Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 22 Gž-1578/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sucu toga suda Dariji Horvat, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja M. C., V., OIB: …, zastupanog po punomoćniku M. J., odvjetniku iz Z., protiv tuženika E. o. d.d., Z., OIB: …, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva G. & partneri d.o.o. iz Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-1229/2019-44 od 14. travnja 2022., dana 15. srpnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-1229/2019-44 od 14. travnja 2022. u toč. I izreke.

II. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu troška žalbe, kao neosnovanim.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 34.850,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom na iznose i razdoblja kako je navedeno u izreci, kao i naknaditi mu parnični trošak u iznosu od 14.640,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom (toč. I), dok je odbijen zahtjev tužitelja za platež kamata na dosuđeni iznos glavnice od 3.150,00 kn u toč. I izreke za razdoblje od 22. veljače 2019. do 27. svibnja 2021. (toč. II).

2. Protiv navedene presude u toč. I izreke žalbu je podnio tuženik zbog svih zakonom predviđenih žalbenih razloga iz čl. 353 st. 1 toč. 1 - 3 Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 96/2008. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/2008. - ispravak, 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 28/2013., 89/2014. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019. - dalje: ZPP), s prijedlogom da ovaj sud pobijani dio presude ukine ili preinači, uz naknadu parničnog troška i troška žalbe.

3. Žalba nije osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje, te imovinsku štetu u ukupnom iznosu od 34.850,00 kn, proizašle iz prometne nezgode koja se dogodila dana 29. lipnja 2018., kada je tužitelj stradao kao pješak na koju je osobnim vozilom, osiguranim kod tuženika, naletjela N. V. 5. Ispitujući pobijanu presudu i dopunsku presudu i postupak koji im je prethodio, ovaj sud je ustanovio da sud prvog stupnja nije počinio niti jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354 st. 2 ZPP, na koju pazi po službenoj dužnosti, temeljem odredbe čl. 365 st. 2 ZPP.

6. Nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354 st. 2 toč.11 ZPP-a na koju ukazuje tuženik, jer pobijana presuda sadrži jasne i određene razloge o odlučnim činjenicama, nije proturječna i ista se može ispitati.

7. Nesporno je da je tužitelj tijekom postupka, pozivajući se na izmjenu orijentacijskih kriterija Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Su IV-47/20 na 2. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020.) preinačio tužbu i povisio tužbeni zahtjev, koji je sud pobijanom presudom djelomično usvojio (u manjem dijelu) a djelomično odbio.

8. Tuženik osporava presudu u tom dijelu jer smatra da je Vrhovni sud Republike Hrvatske uvećanjem novčanih naknada neimovinske štete iz ranijih Orijentacijskih kriterija (iz 2002.) za 50 % već uzeo u obzir različite parametre (od indeksa promjena potrošačkih cijena, indeksa promjene prosječnih mjesečnih neto plaća stope inflacije), te da je time "već obuhvaćena i zakonska zatezna kamata od 2002. do danas pa da bi plaćanjem iste tuženik nadoknadio tužitelju u štetu većem iznosu od svih nabrojenih indeksa porasta navedenih u pravnom shvaćanju VSRH", a također da je tuženiku tek s danom 15. lipnja 2020. kad su objavljeni orijentacijski kriteriji VSRH-a uvećani za 50 %, postao poznat opseg tužiteljeve štete.

9. Kako se novi Orijentacijski kriteriji primjenjuju na sve parnične postupke za naknadu štete, cijeneći iste kroz novu činjenicu, pravilno je sud prvog stupnja postupio kada je dopustio preinaku tužbe temeljem odredbe čl. 190 st.2 ZPP nakon zaključenja prethodnog postupka, jer se radi o bitnoj činjenici za koju tužitelj prije nije mogao imati saznanja i bez svoje krivnje tužbu nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, pa se takvoj preinaci tužbe tuženik ne može protiviti.

10. Tek sada u žalbi tuženik ukazuje na novu činjenicu i doprinosi novi dokaz (potvrdu o izvršenom plaćanju iznosa od 10.000,00 kn na tekući račun punomoćnika tužitelja, sve suprotno odredbi čl. 352 st.1 ZPP, pa isto ovaj sud nije razmatrao.

11. Prvostupanjski je sud raspravio sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore, te na osnovu izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva.

12. Tuženik posebno naglašava da je sud prvog stupnja propustio postupati u smislu odredbi čl. 258, čl. 260 i čl. 261 ZPP, što da je dovelo do donošenja nepravilne i nezakonite presude.

