Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 25 Gž R-2483/2021-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ines Smoljan, kao predsjednice vijeća, Ksenije Jakovčević, kao članice vijeća i suca izvjestitelja i Dubravke Burcar, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. L. iz S., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik R. M., odvjetnik u Odvjetničkom društvu J. L. M. j.t.d. u Z., protiv I tuženika K. D. iz N. V., OIB: …, koju zastupa punomoćnik G. D., odvjetnik u Z., II tuženika S. d.o.o., Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica M. B., prokuristica društva i III tuženika C. o. d.d., Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica S. Š., dipl. iur. kod III. tuženika, Su-996/13 te umješača na strani I, II i III tuženika E. o. d.d., Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik Ć. S., odvjetnik u Odvjetničkom društvu G. & p. u Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr- 7994/2021-160 od 8. srpnja 2021., ispravljene rješenjem istog suda poslovni broj Pr- 7994/2021-164 od 9. svibnja 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 15. srpnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Preinačava se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr- 7994/2021-160 od 8. srpnja 2021., ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj Pr- 7994/2021-164 od 9. svibnja 2022., u pobijanom odbijajućem dijelu pod stavkom I izreke za iznos od 71.717,90 kn sa zakonskom zateznom kamatom i sudi:

1. Nalaže se I, II i III tuženicima solidarno isplatiti tužitelju iznos od 65.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 11. srpnja 2012. pa do 31. srpnja 2015. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 (pet) postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, u roku od 15 dana.

2. Nalaže se I, II i III tuženicima solidarno isplatiti tužitelju ime naknade imovinske štete iznos od 1.557,90 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 26. ožujka 2013. pa do 31. srpnja 2015. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 (pet) postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, u roku od 15 dana.

3. Nalaže se I, II i III tuženicima solidarno isplatiti tužitelju ime naknade imovinske štete iznos od 5.160,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 15. listopada 2013. pa do 31. srpnja 2015. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 (pet) postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, u roku od 15 dana

4. Odbija se I tuženik sa priznatim parničnim troškom u iznosu od 15.169,38 kn.

5. Odbija se umješač na strani I tuženika E. o. d.d., Z., sa priznatim parničnim troškom u iznosu od 15.169,38 kn i sa zahtjevom za zateznom kamatom od 16.7.2020 pa do 7. srpnja 2021. godine.

II. Nalaže se I, II i III tuženicima solidarno naknaditi tužitelju troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 28.031,09 kn, u roku od 15 dana.

III. Odbija se žalba tužitelja kao djelomično neosnovana i potvrđuje navedena ispravljena presuda u pobijanom odbijajućem dijelu pod stavkom I izreke za iznos od 120.390,94 sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom kao i odluka o parničnom trošku I tuženika pod stavkom II izreke za iznos od 25.455,62 kn te odluka o parničnom trošku umješača E. o. d.d. pod stavkom III izreke za iznos od 25.455,62 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 8. srpnja 2021. godine pa do isplate kao i zahtjev tužitelja za isplatom zakonske zatezne kamate na iznos od 65.000,00 kn tekućim od 24. ožujka 2012. pa do 10. srpnja 2012., na iznos od 5.160,00 kn tekućim od 5. veljače 2013.. pa do 14. listopada 2013.

IV. Nalaže se tuženicima solidarno naknaditi ružitelju trošak žalbe u iznosu od 1.166,87 kn, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom ispravljenom presudom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži da mu I, II i III tuženici solidarno isplate na ime naknade štete iznos od 192.108,84 HRK iz štetnog događaja od 24. ožujka 2012., zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama te da mu solidarno naknade troškove ovog parničnog postupka (stavak I izreke). Naloženo je tužitelju da I. tuženiku naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 40.625,00 kn (stavak II izreke), te da umješaču E. o. d.d., Z., naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 40.625,00 kn sa zateznom kamatom koja teče od 16.7.2020. do isplate (stavak III izreke)

2. Protiv navedene presude žali se tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže žalbu usvojiti uz naknadu žalbe.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. Donoseći pobijanu presudu sud prvog stupnja je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354 st. 1 u vezi čl. 377. ZPP na koju osnovano ukazuje tužitelj sadržajem žalbe. Naime, rješenjem ovog suda poslovni broj Gž R-1141/20-2 od 5. siječnja 2020. upozoren je prvostupanjski sud koja je sve sporna pitanja potrebno raspraviti, a radi donošenja pravilne i zakonite odluke u ovom postupku, a iz sadržaja spisa i pobijane presude proizlazi da prvostupanjski sud nije postupio sukladno toj drugostupanjskoj odluci.

5. U pravu je žalitelj da je prvostupanjski sud donoseći prvostupanjsku presudu počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka (čl. 354 st. 2 toč. 11. ZPP) jer obrazloženje ne sadrži jasne i valjane razloge o svim odlučnim činjenicama dok pojedini navedeni razlozi nemaju uporište u sadržaju spisa i cjelokupnom rezultatu postupka i stoga ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

6. Prema odredbi čl. 373. a st. 1. i 3. ZPP drugostupanjski će sud presudom odbiti žalbu i potvrditi prvostupanjsku presudu, odnosno presudom će preinačiti prvostupanjsku presudu ako prema stanju spisa nađe:

1) da bitne činjenice među strankama nisu sporne, ili 2) da ih je moguće utvrditi i na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu, neovisno o tome je li prvostupanjski sud prigodom donošenja svoje odluke uzeo u obzir i te isprave, odnosno izvedene dokaze.

7. Predmet spora zahtjev je tužitelja radi naknade štete zbog ozljede na radu koju je pretrpio u štetnom događaju dana 24. ožujka 2012. kada je zadobio tjelesne ozljede.

8. Štetni događaj dogodio se na gradilištu tvrtke S. d.o.o. (glavni izvođač radova), ovdje II tuženika, a tužitelj je u to vrijeme bio zaposlenik I tuženika (podizvođača) na temelju Ugovora o radu od 23. siječnja 2012. te aneksa I Ugovora o radu od 1. svibnja 2012. i aneksa II Ugovora o radu od 21. listopada 2012., na radnom mjestu betonirca.

