REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U RIJECI

Rijeka, Zadarska 1 i 3

Posl.br. 11 Povrv-41/2021-29

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Trgovački sud u Rijeci, po sucu Željki Štrk-Vozila kao sucu pojedincu u parničnom predmetu tužitelja P. d. o. o. R., OIB …, kojeg zastupa S. K., odvjetnica u R., protiv tuženika G. P. d. o. o. M. L., OIB …, kojeg zastupa F. D., odvjetnik u R., radi isplate iznosa od 84.100,00 kn spp, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 2. lipnja 2022. u prisutnosti punomoćnice tužitelja S. K., odvjetnice u R., zastupnika po zakonu tužitelja D. L., punomoćnika tuženika F. D., odvjetnika u R., i zastupnika po zakonu tuženika M. K., dana 15. srpnja 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave poslovni broj Ovrv-28/2020 od 4. kolovoza 2020. donesenom po javnom bilježniku, u dijelu kojim je tuženiku naloženo platiti tužitelju iznos od 84.100,00 kn sa zateznom kamatom koja teče:

- na iznos od 7.500,00 kn od dana 29. srpnja 2016.,

- na iznos od 25.000,00 kn od dana 29. srpnja 2016.,

- na iznos od 21.600,00 kn od dana 20. svibnja 2017.,

- na iznos od 28.000,00 kn od dana 30. lipnja 2017., i

- na iznos od 2.000,00 kn od dana 1. prosinca 2017..,

pa do isplate po stopi u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećane za 5 postotnih poena, kao i u dijelu kojim je tuženiku naloženo plaćanje troškova ovrhe u iznosu od 2.776,25 kn, sa zateznom kamatom koja teče od 4. kolovoza 2020. pa do isplate po istoj stopi, te se tužbeni zahtjev tužitelja odbija u cijelosti.

II. Tužitelj je dužan tuženiku naknaditi parnični trošak u iznosu od 7.128,50 kn, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj kao ovrhovoditelj prijedlogom za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave zahtijeva isplatu iznosa od 84.100,00 spp temeljem izvatka iz poslovnih knjiga i Ugovora o cesiji od 31. prosinca 2019.

2. Javni bilježnik donio je dana 4. kolovoza 2020. rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave posl. br. Ovrv-28/2020.

3. Po prigovoru tuženika kao ovršenika, rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave stavljeno je izvan snage u dijelu kojim je određena ovrha, ovosudnim rješenjem poslovni broj Povrv-41/2021-3 od 12. veljače 2021. te je odlučeno da će se postupak nastaviti kao u povodu prigovora protiv platnog naloga.

4. Tuženik u prigovoru navodi da je utuženi iznos utemeljen na Ugovoru o preuzimanju duga koji je nazvan Ugovor o cesiji, i koji je sklopljen dana 31. prosinca 2019. između društva L.-B. d.o.o. M. L. kao dužnika, ovdje tuženika kao preuzimatelja duga, na koji je pristao ovdje tužitelj kao vjerovnik. Taj Ugovor da zapravo predstavlja Ugovor o preuzimanju ispunjenja, a ne o preuzimanju duga. Predmetni Ugovor da je sastavljen dana 31. prosinca 2019., a da je dostavljen na potpis i potpisan dana 7. travnja 2020. U to vrijeme, potpisnik u ime cedenta i cesusa, tj. direktor društva L.-B. d.o.o., i ovdje tuženika, da nije bio više ovlašten za potpisivanje jer je razriješen s mjesta direktora tuženika dana 1. travnja 2020. Nadalje, da su sve tražbine po utuženim računima u zastari, pa tuženik ističe prigovor zastare. Tuženik je osporio i osnovu tužiteljevog zahtjeva po računima, jer da nije dostavljen Ugovor sklopljen između tužitelja i društva L.-B. d.o.o. o izvođenju geodetskih radova. Iznos od 84.100,00 kn da je previsok, te da se ne odnosi na objekt koji je predmet Ugovora, odnosno na kč.br. 2110 i 2111 k.o. M. L..

