Poslovni broj: Usž-3386/21-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Marine Kosović Marković, predsjednice vijeća, mr.sc. Inge Vezmar Barlek i Ane Berlengi Fellner, članica vijeća, te sudske savjetnice Dijane Filipčić, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja R. B. iz P., kojeg zastupa opunomoćenik Z. N., odvjetnik u Z., protiv tuženika Centra za restrukturiranje i prodaju, Z., radi naknade za oduzetu imovinu, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I-1510/2020-17 od 9. lipnja 2021., na sjednici vijeća održanoj 15. srpnja 2022.

p r e s u d i o  j e

I Žalba se odbija i potvrđuje presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I-1510/2020-17 od 9. lipnja 2021.

II Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Osporavanom presudom Upravnog suda u Rijeci odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje točke 2., alineja 2., 3. i 5. te točke 3. zaključka tuženika, KLASA: UP/I- 942-05/11-01/191, URBROJ: 360-04-02/01-2020-60 od 3. studenoga 2020. (točka I. izreke) te je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora (točka II. izreke).

2. Predmetnim zaključkom tuženika utvrđena je visina naknade određene pravomoćnim djelomičnim rješenjem o naknadi G. Z., Gradskog ureda za imovinsko- pravne poslove i imovinu grada, Odjela za upravno-pravne poslove, Prvog područnog odsjeka, KLASA: UP/I-942-01/11-13/41, URBROJ: 251-14-02/202-12-12 od 10. listopada 2012. i pravomoćnim rješenjem Ministarstva pravosuđa, KLASA: UP/II-942-01/14-01/51, URBROJ: 514-04-02-01-01-17-02 od 20. veljače 2017. za 16,66% suvlasničkog dijela imovine oduzetog poduzeća „K.“ d.d. Z., odnosno oduzetog zemljišta površine 11.540,00 m2 koje danas predstavlja dio z.k.č.br. 5336/1 iz z.k.ul. 10912 k.o. G. Z. i poslovnih prostora izgrađenih na toj čestici, poimence navedenih u točki 1. a) navedenog zaključka i za 7% suvlasničkog dijela imovine oduzetog poduzeća „I.“ d.d. Z., odnosno oduzetog zemljišta površine 1.309,00 m2 koje danas predstavlja z.k.č.br. 2856/3 iz z.k.ul. 23691 k.o. G. Z. i poslovnih prostora izgrađenih na toj čestici, poimence navedenih u točki 1. b) navedenog zaključka, u iznosu od ukupno 942.930,45 kuna (točka 1. izreke). Tužitelju su bez naknade prenesene dionice nominalne vrijednosti 942.950,00 kuna i to 45 dionica trgovačkog društva C. d.d., C., nominalne vrijednosti 2.680,00 kuna po dionici, ukupne nominalne vrijednosti 120.600,00 kuna; 1.687 dionica trgovačkog društva D. T. d.d., D., nominalne vrijednosti 200,00 kuna po dionici, ukupne nominalne vrijednosti 337.400,00 kuna; 915 dionica trgovačkog društva V. B. d.d., S. V., nominalne vrijednosti 370,00 kuna po dionici, ukupne nominalne vrijednosti 338.550,00 kuna; 228 dionica trgovačkog društva H. D. d.d., V., nominalne vrijednosti 300,00 kuna po dionici, ukupne nominalne vrijednosti 68.400,00 kuna i 260 dionica trgovačkog društva U. R. d.d., D., nominalne vrijednosti 300,00 kuna po dionici, ukupne nominalne vrijednosti 78.000,00 kuna (točka 2. izreke). U točki 3. izreke zaključka navedeno je da se po pravomoćnosti zaključak dostavlja S. d.d., Z., radi preknjižbe dionica navedenih u točki 2. izreke istog sa zastupničkog računa CERP (0/1)/REPUBLIKA HRVATSKA (1/1) broj: 9379460 na stjecatelja.

3. Upravni sud u Rijeci ocijenio je zakonitim zaključak tuženika radi čega je presudio na temelju članka 57. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 29/17., dalje: ZUS).

4. Tužitelj je protiv navedene presude podnio žalbu i prijedlog za donošenje dopunskog rješenja te navodi kako protiv pobijane presude u dijelu u kojem nije povukao tužbu podnosi žalbu zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu i pogrešne primjene materijalnog prava.