9. Dakle, tužitelj je kao radnik I tuženika, koji je bio kooperant/podizvođač II tuženika obavljao radne zadatke za navedenu tvrtku na gradilištu trajektnog terminala G. u Z.

10. Nije sporno da je III. tuženik, kao osiguratelj II tuženika (Polica osiguranja na listu 77 spisa) isplatio tužitelju na ime pretrpljene neimovinske štete dana 29. studenog 2012. iznos od 65.000,00 kn, te na ime nenovčane imovinske štete na ime tuđe pomoći iznos od 10.000,00 kn dana 15.4.2013.

11. Nadalje, nije sporno da su tužitelj i I tuženik kao njegov poslodavac, nakon štetnog događaja, sporazumno raskinuli Ugovor o radu s danom 22. svibnja 2013.

12. Tijekom prvostupanjskog postupka I tuženik se protivio zahtjevu tužbe isticanjem prigovora isključive krivnje (doprinosa) tužitelja za nastanak predmetnog štetnog događaja. Osim toga, prigovarao je i da je tužitelj prilikom sporazumnog raskida ugovora o radu potpisao Izjavu u kojoj je izjavio da više nema nikakvih potraživanja prema poslodavcu po bilo kojem osnovu ( prigovor o otpustu duga ).

13. II tuženik je tijekom postupka u cijelosti osporio tužbu i tužbeni zahtjev navodeći da je tužitelj u cijelosti namiren u svom potraživanju temeljem Ugovora o osiguranju sklopljenom između II i III tuženika temeljem kojeg osiguranja je tužitelju prije utuženja isplaćena naknada za cjelokupno pretrpljenu štetu iz predmetnog štetnog događaja.

14. III tuženik je u odgovoru na tužbu priznao svoju pasivnu legitimaciju, ali osporava pravni osnov i visinu utužene štete.

15. Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je prvostupanjski sud ocijenio da su u predmetnoj pravnoj stvari kao dokaz o nepostojanju odštetne odgovornosti tuženika relevantni isključivo Odluka o sporazumnom raskidu ugovora o radu na određeno vrijeme od 21. svibnja 2013. (list 116 spisa) te Izjava tužitelja od 22. svibnja 2013. (list 117 spisa) kojom je tužitelj svojim potpisom potvrdio da je svojevoljno, bez prisile i prijetnje zaprimio odluku o sporazumnom raskidu ugovora o radu od 21. svibnja 2013., da je razumio sadržaj i pravne posljedice iste te da je u cijelosti suglasan sa prestankom ugovora o radu na način kako je to utvrđeno tom odlukom, osobito prestankom radnog odnosa bez otkaznog roka, a kojom se ujedno odrekao pobijati Odluka o sporazumnom raskidu ugovora o radu po bilo kojem osnovu te da nema nikakvih potraživanja prema poslodavcu po bilo kojem osnovu.

16. Sud prvog stupnja zaključio je da sadržaj navedene Izjave "da više nema nikakvih potraživanja prema poslodavcu po bilo kojem osnovu" nije nejasan te da se u konkretnom slučaju ona odnosi ne samo na prava i obveze iz radnog odnosa nego se odnosi i na potraživanje tužitelja po osnovi utužene naknade štete koju je pretrpio zbog ozljede na radu te je ocijenio da takva Izjava predstavlja Sporazum o otpustu duga iz čl. 203. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18-dalje: ZOO) prema kojem obveza prestaje kad vjerovnik izjavi dužniku da neće zahtijevati njezino ispunjenje, a dužnik se s tim suglasi, slijedom čega je odbio tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na I tuženika kao poslodavca, a obzirom da je III. tuženik kao osiguratelj II tuženika tužitelju na ime neimovinske štete dana 29. studenog 2012. isplatio iznos od 65.000,00 kn, te na ime nenovčane imovinske štete na ime tuđe pomoći dana 15. travnja 2013. iznos od 10.000,00 kn, zaključio je da je tužitelju u vrijeme potpisivanja prethodno navedene Izjave dana 21. svibnja 2013. bila poznata cjelokupna imovinska i neimovinska šteta koju je pretrpio u predmetnom štetnom događaju.

17. Nadalje prvostupanjski sud smatra da solidarna odgovornost I tuženika i umješača proizlazi iz jamstvenog karaktera osiguranja od odgovornosti izjednačenog s tzv. solidarnim jamstvom propisanim odredbom čl. 111. st. 3. ZOO prema kojoj ako se jamac obvezao kao jamac platac, odgovara vjerovniku kao glavni dužnik za cijelu obvezu i vjerovnik može zahtijevati njezino ispunjenje bilo od glavnog dužnika bilo od jamca ili od obojice u isto vrijeme, pa kako u konkretnom slučaju ne postoji obveza I tuženika i umješača, ne postoji ni (solidarna) odgovornost II i III tuženika.

18. Po ocjeni ovog suda, izneseni zaključci prvostupanjskog suda se ne mogu prihvatiti.

19. Naime, sporna Izjava tužitelja i Odluka o sporazumnom raskidu ugovora o radu predstavljaju sadržajnu cjelinu koju je unaprijed pripremio i sastavio poslodavac, a tužitelju je ostavljen prostor za potpis. Logično je da se prilikom sporazumnog raskida ugovora o radu urede međusobna prava i obveze, ali sporni sadržaj "da nemam nikakvih potraživanja prema poslodavcu po bilo kojem osnovu" se, po ocjeni ovog suda, odnosi isključivo na prava tužitelja iz radnog odnosa jer se u Izjavi i Sporazumu nigdje ne navodi bilo što o potraživanju tužitelja po osnovi naknade štete zbog pretrpljene ozljede na radu neovisno o tome kad je završilo liječenje tužitelja.

20. Slijedom iznesenog, prigovor I tuženika o sklopljenom Sporazumu o otpustu duga iz čl. 203. ZOO je u cijelosti neosnovan.

21. Osim toga, valja reći da je čl. 965. st. 1. ZOO propisano da u slučaju osiguranja od odgovornosti oštećena osoba može zahtijevati neposredno od osiguratelja naknadu štete koju je pretrpjela događajem za koji odgovara osiguranik, ali najviše do iznosa osigurateljeve obveze dok je stavkom 2. istog čl. propisano kako oštećena osoba ima, od dana kad se dogodio osigurani slučaj, vlastito pravo na naknadu iz osiguranja te je svaka kasnija promjena u pravima osiguranika prema osiguratelju bez utjecaja na pravo oštećene osobe na naknadu.

