REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: 59 P-9800/2019-37

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji toga suda G. Ž. J. u pravnoj stvari tužitelja T. M. iz S., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik D. T., odvjetnik u S., protiv tuženika A. B. d.d., Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik Z. K., odvjetnik u Odvjetničkom društvu K. i P. j.t.d. iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 10. lipnja 2022., u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužitelja N. L., odvjetnice i zamjenika punomoćnika tuženika M. M., odvjetnika, 15. srpnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku A. B. d.d., Z., OIB: …, isplatiti tužitelju T. M. iz S., OIB: …, iznos od 51.879,13 kn sa zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 857,11 kn od 01.05.2008. do isplate,

- na iznos od 1.563,66 kn od 01.05.2009. do isplate,

- na iznos od 4.468,55 kn od 01.05.2010. do isplate,

- na iznos od 7.682,08 kn od 01.05.2011. do isplate,

- na iznos od 7.715,00 kn od 01.05.2012. do isplate,

- na iznos od 6.771,28 kn od 01.05.2013. do isplate,

- na iznos od 7.432,62 kn od 01.05.2014. do isplate,

- na iznos od 8.116,51 kn od 01.05.2015. do isplate,

- na iznos od 7.272,32 kn od 02.05.2015. do isplate,

po stopi koja se za razdoblje od dospijeća do 31. srpnja 2015. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku A. B. d.d., Z., OIB: …, naknaditi tužitelju T. M. iz S., OIB: …, parnični trošak u iznosu od 10.613,00 kn sa zateznim kamatama koje teku od 15. srpnja 2022. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika A. B. d.d. za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 10.000,00 kn.

r i j e š i o je

I. Dopušta se preinaka tužbe učinjena podneskom tužitelja od 20. rujna 2021.

II. Odbacuje se tužba u dijelu kojim tužitelj predlaže utvrditi da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja tako što je u Ugovoru o namjenskom kreditu bez depozita od 10. travnja 2006. koristio nepoštene ugovorne obveze o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi koja je tijekom postojanja ugovora promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojima se nije pregovaralo, a koje su ništetne te je na takav način tuženik od tužitelja nezakonito naplatio iznos od 51.879,13 kn.

Obrazloženje

1. U tužbi podnesenoj 12. lipnja 2019. tužitelj ističe da je s prednikom tuženika 10. travnja 2006. sklopio Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita broj 5140460447-63000118941/2006. Navodi kako mu je tuženik na raspolaganje stavio iznos od 32.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti na koji iznos se zaračunavaju kamate od 4,50%, a ugovoreno je i da je kamatna stopa promjenjiva sukladno jednostranoj odluci tuženika. Navodi kako je nakon zaključenja ugovora tuženik višekratno vršio jednostrana povećanja ugovorene kamatne stope. Navodi kako je ugovorna odredba kojom je određena promjenjiva kamatna stopa te njezina promjena jednostranom odlukom tuženika bez ikakvog pregovaranja, ništetna i nedopuštena, jer je protivna prisilnim propisima i to Zakonu o obveznim odnosima i Zakonu o zaštiti potrošača, a što je utvrdio i VSRH u odluci Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. Navodi kako su ništetne i odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula, jer tužitelju prilikom zaključenja Ugovora o kreditu nije bilo objašnjeno kakva je priroda navedene klauzule i njezino značenje, a osobito mu to nije objašnjeno na primjeren, jasan, razumljiv i nedvosmislen način. Stoga tužitelj kao potrošač nije mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz takvog ugovaranja. Ugovor o kreditu bio je opterećen s dva promjenjiva bitna elementa - valutnom klauzulom i ugovornom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi. Konačno postavljenim tužbenim zahtjevom u podnesku od 20. rujna 2021. predlaže donijeti presudu kojom se utvrđuje da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja tako što je u spornom Ugovoru o kreditu koristio nepoštene ugovorne odredbe koje su ništetne te je na takav način od tužitelja nezakonito naplatio iznos od 51.879,13 kn te kojom se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 51.879,13 kn zajedno s pripadajućim zateznim kamatama i troškovima postupka.

