Republika Hrvatska
Trgovački sud u Bjelovaru
Bjelovar, Šetalište dr. I. Lebovića 42
Poslovni broj: 4 P-147/2020-27
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Trgovački sud u Bjelovaru, po sutkinji Zlati Bašek Skrba, u pravnoj stvari tužitelja I..H. d.o.o. O., OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva B.&T., iz Z., protiv tuženika O. B. d.d., S., OIB: … (kao pravni slijednik iza H. S. B. d.d., S. OIB: …) kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Ž. i P. d.o.o. iz Z., radi isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 2. lipnja 2022. u nazočnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, 15. srpnja 2022.
p r e s u d i o j e
I Nalaže se tuženiku O. B. d.d., S., OIB:… da tužitelju I..H. d.o.o., O., OIB: … isplati iznos od 15.860,90 kn, zajedno sa zateznim kamatama, a koje teku na pojedinačne iznose kako slijedi:
0,76 kn od 20.06.2006
1,66 kn od 16.09.2006
3,99 kn od 19.03.2008
55,86 kn od 15.11.2008
109,07 kn od 20.01.2009
113,88 kn od 14.02.2009
98,21 kn od 14.03.2009
78,73 kn od 16.04.2009
68,78 kn od 15.05.2009
64,00 kn od 18.06.2009
69,87 kn od 15.07.2009
48,61 kn od 15.08.2009
63,15 kn od 15.09.2009
42,92 kn od 15.10.2009
60,76 kn od 17.11.2009
52,78 kn od 16.12.2009
86,69 kn od 15.01.2010
108,79 kn od 13.02.2010
106,04 kn od 16.03.2010
127,58 kn od 15.04.2010
170,22 kn od 15.05.2010
170,01 kn od 15.06.2010
235,59 kn od 15.07.2010
220,98 kn od 14.08.2010
296,80 kn od 15.09.2010
260,42 kn od 15.10.2010
278,44 kn od 13.11.2010
337,64 kn od 16.12.2010
350,31 kn od 15.01.2011
306,94 kn od 15.02.2011
350,31 kn od 15.03.2011
314,95 kn od 15.04.2011
379,56 kn od 14.05.2011
470,30 kn od 15.06.2011
544,13 kn od 15.07.2011
666,62 kn od 17.08.2011
489,14 kn od 15.09.2011
430,95 kn od 15.10.2011
8.225,46 kn od 29.10.2011
po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zatezne kamate do 31.12.2007. godine, a od 01.01.2008. godine po stopi koju određuje članak 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima i to uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 31.07.2015., a od 01.08.2015. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena sve u roku od 15 dana.
II Nalaže se tuženiku O. B. d.d., S., OIB: …, da tužitelju I..H. d.o.o., O., OIB: …, naknadi troškove ovog postupka u iznosu od 9.571,10 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana 15. srpnja 2022. do isplate, a koja se određuju za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunane za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, u roku od 15 dana.
III Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu daljnjih troškova parničnog postupka u iznosu od 1.250,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama, kao i u dijelu zatezne kamate na dosuđene troškove parničnog postupka preko kamatne stope iz točke II izreke rješenja.
Obrazloženje
1. Tužitelj je dana 4. prosinca 2020. podnio tužbu ( list 1-3 spisa) u kojoj navodi u bitnom navodi da su J. G. i prednik tuženika, H. S. B. d.d., zaključili dana 10.05.2006. Ugovor o kreditu broj 41987/06, (dalje u tekstu – Ugovor). Predmetnim Ugovorom odobren je kredit u iznosu od 20.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema kupovnom tečaju prednika tuženika na dan korištenja kredita. Predmetni kredit otplaćen je u cijelosti. Trgovačko društvo I..H. d.o.o. (sada tužitelj) da je sklopilo dana 26.06.2019. Ugovor o ustupu tražbine s J. G. kojim Ugovorom je ista izvršila ustup svoje tražbine tužitelju i to prema dužniku O. B. d.d., ovdje tuženiku, po osnovi ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i vezanju glavnice ugovora za valutu švicarski franak iz Ugovora o kreditu broj 41987/06 od 10.05.2006. Temeljem navedenog ugovora, na tužitelja da je preneseno dospjelo novčano potraživanje prednice tužitelja. Ukazuje da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu pos.br.: P- 1401/2012 od 04.07.2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pos.br.: Pž6632/2017 od 14.06.2018. (u odnosu na ništetnost odredaba ugovora o valutnoj klauzuli u švicarskim francima), utvrđeno je da je tužena, O. B. d.d., u razdoblju od 01.09.2004. do 31.12.2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica - švicarski franak, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 01.11.2004. do 06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
2. Nadalje, tužitelj ukazuje kako Ugovor o kreditu br. 41987/06 od 10.05.2006. ispunjava uvjete iz gore navedene presude jer je sklopljen 10.05.2006. i sadrži ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima. Obzirom je tužena koristila nepoštene i ništetne odredbe vezane za valutu CHF, a temeljem kojih da je bez osnove stekla nepripadni novčani iznos koji je prednica tužitelja preplatila, ukazuje da je potrebno utvrditi o kolikom iznosu se radi financijskim vještačenjem bez potrebe izvođenja ikakvih personalnih dokaza. Vođenjem kolektivnog spora u ranije navedenom predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu pos.br. P-1401/2012 i pravomoćnošću presude od 04.07.2013. da je utvrđena ništetnost odredbe ugovaranja valutne klauzule u valuti CHF te je u ovom postupku sada samo potrebno utvrditi koliki iznos je prednica tužitelja preplatila plaćajući mjesečne iznose temeljem tih ništetnih odredbi. Svaki od više preplaćenih iznosa da je dospjelo novčano potraživanje prednice tužitelja koje je potrebno točno precizirati upravo vještačenjem. Slijedom svega navedenog, tužitelj predlaže naslovnom sudu da prihvati tužbeni zahtjev za isplatu.