22. Slijedom sadržaja citirane odredbe proizlazi da tužitelj kao oštećenik temeljem police osiguranja od odgovornosti može direktno tužiti osiguratelja za naknadu štete, kao i u predmetnom postupku, u kojem je III tuženik, kao osiguratelj u odgovoru na tužbu priznao svoju pasivnu legitimaciju.

23. Dakle, u predmetnoj je pravnoj stvari odlučno pitanje odgovornosti I i II tuženika za nastanak predmetnog štetnog događaja, a posljedično i III tuženika, kao osiguratelja II tuženika.

24. Iz Zapisnika o inspekcijskom nadzoru (list 13-18 spisa) utvrđeno je da se dana 24. ožujka 2012., na gradilištu II tuženika obavljao posao prenošenja i skladištenja betonskih elemenata težine od oko 40 tona i to mobilnom dizalicom kojom je upravljao radnik II tuženika na način da su betonski elementi vezani na kukama dizalice za armaturu koja viri iz elementa (slike na listu 21-27 spisa) nakon čega ih je dizaličar mobilnom dizalicom prenosio na mjesto skladištenja i spuštao na predviđenu poziciju i to po četiri komada odjednom postavljenih jedan na drugi, s time da su između pojedinih elemenata bili postavljani drveni distanceri dimenzija 25 x 10 x 10 cm, na koje je polagan slijedeći element. Posao signaliste i vezača tereta obavljali su ovdje tužitelj, radnik I tuženika i S. H., radnik II tuženika. Pri tom je zadatak signaliste bio da prilikom spuštanja betonskih elemenata po dužnoj strani elementa stavlja drvene distancere. Do ozljeđivanja tužitelja je u konkretnom slučaju došlo prilikom spuštanja trećeg betonskog elementa na distancer, kada se isti zaljuljao i zahvatio prste tužitelja na način da su bili ukliješteni između betonskog elementa i distancera kojeg je tužitelj držao u ruci kako bi njime odredio razmak do susjednog elementa, uslijed je čega tužitelj pretrpio teške tjelesne ozljede: zgnječenje perifernih članaka prvog, trećeg i četvrtog prsta lijeve ruke, iščupan nokat te udarnu ranu i razderotinu lijevog kažiprsta, prijelom perifernih članaka 1.-4. prsta lijeve ruke i prijelom trećeg članka trećeg prsta lijeve ruke.

25. Slijedom izloženog, proizlazi da su u trenutku štetnog događaja dana 24. ožujka 2012. I i II tuženici (podizvođač i glavni izvođač) izvodili radove prenošenja i skladištenja betonskih elemenata težine oko 40 tona i to mobilnom dizalicom kojom je upravljao radnik II tuženika, a svaka djelatnost koja se obavlja dizalicom jest opasna djelatnost.

26. Nesporno je da tužitelj nije bio osposobljen za rad na siguran način za obavljane poslova radnog mjesta signaliste, koje poslove je, prema iskazu svjedoka J. V., tužitelj obavljao i prije predmetnog štetnog događaja, jer su svi radnici po potrebi obavljali sve poslove na gradilištu, pa tako i poslove signaliste i to na način na koji im je to prethodno objasnio rukovoditelj.

27. Po ocjeni ovog suda, unatoč iskazima saslušanih svjedoka, radnika II tuženika, (očito zainteresiranih za ishod ovog postupka) čini se nevjerojatnim da bi tužitelj kao radnik zaposlen kod I tuženika na radnom mjestu betonirca, za koje je bio osposobljen za rad na siguran način, samovoljno napustio svoje radno mjesto i bez nadzora i znanja odgovornih osoba II tuženika koje su organizirale i nadzirale rad na predmetnom gradilištu, pa tako i ovaj konkretni posao, se samoinicijativno upustio u obavljanje poslova drugog radnog mjesta-signaliste za koji nije bio obučen za rad na siguran način, a koji poslovi, po prirodi stvari, sami po sebi predstavljaju opasan radni zadatak koji je u trenutku štetnog događaja tužitelj nedvojbeno obavljao zajedno sa dvojicom radnika II tuženika.

28. Navedene odlučne činjenice opravdano upućuju na zaključak da je tužitelj pretrpio štetu na radu kao radnik I tuženika, pri čemu je tužitelju radni zadatak dao poslovođa II tuženika, kod kojeg je tužitelj radio temeljem ugovorene suradnje I i II tuženika.

29. Odgovornost I tuženika kao poslodavca za štetu tužitelju kao njegovom radniku se izvorno temelji na radno-pravnom statusu tužitelja u vrijeme štetnog događaja i odredbama Zakonu o radu ("Narodne novine", broj: 149/09 i 61/11-dalje: ZR) te Zakona o zaštiti na radu ("Narodne novine", broj: 59/96, 94/96, 114/03, 86/08, 116/08, 75/09 i 143/12-dalje: ZZR) koji se u konkretnom slučaju, s obzirom na vrijeme nastanka štetnog događaja primjenjuje neovisno o tome što je I tuženik kao poslodavac tužitelja s II tuženikom sklopio Ugovor o organiziranju i provođenju zaštite na radu na navedenom gradilištu. Naime, poslodavac je prvenstveno dužan osigurati izvođenje procesa rada za svog radnika na siguran način.

30. Prema odredbi čl. 103. st. 1. ZR, ukoliko radnik pretrpi štetu na radu ili u vezi s radom, poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznoga prava.

31. U svom nalazu i mišljenju vještakinja zaštite na radu A. Š., istaknula je da je odgovornost i obveza poslodavca da planira, organizira, provodi i nadzire provođenje mjera zaštite na radu svog radnika, a obveza je nadređenog ovlaštenika poslodavca da ukoliko se njemu podređeni radnici ne pridržavaju mjera koje on naredi svojim uputama da je dužan tim radnicima zabraniti rad.