2. Tuženik je 4. studenoga 2019. podnio odgovor na tužbu u kojem je osporio osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Ističe prigovor zastare. Navodi kako je otplatom kredita Ugovor o kreditu prestao postojati pa više ne postoje odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi te se iste ne mogu utvrditi ništetnima. Navodi kako su odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi valjane i tužitelj nema nikakvu tražbinu prema tuženiku po ovom osnovu. Navodi kako se tužitelj nema pravo pozivati na utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu, jer u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nije postojala mogućnost kolektivne zaštite potrošača, budući su odredbe o pružanju takve zaštite donesene tek nakon sklapanja ugovora. Navodi kako je odredba o valutnoj klauzuli dozvoljena sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Ugovaranjem valutne klauzule tužitelj i tuženik su dobrovoljno pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Tužitelj je imao pravo izbora između više različitih kreditnih proizvoda tuženika, analizirao je sve opcije i u konačnici podnio zahtjev za odobrenje kredita s valutnom klauzulom CHF. Tužitelj nije bio prisiljen sklopiti takav ugovor. Ističe i kako je odredba o valutnoj klauzuli uočljiva, jasna i razumljiva. Ukazuje i da je Ugovor o kreditu sastavljen u obliku solemnizirane privatne isprave te smatra da javni bilježnik ne bi solemnizirao ugovor da se nije prethodno uvjerio razumije li tužitelj značenje i posljedice sklapanja navedenog ugovora. Ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nisu nepoštene, a isto tako o njima se između stranaka pojedinačno pregovaralo. Ugovaranje valutne klauzule ima svrhu upravo zaštititi jednakost uzajamnih činidaba te ista ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača. Navodi kako nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenju. Nije mogao predvidjeti kretanje tečaja HRK/CHF. U odnosu na odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi ističe kako je ista uočljiva, jasna i razumljiva te se stoga ne može ocjenjivati njezina poštenost. O istoj se pojedinačno raspravljalo, odnosno pregovaralo, te ista ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Tuženik nije bez primjene adekvatnih kriterija mijenjao kamatnu stopu. Predlaže odbaciti tužbu, podredno istu odbiti kao neosnovanu uz naknadu parničnog troška.

3. Iako je tužitelj u tužbi naznačio da istu podnosi sukladno odredbi čl. 186.b st. 3. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96,08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP), tužitelj je već u tužbi određeno postavio svoj tužbeni zahtjev pa stoga sud s tužbom nije postupao u skladu s odredbom članka 186.b ZPP-a. Zbog toga nije od odlučnog značaja protivljenje tuženika takvoj tužbi, a nisu odlučni niti njegovi navodi da je tužba nedopuštena.

4. Podneskom od 20. rujna 2021. tužitelj je preinačio tužbu s obzirom da je povećao svoj tužbeni zahtjev u odnosu na zahtjev postavljen u tužbi. Sud je preinaku dopustio sukladno odredbi čl. 190. st. 2. ZPP-a jer tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka budući da je konačna visina tužbenog zahtjeva utvrđena tek nakon provedenog financijskog vještačenja. S tim u vezi valja reći da je na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 26. studenog 2021. broj Su IV-162/2021 usvojen zaključak da je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

5. Tijekom postupka izvršen je uvid u Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita 5140460447-63000118941/2006 od 3. travnja 2006. (list 8-19), obavijest o promjeni kamatne stope (list 272), kamatne stope banaka na kredite bez valutne klauzule (list 274-278), obavijest o promjeni kamatne stope (list 310, 319), otplatni plan (list 320), pregled prometa za klijenta (list 321-323), obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu (list 324), specifikacija uplata (list 325), izjavu svjedoka I. K. C. (list 305-309), izveden je dokaz financijskim vještačenjem po vještaku Z. R. iz R. v. d.o.o. (list 332-335) te dodatnim financijskim vještačenjem po istom vještaku (list 356-358).

6. Nije sporno da su stranke i to tužitelj kao korisnik kredita i prednik tuženika kao kreditor, dana 10. travnja 2006. sklopili Ugovor o kreditu broj 5140460447- 63000118941/2006, solemniziran 10. travnja 2006. kod javnog bilježnika M. K. iz S. broj OU-156/2006, na iznos 32.000,00 CHF.