13. Razmatrajući ovaj žalbeni prigovor potrebno je naglasiti da je kombinirano sudsko medicinsko prometno vještačenje, provedeno na okolnost utvrđivanja dinamike odigravanja štetnog događaja i zadobivanih povreda tužitelja, sve sukladno odredbi čl. 258. do 260. ZPP, po kojim odredbama je sud prvog stupnja postupio,te su se na sve prigovore tuženika, a koje na nalaz i mišljenje vještaka tuženik ponavlja i u žalbi, raspravljeni u prvostupanjskom postupku, vještaci su se očitovali na prigovore tuženika na ročištu 2. ožujka 2022., pa je prvostupanjski sud pravilno prihvatio njihov nalaz i mišljenje kao temelj svoje odluke. Prigovori tuženika zapravo predstavljaju vlastitu subjektivnu ocjenu provedenih dokaza koja nema podlogu u izvedenim dokazima, a i ocjena dokaza je na sudu, a ne strankama.

14. Vještaci su se, dakle, dopunski, usmenim putem očitovali na iznesene prigovore tuženika i iste argumentirano otklonili (čl. 259. st. 1. i čl. 260. st. 2. ZPP), a nakon čega tuženik nije isticao daljnje prigovore niti je predlagao provođenje dokaza obnovom vještačenja. Stoga se prigovori tuženika, kojim osporavaju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja ne mogu prihvatiti.

15. U žalbenom stadiju postupka sporna je odgovornost tuženika za nastanak štetnog događaja i pogrešna primjena, po mišljenju tuženika, materijalnog prava i to odredbe čl. 1067 st. 3, čl. 1092 i čl. 1106 Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015. - dalje: ZOO), a u svezi čl. 129 st.1 i čl. 130 st.3 Zakona o sigurnosti prometa na cestama (Narodne novine broj 67/08, 48/10, 74/11, 80/13, 158/13, 92/14, 64/15, 108/17).

16. Po mišljenju ovoga suda, sud prvog stupnja je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, kada je odlučio kao u toč. I izreke pobijane presude.

17. Radi utvrđivanja dinamike odigravanja štetnog događaja proveden je i uviđaj na licu mjesta te kombinirano sudsko medicinsko prometno vještačenje.

sumnju u pravilnost danog mišljenja. Cijeneći sve provedene dokaze u smislu odredbe čl. 8 ZPP, na okolnost dinamike nastanka štetnog događaja, sud prvog stupnja smatra da tužitelj svojim ponašanjem u predmetnoj prometnoj situaciji nije doprinio nastanku štetnog događaja te za nastanak predmetnog štetnog događaja smatra isključivo odgovornom osiguranicu tuženika N. V.

18. sa navedenim zaključkom suda prvog stupnja suglasan je i ovaj sud.

19. Naime, vozilo se u odnosu na pješaka smatra opasnom stvari pa stoga u ovoj pravnoj situaciji prilikom procjene odgovornosti valja primijeniti odredbe čl. 1045. st. 3. te čl. 1063. do 1067. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08 i 78/15, dalje: ZOO).

20. Sud prvog stupnja, cijeneći iskaze svjedoka N. V. i tužitelja te nalaz kombiniranog sudsko medicinsko prometnog vještačenja pravilno zaključuje da osiguranica tuženika iako je u trenutku štetnog događaja upravljala vozilom u granicama dozvoljene brzine kretanja, brzinu vožnje nije prilagodila uvjetima na cesti i očito tijekom vožnje nije pratila prometnu situaciju ispred sebe.

21. Uzimajući u obzir utvrđenje prometnog vještaka da je u trenutku kad je tužitelj nogom stupio na obilježeni pješački prijelaz ona vozilom bila udaljena od mjesta naleta oko 37 m, na kojoj udaljenosti joj je tužitelj bio dobro vidljiv, da je obzirom na zaustavni put vozila od oko 19 m mogla izbjeći ovu nesreću prikočenjem vozila, da je tužitelj do mjesta naleta po obilježenom pješačkom prijelazu prošao 5,2 m u vremenu od oko 3,13 sec, sud prvog stupnja pravilno zaključuje da ona u danim uvjetima, iako je bila svjesna da su na toj prometnici dva pješačka prijelaza i autobusno stajalište, što ukazuje da je prisutnost pješaka na kolniku očekivana, uopće nije pratila prometnu situaciju i tužitelja do trenutka kontakta nije vidjela, što je u konačnici i potvrdila svojim iskazom.