4.1. Naime, tužitelj je podneskom od 17. svibnja 2021. djelomično povukao tužbu u odnosu na dio pobijanog zaključka kojim se tužitelju prenose dionice trgovačkih društava C. d.d. i H. D. d.d., što je prvostupanjski sud i naveo u obrazloženju osporavane odluke, pa u tom dijelu nije bilo pretpostavki za donošenje meritorne odluke. Radi se o jednostranoj procesnoj radnji u upravnom sporu (članak 41. stavak 1. ZUS-a) koja po samom zakonu dovodi do djelomične obustave upravnog spora (članak 41. stavak 3. ZUS-a). Stoga predlaže da prvostupanjski sud na temelju članka 65. ZUS-a donese dopunsko rješenje kojim će utvrditi da je upravni spor djelomično obustavljen u odnosu na dio pobijanog zaključka kojim se tužitelju prenose dionice trgovačkih društava C. d.d. i H. D. d.d.

4.2. Nadalje u žalbi u bitnom navodi kako je obrazloženje pobijane presude nejasno u dijelu u kojem stoji tvrdnja da je tuženik postupio po pravnom stavu i uputi iz ranije presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: UsI-42/2019-10 od 24. lipnja 2020. Naime, tuženik u pobijanom rješenju sam navodi kako nije postupio po navedenoj presudi jer nije u skladu s ustaljenom praksom budući da se istom nalaže prijenos dionica isključivo po tržišnoj vrijednosti, a što je suprotno prisilnim odredbama mjerodavnog pozitivnog prava, radi čega ovdje osporavanu presudu nalazi proturječnom takvom rješenju tuženika. Tuženik je stoga postupio protivno članku 81. stavku 2. ZUS-a jer nema zakonskih ovlasti preispitivati odluke upravnih sudova, već ih je dužan izvršiti, a pobijana presuda ne sadrži razloge zbog kojih smatra da tuženik nije povrijedio svoju obvezu iz članka 81. stavka 2. ZUS-a.

4.3. Nadalje, smatra nerazumljivim i dio obrazloženja pobijane presude u kojem je navedeno da navodi tužitelja o likvidaciji trgovačkog društva D. T. d.d. i predstečajnoj nagodbi trgovačkih društava B. d.d. i U. R. d.d. nisu od utjecaja na zakonitost odluke tuženika jer isključivo okolnost da je nad određenim društvom otvoren stečajni postupak predstavlja zapreku za dodjelu dionica tog društva, o čemu u konkretnom slučaju nije riječ. S tim u vezi ističe kako je ratio legis odredbe članka 47. stavka 2. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine („Narodne novine“, broj: 92/96., 39/99., 42/99., 92/99., 43/00., 131/00., 27/01., 34/01., 65/01., 118/01., 80/02. i 81/02., dalje: Zakon o naknadi) da se ovlaštenicima naknade treba dati naknada u društvima koja posluju, a ne onima kojima je cilj završetak društva likvidacijom (argumentum ex članak 374. stavak 1. Zakona o trgovačkim društvima, Narodne novine, broj: 111/93., 34/99., 121/99., 52/00., 118/03., 107/07., 146/08., 137/09., 125/11., 111/12., 68/13. i 110/15., dalje: ZTD), odnosno onima koja su zapala u teškoće u poslovanju u tolikoj mjeri da su postala prezadužena ili nesposobna za plaćanje (članak 16. stavak 1. Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi, Narodne novine, broj: 108/12., 144/12., 81/13., 112/13. i 78/15.). Osim navedenog navodi kako je sud u primjeni članka 8a. Pravilnika o mjerilima za utvrđivanje vrijednosti oduzetih poduzeća („Narodne novine“, broj: 107/99., 76/00., 25/03. i 33/06.) bio dužan voditi računa o tome da u vrijeme njegovog donošenja nije postojao institut predstečajne nagodbe. Prema tome, smatra da je smisao odredbe članka 8a. navedenog Pravilnika da se naknada ne daje u dionicama društava koja su prezadužena ili nesposobna za plaćanje u vrijeme donošenja navedenog Pravilnika jer bi takvo društvo ispunjavalo uvjete za otvaranje stečaja (članak 4. stavak 2. Stečajnog zakona, Narodne novine, broj: 44/96., 161/98., 29/99., 129/00., 123/03., 197/03. i 187/04.). Stoga je odredbu članka 8a. Pravilnika potrebno tumačiti teleološki, a ne gramatički, pri čemu valja voditi računa o stanju zakonodavstva u vrijeme donošenja Pravilnika te o stanju zakonodavstva u vrijeme donošenja pobijanog zaključka. Zaključuje kako se zbog navedenih razloga naknada u smislu članka 8a. Pravilnika ne može odrediti ni u dionicama društava nad kojima je otvoren postupak predstečajne nagodbe. Poziva se na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-5631/2013 od 6. lipnja 2017. u kojoj je navedeno, između ostalog, da je potrebno izbjegavati pretjerani formalizam, za što smatra da u konkretnom slučaju nije postignuto.