32. Prema odredbi čl. 15. st. 1. ZZR poslodavac odgovara radniku za štetu uzrokovanu ozljedom na radu, profesionalnom bolešću ili bolešću u vezi s radom po načelu objektivne odgovornosti (uzročnosti), a prema općim propisima obveznog prava, na koju ne utječu propisane obveze radnika u području sigurnosti i zdravlja na radu. Iznimno od st. 1. toga članka, poslodavac se može osloboditi odgovornosti ili se njegova odgovornost može ograničiti, ako se radi o događajima nastalim zbog izvanrednih i nepredvidivih okolnosti, odnosno više sile, a na koje poslodavac unatoč njegovoj dužnoj pažnji nije mogao utjecati (st. 2.).

33. Navedenim zakonskim odredbama, koje su u odnosu na opći obveznopravni propis specijalne prirode, ni u kojem slučaju nije isključena primjena općih propisa obveznog prava. Naprotiv, kada naznačeni propisi nisu potpuno riješili pitanje objektivne odgovornosti poslodavca i kada ne sadrže cjelovita pravila o oslobođenju poslodavca od objektivne odgovornosti, već u tom dijelu izrijekom upućuju na primjenu općih propisa obveznoga prava, tada se u slučaju naknade štete koju pretrpi radnik na radu i u svezi radom, moraju primijeniti opće odredbe o oslobođenju od odgovornosti iz čl. 1067. ZOO prema kojoj odredbi se može osloboditi odgovornosti ako dokaže da šteta potječe od nekog uzroka koji se nalazio izvan stvari, a čije se djelovanje nije moglo predvidjeti, ni izbjeći niti otkloniti, kao i u slučaju ako dokaže da je šteta nastala isključivom radnjom oštećenika ili treće osobe, koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći ili otkloniti.

34. Međutim, u konkretnom slučaju, s obzirom na utvrđene činjenice, nisu ispunjene pretpostavke za oslobođenje I tuženika kao poslodavca tužitelja od odgovornosti (viša sila) u smislu čl. 15. st. 2. ZZR odnosno čl. 1067. st. 1. ZOO.

35. Prema odredbi čl. 1063. ZOO šteta nastala u vezi s opasnom stvari odnosno opasnom djelatnošću smatra se da potječe od te stvari odnosno djelatnosti, osim ako se dokaže da ona nije bila uzrok štete, a prema odredbi čl. 1064. ZOO za štetu od opasne stvari odgovara njezin vlasnik, dok za štetu od opasne djelatnosti odgovara osoba koja se njome bavi.

36. Opasne stvari su stvari koje prema svojoj namjeni, osobinama, položaju, mjestu i načinu uporabe ili na drugi način predstavljaju povećanu opasnost za okolinu. Neka djelatnost je opasna djelatnost samo onda kada u njezinom redovnom tijeku, po tehničkoj prirodi, načinu obavljanja, može biti ugroženo zdravlje ljudi ili imovina, tako da to ugrožavanje iziskuje povećanu pažnju osoba koje obavljaju tu djelatnost. 37. Prenošenja i skladištenja betonskih elemenata težine od oko 40 tona mobilnom dizalicom kojom je upravljao radnik II tuženika na način da su betonski elementi vezani na kukama dizalice za armaturu koja viri iz elementa nakon čega ih je dizaličar mobilnom dizalicom prenosio na mjesto skladištenja i spuštao na predviđenu poziciju i to po četiri komada odjednom postavljenih jedan na drugi, obzirom na način obavljanja te djelatnosti, posebno s obzirom na zadani posao signaliste koji je obavljao ovdje tužitelj, koji je prilikom spuštanja betonskih elemenata po dužnoj strani elementa trebao stavljati drvene distancere, predstavlja povećanu opasnost za okolinu pa je tako do ozljeđivanja tužitelja u konkretnom slučaju došlo prilikom spuštanja trećeg betonskog elementa na distancer, kada se isti zaljuljao i zahvatio prste tužitelja na način da su bili ukliješteni između elemenata i distancera kojeg je tužitelj držao u ruci kako bi njime odredio razmak do susjednog elementa.

38. Stoga nema dvojbe da prethodno opisani postupak prenošenja i skladištenja betonskih elemenata težine od oko 40 tona mobilnom dizalicom u vlasništvu II tuženika kojom je i upravljao radnik II tuženika, po svojoj prirodi i načinu obavljanja, predstavlja opasnu djelatnost koju je organizirao II tuženik, a za štetu od opasne djelatnosti odgovara osoba koja se njome bavi, a to je II tuženik u jasnoj primjeni gore citiranih odredbi ZOO.

39. Kako II tuženik nije dokazao da utužena šteta potječe od nekog uzroka koji se nalazio izvan stvari, a čije se djelovanje nije moglo spriječiti, izbjeći ili otkloniti, nije dokazao da je šteta nastala isključivom radnjom oštećenika ili treće osobe, koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao ni izbjeći ni otkloniti, a niti da je tužitelj na bilo koji način djelomično pridonio nastanku štete (čl. 1067. st. 2. i st. 3. ZOO), ne može se, pa ni djelomično, osloboditi odgovornosti za utuženu štetu.

40. Okolnost da za utuženu štetu tužitelju odgovara II tuženik kao imatelj opasne stvari (mobilne dizalice) odnosno osoba koja se bavi opasnom djelatnošću ne isključuje odgovornost I tuženika kao poslodavca (I i II tuženici su bili u ugovornom odnosu). Stoga za utuženu štetu I i II tuženici odgovaraju tužitelju svaki na temelju svoje izvorne odštetne odgovornosti i to solidarno (čl. 1107. st. 1. ZOO), a njihovi osiguratelji do visine ugovorene svote po zaključenim policama osiguranja od odgovornosti.