22. Iako je brzina njezine vožnje bila u granicama dozvoljenog, obzirom na uvjete u prometu, kao i vremenske prilike (kiša) pravilno sud prvog stupnja njezinu brzinu vožnje smatra neprimjerenom, no ta brzina ovdje nije niti odlučna, jer je utvrđeno da nije sa potrebnom pažnjom pratila prometnu situaciju na kolniku ispred sebe, jer da jest, morala je uočiti tužitelja i pri brzini kojom se kretala prikočenjem zaustaviti vozilo. Iako tvrdi da je poduzela kočenje čim je ispred vozila uočila pješaka na kolniku, vještačenjem je utvrđeno da na mjestu prometne nezgode na kolniku nisu utvrđeni nikakvi materijalni tragovi.

23. I tužitelja kao sudionika u prometu vežu određena prometna pravila pa tako je odredbom čl. 130. st. 3. Zakona o sigurnosti prometa na cestama koji je bio na snazi u vrijeme štetnog događaja (Narodne novine broj 67/08, 48/10, 74/11, 80/13, 158/13, 92/14, 64/15 i 108/17) propisano da na obilježenom pješačkom prijelazu na kojem se prometom ne upravlja prometnim svjetlima ni znacima što ih daje ovlaštena osoba, pješak je dužan prije stupanja na pješački prijelaz obratiti pažnju na udaljenost i brzinu vozila koja mu se približavaju. Kako je saslušanjem tužitelja utvrđeno da je prije stupanja na kolnik pogledao lijevo i desno kako bi provjerio može li se upustiti u prelaženje kolnika, te kad se uvjerio da to može učiniti, krenuo je prelaziti kolnik, a u trenutku stupanja na kolnik je vozilo od mjesta naleta bilo udaljeno 37 m, obzirom na koju udaljenost prema mišljenju prometnog vještaka tužitelju nije prijetila opasnost od nailazećeg vozila, jer je bilo za očekivati da će ga osiguranica tuženika uočiti pa kad se k tome uzme u obzir da pri brzini kojom se kretala bi prikočenjem bio izbjegnut nalet na pješaka, po ocjeni suda prvog stupnja, koju prihvaća i ovaj sud, u ponašanju tužitelja u opisanoj prometnoj situaciji nema doprinosa nastanku štetnog događaja, te se navodi žalbe tuženika da je tužitelj doprinio nastanku štetnog događaja najmanje u omjeru od 30 %, jer je mogao vidjeti nailazeće vozilo i odustati od stupanja na pješački prijelaz i, po tuženiku, neopreznog prelaska kolnika, ukazuju neosnovanim.

24. Radi utvrđivanja osnova i visine tužbenog zahtjeva izvršen je uvid u medicinsku dokumentaciju tužitelja te je provedeno medicinsko vještačenje po vještaku dr. J. F.- Č. Iz nalaza i mišljenja liječnika vještaka proizlazi da su ozljede koje je tužitelj zadobio u predmetnom štetnom događaju se mogle dogoditi u dinamici ozljeđivanja, što predstavlja uzročno posljedičnu vezu sa štetnim događajem. Kod tužitelja je učinjena dijagnostička obrada i provedena adekvatna terapija te su po završenom liječenju zaostale trajne posljedice od 5% u vidu ligamentarne ozljede desnog koljena s terminalnom redukcijom kretnji i manjom nestabilnošću desnog koljena, a što jasno proizlazi iz anamnestičkih podataka, kliničke slike tijekom liječenja te pozitivnih nalaza dijagnostičke obrade. Po mišljenju vještaka tužitelj je trpio bol jakog intenziteta 3 dana, srednjeg 10 dana i manjeg intenziteta 70 dana. Primarni strah je bio jačeg intenziteta i kratkotrajan, a u daljnjem tijeku liječenja postojao je tzv. sekundarni strah koji nastaje uslijed tjelesnih ozljeda i to jačeg intenziteta u trajanju od 3 dana, srednjeg intenziteta u trajanju od 8 dana, dok se potom nastavlja stanje tzv. kasnog straha u vidu bojaznosti i zabrinutosti od 65 dana. Tuđa pomoć i njega je tužitelju bila potrebna 2 sata dnevno kroz 55 dana te je kod njega zaostalo naruženje u lakom stupnju koje je povremeno vidljivo. Liječenje tužitelja je završeno 22. siječnja 2019. Nadalje vještak je iskazao da je MR pretraga desnog koljena bila indicirana i opravdana te da je s obzirom na navedene promjene ligamentarnog aparata koljena nije bilo opravdano čekati duži period od 1-2 dana.