7. Sporno je da li je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi u predmetnom Ugovoru o kreditu bila jasna, lako razumljiva i uočljiva, odnosno je li nepoštena, obzirom je posljedica nepoštenosti odredbe njezina ništetnost. Također sporna je i valjanost ugovorne odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica - švicarski franak, u vezi koje tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti te je sporno pripada li u tom slučaju tužitelju utuženi iznos na ime razlike u obračunatim anuitetima, do koje razlike je došlo radi primjene takvih ugovornih odredbi.

8. Iz odredbe čl. 3. st. 2. Ugovora o kreditu proizlazi da je ugovorena kamata od 4,50 % godišnje, dok je čl. 4. ugovoreno da korisnik kredita izričito prihvaća sve naknadne izmjene kamatne stope (ugovorene i zatezne) sukladno izmjenama i dopunama Odluke o kamatnim stopama Banke, koje se smatraju sastavnim dijelom Ugovora, bez posebnog zaključivanja aneksa Ugovoru.

9. Iz odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu proizlazi da je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 32.000,00 CHF prema srednjem tečaju za devize HNB-a važećem na dan korištenja kredita. Odredbom čl. 3. st. 3. ugovoreno je da se kredit otplaćuje u godišnjim anuitetima, s datumom dospijeća godišnjeg anuiteta 1. lipnja svake godine, a podmiruje se u kunama obračunato po srednjem tečaju HNB-a za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća.

10. Presudom VSRH broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. te presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 01. studenog 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima, promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika (i drugih banaka navedenih u citiranim odlukama) i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' br. 96/03 - dalje: ZZP) u razdoblju od 01. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

11. Presudom VSRH broj Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019. te presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' br. 96/03) u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

12. Člankom 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

13. Prema odredbi čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 41/14. i 110/15. - dalje: ZZP) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP-a, o čemu se u ovom slučaju radi.

14. Imajući u vidu da je Ugovor o kreditu, između tužitelja i prednika tuženika sklopljen upravo u periodu obuhvaćenom presudama donesenim u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, to je sud, sukladno citiranoj odredbi, vezan za pravna utvrđenja iz citiranih presuda.

15. Da je tome tako, proizlazi iz okolnosti predmetnog slučaja – sadržaja Ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i tuženika, koji u članku 4. sadrži upravo spornu odredbu o jednostranoj izmjeni ugovorene kamatne stope od strane banke, a u čl. 2. i 3. st. 3. sporne odredbe o ugovorenoj valuti CHF uz koju je vezana glavnica te o otplati anuiteta u kunskoj protuvrijednosti na dan dospijeća svakog pojedinog anuiteta, odnosno dan plaćanja. Navedene odredbe spornog Ugovora o kreditu, identične su odredbama razmatranim presudom VSRH poslovni broj Revt- 249/14, presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13, presudom VSRH broj Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019. te presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.

16. Dakle, ovaj sud utvrđuje da sporni Ugovor o kreditu ne sadrži parametre pomoću kojih je tužitelj mogao shvatiti kretanje promjene kamatne stope, odnosno promjenu visine anuiteta uslijed promjene tečaja CHF, a niti mu je prilikom njegovog potpisivanja dana dokumentacija iz koje bi jasno proizlazili parametri promjenjivosti.

17. Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. ZZP-a propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavak 4. istog članka propisuje ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed pregovaralo dužan je to dokazati.

18. Kako je u konkretnom slučaju ugovor o kreditu bio unaprijed formuliran od strane tuženika, u smislu naprijed citirane odredbe čl. 81. ZZP-a, smatra se da se o prijepornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo.

19. Imajući u vidu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. pa tako i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14 te naprijed citiranu odredbu čl. 81. ZZP-a, posljedica nepoštenih odredbi čl. 4. prijepornog Ugovora o kreditu kojim je određeno da se ugovorena kamatna stopa može mijenjati tijekom otplate kredita u skladu s važećim odlukama banke te čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu kojom je ugovorena otplata kredita prema tečaju CHF naspram kune na dan plaćanja pojedinih anuiteta je ništetnost takvih odredbi (čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 – dalje: ZOO).

