Republika Hrvatska

Općinski sud u Virovitici

Virovitica, Tomaša Masaryka 8

Poslovni broj: 14 Pn-58/2021-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Virovitici, po sutkinji Željki Jurić, temeljem prijedloga više sudske savjetnice Ljubice Kovač Katalinić, u pravnoj stvari tužitelja zavoda, OIB: …, Z., putem službe u V., zastupanog po punomoćniku I.K., dipl. iur., protiv tuženika P.B. d.o.o., L., OIB: …, zastupanog po punomoćnici T.C.C., odvjetnici u O.d. V. & R. & C.C. iz V., radi isplate iznosa od 15.310,38 kn, nakon održane i zaključene javne glavne rasprave 23. lipnja 2022. u prisutnosti punomoćnika stranaka, 15. srpnja 2022. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

"Tuženik P.B. d.o.o., L., OIB: …, dužan je tužitelju uplatiti na ime naknade štete iznos od 15.310,38 kuna za razdoblje od 1. ožujka 2017. do 30. studenog 2020., zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koja teče od dana podnošenja tužbe pa do isplate te da tuženik nadoknadi tužitelju prouzročeni trošak ovog parničnog postupka, a sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe na račun Državnog proračuna broj: HR 12100100 51863000160, poziv na broj: 5908-27-19-03523869572, model: 26."

II. Nalaže se tužitelju da naknadi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 4.687,50 kuna, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je utužio radi naknade štete u iznosu od 15.310,38 kuna. U tužbi navodi da je osiguranik zavoda D. M., zaposlenik tuženika, zadobio 7. listopada 2016. na privremenom radilištu u L. tešku ozljedu tijekom otkapčanja prikolice sa teretnog vozila i pokretanja vozila, zbog udarca rude teretnog vozila po ruci radnika D.M..

1.1. Tužitelj, nadalje, navodi da je Rješenjem zavoda, klasa: 141-06/17- 01/0352386952, broj spisa: 47903 od 14. kolovoza 2018. D.M. priznato pravo na naknadu zbog tjelesnog oštećenja zbog navedene ozljede na radu.

1.2. Tužitelj u tužbi ističe da je iz zapisnika o inspekcijskom nadzoru Inspektorata rada od 20. listopada 2016. razvidno da su utvrđeni nedostaci u provedbi pravila zaštite na radu: - radnik D.M. nema vozačku dozvolu za upravljanjem teretnim vozilom niti je osposobljen za rad na siguran način za isto radno mjesto, odnosno nije upoznat s opasnostima, štetnostima i rizicima radnog mjesta na kojem se ozlijedio; - poslodavac (tuženik) nije pisanim uputama osigurao provedbu radnog procesa u skladu sa pravilima zaštite na radu, odnosno pisane upute nije dao radnicima za obavljanje poslova i radnih zadataka otkapčanja i spajanja prikolica na teretna vozila.

1.3. Daljnjim navodima iz tužbe tužitelj ističe da je isplaćivanjem naknade za tjelesno oštećenje D.M. zavodu nastala šteta u razdoblju od 1. ožujka 2017. do 30. studenog 2020. u ukupnom iznosu od 15.310,38 kuna, za koju štetu sukladno odredbi članka 162. stavka 3. odgovara poslodavac ukoliko je šteta nastala zbog toga što nisu provedene mjere zaštite na radu, odnosno mjere za zaštitu građana.

1.4. Kako unatoč odštetnim zahtjevima od 11. prosinca 2020. i 26. veljače 2021. tuženik nije podmirio predmetni iznos koji, sukladno odredbama članka 161. i 162. Zakona o mirovinskom osiguranju, predstavlja za tužitelja štetu za koju odgovara tuženik, tužitelj predlaže da sud presudom naloži tuženiku isplatu istog iznosa.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se protivi tužbi i postavljenom tužbenom zahtjevu kao neosnovanim, navodeći da šteta koju je pretrpio D.M. nije u uzročnoj vezi s propustima tuženika kao poslodavaca jer takvih propusta poslodavca koji bi doveli do ozljeđivanja radnika D.M. nije bilo. Tuženik, stoga, predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan.

3. Nije sporno da je tužitelj svome osiguraniku D.M. priznao pravo na naknadu zbog tjelesnog oštećenja kao posljedicu ozljede na radu Rješenjem donesenim 14. kolovoza 2018. te da je osiguraniku D.M. u periodu od 1. ožujka 2017. do 30. studenog 2020. po osnovi naknade za tjelesno oštećenje isplaćen iznos od 15.310,38 kuna.