41. Na temelju medicinske dokumentacije i rezultata provedenog medicinskog vještačenja po stalnom sudskom vještaku prof. dr. sc. Ž. R., prim, dr, med., spec. kirurg, utvrđeno je da je tužitelj uslijed predmetnog štetnog događaja zadobio tjelesne ozljede u vidu nagnječenja krajnjih članaka prvog, trećeg i četvrtog prsta lijeve šake, otkinuće nokta i gnječno razdernu ranu kažiprsta lijeve šake, prijelom krajnjih članaka prvog do četvrtog prsta lijeve šake i prijelom srednjeg članka trećeg prsta lijeve šake, zbog kojih je hospitaliziran i operativno liječen kirurškim tretmanom u Odjelu za kirurgiju OB Z. od 24.3.2012. do 26.3.2012. i to kirurškim tretmanom obrade rane, parcijanog odstranjenja krajnjih članaka palca i trećeg prsta lijeve šake uz plastiku kože, zbog kojih su kod tužitelja zaostale trajne posljedice uz umanjenja životne aktivnosti od 22% što se očituje u oštećenoj funkciji lijeve šake i to u hipotrofiji (oslabljenju) mišića cijele šake, potpunoj kontrakturi u interfalalngealnom (zglobu između članaka) zgloba palca i ograničena funkcija u metakarpofalangealnom zglobu (zglobu između početnog članka palca i prve kosti doručja) za pola pokreta. Kontraktura u DIP-u (distalnom interfalangealnom zglobu-krajnjem zglobu između srednjeg i krajnjeg članka) kažiprsta u lakom stupnju. Kod trećeg prsta nalazi se potpuna kontraktura u DIP-u (distalnom interfalangealnom zglobu-krajnjem zglobu između srednjeg i krajnjeg članka). Potpunoj kontrakturi u DIP-u 4. prsta (distalnom interfalalngealnom zglobu-krajnjem zglobu između srednjeg i krajnjeg članka) uslijed kojih šaku djelomično formira, oslabljena je gruba motorna snaga mišića šake te nije u stanju izvoditi fine pokrete lijevom šakom.

42. Nadalje, utvrđeno je da je tužitelj tijekom liječenja trpio fizičke bolove jakog intenziteta 6 dana, srednjeg intenziteta trajnog karaktera 15 dana i slabijeg intenziteta trajnog karaktera tijekom 60 dana sumarno, trpio je primarni strah jačeg intenziteta kratkotrajno u trenutku štetnog događaja, u nastavku liječenja trpio je sekundarni strah (zabrinutost za zdravlje i ishod liječenja, strah pred operativne zahvate, zabrinutost zbog upale rane) jačeg intenziteta 5 dana, srednjeg intenziteta 14 dana i manjeg intenziteta 45 dana kumulativno.

43. Prethodno opisane promjene na prstima lijeve šake uzrok su zaostalog naruženja srednjeg stupnja, a na ročištu održanom dana 30. lipnja 2014. prvostupanjski je sud neposrednim opažanjem utvrdio da na palcu lijeve ruke tužitelja nedostaju dva članka, na srednjem i četvrtom prstu nedostaju gornji članci zajedno s noktima, a kako je sa zapešća lijeve ruke vršena replantacija odnosno presađivanje kožnog tkiva na srednji prst na unutarnjem dijelu podlaktice lijeve ruke zaostao je i ožiljak duljine 8-10 cm.

44. Osim toga, tužitelju je bila potrebna tuđa pomoć i njega u opsegu od 15 dana po tri sata dnevno te 45 dana po 2 sata dnevno te još 45 dana po 1 sat dnevno (ukupno 180 sati) za uobičajene kućanske poslove i pomoć za nabavku i pripremu hrane i slično.

45. Također, na temelju medicinske dokumentacije i rezultata provedenog medicinskog vještačenja izv. prof. dr. sc. L. M., dr. med. specijalist psihijatar utvrđeno je da je tužitelj uslijed predmetnog štetnog događaja razvio psihičke poremećaje u vidu posttraumatskog stresnog poremećaja, depresije i somatoformnog poremećaja zbog čega je u psihijatrijskom tretmanu, koji psihički poremećaji doveli su do trajnih psihičkih smetnji, a smanjenje životnih aktivnosti sa psihijatrijske strane je ocijenjeno sa 10% koje se očituje kroz neraspoloženje, tjeskobu, razdražljivost, snižen prag na frustracije, zabrinutost, sniženo samopouzdanje, smetnje sa spavanjem, prisjećanje na događaj, izbjegavanje boravka u grupi ljudi.

50. Nakon što su se imenovani vještaci pojedinačno očitovali na iznesene prigovore na njihove nalaze i mišljenja, na ročištu održanom dana 31. kolovoza 2017. dali zajednički usuglašeni objedinjeni nalaz i mišljenje prema kojem ukupno realno smanjenje životne aktivnosti sa kirurškog i psihijatrijskog aspekta iznosi 28%, kao i da je tužitelj zbog predmetnog štetnog događaja trpio primarni strah jačeg intenziteta kratkotrajno u trenutku štetnog događaja, u nastavku liječenja trpio je sekundarni strah (zabrinutost za zdravlje i ishod liječenja, strah pred operativne zahvate, zabrinutost zbog upale rane) jačeg intenziteta 5 dana, srednjeg intenziteta 14 dana i manjeg intenziteta 45 dana kumulativno.

51. Ove odlučne činjenice prihvaća i ovaj sud jer je medicinsko vještačenje u ovom predmetu provedeno sukladno odredbama čl. 258.-261. ZPP (zasnovano na priloženoj medicinskoj dokumentaciji kao i osobnom pregledu tužitelja, njihovi nalazi i mišljenja su dani okolnosno, uvjerljivo i u skladu s pravilima medicinske struke), a prilikom saslušanja na glavnoj raspravi argumentirano su otklonili sve iznesene primjedbe stranaka to je nalaze i mišljenja spomenutih vještaka valjalo u cijelosti prihvatiti kao stručne i obrazložene.