5. Tužitelj u podnesku od 3. svibnja 2021. ističe da je ugovorni odnos stranaka utemeljen na Ugovoru o preuzimanju duga koji je nazvan Ugovor o cesiji, i koji je sklopljen dana 31. prosinca 2019. Po tom Ugovoru, dužnik je društvo L.-B. d.o.o., tuženik je preuzimatelj duga, a na to preuzimanje je pristao tužitelj kao vjerovnik. Tužitelj nabraja račune po kojima je tuženik preuzeo dug od društva L.-B. d.o.o. Ugovor nazvan Ugovor o cesiji, da su potpisale sve ugovorne strane, te da se radi o Ugovoru o preuzimanju duga iz odredbe članka 96. Zakona o obveznim odnosima. Sklapanjem tog Ugovora, tuženik da je stupio na mjesto ranijeg dužnika, te preuzeo ispunjenje obveze iz Ugovora. Predmetni Ugovor da je u ime dužnika i u ime preuzimatelja duga potpisao tadašnji direktor – član uprave K. M., koji je za to bio ovlašten. Osporio je tvrdnju tuženika da je Ugovor potpisan tek 7. travnja 2020., te istakao da Ugovor nije ovjeren. Za učinak Ugovora prema trećima, da je relevantan potpis osobe koja je u sudskom registru upisana za zastupanje društva, a u konkretnom slučaju to da je bio direktor tuženika K. M.. Promjena direktora s imena K. M. na sadašnjeg direktora tuženika D. M., da je izvršena tek dana 21. travnja 2020. Upis promjene člana uprave u sudski registar da je zaista deklaratornog karaktera, ali da se svaka osoba može pozvati na stanje upisano u sudskom registru, osim osobe kojoj je bilo ili moralo biti poznato da se stvarno stanje razlikuje od stanja upisanog u sudskom registru. Učinak upisa prema trećim savjesnim osobama da nastupa od trenutka upisa. Iz predmetnog Ugovora od 31. prosinca 2019. da je razvidno da su dužnik i preuzimatelj duga u tom Ugovoru sadržajno priznali postojanje konkretnog duga prema tužitelju kao vjerovniku, pa da je time zastara prekinuta i počinje teći iznova. Tuženik da je bez prigovora preuzeo dug, te da je znao na što se odnosi. Raniji dužnik L.-B. d.o.o., da nije nikada prigovorio predmetnim računima odnosno izvršenim radovima, već sada prvi put u prigovoru tuženik prigovara visini tražbine po osnovi geodetskih radova, te tvrdi da se računi ne odnose na kč.br. 2110 i 2111 k.o. M. L. Taj prigovor da nije osnovan, jer da je tužitelj izvršio radove na više gradilišta po narudžbi direktora društva L.-B. d.o.o., K. M.. Radove da je vršio, odnosno izradio geodetske projekte za zgradu na kč.br. 2110 i 2111 k.o. M. L., ali i za zgradu u R., kč. 6719 k.o. S. (nova izmjera). Te projekte tužitelj da je uručio upravo direktoru tuženika K. M., i nakon toga ispostavio utužene račune.

6. Tuženik u podnesku od 21. svibnja 2021. ističe da osporava vjerodostojnost Ugovora koji nosi datum 31. prosinca 2019., jer da nije jasno tko je taj Ugovor na strani tuženika zaključio, tuženik da osporava da bi Ugovor bio potpisan od strane ovlaštene osobe tuženika. Iz e-mail korespondencije koju je dostavio tuženik, da proizlazi da je Ugovor potpisan od nepoznate osobe, i to dana 7. travnja 2020. Tuženikov zastupnik po zakonu da je D. M., temeljem odluke od 1. travnja 2020., a isti da je upisan u sudski registar dana 21. travnja 2020. Temeljem iste odluke K. M. da je prestao biti direktor tuženika. Ugovor, međutim, da nije potpisao D. M., koji da je jedini za to ovlašten. Ugovor da ne bi bio valjan niti ukoliko ga je sklopio bivši zastupnik po zakonu tuženika K. M., jer da bi se tada radilo o sklapanju ugovora sa samim sobom. Upis u sudski registar da je deklaratorne naravi, tako da je K. M. prestao biti direktor donošenjem odluke od 1. travnja 2020. Tuženik je ustrajao i kod svih ostalih prigovora, uključujući prigovor zastare.

7. Tužitelj u podnesku od 10. lipnja 2021. ističe da je Ugovor potpisao K. M., koji je bio zastupnik po zakonu tuženika i dana 31. prosinca 2019.,i dana 7. travnja 2020. Čak i da je Ugovor sklopljen dana 7. travnja 2020., da bi bio valjan, jer za učinak ugovora prema trećima je relevantno stanje u pisanom sudskom registru, a promjena je upisana dana 21. travnja 2020. Činjenica da je K. M. bio direktor tuženika i direktor društva L.-B. d.o.o., da nije relevantna, jer je isti bio zastupnik po zakonu pravnih osoba, odnosno nije nastupao prilikom sklapanja Ugovora u svoje ime, kao fizička osoba. Pored navedenog, K. M. da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora bio i jedini član oba društva, pa mu nije bilo potrebno posebno ovlaštenje, odnosno odobrenje društva.