4. Sporna je osnovanost regresne obveze tuženika.

5. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je tijekom postupka izveo slijedeće dokaze: izvršen je uvid u obračun isplaćene novčane naknade za D.M. (str. 3), dopis zavoda za P.B. d.o.o. (str. 4), Rješenje zavoda klasa:141-06/17-01/03523869572, ur.broj: 341-21-05/3-17-011875 od 14. kolovoza 2018. (str. 5-6), prijava o ozljedi na radu (str.7-10), Nalaz i mišljenje o oštećenju organizma/tjelesnom oštećenju (str.11- 14, 31-34), Zapisnik o provedenom inspekcijskom nadzoru od 20. listopada 2016. (str. 16-23), presliku vozačke dozvole za D.M. (str. 35), opće upute za siguran rad prilikom priključivanja prikolica na kamione (str. 37), uvjerenje o osposobljenosti za rad na siguran način za D.M. (str. 38),potvrdu o osposobljavanju i provjeri znanja radnika za rad na siguran način za D.K. (str. 39), zapisnik o ocjeni osposobljenosti radnika za rad na siguran način za N.S. (str. 40), Dopunu procjene rizika broj: 22- 2670/1-25-18 (str. 42-59), Procjenu rizika broj: 22-2670-25-16 (str. 60-153), saslušani su zakonski zastupnik tuženika J.P. (str. 164) te svjedoci D.K. (str. 163), N.S. (str. 163-164) i D.M. (str. 167), te je izvršen uvid u ostalu dokumentaciju koja prileži spisu.

6. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, temeljem odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. i 25/13., , 89/14. i 70/19., dalje u tekstu: ZPP), sud nalazi da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

7. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za naknadu štete, odnosno regresni zahtjev za ono što je tužitelj isplatio svome osiguraniku, radniku tuženika, s osnova naknade za tjelesno oštećenje u vremenskom razdoblju od 1. ožujka 2017. do 30. studenog 2020., u ukupnom iznosu od 15.310,38 kn koji tužitelj zahtijeva od tuženika temeljem odredbe članka 161. i 162. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" broj 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 62/18., 115/18., 102/19. i 84/21. – dalje ZOMO/13).

8. Na temelju izvedenih dokaza utvrđene su sljedeće činjenice:

- da je osiguranik tužitelja D.M. zadobio ozljedu na radu 7. listopada 2016. radeći na privremenom radilištu u L. prilikom otkapčanja prikolice sa teretnog vozila prilikom čega je došlo do udara rude teretnog vozila po desnoj ruci radnika D.M.,

- da je Rješenjem tužitelja od 14. kolovoza 2018. D.M. kod kojeg je kao posljedica ozljede na radu nastalo tjelesno oštećenje priznato pravo na naknadu zbog tjelesnog oštećenja, počevši od 1. ožujka 2017.,

- da je iz zapisnika o inspekcijskom nadzoru utvrđeno da se nezgoda dogodila 7. listopada 2016. u L. u 13:40h u krugu ekonomskog dvorišta poslodavca kada je radnik D.M. samoinicijativno, odnosno bez ičijeg naloga, po zamolbi vozača teretnog vozila, radnika N.S., započeo obavljanje poslova otkapčanja prikolice sa teretnog vozila,

- da otkapčanje prikolice sa teretnog vozila nije dio zadataka ranoga mjesta radnika D.M. koji je, sukladno zapisniku o inspekcijskom nadzoru, zaposlen na radnom mjestu prodavača, skladištara, upravljanja viličarom i radnika u pakirnici betonske galanterije te osposobljen za rad na siguran način sukladno vrsti i opsegu opasnosti i rizika navedenog radnog mjesta,

- da otkapčanje prikolice sa teretnog vozila, sukladno zapisniku o inspekcijskom nadzoru, obavlja sukladno pravilima struke samostalno vozač teretnog vozila, te da je, sukladno iskazima saslušanih svjedoka to bio posao koji je i kod tuženika samostalno obavljao vozač teretnog vozila što je bila uobičajena praksa i prije i nakon ovog štetnog događaja.

9. O zahtjevu tužitelja u predmetnom postupku ima se odlučiti primjenom odredbi onog zakona koji je bio snazi u vrijeme u kojem je izvršena isplata za naknadu za tjelesno oštećenje koja se regresno potražuje od tuženika – a to znači primjenom odredbi članka 161. i 162. već citiranog ZOMO/13.

10. Odredbom članka 162. stavak 1. navedenog zakona, zavod ima pravo na naknadu štete od osobe koja je prouzročila smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, djelomičan ili potpun gubitak radne sposobnosti, tjelesno oštećenje ili smrt osigurane osobe, s time da prema odredbi stavka 3. istog članka za štetu odgovara poslodavac samo ako je šteta nastala zbog toga što nisu provedene mjere zaštite na radu, odnosno mjere za zaštitu građana.