52. Slijedom izloženog, kada se uzme u obzir lokacija, karakter i težina povreda koje je tužitelj zadobio u predmetnom štetnom događaju kao i kvalifikatorne okolnosti koje utječu na visinu novčane naknade i to duljina trajanja i intenzitet fizičkih boli koje je trpio (popratne neugodnosti zbog bolničkog liječenja u tri navrata i operativnih zahvata, višekratne RTG i laboratorijske obrade, imobilizacije i fizikalne terapije, potreba mirovanja, uzimanja analgetika i psihotropnih lijekova, otežano održavanje higijene, odlazaka na kontrole kod kirurga i fizijatra i dr.), dob tužitelja (rođen 1982.) u vrijeme štetnog događaja imao 30 godina, ovaj sud u okolnostima konkretnog slučaja, zbog reducirane i bolne funkcije lijeve šake i dugotrajne i psihički i fizički bolne rehabilitacije, pretrpljenog straha, smanjenja životne aktivnosti sa kirurškog i psihijatrijskog aspekta od 28%, zaostalog naruženja u srednjem stupnju koje je uvijek vidljivo trećima, zbog kojeg se tužitelj kao mlađa muška osoba odnosno sada već muška osoba srednje životne dobi sigurno osjeća nelagodno pred drugima, ovaj sud zaključuje da obim svih posljedica koje je tužitelj pretrpio u odnosu na svoje psihičko i fizičko zdravlje opravdava pravičnu novčanu naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti u iznosu od 130.000,00 kn, primjerenu da tužitelju pruži zadovoljštinu za pretrpljenu povredu prava osobnosti, sukladno čl. 1100. ZOO., pa kako je tužitelju prije utuženja dana 29. studenog 2012. nesporno isplaćeno 65.000,00 kn od strana III tuženika kao osiguratelja II tuženika po polici osiguranja od odgovornosti to je tužitelju valjalo dosuditi razliku od daljnjih 65.000,00 kn koji uz već isplaćeni u svojoj ukupnosti čini pravičnu novčanu naknadu za pretrpljenu neimovinsku štetu zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje.

53. Nadalje kako je tužitelju bila potrebna tuđa pomoći ukupno 180 sati primjerena novčana naknada na ime te nenovčane imovinske štete iznosi 10,000,00 kn koji iznos je III tuženik kao osiguratelj II tuženika nesporno podmirio tužitelju po polici osiguranja od odgovornosti prije utuženja dana 15. travnja 2013.u iznosu od 10.000,00 kn.

54. Pritom je uzeto u obzir da je Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici održanoj 5. ožujka i 15. lipnja 2020. (izmijenio Orijentacijske kriterije i iznose za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete toga suda od 29. studenog 2002., broj: Su-1331-VI/02 i 1372-11/02 (nastavno: Orijentacijski kriteriji) na način da se tada prihvaćeni iznosi povećavaju za 50%, uz uputu da se izmjena Orijentacijskih kriterija primjenjuje na sve parnične postupke za naknadu neimovinske štete u svim stupnjevima suđenja (ubuduće), tj. od dana prihvaćanja na sjednici Građanskog odjela VSRH (15. lipnja 2020.). Zbog toga, iako Orijentacijski kriteriji nisu pravila koje sud primjenjuje automatizmom i od kojih ne bi smio odstupati, već orijentir koji mu može biti od pomoći pri ocjeni visine pravične novčane naknade, uvažavajući u kontekstu svih utvrđenih odlučnih činjenica u ovom predmetu i navedeno povećanje iznosa naknade neimovinske štete od strane Vrhovnog suda, ocjena je ovog suda da utvrđeni iznos naknade neimovinske štete od 130.000,00 kn ni u kojem slučaju nije pretjeran, nego korespondira činjenicama ovog slučaja te predstavlja adekvatnu satisfakciju tužitelju za pretrpljenu povredu prava osobnosti.

55. Predmetni parnični postupak započeo je podnošenjem tužbe 15. listopada 2013., u vrijeme važenja Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13), no prvostupanjska presuda donesena je 8. srpnja 2021., nakon što je 1. rujna 2019. stupio na snagu ZID ZPP/19, sukladno njegovu čl. 121.

56. Odredbom čl. 39. ZID ZPP/19 dodan je u čl. 190. iza st. 1. novi st. 2. koji glasi: "Iznimno od odredbe st. 1. ovoga članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka.", a prijelaznom i završnom odredbom čl. 117. st. 2. ZID ZPP/19 određeno je da će se (među ostalima) odredba 39. ZID ZPP/19 primjenjivati i na sve postupke u tijeku.

57. U ovom parničnom postupku u odnosu na zahtjev za naknadu neimovinske štete tužitelj je u tužbi postavio zahtjev u iznosu od 110.000,00 kn umanjen za plaćenih 65.000,00 kn ( dakle u iznosu od 45.000,00 kn), a u podnesku predanom na ročištu od 31. kolovoza 2017. i u podnesku predanim na ročištu 14. svibnja 2020, nakon obavljenog medicinskog vještačenja je postavio tužbeni zahtjev u iznosu od 130.000,00 kn umanjen za plaćenih 65.000,00 kn, (dakle za iznos od 65.000,00 kn) kojoj preinaci se tuženici i umješač nisu protivili nakon čega je konačno postavljenim tužbenim zahtjevom u podnesku od 1. lipnja 2021. ispravljenom na ročištu 9. lipnja 2021. (list 733-739) postavio zahtjev za naknadu neimovinske štete u iznosu od 195.000,00 kn umanjen za plaćenih 65.000,00 kn, (dakle za daljnji iznos od 130.000,00 kn), na kojem ročištu su III tuženik i umješač u odnosu na preinačeni dio tužbe glede zahtjeva za naknadu neimovinske štete istakli prigovor zastare.

58. U odnosu na preinačenu tužbu glede zahtjeva tužitelja za naknadu neimovinske štete u podnesku od 1. lipnja 2021. ispravljenom na ročištu 9. lipnja 2021. (list 733- 739) ne može se primijeniti odredba prema kojoj je tužitelj mogao preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave jer bez svoje krivnje (prije provedenog medicinskog vještačenja) nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka jer je tužitelj nakon provedenog medicinskog vještačenja glede neimovinske štete dana 31. 8. 2017. povisio tužbeni zahtjev (preinačio tužbu) sa 45.000,00 kn na 65.000,00 kn, kod kojeg identičnog zahtjeva je ostao i u podnesku od 14. svibnja 2020.

59. Kako je u odnosu na preinačeni dio zahtjeva tužitelja u podnesku od 1. lipnja 2021. glede neimovinske štete zastarni rok počeo teći od 8. studenog 2012. (nakon što je 7. studenog 2012. završilo liječenje tužitelja odnosno stabiliziralo se njegovo zdravstveno stanje) za naknadu neimovinske štete po preinačenoj tužbi 1. lipnja 2021. protekao subjektivni rok od 3 godine i objektivni rok od 5 godina (čl. 230. st.1. i 2. ZOO) od saznanja za štetu i štetnika to je osnovan izneseni prigovor zastare na preinačeni dio tužbe u odnosu na zahtjev za naknadu neimovinske štete preko dosuđenih 65.000,00 kn do zatraženih 130.000,00 kn (za 65.000,00 kn).