4.4. Tužitelj nadalje tvrdi da prvostupanjski sud i tuženik nisu obrazložili razloge dodjele dionica društava koja su odabrana. Naime, propisivanje diskrecijskog odlučivanja ne znači ujedno i dopuštanje arbitrarnosti budući da odredbom članka 5. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj: 47/09., dalje: ZUP) upravno tijelo nije oslobođeno dužnosti obrazlaganja odluke kad rješava po slobodnoj (diskrecijskoj) ocjeni. Svaki akt tijela državne vlasti kojim se odlučuje o pravima i obvezama građana, pa tako i pobijani zaključak, moraju imati dostatne i relevantne razloge, u kojem smislu se poziva na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-3360/2014 od 6. lipnja 2016. Prema tome, iako je Pravilnikom tuženik ovlašten izabrati dionice s liste zamjenskih dionica (članak 6. stavak 3. Pravilnika), to ga ne oslobađa obveze da obrazloži zbog čega je izabrao točno te dionice. Smatra da bi pritom kriterij za odabir dionica trebala biti tržišna vrijednost dionica, što je stav prvostupanjskog suda iz ranije presude poslovni broj: UsI- 42/2019-10 od 24. lipnja 2020., a u svakom slučaju mora se voditi računa i o vrijednosti dionica društva kojima bi ovlaštenik naknade (tužitelj) trebao biti obeštećen prema primarnom propisu - članak 47. stavak 1. Zakona o naknadi, članak 6. stavak 1. Pravilnika o mjerilima za utvrđivanje vrijednosti oduzetih poduzeća. Naime, ako su zamjenske dionice po supsidijarnom propisu bitno manje vrijedne od onih koje bi stekao po primarnom propisu, smatra da bi u tom slučaju došlo do neosnovanog stjecanja koristi države na štetu ovlaštenika što ne dovodi do ostvarenja svrhe propisa jer bi zamjenskim dionicama ovlaštenik naknade trebao biti doveden u pravni položaj koji je usporediv s onim u kojem bi bio da mu je naknada isplaćena u dionicama prema primarnom propisu. Prema tome, tuženik nije ovlašten po vlastitom nahođenju, bez obrazloženja, ovlašteniku dodijeliti bilo koje dionice s liste, a i samu listu zamjenskih dionica bi tuženik trebao formirati na način da se na istoj nalaze dionice i poslovni udjeli koji imaju vrijednost kako bi se stvarno i efektivno postigla svrha (cilj) Zakona o naknadi, a to nije pružanje prividnog obeštećenja već ispravljanje nepravde koje su vlasnicima imovine počinjene za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine. S obzirom da primarni propis derogira supsidijarni propis (lex primaria derogat legi subsidiariae), to primarni propis predstavlja i interpretativni okvir kod utvrđivanja svrhe supsidijarnog propisa kad taj dolazi u primjenu, pa je sud bio dužan primijeniti materijalno pravo upravo na takav način. Iz navedenog proizlazi da je tužitelj trebao dobiti dionice trgovačkog društva P. d.d., kasnije d.o.o., odnosno P. H. d.o.o. koje je tuženik prodao društvu T. P. Ltd. Iz iznesenog također proizlazi kako je došlo do povrede legitimnih očekivanja tužitelja budući da je tužitelj imao legitimno očekivanje da će biti obeštećen prema vrijednosti dionica iz članka 47. stavka 1. Zakona o naknadi te se radi o zloporabi prava tuženika koji je dionice koje su trebale pripasti tužitelju otuđio za vrlo veliki iznos, a tužitelju je dodijelio dionice znatno manje vrijednosti po svom proizvoljnom izboru. Takvo postupanje je protivno temeljnim načelima prava, osobito načelu savjesnosti i poštenja te načelu zabrane prouzrokovanja štete jer tuženik nije bio ovlašten otuđivati imovinu na štetu tužitelja. Dakle, smatra pogrešno primijenjenim materijalno pravo iz članka 47. Zakona o naknadi tumačenog u skladu s načelom razmjernosti iz članka 16. stavka 2. i zaštitom legitimnih očekivanja koja proizlazi iz članka 48. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj: 56/90., 135/97., 08/98., 113/00., 124/00., 28/01., 41/01., 55/01., 76/10., 85/10. i 5/14.).