8. Na pripremnom ročištu dana 24. lipnja 2021. tuženik je istakao da se zabrana sklapanja ugovora sa samim sobom odnosi i na situaciju kad ista osoba nastupa kao zastupnik po zakonu obje ugovorne strane koje su pravne osobe. Stoga da je K. M. trebao imati suglasnost skupštine oba društva za sklapanje spornog Ugovora.

9. Tužitelj je uzvratio da je jedini član društva u vrijeme sklapanja Ugovora, bio upravo K. M..

10. Na ročištu za glavnu raspravu dana 22. ožujka 2022. tuženik je istakao da nije sporna količina i vrsta radova koje je izveo tužitelj za tvrtku L.-B. d.o.o., već da je sporna pasivna legitimacija tuženika i zastara, odnosno činjenica da li postoji pravovaljani ugovor o cesiji.

11. Na ročištu za glavnu raspravu dana 2. lipnja 2022. stranke su ustrajale kod dotadašnjih navoda.

12. Sud je proveo dokaz uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu, uvidom u ovosudni spis posl.br. St-383/2021, u svezi predstečajnim postupkom nad društvom L.-B. d.o.o., pribavom podataka o odbitku pretporeza od strane nadležne Porezne uprave, uvidom u ovosudne registarske spise za tuženika i društvo L.-B. d.o.o. posl.br. Tt-20/1536, Tt-19/5372 i Tt-21/3203, saslušanjem svjedoka K. M. i saslušanjem zastupnika po zakonu tužitelja D. L. i zastupnika po zakonu tuženika M. K..

13. Tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

14. Nije sporno postojanje potraživanje tužitelja prema društvu L.-B. d.o.o. u utuženom iznosu, niti po osnovi, niti po visini.

12. Sporno je da li je tuženik u obvezi podmiriti tužitelju nesporni dug društva L.-B. d.o.o. u utuženom iznosu od 84.100,00 kn spp, s obzirom na prigovor da do preuzimanja tog duga od strane tuženika nije došlo, odnosno sporna je pasivna legitimacija tuženika.

15. S obzirom na navedeno, prvenstveno je sporno da li Ugovor nazvan Ugovor o cesiji, na kojem stoji datum 31. prosinca 2019. (list 10 spisa), proizvodi pravne učinke, s obzirom na prigovor da Ugovor nije potpisan od strane osobe ovlaštene za zastupanje tuženika, podredno, jer se radi o ništetnom Ugovoru, kojeg je tuženik sklopio sam sa sobom.

16. Sporno je i da li je nastupila zastara.

Glede valjanosti Ugovora nazvanog Ugovor o cesiji:

17. Iz predmetnog Ugovora (list 10 spisa), razvidno je da je u tom Ugovoru društvo L.-B. d.o.o. navedeno kao cedent koji ustupa svoja potraživanja od ovdje tuženika kao cesusa, tužitelju kao cesionaru (članak 1. Ugovora). Člankom 2. Ugovora, društvo L.-B. je dalo nalog tuženiku kao cesusu da njegovo potraživanje od 84.100,00 kn, koje je nastalo na temelju izvršene usluge, podmiri ovdje tužitelju, kao cesionaru, koji taj iznos prihvaća.