3. Tuženik u odgovoru na tužbu podnesenom 15. siječnja 2021. (list 329-337) u bitnom navodi da je tužba u cijelosti neosnovana i prvenstveno prigovara aktivnoj legitimaciji tužitelja jer da tužitelj tužbu zasniva na činjenici prijenosa tražbine koje izvorno pripada potrošaču (korisniku kredita) po osnovi Ugovora o kreditu br. 41987/06 (dalje: „Ugovor o kreditu“), a koju potrošač da ne može zakonito prenijeti na drugu osobu, jer da je tužitelj pravna osoba i isti da nije i ne može biti potrošač u smislu članka 3. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, 46/2007, 79/2007, dalje u tekstu „ZZP“). Smatra da ZZP uređuje da pravo na pozivanje na nepoštene, a posljedično i ništetne, odredbe iz potrošačkog ugovora pripada isključivo potrošaču. Slijedom navedenog, takva tražbina da je strogo osobne naravi u smislu čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, dalje u tekstu: „ZOO“) i u konkretnom slučaju da pripada korisniku kredita kao potrošaču koji je stranka potrošačkog ugovora te potrošač ne može svoje pravo koje bi mu pripadalo po osnovi svojeg strogo osobnog položaja prenijeti na drugu fizičku ili pravnu osobu. Nadalje, tuženik smatra kako pravni interes za pokretanje pojedinačnih postupaka pripada isključivo korisnicima takvih kredita, jer pojedinačni tužitelji trebaju dokazati, unutar individualnih parničnih postupaka, da se su upravo u odnosu na njih i njihov konkretni ugovorni odnos sa pojedinačnom bankom, ispunile pretpostavke za nepoštenost, te posljedično, ništetnost takvih ugovornih odredbi. Ukazuje da tužitelj u ovom slučaju nikad nije bio stranka Ugovora o kreditu čije odredbe osporava i na čemu temelji svoj tužbeni zahtjev, stoga da izostaje aktivna procesna legitimacija tužitelja u ovom sporu, a iste da se ne mogu nadomjestiti ili izvesti iz Ugovora o prijenosu potraživanja. Tuženik ukazuje i obrazlaže da je utužena tražbina strogo osobne naravi u smislu članaka 80. stavka 1. ZOO i pripada korisniku kredita kao potrošaču koji je stranka potrošačkog ugovora te korisnik kredita kao potrošač ne može svoje pravo koje bi joj pripadalo na ime nepoštene odredbe prenijeti na drugu fizičku ili pravnu osobu. Sama činidba prijenosa potrošačkih prava da je nedopuštena te posljedično i ništetna sukladno čl. 270. ZOO. Budući da je prijenos tražbine nedopušten, samim time je i Ugovor o ustupu tražbine ništetan. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe i obrazlaže prigovor zastare potraživanja. Nadalje, ukazuje i obrazlaže da utvrđenja iz parnice potrošač ne mogu se primijeniti na konkretan predmet. U odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu vezanu za CHF, tuženik ističe i obrazlaže da Presuda VTS donesena u Parnici Potrošač ne daje subjektivna prava potrošačima jer da je takva presuda usmjerena na apstraktnu pravnu zaštitu „prosječnog potrošača“ kao pravnog standarda. Ukazuje kako činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako Korisnica kredita, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije. Navodi da je nepobitna činjenica da je tuženik, kao i sama Korisnica kredita, bila izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako da ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus). Slijedom navedenog, pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja nije ispunjena u ovom slučaju. Prigovara i visini tužbenog zahtjeva. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti te da obveže tužitelja naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka.