4.5. Slijedom navedenog, predlaže donijeti rješenje o djelomičnoj obustavi upravnog spora, a Sudu predlaže preinačiti osporavanu presudu prvostupanjskog suda te usvojiti tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužba nije povučena. Traži i troškove sastava žalbe u ukupnom iznosu od 7.812,50 kuna.

5. Tuženik u odgovoru na žalbu prvenstveno navodi kako se ne protivi prijedlogu za donošenje dopunskog rješenja u odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji je tužitelj povukao tokom trajanja postupka pred prvostupanjskim sudom.

5.1. U odnosu na ostale prigovore tužitelja u bitnom navodi kako se na iste iscrpno očitovao tijekom upravnog spora, međutim, napominje kako tuženik nije postupio po presudi Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj UsI-42/2019 od 24. lipnja 2020. jer je sud poništio točke 2. i 3. zaključka tuženika i predmet vratio tuženiku na ponovni postupak uz obrazloženje da bi tuženik prilikom dodjele dionica trebao voditi brigu i o njihovoj stvarnoj vrijednosti, što nije u skladu s pozitivnim propisima kojima je uređena naknada za oduzetu imovinu. U prilog svojim tvrdnjama poziva se na odluke Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Usž-1850/18-2 i Usž- 1849/18-2, obje od 10. svibnja 2018. koje dijelom citira.

5.2. Napominje nadalje da je odredbom članka 8a. Pravilnika o mjerilima za utvrđivanje vrijednosti oduzetih poduzeća kao jedino ograničenje o izboru dionica kojima će se vršiti naknada utvrđenim ovlaštenicima naknade propisan slučaj kada je nad trgovačkim društvom otvoren stečajni postupak koji je upisan u registar nadležnog trgovačkog suda. Kako ni nad jednim od društava čije se dionice dodjeljuju tužitelju nije pokrenut i otvoren stečajni postupak na dan izdavanja osporavanog zaključka tuženika, to je i u tom dijelu pobijani zaključak zakonit. Ako bi društvo čije se dionice prenose bilo u predstečajnoj nagodbi ili bi bila odobrena predstečajna nagodba, to ne bi bilo relevantno prilikom donošenja zaključka o dodjeli tih dionica jer je Visoki upravni sud Republike Hrvatske i u presudi poslovni broj: Usž- 991/15-4 od 30. rujna 2015. zauzeo pravno stajalište da se odredba članka 8a. Pravilnika o mjerilima za utvrđivanje vrijednosti oduzetih poduzeća ne odnosi i na dionice društava koja su prošla predstečajnu nagodbu ili se nalaze u postupku iste. Sud se pozvao na odredbu članka 3. točke 11. Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi („Narodne novine“, broj: 108/12., 144/12., 81/13. i 112/13.) iz koje proizlazi da se predstečajna nagodba provodi radi uspostavljanja likvidnosti i solventnosti dužnika. Pored toga, odredbom članka 2. stavka 1. Stečajnog zakona („Narodne novine“, broj: 71/15. i 104/17.) propisano je da je cilj predstečajnog postupka uređivanje pravnog položaja dužnika i njegova odnosa prema vjerovnicima i održavanje njihove djelatnosti.