25. Radi očitovanja na prigovore tuženika sud je na ročištu 02. ožujka 2022. saslušao vještaka dr. J. F.-Č. kada mu je predan zdravstveni karton na uvid u vremenskom intervalu od 25. kolovoza 2011. do 04. ožujka 2020. te uvidom u isti vještak iskazao da ne nalazi stanja koja bi imala utjecaja na njegov nalaz. Nadalje vještak je iskazao da radiolog služi da bi slikovnu pretragu pretvorio u opis koji služi svim ostalim specijalnostima pa stoga iz nijednog razloga nije opravdano da vještak koji nije radiološke struke propitkuje i kontrolira radiologa. Nadalje na upit može li nalaz MR- a učinjen 2 mjeseca nakon štetnog događaja povezati sa predmetnim ozljeđivanjem, vještak je iskazao da MR predstavlja pretragu koja se radi kad je potrebno valorizirati meke strukture pojedinih zglobova, u ovom slučaju desnog koljena. U medicinskoj dokumentaciji tužitelja je evidentno da je tijek liječenja bio uz izljev u koljenu koji je punktiran te je i kasnije isti perzistirao. S obzirom da MR nije hitna indikacija, nego indikacija u onom trenutku kada prođu akutne promjene, ova pretraga se može direktno povezati sa ozljedom desnoga koljena u predmetnom štetnom događaju. Nadalje vještak je naveo da je iz predočenog zdravstvenog kartona razvidno da u razdoblju od 29. lipnja 2018. do 16. srpnja 2018. postoje uputnice za ustanove koje se bave ortopedskim tegobama, kao i fizikalnom terapijom, međutim postoje samo navodi ispod tih ustanova da je učinjen kontrolni pregled dok specijalist nije definirao, iz čega se indirektno može zaključiti da je tužitelj bio na pregledu kod ortopeda i kod fizijatra s obzirom da uputnice glase na njih.

26. Sud prvog stupnja je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje liječnika vještaka dr. J. F.-Č. budući smatra da je isti sačinjen stručno i neupitno te u skladu sa pravilima struke, a vještak se prilikom usmenog očitovanja jasno i argumentirano očitovao na sve prigovore i upite tuženika otklonivši ih, te sud prvog stupnja cijeneći medicinsku dokumentaciju i nalaz liječnika vještaka, pravilno smatra utvrđenim da je tužitelj u štetnom događaju bio ozlijeđen pa je time povrijeđeno njegovo pravo osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje čime mu je nastala neimovinska šteta (čl. 19. st. 2. u svezi s čl. 1046. ZOO-a), pri čemu je raspravljao i utvrđivao činjenice koje je tužitelj naveo u tužbi, odnosno da je trpio fizičke bolove i strah, te duševne bolove zbog zaostalih trajnih posljedica zadobivene ozljede, a koje činjenice su kriteriji odnosno kvalifikatorne okolnosti koje utječu na visinu pravične novčane naknade za pretrpljenu štetu u smislu odredbe čl. 1100. st. 2. ZOO-a. Utvrđena težina ozljede i okolnosti konkretnog slučaja, po mišljenju tog suda, a što prihvaća i ovaj sud, opravdavaju tužitelju dosudu pravične novčane naknade za neimovinsku štetu (čl. 1100. st. 1. ZOO-a), a temeljem čl. 1095. st. 1. ZOO-a naknadu štete za tuđu pomoć.

27. S obzirom na utvrđeni intenzitet i trajanje bolova, neugodnosti tijekom liječenja uslijed operativnog zahvata - artroskopije desnog koljena, potrebe mirovanja, uzimanja propisane terapije lijekovima, kontrola kod liječnika različitih specijalnosti, provođenja fizikalne terapije, trajanje i intenzitet pretrpljenog straha, duševne boli koje tužitelj nesumnjivo trpi zbog smanjenja životne aktivnosti koje se očituje u terminalnoj redukciji kretnji i manjom nestabilnošću desnog koljena te uzimajući u obzir životnu dob tužitelja, pravilno je utvrđeno da tužitelju pripada pravična novčana naknada neimovinske štete iznosu od 32.000,00 kn. Nalazom i mišljenjem liječnika vještaka utvrđeno je da je tužitelju nakon ozljeđivanja, bila potrebna pomoć i njega druge osobe u ukupnom trajanju od 110 sati. Sud pravilno smatra cijenu tuđe pomoći i njege u iznosu od 15,00 kn primjerenom cijeni koštanja sata rada osobe koja je prema svojim kvalifikacijama bila u mogućnosti tužitelju pružiti pomoć i njegu kakva mu je bila potrebna, uzimajući u obzir cijene na tržištu za takove usluge, a i činjenicu da tužitelj takovu uslugu nije plaćao već su mu ju pružali roditelji s kojima je živio, pa stoga smatra primjerenim zahtijevani iznos od 1.650,00 kn.

28. Nadalje, a cijeneći nalaz i mišljenje liječnika vještaka sud smatra da je magnetska rezonanca desnog koljena bila opravdano od strane ortopeda indicirana pretraga, a koju obzirom na dotadašnji tijek liječenja i promjene ligamentarnog aparata koljena nije bilo opravdano čekati duži period od 1-2 dana i koja pretraga u konačnici pokazala opsežna postkontuzijska žarišta s znacima rupture vanjskog kolateralnog ligamenta i djelomične rupture prednje križne sveze, nakon čega je od strane ortopeda indicirana artroskopija desnog koljena, koja je i učinjena početkom listopada 2018. Stoga tužitelj, a obzirom na općepoznatu činjenicu da se na ovu pretragu uputnicom na teret HZZO-a čeka po nekoliko mjeseci, a ista je bila nužna, medicinski opravdan hitna, osnovano od ovdje tuženika temeljem odredbe čl. 1095. st. 1. ZOO-a zahtijeva naknadu imovinske štete na ime troškova liječenja za učinjenu medicinsku pretragu u iznosu od 1.200,00 kn, a prema računu poliklinike Aviva od 20. kolovoza 2018. (list 17).

29. Stoga, obzirom na navedeno, vodeći računa o svim gore navedenim okolnostima, sud prvog stupnja je na temelju čl. 1100. st. 1. i 2. ZOO-a utvrdio da tužitelju kao pravična novčana naknada za povredu prava osobnosti za neimovinsku štetu koju je pretrpio, kao i imovinsku štetu za tuđu pomoć i troškove liječenja pripada iznos od 34.850,00 kn ukupno, koliko je tužitelj i zahtijevao.

30. Temeljem odredbe čl. 1103. ZOO-a obveza pravične novčane naknade neimovinske štete dospijeva danom podnošenja pisanog zahtjeva ili tužbe, osim ako je šteta nastala nakon toga. Uvidom u medicinsku dokumentaciju koju je tužitelj priložio uz tužbu te vještačenjem utvrđeno je da je liječenje tužitelja završilo dana 22. siječnja 2019. Nije sporno da se prije utuženja tužitelj obratio tuženiku zahtjevom za naknadu štete dana 22. veljače 2019. Iz navoda tužbe je razvidno da je tužitelj u trenutku utuženja zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje zahtijevao naknadu štete u iznosu od 28.500,00 kn te daljnjih 3.200,00 kn na ime naknade imovinske štete za tuđu pomoć i njegu i troškove liječenja. Tijekom postupka je zahtjev iz tužbe preinačio na iznos od 34.850,00 kn. Stoga kako je u trenutku podnošenja odštetnog zahtjeva liječenje tužitelja bilo završeno, sud prvog stupnja je tužitelju na dosuđeni iznos naknade štete od 31.700,00 kn pozivom na odredbu čl. 12. st. 1. i 4. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu dosudio zatezne kamate tekuće od 22. veljače 2019. pa do isplate. Na daljnji dosuđeni iznos naknade štete od 3.150,00 kn odlučujući u okviru preinačenog zahtjeva, sud je dosudio zatezne kamate počevši od 28. svibnja 2021., odnosno od dana kada je podneskom od 28. svibnja 2021. zahtjev postavljen budući tuženik ne može biti u zakašnjenju u odnosu na razdoblje prije nego je uopće postavljen preinačeni dio tužbenog zahtjeva (tako VSRH u odluci Rev-1133/21 od 14. prosinca 2021.).

31. Stoga je, protivno žalbenim navodima, prvostupanjski sud pravilno postupio kada je tužitelju dosudio iznos od 31.700,00 kn, sa zakonskom zateznom kamatom, kako je navedeno u toč. I. izreke pobijane odluke.

32. Radi navedenog, temeljem odredbi čl. 368 st. 1 ZPP-a odlučeno je kao u izreci.

33. Odluka o parničnom trošku pravilna je i zakonita, kako u osnovi tako i u visini (čl. 155 st. 1 i čl. 154 st.1 ZPP-a), u kom dijelu tuženik određeno niti ne prigovara.

34. Tuženik je odbijen sa zahtjevom za naknadu troška sastava žalbe, jer sa istom nije uspio (čl. 154 st.1 ZPP).

U Zagrebu, 15. srpnja 2022.

Sudac

Darija Horvat, v. r.