4. Tužitelj se podneskom od 20. siječnja 2021. (list 349-353) očitovao na odgovor na tužbu navodeći i obrazlažući u bitnom kako promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet tražbine čak ni kad je osoba vjerovnika utjecala na određivanje sadržaja ili kvalitete tražbine pri sklapanju ugovora iz kojeg tražbina potječe. Ukazuje da su pravomoćnošću presude Trgovačkog suda u Zagrebu u slučaju zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača (slučaj “Franak”), poslovni broj P-1401/2012 od dana 04.07.2013. proširene subjektivne granice pravomoćnosti spomenute presude pa se ista odnosi na sve ugovore o kreditima koji su sklapani u spornom razdoblju i ispunjavaju određene uvjete pa tako i na ugovor broj 41987/06 od 10.05.2006. Zaključuje da nije prenesena tražbina strogo osobne naravi niti su prenesena potrošačka prava kojih tužitelj niti ne bi mogao biti nositeljem jer da se radi o društvu sa ograničenom odgovornošću, već je prenesena dospjela novčana tražbina na točno određeni iznos novca, a koji iznos da je bez pravne osnove prednik tužitelja isplatio tuženiku. Tužitelj nadalje, dodatno pojašnjava preplatu u iznosu od 15.860,90 kn koja da se odnosi samo na ugovaranje valute CHF - te citira presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pos.br.: P-1401/2012 od 04.07.2013., a koja da je potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pos.br.: Pž-7129/2013 od 13.06.2014. i Pž-6632/2017 od 14.06.2018., a na koje su odbijene revizije tuženika i ostalih banaka i to presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske pos.br.: Revt249/2014 od 09.04.2015. i Rev-2221/2018 od 03.09.2019.
5. Tijekom dokaznog postupka izvršen je uvid u isprave u spisu priložene uz tužbu tužitelja i to Ugovor o ustupu tražbine (list 5-6 spisa), izračun EKS-a i otplatni plan (list 7-9), Ugovor o kreditu (list 10-12), izvod po tekućem računu (list 13-18), priloženu sudsku praksu (list 19-324). Nadalje izvršen je uvid u isprave priložene uz podnesak tužitelja od 20. siječnja 2021. i to sudsku praksu (list 353-382) i ostalu dostavljenu sudsku praksu. Nadalje određeno je izvođenje dokaza knjigovodstvenofinancijskim vještačenjem i za vještaka je određen sukladno odredbi čl. 251. st. 4. Zakon o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 , 57/11, 148/11- pročišćeni tekst , 25/13, 89/14 i 70/19, dalje u tekstu: ZPP-a), Z. M. stalni sudski vještak financijsko-knjigovodstvene struke koji je u spis dostavio i nalaz i mišljenje (str. 412435 spisa). Na pisani nalaz i mišljenje vještaka stranke nisu iznosile prigovore niti primjedbe te je isti prihvaćen kao stručan i objektivan i dan u skladu s ispravama u spisu.
6. Na ročištu za glavnu raspravu koja je održana 2. lipnja 2022. tuženik je iznio nove činjenice i nove dokaze (str. 483-484) koje sud nije uzeo u obzir budući se u sporu male vrijednosti u stadiju glavne rasprave ne mogu iznositi nove činjenice i novi dokazi.
7. Sud nije odredio izvođenje dokaza saslušanjem korisnice kredita J. G. kao svjedoka predloženog po tuženiku u odgovoru na tužbu na okolnosti jasnoće odredbi ugovora i da je sama mogla zatražiti dodatne podatke i razjašnjenja od raspoloživih službenika budući bi izvođenje tih dokaza bilo nesvrhovito i neekonomično, posebice uzimajući u obzir postojeću sudsku praksu vezanu uz konkretni spor te okolnost da je činjenično stanje na temelju ostalih izvedenih dokaza utvrđeno u dovoljnoj mjeri za donošenje odluke. Naime, odluka suda u postupku kolektivne zaštite obvezuje ostale sudove u smislu odredbe članka 502.c ZPP-a slijedom čega nije bilo potrebno u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača, (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi, poslovni broj Rev3142/2018 od 19. ožujka 2019.).
8. Ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je utvrdio da je postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.
9. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu ustupljenog mu iznosa od 15.860,90 kn a koji iznos predstavlja iznos kojeg je korisnica kredita J. G. prednica tužitelja prema navodima tužitelja preplatila plaćajući mjesečne iznose temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu broj 41987/06 u odnosu na valutnu klauzulu vezanoj uz CHF.
10. Između stranaka sporna je aktivna legitimacija, je li nastupila zastara tužiteljeve tražbine, te osnova i visina tužbenog zahtjeva.