18. Svjedok K. M. iskazao je da je on potpisao predmetni Ugovor na listu 10 spisa, i to u ime društva L.-B. d.o.o. kao cedenta, i u ime ovdje tuženika kao cesusa, dok je kao cesionar potpisan predstavnik tužitelja, misli da je to bio D. L.. On da je taj Ugovor potpisao, i dao D. L. ili mu ga je poslao mailom. Koliko se sjeća, D. L. je potpisao istodobno u uredu njegove sestre u prostorijama društva L.-B.. Što se tiče mail prepiske na listu 24 i 25 spisa (iz travnja i svibnja 2020.), iskazao je da pretpostavlja da se radi o prosljeđivanju starih poruka. Predmetni Ugovor da je sklopljen kada i piše na tom Ugovoru, a u to vrijeme on da je bio direktor i tuženika, i tvrtke L.-B. d.o.o. On da je predao D. M. svu dokumentaciju vezanu za prijenos njegovog udjela u društvu, i njemu prepustio da sve riješi u sudskom registru, ali prije toga da je potpisao Ugovor o cesiji koji je predmet ovog spora. U vrijeme potpisivanja Ugovora, da je bio direktor u oba društva, i 50 postotni vlasnik oba društva, a partner da mu je bio D. M., s time da se ne može izjasniti da li mu je bio partner baš u trenutku potpisivanja Ugovora, jer da je on ulazio i izlazio iz društva. D. M. i on da su se usuglasili da se sve prebaci na ovdje tuženika, tj. i objekt i građevinska dozvola i prodaja stanova. Tuženika da je osnovao upravo društvo L.-B. d.o.o., da je bio u početku jedini osnivač, a tuženik da je osnovan upravo za ovaj projekt i geodetske usluge tužitelja da su vršene upravo za taj objekt. Također da je između njih dogovoreno da se prebace i svi dugovi vezani za taj objekt. Kad je on odlazio iz firme, da je dogovorio s M. da tuženik plati sve dugove. Tuženik da je bio dokapitaliziran od strane M. K., koji da je kasnije postao i vlasnik firme, a dokapitalizacija da je izvršena zemljištem u vlasništvu M. K.. Tražbina ovdje tužitelja da nije bila sporna u vrijeme sklapanja Ugovora o cesiji, niti u vrijeme dok je on bio još u društvu – tuženiku, a niti za vrijeme dok je to još bio dug društva L.-B.. Tražbina da je postala sporna kada je K. počeo istu osporavati. tužitelj da je izvršio sve usluge koje je fakturirao, i to geodetski projekt koji je služio za građevinsku dozvolu i ostale geodetske radove. Na njegove radove da nije bilo prigovora. Koliko se sjeća, bilo je ugovoreno da se tužitelju plati kad se prodaju stanovi, a unutarnji odnosi tuženika i društva L.-B. tužitelju da nisu bili poznati, odnosno njegovom direktoru D. L.. On da je još uvijek vlasnik i direktor društva L.-B., s time da se vodi predstečajni postupak i u tom predstečajnom postupku tužitelj da nije prijavio tražbinu. Što se tiče predmetnog Ugovora o cesiji, tim Ugovorom tužitelj da je pristao da mu plati tuženik, Ugovor da je potpisan za vrijeme dok je još on bio u firmi, a to da je nemoguće jer da on kad je odlazio, mu je ostavio i pečat, a njegovi nasljednici da su promijenili i sjedište. L.-B. da je zapravo bio izvođač radova, na projektu društva G., tj. tuženika, te da je imao i inače poslovnu suradnju, kao izvođač na drugim objektima, s ovdje tužiteljem. Istakao je da je moguće da su u cesiju uključene i usluge tužitelja, koje nisu bile u vezi s projektom koji je prebačen na tuženika, ali društvo L.-B. da je imalo druge tražbine prema tuženiku na ime izvedenih radova. Cesije da su napravljene upravo da se namiri firma L.-B. d.o.o. u dijelu građevinskih radova. Istakao je da je sklapanjem predmetnog Ugovora o cesiji priznao dug prema tužitelju i u ime firme L.-B. d.o.o, i u ime ovdje tuženika. Iskazao je i da ne zna da li je M. K. znao za dogovor između njega i M., da će tuženik platiti dug tužitelju, ali da zna da je tužitelj izvodio geodetske radove.

19. Zastupnik po zakonu tužitelja D. L. iskazao je da je tužitelj imao suradnju s društvom L.-B. još od 2014. ili 2015. godine, tužitelj da je izvodio geodetske radove na objektima gdje je društvo L.-B. bilo izvođač ili investitor. Suradnja da je bila uredna sve do 2019., na kraju koje godine da je tužitelj imao potraživanje prema društvu L.-B. od oko 85.000,00 kn po izdanim računima na ime već izvedenih poslova. Tada da mu je K. M., tadašnji direktor društva L.-B. predložio da preuzme dug putem svoje druge firme, a to je ovdje tuženik G. P., gdje je K. M. bio direktor. On da je na to pristao. Poznato mu je da je tuženik osnovan od strane društva L.-B. kao projektna firma za izgradnju objekta na Č.. K. M. da mu je rekao da L.-B. ima potraživanje prema tuženiku, pa da će tako sve riješiti. Ugovor da su potpisali na staru godinu 2019., i to da je bio Ugovor o preuzimanju duga kojim tuženik preuzima dug tvrtke L.-B.. Taj Ugovor da je potpisao K. M. kao direktor tvrtke L.-B. i direktor tuženika, a on osobno da je taj Ugovor potpisao kao direktor tužitelja. Potvrdio je da je to Ugovor na listu 10 spisa. Taj Ugovor da je sastavio netko iz L.-B., i dostavio njemu na potpis, te da ga je potpisao u računovodstvu društva L.-B.. Tada da je već bio potpisan od strane K. M. u ime društva L.-B. i tuženika. Iskazao je da je odmah proknjižio Ugovor u svom knjigovodstvu na način da se sada radi o potraživanju prema ovdje tuženiku te da je čekao plaćanje. U svibnju 2020. da je kontaktirao K. M. koji da mu je rekao da je sada u tvrtki G. P. njegov partner M., a on da je ostao u L.-B. te da je novi direktor tuženika upoznat sa svim dugovanjima i potraživanjima. Tada da je dobio i kontakt od K., i da su počeli svi međusobno komunicirati i tada da je saznao za promjenu direktora u društvu G. P.. K. M. da ga je uputio na K. u svezi plaćanja duga. K. da mu je odgovorio da ne prihvaća taj dug. Tužitelj da je konstantno obavljao geodetske poslove na tuženikovom gradilištu odnosno na objektu na Č., a to gradilište da je u ime izvođača L.-B. vodio operativno M.. Na njegov rad da nitko nije imao prigovora, ali mu nitko nije platio. Tražbinu da nije prijavio u predstečajnom postupku nad društvom L.-B. jer je proknjižio Ugovor o preuzimanju duga, tako da u knjigovodstvu tužitelja nema potraživanja prema društvu L.-B. nego prema ovdje tuženiku. Sklapanje predmetnog Ugovora da je predložio upravo K. M., koji je priznao taj dug i tražio način da ga podmiri. Prilikom potpisivanja Ugovora, da nije išao za tim da se Ugovor zove Ugovor o cesiji, da je bio u dobroj vjeri, jer da je mislio da piše ono što su dogovorili. Taj Ugovor da je potpisao dana 31. prosinca 2019. u M. L.. Ne sjeća se kada je Ugovor proknjižio u svom knjigovodstvu, a niti se sjeća da bi slao opomenu društvu L.-B. u ožujku 2020. I nakon ovog posla, tužitelj da je surađivao s tuženikom, i izdao račun tuženiku i nije mu plaćeno, ali to da nije predmet ovog spora, a radi se o poslu koji mu je u ime tuženika naručio g. M.. Dana 7. travnja 2020. da je moguće da je ponovno poslao predmetni Ugovor društvu L.-B., pretpostavlja iz razloga jer je L.-B. izgubio svoj primjerak.

20. Zastupnik po zakonu tuženika M. K. iskazao je da je firma L.-B. bila nadležna za angažiranje geodeta, tako da je on te poslove prepustio društvu L.- B.. Inače da je bio suvlasnik u društvu – tuženiku, zajedno s K. M., svaki da je imao udio od 50 %, a Magazin da je bio i vlasnik firme L.-B.. Suradnja da je započela 2016. godine, kada je započela izgradnja objekta, i ta gradnja da je trajala sve do 2020. Sve da je stalo 2019. godine, jer da nešto nije bilo u redu između M. i M.. Objekt da je trebao biti završen još 2018. godine. Do 1. travnja 2020. direktor L.-B. i tuženika da je bio K. M., a on da je postao jedini vlasnik tuženika dana 1. travnja 2020., dok je D. M. tada postao direktor tuženika. On da je tražio popis svih dugova svih tuženika, ali da nije to dobio. Tek nakon 1. travnja 2020. gđa P. iz L.-B. da mu je poslala sporni Ugovor o cesiji. Ako je tužitelj račune ispostavio tuženiku prije 1. travnja 2020., tada da je to morao platiti K. M. u ime L.-B., jer da tada te cesije još nije bilo. Istakao je da je točno da je od tužitelja naručen posao evidentiranja objekta u katastru i gruntovnici i izvješće za tehnički pregled, kako je to naveo direktor tužitelja u svom iskazu. Što se tiče ove cesije koju da je dobio u travnju 2020., da je zvao K. M. da mu objasni što je to, i zašto iznosi 84.000,00 kn za geodetske radove, jer da je on za taj objekt na Č. imao ponudu za geodetske radove na iznos od 16.000,00 kn. Tada da mu je K. M. rekao da se potraživanje tužitelja odnosi i na geodetske radove za druge objekte koje je izvodio L.-B. na nekim drugim lokacijama. Što se tiče objekta, odnosno geodetskih radova za objekt tuženika na Č., to potraživanje da je iz 2016. godine, tako da je u zastari. On da je rekao K. M. da nema ništa s tim drugim objektima koji nisu u vezi s tuženikom, jer da je tuženik prodavao isključivo stanove tog objekta u M. L.. Također da je rekao K. M. da nije mogao potpisati cesiju kada je već izašao iz firme, ali da mu K. M. nije rekao kada je potpisao tu cesiju, niti ga je to pitao. Iskazao je da nije točno da tuženik ima dug prema L.-B., već naprotiv, da ima potraživanje od pola milijuna kuna, koje je tuženik prijavio u predstečajnom postupku nad društvom L.-B.. On da je dobio Ugovor o cesiji tek 7. travnja 2020. uz mail od gđe P., i tada da se tek obratio i M. i M.. Tuženik da je inače osnovan kao projektna firma za izgradnju predmetnog objekta na M. L., na Č., i po dovršetku projekta tuženik da će se ugasiti. Potvrdio je da je tužitelj izveo sve geodetske radove za taj objekt, ali to da je bilo 2016. Račune da je dobio tek 2020., i tada da je vidio što se odnosi upravo na tuženikov objekt. Međutim, da nije platio niti taj račun, budući je bio ispostavljen na L.-B., a ne na tuženika.

