Poslovni broj 41 P Ob-392/2018-41

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli-Pola, po sutkinji toga suda Tamari Dagostin Mušković, u pravnoj stvari tužiteljice T. L. iz Š. K., OIB: ..., koju zastupa punomoćnik D. V., odvjetnik u P., protiv tuženika P. Š. iz Š. K., OIB:..., kojeg zastupa punomoćnica S. M.-Čapko, odvjetnica u R., radi utvrđenja bračne stečevine, nakon zaključene glavne rasprave održane 7. lipnja 2022. u prisutnosti punomoćnika stranaka i tuženika osobno, te održanog ročišta za objavu presude 15. srpnja 2022., istoga dana objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je tužiteljica T. L., OIB: ..., državljanka Republike Hrvatske, s prebivalištem u, suvlasnica u ½ dijela nekretnina označenih kao:

- k.č.br. 2223/12 upisano u z.k.ul. br. 1621 za k.o. Ž. u naravi kuća i dvorište,

- k.č.br. 2223/26 upisano u z.k.ul. br. 1792 u za k.o. Ž. u naravi šuma,

- k.č.br. 2223/35 upisano u z.k.ul. br. 2408 za k.o. Ž. u naravi šuma,

te ista ovlašćuje da se temeljem ove presude po njenoj pravomoćnosti uknjiži kao suvlasnica u ½ dijela predmetnih nekretnina, što je tuženik P. Š., OIB:..., državljanin Republike Hrvatske, s prebivalištem u Š., , dužan trpjeti.

II. Nalaže se tuženiku da u roku 15 (petnaest) dana nadoknadi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 33.626,25 kuna.

III. Odbija se u cijelosti zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da su parnične stranke bivši bračni drugovi, koji su brak sklopili 24. studenog 1993. u Đ., a koji je razveden 6. veljače 2018. sporazumom pred R. sudom, pod poslovnim brojem CIV 17 3523 RYN. Navodi kako su za vrijeme trajanja braka stranke zajedničkim radom stekle nekretnine i to: k.č.br. 2223/12 upisanu u z.k.ul. br. 1621 k.o. Ž. u naravi kuća i dvorište, k.č.br. 2223/26 upisanu u z.k.ul. br. 1792 k.o. Ž. u naravi šuma i k.č.br. 2223/35 upisanu u z.k.ul. br. 2408 k.o. Ž. u naravi šuma. Predmetne nekretnine u naravi su obiteljska kuća i okućnica na adresi u P.. Tuženik je u zemljišnoj knjizi upisan kao vlasnik navedenih nekretnina s adresama prebivališta u Republici Hrvatskoj i to: Z., D. B., i R.,. Budući da su predmetne nekretnine stečene zajedničkim radom stranaka za vrijeme trajanja njihova braka iste predstavljaju njihovu bračnu stečevinu, te su posljedično tome stranke suvlasnici istima, svaki u ½ dijela. Stoga, tužiteljica predlaže da sud donesene presudu kojom će utvrditi da je tužiteljica suvlasnica navedenih nekretnina u ½ dijela te kojom se ista ovlašćuje da se na temelju te presude po njenoj pravomoćnosti uknjiži kao suvlasnica u ½ dijela tih nekretnina, što je tuženik dužan trpjeti. Potražuje i parnični trošak.