20. Radi navedenog, kako odluka o tome jesu li ništetni dijelovi odredbi čl. 4. kojom je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Banke i čl. 3. st. 3. Ugovora kojom je ugovoreno da se anuitet kredita podmiruje u kunama obračunatim prema srednjem tečaju HNB-a za devize na dan dospijeća, odnosno dan plaćanja, predstavlja prethodno pitanje za donošenje odluke o zahtjevu tužitelja za isplatom iznosa od 51.879,13 kn, to je sukladno odredbi čl. 12. ZPP-a, uvažavajući sve naprijed navedeno, ovaj sud utvrdio ništetnima dijelove odredbi čl. 4. i čl. 3. st. 3. prijepornog Ugovora o kreditu.

21. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takva ugovora. Stoga tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna tuženika prema promjenjivoj kamatnoj stopi i iznosa obračunatog prema početnoj stopi od 4,50% za redovnu kamatu te pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju HNB- a na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta i iznosa obračunatog prema početnom srednjem tečaju za devize HNB-a na dan korištenja kredita.

22. U svrhu utvrđenja spornih iznosa koje u ovom postupku potražuje tužitelj, izveden je dokaz financijskim vještačenjem po vještaku Z. R..

23. Vještak u svom nalazu i mišljenju navodi kako su stranke 3. travnja 2006. zaključile Ugovor o kreditu broj 5140460447-63000118941/2006 na iznos kunske protuvrijednosti od 32.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Ugovoren je rok otplate od 10 godina (otplata u jednakim godišnjim anuitetima) te promjenjiva kamatna stopa redovnih kamata koja je iznosila 4,50% godišnje na dan sklapanja Ugovora. Prema prometu po kreditu dospijeće prve obveze bilo je 1. svibnja 2007., a slijedećih svakog 1. svibnja svake sljedeće godine. Određeno je da će se kredit otplaćivati u godišnjim anuitetima iskazanim u valuti, a plativim u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju HNB-a važećem na dan plaćanja. Kamatna stopa je u razdoblju otplate kredita više puta mijenjana. U mišljenju vještak utvrđuje kako razlika obveza, u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. svibnja 2007.) do dana konačne otplate (2. svibnja 2015.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita iznosi 6.904,84 kn, dok razlika obveza koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i tečaja za valutu CHF na dan isplate kredita iznosi ukupno 44.974,29 kn.

24. Po prigovoru tuženika na nalaz i mišljenje vještaka sud je vještaku naložio izraditi dopunu nalaza i mišljenja na način da vještak izračuna koliki je iznos tužitelj preplatio, a uzimajući u obzir i tzv. negativne razlike, odnosno razdoblja kada je tečaj CHF u odnosu na kunu bio niži od onog koji je vrijedio na dan isplate kredita. U dopuni nalaza i mišljenja od 30. studenoga 2021. vještak utvrđuje kako manje plaćeni iznosi u razdoblju od dana dospijeća prve obveze do dana konačne otplate, a koji proizlaze iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme korištenja kredita iznosi ukupno 1.535,31 kn pa razlika obveza, a koja proizlazi iz razlike tečaja (uzimajući u obzir i tzv. pozitivne i negativne razlike) ukupno iznosi 43.438,98 kn.

25. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Z. R., jer je isti jasan, obrazložen i neproturječan. Tužitelj istom nije prigovorio, a niti tuženik nije prigovorio izračunu vještaka već isključivo zadatku koji je vještaku dao sud.

26. Na prigovore tuženika u pogledu zadatka kojeg je sud dao vještaku valja odgovoriti da su tužitelj i tuženik na dan sklapanja Ugovora o kreditu izričito naveli da kamatna stopa iznosi 4,50%. S obzirom na to kao i činjenicu da je iznos kredita u Ugovoru određen kao kunska protuvrijednost iznosa od 32.000,00 CHF po srednjem tečaju HNB-a na dan korištenja kredita, to se tako utvrđena kamatna stopa i tečaj imaju smatrati transparentnim i jasnim, od stranaka, utvrđenim (tako i VSRH u odluci Revt-249/14). Sud nije prihvatio prijedlog tuženika da se vještačenje provede na način da vještak usporedi stvarni otplatni plan s izračunom u kojemu bi primijenio kamatnu stopu koja je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu vrijedila za kunske kredite.