Isto tako, osnovan je i prigovor zastare na preinačeni dio tužbe u odnosu na nenovčanu imovinsku štetu na ime tuđe pomoći u iznosu od 5.000,00 kn. 60. Zahtjev tužitelja za naknadu troškova liječenja postavljen u tužbi i u podnesku predanom na ročištu dana 31. kolovoza 2017. te u podnesku predanim na ročištu 14. svibnja 2020, je utvrđen osnovanim u zatraženom iznosu od 1.557,90 kn jer je osnovanost i visinu tužitelj dokazao izvršenim plaćanjem Općoj bolnici Z. dana 20. lipnja 2012. prema Kartici kupaca po računima (list 58 spisa) dok je zahtjev tužitelja preko tog iznosa do zatraženih 2.336,85 kn po preinačenoj tužbi u podnesku od 1. lipnja 2021. ispravljen na ročištu 9. lipnja 2021.(za iznos od 778,95 kn) odbijen kao neosnovan jer je u tom dijelu osnovan izneseni prigovor zastare.

61. Zahtjev tužitelja za naknadu troškova putovanja iz mjesta prebivališta tužitelja (S.) u mjesto liječenja i rehabilitacije postavljen u tužbi i u podnesku predanom na ročištu dana 31. kolovoza 2017. te u podnesku predanim na ročištu 14. svibnja 2020, je utvrđen osnovan u zatraženom iznosu od 5.160,00 kn jer iz evidencije tužitelja na listu 59 spisa koju ovaj sud u cijelosti prihvaća s obzirom da iz dostavljene medicinske dokumentacije nedvojbeno proizlazi da je tužitelj u razdoblju od godinu dana obavio svo potrebno liječenje i rehabilitaciju u različitim medicinskim ustanovama koje se nalaze izvan mjesta njegovog prebivališta do kojih je dolazio javnim prijevozom u svezi kojih je snosio trošak u visini pojedinačne povratne karte po cijeni od 36,00 kn, dok je zahtjev tužitelja preko tog iznosa po preinačenoj tužbi do zatraženih 7.740,00 kn u podnesku od 1. lipnja 2021. ispravljenom na ročištu 9. lipnja 2021.(za iznos od 2.580,00 kn) odbijen kao neosnovan jer je u tom dijelu također osnovan izneseni prigovor zastare.

62. Zahtjev tužitelja za izgubljenom zaradom postavljen u tužbi i u podnesku predanom na ročištu dana 31. kolovoza 2017. te u podnesku predanim na ročištu 14. svibnja 2020, u bruto iznosu od 31.354,66 kn nije osnovan kao ni zahtjev tužitelja preko tog iznosa po preinačenoj tužbi u bruto iznosu od 47.031,99 kn u podnesku od 1. lipnja 2021. ispravljenom na ročištu 9. lipnja 2021.

63. Naime, iz ugovora o radu od 23. siječnja 2012. na određeno vrijeme te njegovih anexa od 1. svibnja 2015. kao i 31. listopada 2012. proizlazi da su tužitelj i I tuženik kao njegov poslodavac ugovorili mjesečnu plaću od 2.814,00 kn bruto. Tužitelj je u svom iskazu tvrdio da je s I tuženikom ugovorio mjesečnu plaću od 5.500,00 kn, dok iz obračuna tužiteljeve plaće od 14. ožujka 2012. na listu 60 spisa za mjesec veljaču 2012, (dakle mjesec prije štetnog događaja) proizlazi da bruto plaća tužitelja iznosi 2.814,00 kn, a da zbroj netto plaće tužitelja od 2.245,06 kn i dodatka terenskog rada od 3.254,94 kn iznosi ukupno 5.500,00 kn. Nadalje, iz obračuna tužiteljeve plaće od 16. travnja 2012. na listu 61 spisa za mjesec ožujak 2012, (dakle u mjesecu kada je tužitelj nastradao dana 24. ožujka 2012.) proizlazi da bruto plaća tužitelja iznosi 5.500,00 kn, a neto plaća 4.136,00 kn dok dodatak terenskog rada iznosi 1.384,00 kn.

64. Međutim, tužitelju za vrijeme dok nije radio ne pripada pravo na terenski dodatak jer terenski dodatak predstavlja naknadu za povećane troškove u vezi s radom na terenu, a ne naknadu za rad. Osim toga, u izgubljenu zaradu ne uračunava se dio zarade koji je ostvaren neplaćanjem poreza i doprinosa, kao što je to kod terenskog rada. Stoga tužitelju za vrijeme dok nije radio nego je bio na bolovanju ne pripada pravo na razliku koja se odnosi na terenski dodatak.

65. S druge strane, naknada za vrijeme privremene nesposobnosti za rad uzrokovane priznatom ozljedom na radu, kao u konkretnom slučaju, pripada osiguraniku HZZO od prvog dana bolovanja na teret sredstava (dopis HZZO na listu 81-82 i 160 spisa), a HZZO je svojim dopisom na listu 155 spisa obavijestio sud da je ovdje tužitelju kao osiguraniku priznata ozljeda na radu koja se dogodila 24. ožujka 2012. zbog koje je u razdoblju od 24. ožujka 2012. do 19. veljače 2013. bio na bolovanju te je za taj period poslodavcu osiguranika izvršena refundacija bolovanja u iznosu od 23.544,00 kn specificirano po mjesecima.

66. Polazeći od sadržaja odredbe čl. 219. ZPP prema kojoj je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika, tužitelj je dokazujući osnov i visinu zahtjeva za izgubljenom zaradom nastalom tijekom bolovanja, u slučaju kad je ona osporena po tuženicima, kao u konkretnom slučaju, bio dužan obrazložiti i dokazati osnov i visinu tog spornog zahtjeva dostavom adekvatnih dokaza ili predlaganjem izvođenja odgovarajućeg vještačenja.