11. Nije sporno da su J. G. i prednik tuženika, H. S. B. d.d., zaključili dana 10. svibnja 2006. Ugovor o kreditu broj 41987/06, (dalje u tekstu – Ugovor o kreditu) koji je priložen uz tužbu (list 10-12). Predmetnim Ugovorom odobren je kredit u iznosu od 20.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema kupovnom tečaju prednika tuženika na dan korištenja kredita bez određene namjene. Tužitelj tvrdi da je predmetni kredit otplaćen u cijelosti, a što tuženik ne osporava. Iz ugovora proizlazi da je otplata kredita ugovorena u 84 mjesečna anuiteta i to 83 u iznosu od 302,46 CHF i jedan preostali u iznosu od 301,91 CHF. Prvi anuitet dospijeva u lipnju 2006., a zadnji u mjesecu svibnju 2013. te se mjesečni anuiteti uplaćuju u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju tuženika za CHF, važećem na dan dospijeća.
12. Nije sporno među strankama da je tijekom otplate kredita došlo do promjene tečaja CHF u odnosu na početno ugovoreni tečaj.
13. Prema priloženom Ugovoru o cesiji (list 5-6 spisa) trgovačko društvo I..H. d.o.o. sklopilo je dana 26. lipnja 2019. Ugovor o ustupu tražbine s J. G. kojim Ugovorom je ista izvršila ustup svoje tražbine tužitelju i to prema dužniku O. B. d.d., ovdje tuženiku i pravnom slijedniku H. S. B. d.d., po osnovi nepoštenih i ništavih odredbi Ugovora o kreditu broj 41987/06.
14. Nije sporno da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 vodio parnični postupak između tužitelja Potrošača – Hrvatske udruge za zaštitu potrošača i tuženika Z. B. d.d., P. B. d.d., E. & S. B. d.d., R. A. d.d., H. A.-A. B. d.d., O. B. H. d.d., S. G. – S. B. d.d. i S. d.d., radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koji je pravomoćno okončan.
15. U odnosu na istaknuti prigovor zastare valja navesti da je u predmetnom kolektivnom sporu presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., utvrđeno nesavjesno postupanje banaka kroz ugovaranje rizičnih kredita u valuti švicarski franak s promjenjivom kamatnom stopom, dok je donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., pravomoćno utvrđena ništetnost odredbi ugovora o valutnoj klauzuli u švicarskim francima.
16. Pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.
17. Zaključak Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/22) održane 31. siječnja 2022. u odnosu na objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF izraženog povodom dvojbi i nedoumica koje se učestalo pojavljuju u praksi, a koji je javno objavljen na web stranicama tog suda glasi:
"Ako je ništetnost ustanovljena, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite."
18. Budući je tužba u ovom predmetu podnesena 4. prosinca 2020. nije istekao zastarni rok od pet godina iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., dalje u tekstu: ZOO), budući je isti počeo teći pravomoćnošću sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača u odnosu na ugovorene valutne kluzule u CHF, a to je 14. lipnja 2018., pa je prigovor zastare ocijenjen kao neosnovan prihvaćajući citirana pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske.
19. U odnosu na istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije valja navesti da je odredbom čl. 80. ZOO-a propisano da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Sukladno odredbi čl. 84. st. 1. ZOO-a, primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. Iz navedenih zakonskih odredbi proizlazi da se identitet tražbine ne mijenja njezinim ustupanjem, kao i da sva prava koja je za naplatu predmetne tražbine imao ustupitelj ovdje korisnik kredita fizička osoba kao potrošač, ima i tužitelj kao primatelj tražbine. Dakle, promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet tražbine. Tražbina korisnika kredita iz ugovora o kreditu stoga ne mijenja svojstvo zbog ustupa tražbine trećoj osobi koja nije potrošač. Nadalje, tražbina iz Ugovora o ustupu je novčana tražbina, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, niti se njihova narav protivi ustupu.
20. Treba dodati da je tražbina koja je predmet ustupa odrediva, iako u Ugovoru o ustupu nije naveden konkretan novčani iznos. Međutim, predmetni Ugovor o ustupu sadržava konkretne podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja je predmet ustupa, te se ustupa cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora o kreditu, kao i da će sama visina te tražbine biti utvrđena u sudskom postupku koji će pokrenuti tužitelj.
21. Sukladno navedenom predmeti ugovor o cesiji je valjan i neosnovano tuženik ističe da bi bio ništetan.
22. Stoga, s obzirom na to da Ugovor o ustupu tražbine ispunjava sve pretpostavke i uvjete propisane zakonom te da nema negativnih pretpostavki vezanih za prirodu prenesene tražbine, kao i da identitet ustupljene tražbine nije promijenjen uslijed čega novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač, ovaj sud je zaključio da je tužitelj aktivno legitimiran u ovom postupku, slijedom čega je tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije neosnovan.
23. Budući novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač, prema ocjeni ovog suda u odnosu tužitelja kao primatelja te tražbine i tuženika kao dužnika primjenjuju se propisi koji se odnose na zaštitu potrošača, pa tako i pravomoćne presude u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača. Kako se radi o kondemnatornoj tužbi tužitelj ima i pravni interes za podnošenje tužbe.
24. Odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03., dalje: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 2. istog članka propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, posebno ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Zaključno, iz odredbe čl. 87. st. 1. ZZP-a proizlazi da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.
25. Prema sadržaju predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnom obrascu ugovora prednika tuženika S. B.. Prema shvaćanju ovog suda radi se o potrošačkom ugovoru jer korisnik kredita nije obrtnik, niti trgovac pojedinac, već fizička osoba koja ne obavlja registriranu djelatnost pa se radi o potrošaču sukladno odredbi članka 3. točke 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine" broj 96/03; dalje: ZZP), dok je tuženik ugovor sklopio kao banka u čiji redovni predmet poslovanja ulazi odobravanje kredita pa je u tom ugovoru imao ulogu trgovca.
26. Tuženik u odgovoru na tužbu, između ostalog, navodi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u konkretnom slučaju bila jasna, lako uočljiva i razumljiva, slijedom čega da osporavana odredba uopće ne može biti predmetom ocjene poštenosti. Ukazuje da je ugovorom jasno određeno da je iznos kredita u valuti CHF te da će isti biti plasiran Korisnici kredita u kunskoj protuvrijednosti. Također, odredbama Ugovora koje reguliraju otplatu kredita da je predviđeno da će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da je Korisnica kredita prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sama bila dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora. Pored toga, ukazuje da je korisnica kredita potpisom Ugovora potvrdila upoznatost sa značenjem valutne klauzule. Ugovorom o kreditu da je jasno propisano da: „Korisnik kredita potpisom ovog ugovora potvrđuje da je upoznat sa promjenjivošću tečaja izabrane valute Ugovora koja se primjenjuje za izračun kunske protuvrijednosti svih novčanih obveza po ovom kreditu te svjesno i dobrovoljno preuzima rizik mogućeg nepovoljnog tečaja u odnosu na HRK, a Kreditor otklanja sa sebe svaku odgovornost za rizik preuzet izborom valute Ugovora.“ Tuženik nadalje ukazuje da je prethodno sklapanju Ugovora Korisnica kredita od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom trenutku mogla zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana.
27. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. odbijene su žalbe tuženika kao neosnovane i potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., između ostalog, u odnosu na valutnu klauzulu:
"-u dijelu koji glasi: Utvrđuje se da su prvotuženik Z. B. d.d. u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008., drugotuženik P. B. Z. d.d. u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008., trećetuženik E. & S. B. d.d. u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008., četvrtotuženik R. A. d.d. u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., petotuženik A. B. d.d. (ranije: H. A.-A.-B.) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., šestotuženik O. B. H. u razdoblju od 1. rujna 2004. do 31. prosinca 2008. i sedmotuženik S. B. d.d. (ranije: S. G.-S. B.) u razdoblju od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima…"
28. Vrhovni sud RH je odlukom Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., između ostalog, odbio reviziju protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kao neosnovanu u odnosu na prvo do sedmo tuženika u odnosu na utvrđenje da su te banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i pravo potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu. U obrazloženju Vrhovni sud RH navodi da je u tom revizijskom stupnju postupka postavilo se pitanje jesu li ugovornim odredbama iz ugovora o kreditima koje su tužene banke sklapale u određeno naznačenom razdoblju s korisnicima kredita potrošačima, a u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak i njima povrijeđen kolektivni interesi i prava potrošača, bile nepoštene i ništetne, sve u smislu odredbe čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 tj. odredbe čl. 96. i čl. 97. ZZP, odnosno jesu li ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovora o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom osmotužene banke, a kojima su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača, bile nepoštene i ništetne, sve u smislu odredbe čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03, odnosno čl. 96. i čl. 97. ZZP. Nadalje, navodi kako taj sud u pravcu osnovanosti dijela zahtjeva tužitelja, a koji se odnosi na nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditima koje su prvoosmotužene banke kao trgovci u naznačenim razdobljima sklapale s korisnicima kredita kao potrošačima uz ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak, a kojima su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača, prihvaća razloge iz drugostupanjske presude, to se, a na temelju odredbe čl. 396.a st. 1. ZPP-a umjesto posebnog obrazloženja stranke upućuju na razloge iz te presude (stranica 47-66 obrazloženja), zbog čega će se na internetskim stranicama Vrhovnog suda Republike Hrvatske objaviti drugostupanjska presuda sve na temelju odredbe čl. 396.a st. 2. ZPP-a.
29. U drugostupanjskoj odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. analizirane su odredbe ugovora i kreditu pojedinih banaka pa tako i točka 2. Ugovora o kreditu S. B. pod točkom 2.1. pod naslovom Iznos kredita određeno je: „ Kreditor odobrava korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od …CHF.“ U točki 2.2. piše: „Kredit se isplaćuje po prodajnom deviznom tečaju kreditora vrijedećem za CHF na dan korištenja kredita.“Točka 2.3. glasi: „Sve obveze iz Ugovora obračunavaju se i iskazuju na istovjetan način-u izabranoj stranoj valuti (CHF-kao valuta Ugovora), ako Ugovorom nije određeno drugačije.“Točka 2.4. glasi: „Sva plaćanja novčanih obveza zasnovanih na Ugovoru (otplata glavnice i kamata, naknada, troškova i drugo) izvršit će se u kunskoj protuvrijednosti izabrane valute Ugovora, izračunato korištenjem prodajnog tečaja kreditora (prodajni tečaj kune u odnosu na CHF), vrijedećeg na dan plaćanja, ako Ugovorom nije drugačije određeno.“Točka 2.5. Ugovora glasi: „Korisnik kredita samostalno i isključivo odgovara za izbor valute Ugovora“. Točka 2.6. glasi: „Korisnik kredita i ostali sudionici potvrđuju upoznatost s mogućom promjenjivošću tečaja izabrane valute Ugovora, koja se primjenjuje za izračun kunske protuvrijednosti novčanih obveza po Ugovoru i pristaju na moguće posljedice izbora valute Ugovora, neovisno o veličini tih promjena u odnosu na HRK.“
30. 1. Nadalje u toj odluci navodi se …."da iz sadržaja citiranih ugovornih odredaba svih tuženika jasno je da je kredit odobren u kunskoj protuvrijednosti određenog iznosa u švicarskim francima prema određenom tečaju važećem na dan korištenja kredita i da se otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznosa u švicarskim francima po određenom tečaju na dan plaćanja i jasno je da je na taj način ugovorena zaštitna klauzula prema kojoj je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak i da se radi o valutnoj klauzuli. Osim toga, iz iskaza svih saslušanih svjedoka proizlazi da im je bilo jasno da se predmetnim ugovornim odredbama glavnica veže za valutu švicarski franak.
Imajući u vidu iznijeto, kao i činjenicu da je prosječnom potrošaču u Republici Hrvatskoj pojam valutne klauzule poznat, tužitelj neosnovano smatra da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak nejasne. One su jasne, iako ne sadrže sintagmu „valutna klauzula u švicarskim francima“."
30. 2. Nadalje se u obrazloženju odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. navodi …"kako su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač koji je vidio reklame dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće, ovaj sud, kao i prvostupanjski sud, ocjenjuje da u opisanim okolnostima ni jedna od tuženih banaka nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača".
31. Neosnovano tuženik u ovom postupku ističe da se u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj razini i da nije primjenjiva na konkretan odnos. Naime, sukladno odredbi članka 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz odredbe čl. 502.a st. 1. ZPP-a, odnosno da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, a u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.
32. Prema tome, ovaj sud je na temelju odredbe članka 502.c ZPP-a vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, odnosno, vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli. Stoga u tom pravcu nije potrebno provoditi dokaze, neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, a s obzirom na to da je odluka suda u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača donesena u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača te obvezuje ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate.
33. Treba dodati da i iz obrazloženja presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., proizlazi da se pojedini potrošači, u slučaju kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava. Dakle, na taj način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti, jer presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne pravne zaštite koje pokrenu potrošači obvezuje ostale sudove. Navedena presuda i rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske potvrđeni su odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015.
34. Uzimajući u obzir utvrđenja iz presude kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, tužitelj nije bio dužan u okviru ovog postupka dokazivati da su predmetne odredbe o valutnoj klauzuli iz konkretnog Ugovora o kreditu ništetne. Ništetnost nastupa ex lege i na nju se može pozvati svaka zainteresirana osoba, a na nju sud pazi i po službenoj dužnosti. Budući da su predmetne odredbe ugovora o kreditu ništetne osnovana je i dospjela tražbina korisnika kredita prema tuženiku, s osnova stjecanja bez osnove, a koju je korisnik kredita ustupio tužitelju.