5.3. U odnosu na prigovor tužitelja kako ni prvostupanjski sud ni tuženik nisu obrazložili zbog čega je naknada izvršena baš u dionicama društava koja su navedena u točki 2. izreke pobijanog zaključka navodi kako se o tome podrobno očitovao u odgovoru na tužbu i podnesku od 5. svibnja 2021. te ističe kako je odabir dionica na provedeni način i privatizacijski proces svojom odlukom potkrijepio Ustavni sud Republike Hrvatske broj: U-II-3449/2009 od 29. lipnja 2010.

5.4. Prigovor tužitelja o odnosu primarnog i supsidijarnog propisa kojima se propisuje dodjela dionica smatra bespredmetnim jer se zapravo radi o pravnom pitanju jesu li ovlašteniku naknade trebale biti dodijeljene dionice društva u čijem se kapitalu nalazi imovina koja je oduzeta prijašnjim vlasnicima ili dionice iz portfelja Republike Hrvatske, pri čemu je predmetnom zaključku prethodio okončan upravni postupak u kojem je određeno pravo na naknadu i utvrđen oblik naknade na način da će se prijašnjem vlasniku dodijeliti dionice/poslovni udjeli iz portfelja Republike Hrvatske. Tuženik pozivom na članak 22. stavak 3. alineju 3. Zakona o upravljanju državnom imovinom („Narodne novine“, broj: 52/18.) nije proveo cjeloviti ispitni postupak u kojem se tek utvrđuje pravo na naknadu i oblik naknade već se radi o upravnom postupku izvršavanja pravomoćnog rješenja o naknadi kojim je tužitelju utvrđeno pravo na naknadu. Stoga u konkretnom slučaju nema primjene pravila derogacije sekundarnog pravnog pravila i primjene primarnog kako to tužitelj ističe u žalbi, niti su se po istoj logici mogle dodijeliti dionice/poslovni udjeli trgovačkog društva P. d.d., kasnije d.o.o.

5.5. Ističe kako inzistiranje tužitelja na tržišnoj vrijednosti u odnosu na nominalnu vrijednost dionica društava koje tuženik dodjeljuje nema uporišta u pozitivnim propisima Republike Hrvatske. Nadalje, tržišna vrijednost je nestalna kategorija i kada tuženik ne bi bio vezan „čvrstom“ kategorijom, odnosno konkretno nominalnom vrijednošću dionica društava koje dodjeljuje, ne bi bio u mogućnosti ravnopravno postupati prema svima prilikom dodjele dionica i tek tada bi došlo do arbitrarnog odlučivanja jer bi se nekim ovlaštenicima naknade dionice dodjeljivale u pogodnijem vremenu kada je njihova tržišna vrijednost veća, a što bi se događalo samo zato što zbog količine predmeta tuženik ne bi bio u mogućnosti izdati svim ovlaštenicima upravne akte o dodjeli dionica.

5.6. U odnosu na tvrdnje tužitelja kako tuženik pukim izvršavanjem zakonskih obveza perpetuira nepravde iz bivšeg režima te da to nije svrha Zakona o naknadi ističe da su, gledajući poredbenopravno, sve tranzicijske zemlje koje provode i reguliraju denacionalizaciju, propisale neke inačice ograničenja, posebice kruga ovlaštenika, imovine koja se naknađuje ili vraća i opsega naknade. Tako i Zakon o naknadi primjerice u člancima 6., 7., 9., 15., 48., 51., 58. i 59. Zakona o naknadi propisuje razna ograničenja iz čega proizlazi zaključak da pravnim okvirom kojim se određuju pravila po kojima se provodi obeštećenje/naknada za oduzetu imovinu nije bila namjera urediti naknadu tako da ona bude ekvivalent vrijednosti oduzete imovine.

5.7. U odnosu na tvrdnje tužitelja kako dodjelom dionica društava nisu ispunjena njegova legitimna očekivanja tuženik napominje da prema stavu izraženom u upravnosudskoj praksi tužitelj nema legitimno očekivanje da će se njegovo pravo na naknadu ostvariti dodjelom dionica prema njihovoj tržišnoj vrijednosti budući da za takvo postupanje tuženika, kao i za takvo očekivanje tužitelja nema temelja u mjerodavnim materijalnim propisima. Poziva se na presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Usž-2640/18-2 od 5. prosinca 2018. i Usž- 1960/19-2 od 23. listopada 2019.

5.8. Slijedom navedenog, Sudu predlaže žalbu tužitelja odbiti i potvrditi osporavanu presudu prvostupanjskog upravnog suda.