67. Međutim, kako tužitelj zahtjev za izgubljenom zaradom nije argumentirano obrazložio, a u tužbi predloženi dokaz financijskim vještačenjem nije proveden, to ovaj sud na temelju dostavljene proturječne dokumentacije o bruto i neto plaći tužitelja kao i njegovog iskaza te izvršenih isplata od strane HZZO u visini 100% osnovice za naknadu place, ne može na pouzdan način utvrditi je li tužitelj i u kojem bruto iznosu doista gubio na zaradi za vrijeme bolovanja, pa po ocjeni ovog suda, tužitelj zahtjev za izgubljenom zaradom u bruto iznosu od 31.354,66 kn nije dokazao dok je zahtjev po preinačenoj tužbi u podnesku od 1. lipnja 2021. ispravljen na ročištu 9. lipnja 2021. preko navedenog iznosa do bruto iznosa od 47.031,99 kn odbijen kao neosnovan jer je osnovan izneseni prigovor zastare.

68. Prema odredbi članka 1103. ZOO obveza pravične novčane naknade dospijeva danom podnošenja pisanog zahtjeva ili tužbe. Kako je u konkretnom slučaju tužitelj podnio pisani odštetni zahtjev dana 11. srpnja 2012. ( list 79-80 spisa) to tužitelju na ime dosuđene neimovinske štete pripada zakonska zatezna kamata od podnošenja pisanog zahtjeva 11. srpnja 2012. pa do isplate.

U skladu s odredbom čl. 1086. ZOO obveza naknade štete smatra se dospjelom od trenutka nastanka štete. U smislu citirane odredbe na iznos plaćenih troškova liječenja tužitelju bi pripadala zakonska zatezna kamata od dana izvršenog plaćanja (20. lipnja 2012.), ali kako tužitelj na iznos od 1.557,90 kn potražuje zateznu kamatu od kasnijeg datuma (26. ožujka 2013.) zatezna kamata dosuđena mu je od tog datuma pa do isplate. Nadalje, tužitelju bi pripada zatezna kamata na ime putnih troškova tijekom liječenja u visini autobusne karte od mjesta prebivališta do zdravstvene ustanove i natrag, koje je nedvojbeno obavio, od dana učinjenih troškova, ali kako nije dostavio dokaz (putne karte sa datumom korištenja), zatezna kamata dosuđena mu je od podnošenja tužbe 15. listopada 2013. pa do isplate.

69. Zbog izloženog, valjalo je žalbu tužitelja dijelom usvojiti i prvostupanjsku presudu u pobijanom odbijajućem dijelu pod stavkom I izreke dijelom preinačiti te presuditi kao u izreci pod stavkom I toč. 1., 2. I 3. (čl. 373. a ZPP), a u preostalom dijelu za iznos od 120.390,94 kn sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom od 24. ožujka 2012. pa do isplate, kao i zahtjev tužitelja za isplatom zakonske zatezne kamate na

10. srpnja. 2012. i na iznos

iznos od 65.000,00 kn tekućim od 24. ožujka 2012. pa do

od 5.160,00 kn tekućim od 5. veljače 2015. pa do 14. listopada 2013. žalbu tužitelja valjalo je odbiti kao djelomično neosnovanu i presuditi kao izreci pod stavkom III (čl. 368 st. 1. ZPP).

70. Kako je povodom žalbe tužitelja prvostupanjska presuda preinačena na način da je tužitelj djelomično uspio u ovom postupku, valjalo je u skladu s tim preinačiti i odluku o trošku sadržan pod stavkom II i III izreke prvostupanjske presude (čl. 166. st. 2. ZPP).

71. Odluka o trošku tužitelja temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP u svezi odredbe čl. 155. ZPP.

72. Imajući u vidu vrijednost predmeta spora od 192.108,84 kn primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", br 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15 - dalje: Tarifa), valjalo je tužitelju priznati parnični trošak za zastupanje po punomoćniku odvjetniku, i to za: sastav tužbe 250 bodova (Tbr. 8/1), za pristup na ročišta održana dana 10.2.2014., 25.4.2014., 4.6.2014., 30.6.2014., 17.6.2015., 14.12.2015., 12.10.2016., 1.2.2017., 31.8.2017., 26.4.2018., 10.9.2018., 26.11.2019., 14.5.2020. i 9.6.2021. – svako po 250 bodova (Tbr. 9/1) pristup na ročište dana 8.5.2015. (Tbr. 9. toč. 4.) od 62,5 boda, te sastav podneska od 10.4.2014., 29.1.2015., 12.10.2016., 2.8.2019. i 1.6.2021. svako po 250 bodova (Tbr. 8/1), sastav žalbe od 31.7.2021. po Tbr. 10/1 od 312,5 bodova ili ukupno 5375 bodova što uz vrijednost boda od 10,00 kn i 25% PDV (13.437,50 kn) iznosi 67.187,50 kn, a razmjerno uspjehu tužitelja u ovom sporu od 37,34% iznosi 25.087,81 kn.

73. Tužitelju je u cijelosti priznati troškovi vještačenja u ukupnom iznosu od 2.950,00 kn jer je bio potreban za vođenje spora (čl. 155. st. 1. ZPP). ili ukupna svota od 28.037,81 kn.

74. I tuženiku je od inače pravilno odmjerenog parničnog troška u iznosu od 40.625,00 kn zbog izmijenjenog omjera uspjeha u ovom sporu od 62,66% valjalo dosuditi 25.455,62 kn dok je u preostalom dijelu za iznos od 15.169,38 kn valjalo odbiti tuženika s priznatim parničnim troškom.

75. I umješaču je od inače pravilno odmjerenog parničnog troška u iznosu od 40.625,00 kn zbog izmijenjenog omjera uspjeha u ovom sporu od 62,66% valjalo dosuditi 25.455,62 kn dok je u preostalom dijelu za iznos od 15.169,38 kn valjalo odbiti s priznatim parničnim troškom.

76. Na dosuđeni parnični trošak priznata i kamata koja teče od presuđenja do isplate temeljem čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj: 112/12, 93/14 i 73/17) po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO.

77. Tužitelju je temeljem Tbr 10/1 Tarife priznat trošak sastava žalbe, uvećano za iznos PDV (Tbr. 42.), srazmjerno uspjehu žalbe od 37,34% % u iznosu od 1.166,87 kn.

U Zagrebu 15. srpnja 2022.

Predsjednica vijeća:

Ines Smoljan, v.r.