21. Cijeneći navedene iskaze zasebno i u njihovoj ukupnosti, sud zaključuje da sporni Ugovor, nazvan Ugovor o cesiji (list 10 spisa), prema stvarnoj volji ugovornih strana, predstavlja Ugovor o preuzimanju duga društva L.-B. d.o.o. od strane ovdje tuženika, a na to preuzimanje je pristao vjerovnik tj. ovdje tužitelj. Naime, tako su suglasno iskazali potpisnici tog Ugovora, tj. direktor tužitelja D. L. koji je Ugovor potpisao u ime tužitelja, i K. M. koji je Ugovor potpisao u ime tuženika i društva L.-B. d.o.o., dok sadašnji zastupnik po zakonu tuženika M. K. nema neposrednih saznanja o sklapanju ovog Ugovora. Također, iz iskaza zastupnika po zakonu tužitelja i svjedoka K. M., kojima je sud poklonio vjeru kao životnim, logičnim i međusobno sukladnim, sud zaključuje da je ovaj Ugovor potpisan upravo 31. prosinca 2019., kako stoji na samom Ugovoru. Naime, zastupnik po zakonu tuženika, o vremenu potpisa tog Ugovora nema nikakvih saznanja. Činjenica da je društvo L.-B. d.o.o. dana 7. travnja 2020. zatražilo ovjeru cesije, a kako to proizlazi iz mail poruka na listu 24 i 25 spisa, ne znači da Ugovor nije potpisan ranije, odnosno nije dovoljan dokaz da je Ugovor potpisan tek tada. Naime, životno je obrazloženje zastupnika po zakonu tužitelja da je moguće da je društvo L.-B. d.o.o. predmetni Ugovor zagubilo. Međutim, sve i da je Ugovor sklopljen dana 7. travnja 2020., kada je tužitelj dostavio društvu L.-B. ovjereni Ugovor, isti bi proizvodio pravne učinke u odnosu na tužitelja s obzirom da je K. M. brisan iz sudskog registra kao osoba ovlaštena za zastupanje tuženika tek dana 21. travnja 2020., a što je razvidno iz registarskog spisa posl.br. Tt-20/1536 (list 215-218 spisa). U pravu je tužitelj kada tvrdi da odluka o promjeni člana uprave tuženika od 1. travnja 2020., koja je bila temelj predmetnog upisa u sudski registar, djeluje prema tužitelju kako savjesnoj trećoj osobi tek od dana upisa u sudski registar, iako je navedeni upis deklaratorne prirode. Naime ,prema odredbi članka 11.stavak 2 Zakona o sudskom registru (NN 1/95., 57/96., 1/98., 30/99., 45/99., 54/05., 40/07., 91/10., 90/11., 148/13., 93/14., 110/15., 40/19., 34/22 .) upis ima pravni učinak prema trećima od dana javne objave upisa, a prema odredbi stavka 5. istog članka, ako su podaci o upisu u registar netočno objavljeni, treći se može pozvati na ono što je objavljeno, osim ako je znao da objavljeni podaci ne odgovaraju onome što je upisano u registru. U konkretnom slučaju, iz provedenih dokaza ne proizlazi da je zastupnik po zakonu tužitelja znao za internu odluku tuženika o promjeni direktora od 1.travnja 2020.

22. Pored navedenog, Ugovor o preuzimanju duga ne mora biti sklopljen u pisanom obliku. Prema odredbi članka 96. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, NN 41/08 i NN 78/15, NN 29/18), dalje ZOO, dug se preuzima ugovorom između dužnika i preuzimatelja na koji je pristao vjerovnik, dok forma tog ugovora nije propisana. Iz iskaza zastupnika po zakonu tužitelja i svjedoka Karla Magazina sud zaključuje da su tužitelj kao vjerovnik, tuženik kao preuzimatelj duga i društvo L.-B. kao dužnik, sklopili Ugovor o preuzimanju duga, u vrijeme kada je K. M. bio ovlašten za zastupanje i tuženika i društva L.-B. d.o.o. 23. Glede prigovora da se radi o sklapanju Ugovora sa samim sobom, najprije se ističe da je ugovor o preuzimanju duga, ugovor između dužnika i preuzimatelja, a na koji ugovor je pristao vjerovnik. U konkretnom slučaju je, dakle, K. M. nesporno taj Ugovor sklopio i u ime dužnika, i u ime preuzimatelja duga, tj. tuženika. Prema odredbi članka 49. Zakona o trgovačkim društvima (NN 111/93, NN 34/99, NN 52/00, NN 118/03, NN 107/07, NN 146/08, NN 137/09, NN 111/12, NN 68/13, NN 110/15 i NN 40/19), dalje ZTD, prokurist ne može bez posebne ovlasti trgovačkoga društva nastupati kao druga ugovorna strana i s društvom sklapati ugovore u svoje ime i za svoj račun, u svoje ime, a za račun drugih osoba, ili u ime i za račun drugih osoba. Prema odredbi članka 41. stavak 3. istog Zakona, ova odredba primjenjuje se i na osobe ovlaštene za zastupanje trgovačkog društva. Iz navedene zakonske odredbe slijedi da se ova zabrana odnosi i na situaciju kada ista fizička osoba, kao zastupnik po zakonu 2 trgovačka društva, zastupa oba trgovačka društva, odnosno obje ugovorne strane. Ne stoji tvrdnja tužitelja da se ova zabrana ima primijeniti samo u slučaju kada je jedna ugovorna strana zastupnik po zakonu trgovačkog društva kao fizička osoba. U konkretnom slučaju, to znači da je K. M. kao zastupnik po zakonu tuženika i društva L.-B. za sklapanje navedenog Ugovora, trebao imati suglasnost tih društava.

24. Iz povijesnog izvatka iz sudskog registra za društvo L.-B. d.o.o. (list 125- 131 spisa), kao i iz ovosudnog registarskog spisa posl.br. Tt-19/5372 (list 193- 203 spisa), razvidno je da je dana 14. listopada 2019. u sudski registar upisan kao jedini član društva L.-B. d.o.o., K. M., te je takvo stanje upisa bilo barem do dana izdavanja povijesnog izvatka iz sudskog registra, tj. 9. lipnja 2021. To dalje znači da K. M. nije bila potrebna posebna ovlast skupštine društva L.-B. d.o.o., s obzirom da je u vrijeme sklapanja spornog Ugovora K. M. ujedno bio i jedini član društva, odnosno nema potrebe da daje posebnu ovlast sam sebi. Što se tiče zastupanja tuženika od strane K. M., iz povijesnog izvatka iz sudskog registra za to društvo (list 135-140 spisa), kao i iz ovosudnog registarskog spisa Tt-20/1536 (list 204-218 spisa), razvidno je da su u razdoblju od 5. lipnja 2017. (upis pod rednim brojem 4, Tt-17/3920-2), pa do 21. travnja 2020. (upis pod rednim brojem 5, Tt-20/1536-2), u sudski registar bila upisana dva člana društva, i to K. M. i M. K.. Iz Ugovora o prijenosu poslovnih udjela od 1. travnja 220. (list 208-211 spisa), koji Ugovor je bio temelj promjene članova društva u sudskom registru, razvidno je da je tim Ugovorom K. M. prenio na M. K. dva poslovna udjela koja je držao u društvu – tuženiku, dok je M. K. stekao njegove udjele, a do tada je raspolagao također sa dva poslovna udjela iste nominalne vrijednosti kao što su bili i udjeli K. M.. To dalje znači da su sve do 21. travnja 2020. članovi društva bili K. M. i M. K., s jednakim udjelima. Iz navedenog dalje slijedi da je K. M. kao zastupniku po zakonu tuženika bila potrebna suglasnost društva, odnosno drugog člana društva M. K., za sklapanje predmetnog Ugovora o preuzimanju duga. Iz njegovog iskaza, međutim, ne proizlazi da je bio suglasan sa sklapanjem Ugovora o pristupanju dugu, odnosno proizlazi da za taj Ugovor nije niti znao, a kada je saznao da se istome usprotivio. Uostalom, tužitelj niti ne tvrdi da je za sklapanje predmetnog Ugovora postojala suglasnost drugog člana društva tuženika M. K..