27. Iako je vještak u dopuni nalaza i mišljenja preplatu s osnove ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli izračunao uzimajući u obzir i tzv. negativne razlike, odnosno razdoblja kad je tečaj bio niži od početno ugovorenog, sud je prihvatio utvrđenja vještaka iz osnovnog nalaza i mišljenja uzimajući u konačni obračun jedino razdoblja u kojima je tečaj bio viši od onog na dan isplate kredita (pozitivne preplate). Naime, tužitelj u ovom postupku potražuje upravo razliku više plaćenih anuiteta, a uslijed promjene tečaja CHF, dok tuženik u postupku nije postavio protutužbeni zahtjev, a nije istaknuo niti prigovor radi prebijanja uslijed kojeg bi bilo potrebno utvrđivati i postojanje i visinu zahtjeva tuženika prema tužitelju.

28. Stoga su tužitelju dosuđeni iznosi čiju isplatu je zatražio konačno postavljenim tužbenim zahtjevom prema nalazu i mišljenju vještaka. Tužitelj tužbom predlaže utvrditi i da je tuženik povrijedio pravne interese tužitelja tako što je u predmetnom ugovoru o kreditu koristio nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi o kojima se nije pregovaralo, a koje su ništetne te je na takav način od tužitelja nezakonito naplatio iznos od 51.879,13 kn. Dakle, proizlazi da tužitelj predlaže utvrđenje činjenica, a što sukladno odredbi čl. 187. st. 1. i 2. ZPP- a nije dopušteno. Također, sud ocjenjuje da tužitelj nema niti pravnog interesa za postavljanje takvog tužbenog zahtjeva budući da je o tome već odlučeno u kolektivnom sporu, a sud je vezan tim odlukama, kako je to već navedeno u obrazloženju ove presude. Stoga je odlučeno kao u točki II. izreke rješenja.

29. Članak 1111. ZOO-a, određuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Članak 1115. ZOO- a, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

30. Kako je tuženik utužene iznose primio s obzirom na ugovorne odredbe koje su utvrđene ništetnim, to je, temeljem citirane odredbe ZOO-a, dužan vratiti ih tužitelju. Ugovaranjem promjenjivosti kamatne stope i srednjeg tečaja HNB-a za CHF važećeg na dan plaćanja pojedinog anuiteta, tuženik je sam propustio tužitelja upoznati s parametrima koje je primjenjivao, slijedom čega je njegovo postupanje ocijenjeno nepoštenim, a zatezna kamata tužitelju je priznata od dana tuženikovog stjecanja utuženih iznosa.

31. Odluka o visini stope zatezne kamate za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15.), a od 1. kolovoza 2015. do isplate na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.).

32. Neosnovan je tuženikov prigovor zastare. Naime, potraživanje tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina prema odredbi čl. 255. ZOO-a. S obzirom da se u ovom postupku u smislu odredbe čl. 502.c ZPP-a primjenjuje pravno utvrđenje iz pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu, među inim, i spram tuženika, to i zastara zahtjeva za isplatom preplaćenih anuiteta kredita po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli teče od pravomoćnosti sudske presude donesene u kolektivnom sporu, to jest od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. To stoga što je tek danom pravomoćnosti te presude tužitelj kao potrošač stekao saznanje da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF nepoštene pa posljedično tomu i ništetne, a time i stekao mogućnost da zahtijeva povrat novčanih iznosa plaćenih po osnovi takvih ništetnih ugovornih odredbi. Takvo je pravno shvaćanje izraženo u odluci Suda Europske unije od 10. lipnja 2021. u spojenim predmetima pod oznakom C-776/19 i C-782/19.

33. To znači da zastara zahtjeva za isplatom preplaćene kamate teče od 13. lipnja 2014., kada je presuda iz kolektivnog spora postala pravomoćna glede ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, dok zastara zahtjeva za isplatom preplaćenih anuiteta kredita uslijed tečajnih razlika teče od 14. lipnja 2018. kada je presuda iz kolektivnog spora postala pravomoćna glede ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF. Kako je tužba u ovom postupku podnesena 12. lipnja 2019., to zastara utuženog potraživanja nije nastupila.

