 11.OVGS i za izračun koliki udio u ukupnom dugu predmetne zgrade (tj. bloka zgrada) otpada na svakog od tuženika, a što u konkretnom slučaju tužitelj nije dokazao.

19. Odredbom članka 206. Zakona o vodama je propisano da visinu cijene vodnih usluga odlukom određuje isporučitelj vodne usluge, uz suglasnost jedinice lokalne samouprave (st.1.), a takva odluka sadržava: vrstu vodne usluge, visinu cijene (tarifa vodne usluge), način obračuna i plaćanja usluge i iskaz javnih davanja koja se obračunavaju i naplaćuju uz cijenu usluge (st. 3.). Odluka o cijenama je interni akt sukladno kojem je isporučitelj javne usluge dužan obračunati cijenu u slučaju kad je zgrada priključena na glavni vodomjer u vlasništvu javnog isporučitelja, a očitanja prema internim vodomjerima nisu moguća, kao u konkretnom slučaju. Tužitelj ima pravo potraživati od tuženika koji bi bili etažni vlasnici udio u ukupnoj potrošnji vode koji se odnosi na njihovu poslovnu jedinicu, ali samo prema obračunu koji je sastavljen na način koji je propisan odlukom o cijenama javnih isporučitelja. Upravo zakon propisuje da se tom odlukom detaljno razrađuje na koji način se obračunava i dijeli potrošnja, odnosno vrši li se to prema broju prijavljenih članova kućanstva, razmjerno veličini suvlasničkog dijela na kojem je uspostavljeno i proizlazi vlasništvo posebnog dijela nekretnine i slično.

20. S obzirom na to da je tužitelj prema očitanju glavnog vodomjera izračunao potrošnju vode za cijelu poslovnu zgradu, dakle ukupan utrošak za sve etažne jedinice, a nije naveo na koji način se sukladno odluci o cijenama vrši raspodjela potrošnje među vlasnicima etažnih dijelova, to je primjenom pravila o teretu dokazivanja iz odredbe članka 221.a ZPP-a trebalo uzeti da tužitelj nije dokazao visinu svog potraživanja i slijedom toga odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan. Naime, svaka stranka treba dokazati istinitost tvrdnji o postojanju činjenica koje su za nju povoljne, na kojima zasniva svoje zahtjeve i prigovore, osim ako iz zakona ne proizlazi drukčije (članak 7. stavak 1. i 219. stavak 1. ZPP-a). Dužnost je stranaka iznijeti činjenice i predložiti dokazna sredstva prikladna za stjecanje uvjerenja suda u istinitost tvrdnji od kojih zavisi osnovanost zahtjeva stranke pa predlaganjem efikasnih dokaza stranka ostvaruje povoljne izglede za svoj uspjeh u parnici. Kad sud ne uspije formirati određeno uvjerenje oslanjajući se na slobodnu ocjenu dokaza tada dolaze u obzir pravila o teretu dokazivanja iz članka 221.a ZPP-a koja u osnovi obvezuju sud uzeti kao nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist nije bila u stanju pružiti dovoljno odgovarajućih dokaznih sredstava. Dakle, tužitelj je dužan dokazati činjenice koje su stvarna osnova tužbe, pa kako to isti nije učinio, to u konkretnom slučaju primjena pravila o teretu dokazivanja opravdava ocjenu da te činjenice nisu dokazane. Naime, istinitost određene tvrdnje treba dokazati onaj koji tvrdi da određena činjenica postoji, a ne onaj koji poriče njezino postojanje, pa je tužitelj bio dužan dokazati istinitost tvrdnje o tome da se jednaki utuženi iznos odnosi na svakog tuženika koji mu to nije podmirio, što je u konkretnom slučaju izostalo, radi čega je tužbeni zahtjev valjalo odbiti kao neosnovan.

21. Slijedom naprijed navedenog i sukladno naprijed citiranim zakonskim odredbama, odlučeno je kao u točki I. izreke ove presude.

22. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbama članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP-a, uz primjenu odredbi važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, dalje OT), a sve to obzirom na vrijednost predmeta spora od 1.563,12 kuna. Budući da je tužbeni zahtjev tužitelja odbijen, tužitelj je dužan naknaditi tuženiku parnične troškove koji su mu bili potrebni za vođenje ovog postupka.

23. Tuženiku su kao osnovani priznati troškovi za sastav odgovora na tužbu od 28. svibnja 2018. te sastav obrazloženog podneska od 1. travnja 2022. u iznosu od po 250,00 kuna za svaki od tih podnesaka, sukladno Tbr. 8. t. 1. u vezi s Tbr. 50. OT-a, zatim za zastupanje na ročištu od 4. srpnja 2018. u iznosu od 62,50 kuna, sukladno Tbr. 9. t. 5. u vezi s Tbr. 50. OT-a, za zastupanje na ročištu od 10. listopada 2018. u iznosu od 125,00 kuna, sukladno Tbr. 9. t. 2. u vezi s Tbr. 50. OT-a, te za zastupanje na ročištu od 20. svibnja 2022. u iznosu od 250,00 kuna, sukladno Tbr. 9. t. 1. u vezi s Tbr. 50. OT-a, a na koji trošak zastupanja po odvjetniku kao punomoćniku u ukupnom iznosu od 937,50 kuna je tuženiku trebalo priznati i pripadajući PDV po stopi od 25% u iznosu od 234,38 kuna, sukladno Tbr. 42. OT-a.

24. Tuženiku nije priznat više zatraženi trošak za sastav odgovora na tužbu od 28. svibnja 2018. te sastav obrazloženog podneska od 1. travnja 2022. u iznosu od po 750,00 kuna za svaki od tih podnesaka budući da s obzirom na vrijednost predmeta spora puna nagrada za pojedine radnje u smislu Tbr. 7. t. 1. OT-a iznosi 250,00 kuna, a ne 1.000,00 kuna koliko je to tuženik zatražio. Iz istog razloga tuženiku nije priznat ni više zatraženi trošak za zastupanje na ročištu od 20. svibnja 2022. u iznosu od 750,00 kuna. Isto tako, tuženiku nije priznat više zatraženi trošak za zastupanje na ročištu od 4. srpnja 2018. u iznosu od 937,50 kuna, jer je to ročište odgođeno prije početka raspravljanja pa mu stoga za isto, sukladno vrijednost predmeta spora, pripada naknada troška po Tbr. 9. t. 5. OT-a odnosno 62,50 kuna koliko mu je i priznato, a ne 1.000,00 kuna koliko je zatraženo. Nadalje, tuženiku nije priznat više zatraženi trošak za zastupanje na ročištu od 10. listopada 2018. u iznosu od 875,00 kuna, jer se na tom ročištu raspravljalo samo o procesnim pitanjima pa mu stoga za isto, sukladno vrijednost predmeta spora, pripada naknada troška po Tbr. 9. t. 2. OT-a odnosno 125,00 kuna koliko mu je i priznato, a ne 1.000,00 kuna koliko je zatraženo. Na kraju, tuženiku nije priznat zatraženi trošak za pristup na ročište za objavu presude od 15. srpnja 2022. u iznosu od 500,00 kuna budući da na to ročište za tuženika nije nitko pristupio. Na tako nepriznati trošak u ukupnom iznosu od 4.562,50 kuna tuženika ne pripada ni obračunati PDV u iznosu od 1.140,62 kuna.

25. Sukladno navedenom, tuženiku je kao osnovan priznat trošak parničnog postupka u ukupnom iznosu od 1.171,88 kuna zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja ove presude do isplate, dok je njegov zahtjev za naknadu više zatraženih troškova parničnog postupka u iznosu od 5.703,12 kuna trebalo odbiti kao neosnovan pa je stoga o troškovima parničnog postupka odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

U Splitu 15. srpnja 2022.

Sudac

Paško Bačić,v.r.

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u Zagrebu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano u tri primjerka, u roku od osam dana od dana dostave ove presude. Presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo pod uvjetima iz članka 467. ZPP-a.