11. Iz navedenih odredbi proizlazi da je poslodavac u obvezi regresne isplate tužitelju samo ako nije poduzeo sve propisane i potrebne mjere zaštite na radu i ako je takav njegov propust bio u uzročno-posljedičnoj vezi sa ozljeđivanjem radnika. Stoga, za pravilnost i zakonitost odluke u predmetnoj parnici odlučno je jedino da li je tuženik kao poslodavac u vrijeme ozljeđivanja radnika propustio primijeniti sve tada propisane mjere zaštite na radu i da li je taj propust imao za posljedicu ozljeđivanje radnika D.M..

12. Na temelju činjeničnih utvrđenja, ovaj sud nalazi da ne postoji odgovornost poslodavca za nastanak štetnog događaja jer je zaposlenik D.M., sukladno vlastitom iskazu, no i iskazima ostalih saslušanih svjedoka (koje je sud u cijelosti prihvatio, obzirom da su isti logični, životni i uvjerljivi), neovlašteno i bez položenog ispita iz zaštite na radu, pristupio obavljanju poslova otkapčanja prikolice sa teretnog vozila na neispravan način, što je i dovelo do njegovog ozljeđivanja bez da mu je to naložio poslodavac, niti je to ulazilo u sklop zadataka radnog mjesta na kojem je zaposlen. 13. Konkretni štetni događaj upravo je posljedica činjenice što je radnik D.M. samoinicijativno, po zamolbi drugog radnika s kojim nije u odnosu nadređenosti i podređenosti, pristupio obavljanju posla otkapčanja prikolice sa teretnog vozila, iako za to nije bio osposobljen, niti je to ulazilo u njegova redovna radna zaduženja, niti je to bila uobičajna praksa, a koji posao sukladno pravilima struke je trebao obaviti samostalno vozač teretnog vozila.

14. Stoga, sud nalazi da ozljeđivanje radnika D.M. nije posljedica neprovedenih mjera zaštite na radu, već skrivljenog ponašanja samog radnika D.M. koji se konkretne prilike samoinicijativno prihvatio posla za koji nije osposobljen unatoč zabrani poslodavca (u vlastitom iskazu danim pred sudom naveo je da je direktor strog po tom pitanju i da povisi ton ukoliko bi netko obavljao nešto za što nije osposobljen), niti mu je to ikada preporučeno, odnosno sugerirano, a nije niti sastavni dio poslova njegovog radnog mjesta. Po ocjeni ovog suda, tuženik je, dakle, dokazao da do ozljeđivanja njegova radnika, a tužiteljeva osiguranika, nije došlo zbog toga što tuženik nije primjenjivao mjere zaštite na radu, već isključivo zbog skrivljenog ponašanja samog radnika (osiguranika tužitelja).

15. Iako iz zapisnika o inspekcijskom nadzoru proizlazi da poslodavac nije pisanim uputama osigurao provedbu radnog procesa u skladu s pravilima zaštite na radu, odnosno pisane upute nije dao radnicima za obavljanje poslova i radnih zadataka otkapčanja i spajanja prikolica na teretna vozila, kako bi se na taj način upoznali sa rizicima vezanim za mjesto rada, narav i vrstu poslova, zaštitnim i preventivnim mjerama i aktivnostima u svakom radnom postupku, sud nalazi da ovaj propust nije u uzročno-posljedičnoj vezi sa ozljeđivanjem radnika D.M.. Naime, radnik D.M. nije bio ni zaposlen na poslovima radnog mjesta na koje se odnose predmetne pisane upute, niti je bio osposobljen za obavljanje takvih poslova (otkapčanja i spajanja prikolica na teretna vozila). Stoga, da su takve pisane upute i postojale, iste bi se odnosile na radnike koji obavljaju poslove toga radnog mjesta, a ne na radnika D.M..

16. Sukladno gore navedenom, a obzirom da se radnik D.M. ozlijedio obavljajući poslove koje ne ulaze u sastavni dio poslova njegovog radnog mjesta, da je to učinio po zamolbi drugog radnika, iako je znao za zabranu poslodavca da takve poslove obavljaju radnici koji nisu osposobljeni, da su to poslovi koje on nije obavljao prije ni nakon štetnog događaja, već ih (sukladno pravilima struke) obavlja vozač teretnog vozila, sud nalazi da ne postoji odgovornost poslodavca za ozljeđivanje radnika, zbog čega ne nalazi osnovanim niti regresno potraživanje tužitelja prema poslodavcu.

17. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama članka 155. i 154. stavak 1. ZPP-a, odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/2012, 103/14. i 118/14., u nastavku Tarifa) te Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 74/95., 57/94., 137/02., 26/03., 125/11., 112/12.,157/13.).

17.1. Tuženik je u cijelosti uspio u postupku, zbog čega mu je tužitelj dužan naknaditi troškove postupka koji su bili potrebni.

17.2. Tuženiku je kao potreban priznat trošak sastava odgovora na tužbu u iznosu od 1.000,00 kuna sukladno Tbr.8. toč.1. Tarife uz PDV od 25%, što ukupno iznosi 1.250,00 kuna, trošak zastupanja na ročištu od 19. listopada 2021. u iznosu od 500,00 kuna sukladno Tbr.9. toč.2. Tarife uz PDV od 25% što ukupno iznosi 625,00 kuna, obzirom da se radi o pripremnom ročištu o kojem se raspravljao samo o procesnim pitanjima, trošak zastupanja na ročištu od 2. lipnja 2022. i 23. lipnja 2022. u iznosu od 1.000,00 kuna sukladno Tbr.9. toč.1. Tarife uz PDV od 25%, što ukupno iznosi 1.250,00 kuna za svako ročište. Tuženiku, također, pripada i trošak za sastav podneska od 21. prosinca 2021. u iznosu od 250,00 kuna sukladno Tbr.8. toč.3. Tarife uz PDV od 25%, što ukupno iznosi 312,50 kuna, obzirom da se ne radi o obrazloženom podnesku za koje mu pripada naknada u punom iznosu, sukladno Tbr.8. toč.1. Tarife prema kojem naknada u punom iznosu pripada stranci samo za određene vrste obrazloženih podnesaka (odgovor na tužbu, prigovor protiv platnog naloga i obrazloženi podnesak kojim se odgovara na navode prigovora ili odgovora na tužbu i očituje na nalaz i mišljenje vještaka).

17.3. Tuženiku nije priznat trošak za sastav podneska od 22. listopada 2021. u iznosu od 500,00 kuna uz PDV, obzirom da predmetnim podneskom samo dostavlja "potrebnu dokumentaciju", što je bio dužan učiniti već u odgovoru na tužbu, odnosno na pripremnom ročištu, pa je potrebu za predmetnim podneskom izazvao svojom krivnjom, a osim toga isti se procesni učinak mogao postići i samo dostavljanjem predmetne dokumentacije bez posebnog podneska. Također, tuženiku ne pripada niti trošak za sastav podneska od 30. studenog 2021. u iznosu od 500,00 kuna uz PDV, obzirom da predmetnim podneskom tuženik samo predlaže odgodu ročišta, pa se radi o nepotrebnom trošku.

17.4. Neosnovano, tuženik potražuje i trošak sudske pristoje na odgovor na tužbu, jer isti nije u smislu odredbe članka 219. stavka 1. ZPP-a dokazao da je navedeni trošak zaista i nastao. Iz stanja spisa slijedi da tuženik nije platio sudsku pristojbu na odgovor na tužbu. Neovisno od navedenog, odredbom članka 4. stavak 1. točka 2. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ br. 74/95., 57/96., 137/02., (26/03.), 125/11., 112/12., 157/13., 110/15. i 118/18., dalje u tekstu: ZOSP) propisano je da obveza plaćanja pristojbe na odgovor na tužbu nastaje po pravomoćnom završetku postupka za svaku stranku razmjerno uspjehu u parnici. Budući da sam zakon regulira da se pristojba na odgovor na tužbu plaća razmjerno uspjehu u parnici (po pravomoćnom završetku postupka), tuženiku se ne može priznati trošak plaćanja pristojbe na odgovor na tužbu. Ne samo što ova obveza nije dospjela (jer postupak nije pravomoćno okončan), predmetna obveza ne može teretiti protivnu stranku, obzirom da ju, sukladno citiranoj zakonskoj odredbi, po pravomoćnom završetku postupka plaća svaka stranka razmjerno uspjehu u sporu.

17.5. Tuženiku je, stoga, kao potreban priznat trošak parničnog postupka u ukupnom iznosu od 4.687,50 kuna (uključen PDV), zbog čega je odlučeno kao u točki II. izreke presude.

18. Uslijed gore iznesenih razloga, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Virovitici 15. srpnja 2022.

Sutkinja:

Željka Jurić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira je li na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi pisano, putem ovog suda. O žalbi odlučuje Županijski sud.

Dostaviti:

1. zavod

2. O.d. V. & R. & C.C., V.