34. Valja ponoviti da citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a. Stoga sud smatra da nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak u ovom predmetu, odnosno izvoditi dokaz saslušanjem tužitelja, djelatnika tuženika i javnog bilježnika, jer bi drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a (tako i VSRH u odluci Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.). Iz istog razloga sud nije izveo niti dokaz čitanjem izjave koju je djelatnica tuženika Iva Krhlanko Cvetko ovjerila kod javnog bilježnika i koju je tuženik predložio pročitati umjesto davanja iskaza navedenog svjedoka.

35. Nisu osnovani navodi tuženika da se učinci presuda u kolektivnom sporu ne odnose i na predmetni Ugovor o kreditu jer je isti zaključen sa S. b. d.d. koja nije obuhvaćena izrekom tih presuda. Naime, tužba u kolektivnom sporu podnesena je 4. travnja 2012., a sve presude donesene u tom postupku (prvostupanjske, drugostupanjske, kao i odluke VSRH) donesene su nakon navedenog datuma. Uvidom u sudski registar utvrđeno je da je Trgovački sud u Osijeku brisao društvo S. b. d.d. dana 22. listopada 2009. rješenjem Tt-09/183-8. Uvidom u povijesni izvadak iz sudskog registra za društvo S. b. d.d. utvrđeno je da je navedeno društvo pripojeno društvu H. A.-A.-B. d.d. na temelju odluka skupština navedenih društava kojima je dano odobrenje na Ugovor o pripajanju od 18. lipnja 2008. Odlukom skupštine društva H. A.-A.-B. d.d. od 14. lipnja 2016. promijenjena je tvrtka društva u A. B. d.d.

36. Dakle, u trenutku podnošenja tužbe u kolektivnom sporu (pa tako i u trenutku donošenja odluka u istom) društvo S. b. d.d. nije postojalo jer je pripojeno tuženiku (pod ranijom tvrtkom H. A.-A.-B. d.d.) te je bilo brisano iz sudskog registra. Kako je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P- 1401/12 od 4. srpnja 2013., u dijelu kojom je potvrđena presudom VTSRH posl. br. Pž-6632/2017-20 od 14. lipnja 2018., utvrđeno da je u tom postupku petotuženik A. B. d.d. (ranije H. A.- A.-B. d.d.) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, to je samim time utvrđeno da je kolektivne

interese i prava potrošača povrijedila i S. b. d.d. koja je pripojena tuženiku još 2008. i koja u vrijeme donošenja navedenih odluka nije postojala kao pravni subjekt pa stoga nije mogla niti biti tužena u kolektivnom sporu. Stoga ovaj sud smatra da se učinci kolektivnih presuda imaju primijeniti i na predmetni Ugovor zaključen između tužitelja i prednika tuženika.

37. Odluka o trošku tužitelja temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP- a te odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15 - dalje: Tarifa), a sukladno troškovniku tužitelja predanom na ročištu održanom 10. lipnja 2022. Tako je tužitelju priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 1.000,00 kn (Tbr. 7/1 Tarife), trošak sastava podnesaka od 20. rujna 2021. i 10. prosinca 2021. u iznosu od 1.000,00 kn za svaki podnesak (Tbr. 8/1 Tarife), trošak sastava podnesaka od 29. siječnja 2021. i 2. lipnja 2022. u iznosu od 250,00 kn za svaki podnesak (Tbr. 8/3 Tarife), trošak pristupa na ročišta održana 1. veljače 2021., 10. lipnja 2022. u iznosu od 1.000,00 kn za svako ročište (Tbr. 9/1 Tarife), odnosno ukupno 5.500,00 kn, što uvećano za 25% PDV-a (1.375,00 kn) iznosi 6.875,50 kn. Navedenom iznosu valja pribrojiti i sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 868,79 kn i na presudu u iznosu od 868,79 kn te trošak vještačenja u iznosu od 2.000,00 kn pa ukupan trošak tužitelja iznosi 10.613,00 kn. 38. Na dosuđeni parnični trošak dosuđene su i zatezne kamate koje teku od 15. srpnja 2022. do isplate (čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona, "Narodne novine" br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17 - dalje: OZ), po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.

39. Kako tuženik nije uspio u ovom postupku to je odbijen i njegov zahtjev za naknadu parničnog troška u zatraženom iznosu.

40. Stoga je odlučeno kao u izreci presude.

Zagreb, 15. srpnja 2022.

Sutkinja

G. Ž. J.

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku