Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 78 Gž-457/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, sud drugoga stupnja, po sucu pojedincu toga suda Jadranki Matić, u pravnoj stvari tužiteljice T. Č., iz Z., OIB: …, koju zastupa punomoćnik T. M., odvjetnik u Z., protiv tuženika E. o. d.d., Z., OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnik D. Č. i drugi odvjetnici iz Odvjetničkog društva G. & partneri iz Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-1951/20-27 od 5. siječnja 2022., dana 15. srpnja 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika E. o. d.d., Z. kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-1951/20-27 od 5. siječnja 2022. pod točkom I. izreke u odluci o glavnici s pripadajućim zateznim kamatama u cijelosti te u odluci o troškovima parničnog postupka za iznos od 14.149,77 kn s pripadajućim zateznim kamatama.

II. Preinačava se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-1951/20-27 od 5. siječnja 2022. pod točkom I. izreke u odluci o troškovima u dijelu kojim je zahtjev za naknadu troškova prihvaćen preko iznosa od 14.149,77 kn te se odbija zahtjev tužiteljice za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 937,50 kn sa zateznim kamatama tekućim od 5. siječnja 2022. do isplate kao neosnovan.

III. Odbija se zahtjev tuženika E. o. d.d., Z. za naknadu troška žalbe kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku platiti tužiteljici 38.953,68 kn sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos na način pobliže određen izrekom te presude i naloženo je tuženiku naknaditi tužitelji troškove parničnog postupka u iznosu od 15.087,27 kn sa zateznim kamatama tekućim od 5. siječnja 2022. do isplate (točka I. izreke), a odbijen je djelomično zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata tekućih na iznos od 100,00 kn od 11. kolovoza 2017. do 13. kolovoza 2017., zatim na iznos od 250,00 kn tekućim od 11. kolovoza 2017. do 30. kolovoza 2017., te na iznos od 34.103,68 kn tekućih od 11. kolovoza 2017. do 23. srpnja 2020. (točka II. izreke).

2. Protiv prvostupanjske presude u dijelu pod točkom I. izreke žalbu je podnio tuženik pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov. br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07, 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14. i 70/19. - dalje: ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu i da tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan ili da ukine prvostupanjsku presudu i da predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje, a zahtjeva i naknadu troška nastalog podnošenjem žalbe.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. Predmet ovoga spora zahtjev je tužitelja za naknadu neimovinske i imovinske štete koja je posljedica štetnog događaja od 10. kolovoza 2017.

5. Ocjenjujući pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude ocijenjeno je da u postupku pred sudom prvoga stupnja nije počinjena povreda iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP na koju se sadržajno ukazuje navodima žalbe, a nisu počinjene ni ostale povrede iz te norme na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st. 2. ZPP.

6. U postupku pred sudom prvoga stupnja nije počinjena ni povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP. Suprotno navodima žalbe sud prvoga stupnja pravilno je i potpuno utvrdio sve činjenice odlučne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu.

7. Isto tako sud prvoga stupnja pravilnom je primjenom materijalnog prava, na odredbe kojeg se jasno i određeno referirao, glede glavnog zahtjeva i pripadajućih kamata, zakonito odlučio kao u izreci pobijanog djela prvostupanjske presude.

8. Na navode žalbe stoga valja odgovoriti da je sud prvoga stupnja pravilno otklonio prigovor nedostataka pasivne legitimacije tuženika (točka 11. i 12. obrazloženja), u bitnome obrazlažući da u situaciji u kojoj nije sporno da je tužiteljica bila putnica u autobusu kojim je prouzročena šteta, da je prilikom samozapaljenja autobusa pretrpjela ozljede te da su joj uništene njene osobne stvari koje je ponijela sa sobom na put, a koje ne predstavljaju stvari koje je vlasnik vozila preuzeo radi prijevoza, odnosno pošiljku u smislu odredbe čl. 666. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO), postoji odgovornost tuženika kao osiguratelja u smislu u smislu čl. 22. st. 1. i 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (Nar. nov. broj 151/05., 36/09., 75/09., 76/13. i 152/14., dalje: ZOOP).

9. Naime, materijalnopravno shvaćanje tuženika o njegovoj pasivnoj legitimaciji i u vezi s tim neodgovornosti za utuženu štetu, koje ponavlja u žalbi, utemeljeno je na pogrešnom tumačenju relevantnih odredbi ZOOP) koji se primjenjuje na konkretnu činjeničnu podlogu tužbe kao lex specialis u odnosu na opći propis obveznog prava, ZOO.

9.1. ZOOP u svom članku 2. st. 1. točke 1. i 2. propisuje obvezna osiguranja u prometu, pa tako osim osiguranja vlasnika, odnosno korisnika vozila od odgovornosti za štete nanesene trećim osobama (osiguranje od automobilske odgovornosti) kakvo osiguranje je sklopio tuženik s vlasnikom autobusa u kojem je tužiteljica stradala, navodi i osiguranje putnika u javnom prometu od posljedica nesretnog slučaja za koje osiguranje tuženik tvrdi da nije sklopljeno, što nije ni sporno.

9.2. Člankom 22. stavkom 1. ZOPP propisano je da je vlasnik vozila dužan sklopiti ugovor o osiguranju od odgovornosti za štetu koju uporabom vozila može nanijeti trećim osobama zbog smrti, tjelesne ozljede, narušavanja zdravlja, uništenja ili oštećenja stvari, a stavkom 2. istog članka da su tim ugovorom pokrivene štete zbog smrti, tjelesne ozljede, narušavanja zdravlja, uništenja ili oštećenja stvari putnika u vozilu kojim je prouzročena šteta, dok je u članku 23. ZOOP propisano tko nema pravo na naknadu štete po osnovi osiguranja od automobilske odgovornosti (isključenje iz osiguranja), a sukladno tim odredbama proizlazi da je tužiteljica treća osoba u konkretnom slučaju. To stoga što ne ulazi u krug osoba iz čl. 23. ZOOP-a. Uz to treba reći da se prema odredbi članka 1069. stavak 4. ZOO trećom osobom smatra oštećenik koji nije ujedno vlasnik ni neovlašteni korisnik motornog vozila niti osoba zadužena u vezi s pogonom motornog vozila, te da i iz citirane odredbe ZOO također proizlazi da tužiteljica u ovom predmetu ima status treće osobe.

9.3. U takvim okolnostima činjenica da tuženik sa vlasnikom autobusa nije sklopio obvezno osiguranje putnika u javnom prometu od posljedica nesretnog slučaja nije odlučna. Ovo jer tuženik za štetu nastalu tužiteljici kao trećoj osobi odgovara kao osiguratelj koji je s vlasnikom autobusa sklopio ugovor o osiguranju od automobilske odgovornosti temeljem članka 22. stavka 1. i 2. ZOOP. Stoga je i sud prvoga stupnja, ocijenivši da je tuženik na temelju sklopljenog ugovora o osiguranja od automobilske odgovornosti obvezan naknaditi štetu nastalu prednici tužitelja, pravilno primijenio materijalno pravo kada je neosnovanim ocijenio prigovor nedostatka pasivne legitimacije tuženika.

9.4. Pri tome se tuženika, a s obzirom na praksu sudova na koju se poziva u vezi ovog pitanja, upućuje i na shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-3200/16-2 od 31. kolovoza 2021., kojom odlukom je odgovoreno na ovo sporno pitanje na način na koji to pravilno čini i sud prvoga stupnja u pobijanoj odluci.

9.5. Na navode žalbe, koji se glede visine dosuđene imovinske štete svode na subjektivnu i pristranu ocjenu dokaza, valja samo odgovoriti da istima nisu dovedena u sumnju utvrđenja suda prvoga stupnja u ovom dijelu za koja postoji uporište u izvedenim dokazima i za koja utvrđenja su dani valjani i jasni razlozi. Pri tome, u koliko je tuženik smatrao da tvrdnje tužiteljice uz dokaze koje je priložila vjerodostojno ne dokazuju vrijednost uništenih stvari tada je tuženik, a ne tužiteljica, kako se navodi u žalbi, mogao predložiti vještačenje na koje se poziva u žalbi i to jer je svaka strana dužna dokazati istinitost svojih činjeničnih tvrdnji, što je tužiteljica, za razliku od tuženika i dokazala. Stoga izvan rečenog (čl. 375. st. 1. ZPP) u ovom dijelu ovaj sud ne smatra potrebnim odgovarati na navode žalbe već se tuženika upućuje na obrazloženje prvostupanjske odluke sadržano pod točkama 9 i 15 obrazloženja.

10. Neosnovani su i navodi žalbe glede visine dosuđene naknade neimovinske štete. Ovo jer i po shvaćanju ovoga suda utvrđene činjenične okolnosti o kojima je ovisila odluka o ovom dijelu tužbenog zahtjeva, koje su utvrđene medicinskim vještačenjem, kao i okolnosti nastanka i vrste samog štetnog događa, koje proizlaze iz drugih provedenih dokaza (tužiteljica je bježala iz zapaljenog autobusa te je dosta dugo vrijeme, dok je čekala da uspije izaći i pobjeći, udisala dim) opravdavaju iznos pravične novčane naknade neimovinske štete koji je sud tužiteljici dosudio, pravilno temeljeći odluku u ovom dijelu na čl. 1100. st. 1. ZOO.

11. Odluka o tijeku zakonskih zateznih kamata pravilno je utemeljena na čl. 1086. ZOO i čl. 12. st. 4. ZOOP, odnosno pravilno je zatezna kamata priznata od podnošenja odštetnog zahtjeva za sve iznose za koje nije dokazano kada je šteta reparirana (izrada novih kartica i indeksa, obrazloženje točka 16. presude).

12. Međutim, u pravu je žalitelj kada tvrdi da podnesak kojim se dostavljaju potvrda o plaćenoj pristojbi i plaćenom predujmu za vještačenje (12. kolovoza 2020. i 20. svibnja 2021.) nisu bili potrebni. Ovo jer se ne radi o podnescima kojima se dostavljaju neki dokazi ili očitovanja o kojima ovisi odluka u sporu (čl. 155. st. 1. ZPP), a nepotreban je bio i podnesak od 18. svibnja 2021. kojim se predlaže od policije zatražiti CD zapis događaja i to jer je činjenica da je došlo do samozapaljenja autobusa i da je potpuno izgorio sa svim stvarima putnika bila nesporna. Stoga je u ovom dijelu tužiteljici neosnovano priznat trošak parničnog postupka u iznosu od 750,00 kn što uvećano za PDV iznosi 937,50 kn.

13. Shodno navedenom odlučeno je glede glavne stvari i zateznih kamata na iznos glavnice kao u izreci ove drugostupanjske presude na temelju čl. 368. st. 1. ZPP, dok se odluka o rješenju o troškovima postupka koje je sadržano u pobijanoj presudi temelji na čl. 380. točke 2. i 3. ZPP

14. Tuženik je sa žalbom uspio samo dijelom i to glede sporednog zahtjeva te mu stoga nije priznat trošak žalbe (čl. 166. st. 1. ZPP).

U Zagrebu 15. srpnja 2022.

Sudac:

Jadranka Matić, v.r.