35. Stoga, imajući u vidu da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu koje je prednik tuženika sklapao u razdoblju od 01.10.2004. do 31.12.2008., a u tom razdoblju sklopljen je i predmetni ugovor u pogledu valutne klauzule vezane uz švicarski franak, već utvrđene nepoštenim i ništetnim proizlazi da se i odredbe predmetnog Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovoreno vezanje glavnice za tečaj švicarskog franka, slijedom čega tuženik nema pravo naplate na temelju takvih ugovornih odredbi. Tuženik je stoga, sukladno odredbi čl. 84. st. 1. i čl. 323. ZOO-a, dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom, jer tužitelj ima pravo (kao što je to imao i njegov ustupitelj-korisnik kredita- potrošač) na povrat preplaćenih iznosa anuiteta.
36. Na temelju nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka financijsko- knjigovodstvene struke Z. M. (str. 412-435 spisa) za koji sud ocjenjuje da je sačinjen stručno, obrazloženo te na temelju isprava u spisu, utvrđena je razlika između onoga što je korisnik kredita platio i onoga što je korisnik kredita trebao platiti uslijed ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu u CHF.
37. Naime, vještak je izradio obračun preplaćenih iznosa s osnove promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita te je utvrđena razlika više plaćenog u iznosu od 18.983,80 kn (prikazano tabeli nalaza i mišljenja na str. 412-415 spisa).
38. Iz prihvaćenog nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je iznos od 18.983,80 kn preplaćen. Međutim, tužitelj je ostao kod prvotnog postavljenog tužbenog zahtjeva u iznosu od 15.860,90 kn. Kako je manje sadržano u većem proizlazi da je tužbeni zahtjev za isplatu tog iznosa osnovan. Naime, navedeni preplaćeni iznos, kojeg je korisnik kredita preplatio, tuženik je neosnovano stekao na temelju ništetne ugovorne odredbe i sukladno odredbi čl. odredbama čl. 80. st. 1. i čl. 1111. u vezi sa čl. 323. st. 1. ZOO-a, osnovan je tužbeni zahtjev za isplatu utuženog iznosa te je odlučeno kao u točci I. izreke presude u odnosu na glavnicu.
39. Sukladno odredbi čl. 29. st. 1. ZOO-a, dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate. Odredbom čl. 1115. ZOO-a propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Zakonske zatezne kamate teku od dana izvršenih plaćanja od strane korisnika kredita koji su utvrđeni na temelju nalaza i mišljenja vještaka, jer se tuženika ima smatrati nepoštenim od trenutka zaključenja Ugovora o kreditu.
40. Tužitelj potražuje zakonske zatezne kamate na pojedine mjesečno isplaćene iznose koji se odnose na preplaćeni iznos kako je to zatraženo tužbenim zahtjevom (list 1-3 spisa). Kada se na temelju podataka iz nalaza i mišljenja vještaka usporede pojedini iznosi uplata od strane potrošača po ugovoru o kreditu po tečaju CHF na dan uplate i pojedini iznosi uplata po tečaju na dan isplate kredita može se utvrditi da ti pojedini uplaćeni iznosi ne prelaze mjesečne iznose koje je naveo tužitelj u tužbenom zahtjevu u odnosu na isplatu zakonske zatezne kamate i na koje potražuje zakonske zatezne kamate od slijedećeg dana od izvršene uplate, već naprotiv ti iznosi prelaze pojedine iznose navedene u tužbenom zahtjevu stoga je tužbeni zahtjev i u odnosu isplate zakonske zatezne kamate obračunate od dana pojedinih uplata preplaćenih iznosa osnovan jer je manje sadržano u većem i to za uplate izvršene 19.06.2006, 15.09.2006, 18.03.2008, 14.11.2008, 19.01.2009, 13.02.2009, 13.03.2009, 15.04.2009, 14.05.2009, 17.06.2009, 14.07.2009, 14.08.2009, 14.09.2009, 14.10.2009, 16.11.2009, 15.12.2009, 14.01.2010, 12.02.2010, 15.03.2010, 14.04.2010, 14.05.2010, 14.06.2010, 14.07.2010, 13.08.2010, 14.09.2010, 14.10.2010, 12.11.2010, 15.12.2010, 14.01.2011, 14.02.2011, 14.03.2011, 14.04.2011, 13.05.2011, 14.06.2011, 14.07.2011, 16.08.2011, 14.09.2011, 14.10.2011 i 28.10.2011.
41. Slijedom navedenog, valjalo je prihvatiti i tužbeni zahtjev za isplatu zakonske zatezne kamate na svaki pojedini preplaćeni iznos kako je to tužbenim zahtjevom zatraženo. Visinu stope zatezne kamate sud je za razdoblje do 31. prosinca 2007. odredio sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate („Narodne novine“ broj 153/04.), a od 1. siječnja 2008. pa nadalje na temelju odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a za ostale odnose, jer tražbina ne proizlazi iz trgovačkog ugovora, već se radi pravnom institutu stjecanja bez osnove.
42. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 151., čl. 154. st. 1. te čl. 155. ZPP-a, budući je tužitelj u cijelosti uspio s postavljenim tužbenim zahtjevom dok je visina naknade troškova za rad odvjetnika odmjerena na temelju Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15., dalje: Tarifa).
43. Tužitelju je od zatraženih troškova postupka valjalo odrediti na ime zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to za sastav tužbe 1.000,00 kn (Tbr. 7. toč. 1. Tarife), zatim za sastav podneska od 20. siječnja 2021. kojim se tužitelj očituje na odgovor na tužbu 1.000,00 kn (Tbr. 8. toč. 1. Tarife), za zastupanje na ročištu održanom 7. travnja 2021. 1.000,00 kn i za ročište održano 2. lipnja 2022. 1.000,00 kn (Tbr. 9. toč. 1. Tarife), za sastav podneska od 1. ožujka 2022. kojim se očituje na nalaz i mišljenje vještaka 1.000,00 kn (Tbr. 8. toč. 1. Tarife), za sastav podneska od 18. lipnja 2021. tužitelju se određuje iznos od 250,00 kn (Tbr. 8. toč. 3. Tarife), a ne zatraženih 1.000,00 kn jer se ne radi niti o jednom podnesku iz Tbr. 8. toč. 1. i 2. Tarife. Nadalje, za sastav podneska od 27. prosinca 2021. za koji tužitelj potražuje iznos od 250,00 kn proizlazi da tim podneskom tužitelj obavještava sud o uplati predujma za vještačenje i dostavlja potvrdu o uplati (list 408-409 spisa), međutim takva obavijest sudu nije bila potrebna budući je tužitelj rješenjem od 23. prosinca 2021. (str. 405 spisa) pozvan samo na uplatu predujma dok nije pozvan i na dostavu dokaza o izvršenoj uplati, a sve stoga što računovodstvo ovog suda dostavlja u spis izviješće o izvršenim uplatama kako je to i učinjeno u ovom postupku 24. prosinca 2021. (list 407 spisa) radi navedenog tužitelju nije priznat trošak na ime sastava podneska od 27. prosinca 2021. jer sastav tog podneska nije bio potreban radi vođenja postupka. Ukupno određeni troškovi na ime zastupanja po punomoćniku odvjetniku iznose 5.250,00 kn. Tužitelju se određuje i trošak PDV-a i to iznos od 1.312,50 kn (Tbr. 42. Tarife). Nadalje, tužitelj osnovano potražuje trošak na ime pristojbe na tužbu u iznosu od 254,30 kn i trošak sudske pristojbe na presudu u zatraženom iznosu od 254,30 kn. Nadalje, tužitelju se određuje i trošak vještačenja i to na ime uplaćenog predujma u iznosu od 2.500,00 kn.
44. Dakle, ukupni odmjereni troškovi tužitelja koje mu je dužan naknaditi tuženik sukladno odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a iznose 9.571,10 kn. Daljnji zatraženi trošak u iznosu od 1.250,00 kn nije osnovan te je stoga odbijen.
45. Tužitelj neosnovano na troškove postupka potražuje zakonsku zateznu kamatu po stopi za trgovačke ugovore. Tužitelju su određene zakonske zatezne kamate na troškove postupka od presuđenja (čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona – „Narodne novine“ broj 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17., 131/20) po stopi za ostale odnose dok je zahtjev tužitelja za isplatu veće stope zakonske zatezne kamate na dosuđene troškove odbijen kao neosnovan.
46. Sukladno izloženom, odlučeno je kao u izreci.
Bjelovar, 15. srpnja 2022.
Sutkinja
Zlata Bašek Skrba
Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude može se podnijeti žalba u roku od 15 dana od primitka presude, na Visoki trgovački sud RH u Zagrebu, a putem ovog suda. Za stranku koja je bila obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, a na to ročište nije došla, presuda se objavljuje na mrežnoj stranici e-Oglasna ploča sudova. Smatra se da je ta stranka danom objave primila presudu i od toga dana joj se računa rok za žalbu. Žalba se podnosi u tri primjerka. Presuda u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2., osim zbog povreda iz čl. 354. st. 2. t. 3. ZPP-a. U postupku u sporovima male vrijednosti žalba protiv presude ili rješenja ne odgađa ovrhu, osim ako sud koji donosi presudu ili rješenje, iznimno po službenoj dužnosti, obrazloženim rješenjem, odredi drukčije (čl. 467.a ZPP-a).