6. Žalba nije osnovana.

7. Ispitujući osporavanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi u smislu članka 73. stavka 1. ZUS-a, koju stranke protiv presude upravnog suda mogu podnijeti zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu i pogrešne primjene materijalnog prava (članak 66. stavak 1. ZUS-a), ovaj Sud nalazi da se pobijana odluka prvostupanjskog suda, uz obrazloženje kakvo je njome dano, ne može ocijeniti nezakonitom.

8. Sud nalazi kako je prvostupanjski sud u obrazloženju osporavane presude iznio detaljnu i jasnu analizu razloga kojima se rukovodio, koje razloge u cijelosti prihvaća i ovaj Sud jer su utemeljeni na pravilnoj ocjeni dokaza provedenih u zakonitom postupku, u kojem Sud nije našao povrijeđenima ni odredbe ZUS-a i ZUP- a na koje tužitelj upire, te na pravilnom tumačenju mjerodavnog prava relevantnog za donošenje zakonite odluke u ovoj upravnoj stvari.

9. U odnosu na žalbene prigovore tužitelja treba prvenstveno reći kako okolnost što je tužitelj tijekom upravnog spora povukao tužbu u odnosu na dionice C. d.d. i H. D. d.d. nema značaj povlačenja tužbe zbog kojeg bi sud bio ovlašten primijeniti članak 41. ZUS-a jer tužitelj navedenom pravnom dispozicijom nije povukao tužbu na način da se upravni spor (u cijelosti) može obustaviti. Prema tome, Sud nalazi kako je prvostupanjski sud zakonito odlučio o tužbenom zahtjevu u njegovim granicama (članak 31. stavak 1. ZUS-a), koje je tužitelj konačno postavio podneskom od 14. svibnja 2021. Kraj navedenog, treba reći i da ZUS-om nije propisana mogućnost donošenja dopunske presude (odluke) u upravnom sporu.

10. Nadalje, zaključak tuženika, koji je predmet ocjene zakonitosti u ovom upravnom sporu, donesen je radi određivanja visine naknade za oduzetu imovinu, a po okončanju upravnog postupka u kojem je pravomoćnim djelomičnim rješenjem od 10. listopada 2012. i rješenjem od 20. veljače 2017. utvrđeno pravo na naknadu za naprijed navedenu oduzetu imovinu, procijenjenu u vrijednost društvenog kapitala P. Z.

11. Tuženik je primjenom, između ostalih, članka 2. Pravilnika o mjerilima za utvrđivanje vrijednosti oduzetih poduzeća („Narodne novine“, broj: 107/99., 76/00., 25/03. i 33/06.) utvrdio da procijenjena vrijednost naprijed navedenih poduzeća „K.“ d.d. u 16,66% dijela i „I.“ d.d. u 7% dijela koji pripadaju tužitelju iznosi 942.930,45 kuna, što tužitelj niti ne osporava.

12. Međutim, tužitelj u žalbi u bitnom prigovara tržišnoj vrijednosti dobivenih dionica smatrajući da su mu trebale biti dodijeljene dionice onog trgovačkog društva kojem je oduzeta imovina pripala, odnosno dionice onih trgovačkih društava koja su po tržišnoj vrijednosti ekvivalentna tržišnoj vrijednosti oduzetih poduzeća, budući da inače povrat imovine nije pravedan, što smatra protivnim Zakonu o naknadi.

13. Navedeni prigovori tužitelja ne mogu se uvažiti.

14. Prvenstveno treba reći kako je u navedenom ranijem upravnom postupku, okončanom, dakle, pravomoćnim djelomičnim rješenjem od 10. listopada 2012. i rješenjem od 20. veljače 2017., između ostalog, utvrđeno kako tuženik u portfelju nema dionica P. d.d. Z. koje bi se mogle dodijeliti ranijim vlasnicima kao naknada za oduzetu imovinu, radi čega je naknada u ranijem tijeku postupka (pravomoćno) određena u dionicama ili udjelima društava čiji je imatelj Republika Hrvatska.

15. Iz iznesenog proizlazi kako tuženik, suprotno žalbenim tvrdnjama, niti nije mogao postupiti po članku 47. stavku 1. Zakona o naknadi kojim je propisano da prijašnji vlasnik ostvaruje pravo na naknadu u dionicama ili udjelima u društvima u kojima se nalazi imovina poduzeća oduzetoga prijašnjem vlasniku na temelju propisa iz članka 2. te akata i načina propisanih člankom 3. ovoga Zakona, već, dakle, po odredbi članka 47. stavka 2. Zakona o naknadi kojom je propisano da ako ostvarenje prava iz stavka 1. ovoga članka nije moguće zbog već stečenih prava trećih osoba, prijašnji vlasnik ostvaruje pravo na naknadu u dionicama ili udjelima društva iz portfelja Hrvatskoga fonda za privatizaciju, na način propisan Zakonom o pretvorbi društvenih poduzeća.

16. Prema tome, Sud nalazi prvostupanjsku presudu i predmetni zaključak tuženika zakonitima jer su tužitelju dodijeljene dionice društava s liste dionica trgovačkih društava iz portfelja Republike Hrvatske, koju listu sukladno članku 6. stavku 2. Pravilnika o mjerilima za utvrđivanje vrijednosti oduzetih poduzeća utvrđuje tuženik kao pravni sljednik Hrvatskog fonda za privatizaciju.

17. Pritom treba reći i da tužitelj nema pravo na izbor dionica ili udjela iz portfelja pravnog prednika tuženika (odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-II- 3449/2009 od 29. lipnja 2010.).

18. Pored navedenog, valja imati na umu da tržišna vrijednost dodijeljenih dionica nije kriterij dodjele u smislu članka 7. stavka 4. Pravilnika o mjerilima za utvrđivanje vrijednosti oduzetih poduzeća kojim je propisano da ako Hrvatski fond za privatizaciju nema dionica ili nema dovoljno dionica u društvu u čijem kapitalu je procijenjena predmetna nekretnina, prijašnji vlasnik će dobiti dionice u nekom drugom društvu iz portfelja Hrvatskog fonda za privatizaciju izabranom na način iz članka 6. stavka 2. tog Pravilnika, a prijenos zamjenskih dionica će se izvršiti prema nominalnom iznosu dionica.

19. Stoga osnovano prvostupanjski sud navodi u obrazloženju osporavane presude, što je sukladno ustaljenoj upravno-sudskoj praksi ovoga Suda, kako tužitelj nije mogao imati legitimno očekivanje da će u ovom postupku ostvariti pravo na dionice prema njihovoj tržišnoj vrijednosti jer za takvo postupanje tuženika niti za takvo očekivanje tužitelja nema temelja u mjerodavnim propisima.

20. Konačno, Sud nalazi neosnovanim i prigovore tužitelja kojima osporava zakonitost dodjele dionica onih trgovačkih društava koja su u postupku likvidacije, kao i društava koja su u postupku predstečajne nagodbe jer prema članku 8a. (mjerodavnog i važećeg) Pravilnika o mjerilima za utvrđivanje vrijednosti oduzetih poduzeća Hrvatski fond za privatizaciju neće vršiti naknadu u dionicama i udjelima društava nad kojima je otvoren stečajni postupak nego će ovlaštenicima naknade prenijeti dionice i udjele drugih društava iz portfelja Hrvatskog fonda za privatizaciju.

21. U odnosu na prigovor tužitelja o pravnom stajalištu prvostupanjskog suda izraženom u pravomoćnoj presudi Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: UsI- 42/2019 od 24. lipnja 2020. napominje se kako ono, prema pravnom shvaćanju iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj U-zpz 51/2017 od 19. rujna 2018., ne obvezuje drugostupanjski sud.

22. Kraj takvog stanja stvari, a s obzirom da tužitelj u žalbi ne iznosi pravno relevantne prigovore koji bi utjecali na drukčije rješenje ove upravne stvari, ovaj Sud nije našao osnove za usvajanje žalbe pa je zbog navedenog valjalo na temelju odredbe članka 74. stavka 1. ZUS-a, odlučiti kao u točki I izreke presude. Odluka o troškovima sastava žalbe (točka II izreke) donesena je na temelju odredbe članka 79. stavka 4. ZUS-a jer tužitelj sa žalbom nije uspio.

U Zagrebu 15. srpnja 2022.

Predsjednica vijeća

Marina Kosović Marković, v.r.