25. Slijedom navedenog, sud zaključuje da predmetni Ugovor ne proizvodi pravne učinke, pozivom na prije citirane odredbe članka 49. u svezi s odredbom članka 41. stavak 3. ZTD-a. Iz navedenog dalje slijedi da tuženik nije preuzeo dug društva L.-B. d.o.o., pa nije pasivno legitimiran u odnosu na tužiteljevu tražbinu, odnosno proizlazi da dužnik tužitelja nije tuženik, već društvo L.-B. d.o.o., odnosno slijedi da je osnovan prigovor promašene pasivne legitimacije tuženika.

26. Navedeno utvrđenje potvrđuje i potvrda Porezne uprave, Područnog ureda R., od 24. studenog 2021. (list 225 i 226 spisa), iz koje proizlazi da tuženik utužene račune nije evidentirao u svojim poslovnim knjigama, te da nije odbio pretporez po istima, dok je upravo društvo L.-B. d.o.o. evidentiralo navedene račune u svojim poslovnim knjigama (izuzev računa br. 19-1-1 od 19. travnja 2017.), te je po evidentiranim računima iskoristio odbitak pretporeza.

27. Prema odredbi članka 221.b. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, NN 91/92, NN 112/99, NN 117/03, NN 88/05, NN 2/07, NN 84/08, NN 123/08, NN 57/11, NN 25/13 i NN 70/19), dalje ZPP, ako tužitelj dokaže da je tuženik za tražbinu koju je tužitelj utužio na temelju vjerodostojne isprave, koristio pravo na odbitak pretporeza, smatrat će se da tražbina postoji, osim ako tuženik ne dokaže protivno. To dalje znači da je u konkretnom slučaju teret dokaza na tužitelju, a kako je već obrazloženo, tužitelj nije dokazao činjenicu preuzimanja duga društva L.-B. d.o.o. od strane tuženika.

28. Stoga je valjalo odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i presuditi kao u točki I. izreke presude, pozivom na odredbu članka 451. stavak 3. ZPP-a i članka 58. stavak 2. Ovršnog zakona (NN 112/12, NN 25/13, NN 93/14, NN 55/16 i NN 73/17), dalje OZ.

29. Kako tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan zbog promašene pasivne legitimacije tuženika, sud se nije upuštao u ocjenu prigovora zastare.

30. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP-a. Tuženiku je kao potreban trošak priznat trošak zastupanja po odvjetniku prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 148/09, NN 142/12, NN 103/14, NN 118/14, NN 107/15 i NN 37/22), dalje OT, i to: pristup na pripremno ročište dana 24. lipnja 2021. 50 bodova (Tbr.9.2.OT), pristup na ročišta za glavnu raspravu dana 26. listopada 2021., 7. prosinca 2021., 22. ožujka 2022. i 2. lipnja 2022. po 100 bodova (Tbr.9.1.OT), sastav podneska od 21. svibnja 2021. 25 bodova (Tbr.8.3.OT), odnosno ukupno 4.750,00 kn (vrijednost boda 10,00 kn–Tbr. 50. OT), PDV 25 % 1.187,50 kn, pristojba na prigovor 1.191,00 kn.

U Rijeci, 15. srpnja 2022.

Sudac

Željka Štrk-Vozila, v.r.

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave iste u smislu odredbe (čl. 335. st. 7., 8., 9. i 11. ZPP-a). Žalba se podnosi putem ovog suda, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u Zagrebu (čl. 348. st. 1. i čl. 500.t. 2. ZPP-a).