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da se tužiteljica u tužbi poziva na sporazumni razvod braka utvrđen sporazumom sklopljenim pred R. sudom, od 6. veljače 2018. pod poslovnim brojem CIV 17 3523 RYN. Međutim, da tužiteljica uz navedeni sporazum nije dostavila i Rješenje o priznanju strane sudske odluke, a pri tome ukazujući na odredbe čl. 86. i 87. Zakona o rješavanju sukoba s propisima drugih zemalja u određenim pitanjima. Ističe kako uzimajući u obzir činjenicu da tužiteljica nije priložila uz tužbu niti rješenje o priznanju strane sudske odluke, a niti potvrdu o pravomoćnosti navedene odluke suda u Š., navedeni sporazum ne može se priznati pred naslovnim sudom, niti se može po istome postupati. Nadalje, čak i u slučaju naknadnog ispunjavanja uvjeta za priznanje sporazuma priloženog u tužbi sklopljen pred švicarskim sudom, odredbe koje se odnose na sporne nekretnine bile bi ništetne zbog isključive nadležnosti naslovnog suda sukladno čl. 56. Zakona o parničnom postupku. Opreza radi, tuženik se očituje i na navode iz tužbe na način da osporava tužbeni zahtjev tužiteljice na način kako je isti postavljen. Naime, činjenica je da su stranke za vrijeme trajanja bračne zajednice stekle nekretninu upisanu u z.k.ul. 1621 k.o. Ž. koja se nalazi na k.č.br. 2223/12 i koja u naravi predstavlja kuću i dvorište, nekretninu upisanu u z.k.ul. 1792 koja se nalazi na k.č.br. 2223/26 koja u naravi predstavlja šumu, te nekretninu upisanu u z.k.ul. 2408 k.o. Ž. koja se nalazi na k.č. br. 2223/35, a koja u naravi predstavlja šumu. Međutim stjecanje navedenih nekretnina, kao i financiranje izgradnje prijeporne obiteljske kuće nije bilo financirano samo od stranaka već i od trećih osoba, pa tako 4.000,00 CHF za izgradnju obiteljske kuće dala je tuženiku njegova pok. majka K. Š., a iznos od 40.000,00 CHF su dala tuženiku i zajednička djeca stranaka i to sin M. Š. i kćer M. Š.. Iz čl. 39. Obiteljskog zakona proizlazi da je vlastita imovina i imovina koju je bračni drug stekao tijekom bračne zajednice na pravnom temelju, različitom od temelja iz čl. 36. tog Zakona. Dakle, prilikom izgradnje prethodno spomenute kuće, dio sredstava kojima je ista sagrađena predstavlja vlastitu imovinu tuženika. Tuženik ne osporava pravo tužiteljice na određeni suvlasnički dio spomenute

nekretnine, ali smatra da s obzirom na izvršena ulaganja i to iz sredstava koja nisu nastala temeljem rada, ista nema pravo ½ vlasničkog udjela na koje bi imala pravo da se radilo o bračnoj stečevini. Naime, ističe da je tuženik za kupnju sve tri zemljišne čestice platio iznos od oko 56.000,00 CHF izraženo u kunskoj protuvrijednosti, grubi radovi na izgradnji prve etaže su iznosili oko 40.000,00 CHF izraženo u kunskoj protuvrijednosti, a za drugu etažu oko 30.000,00 CHF izraženo u kunskoj protuvrijednosti, dok je za krov iznosilo oko 42.000,00 CHF izraženo u kunskoj protuvrijednosti, a za završne radove koji su obuhvaćali postavljanje fasade i druge radove tuženik je platio iznos od oko 70.000,00 do 80.00,00 CHF izraženo u kunskoj protuvrijednosti. Inače tuženik je za vrijeme trajanja bračne zajednice mjesečno zarađivao oko 3.500,00 CHF izraženo u kunskoj protuvrijednosti, dok je tužiteljica zarađivala oko 2.7000,00 CHF izraženo u kunskoj protuvrijednosti. Stoga, tuženik predlaže da sud odbaci tužbu i tužbeni zahtjev kao neurednu, a podredno da odbije tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti te da tužiteljicu obveže na snašanje parničnog troška zajedno sa zateznim kamatama.

3. U provedenom dokaznom postupku pročitani su Odluka suda iz Š., zemljišnoknjižni izvadci, Ugovor o darovanju zaključen između tuženika i M. Š., zapisnik od 4. rujna 2019. s iskazom tužiteljice, zapisnik od 22. listopada 2019. s iskazom tuženika, zapisnik od 20. siječnja 2020. sa iskazima svjedoka K. L. i I. L., zapisnik od 4. rujna 2020. sa iskazima svjedoka M. Š. i M. Š. te povijesni zemljišnoknjižni izvadci.

4. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 25/13, 89/14 i 70/19, dalje u tekstu: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan.

5. Između parničnih stranaka u ovoj pravnoj stvari nije sporno da su tužiteljica i tuženik bili u braku te da su za vrijeme trajanja njihove bračne zajednice stečene nekretnine k.č.br. 2223/12, k.č.br. 2223/26 i k.č.br. 2223/35, sve k.o. Ž., koje su u zemljišnim knjigama upisane samo na ime tuženika.

6. Sporno je između parničnih stranaka jesu li navedene nekretnine stečene isključivo radom parničnih stranaka, odnosno je li prilikom stjecanja predmetnih nekretnina i izgradnje kuće tuženik uložio i vlastitu imovinu te vezano uz navedeno sporna je i veličina suvlasničkog udjela tužiteljice u predmetnim nekretninama. Također, sporno je proizvodi li odluka R. suda, od 6. veljače 2018. pod poslovnim brojem CIV 17 3523 RYN učinke na imovinskopravne odnose parničnih stranaka u R. H.

7. Uvidom u zemljišnoknjižne izvatke za predmetne nekretnine k.č.br. 2223/12, 2223/26 i 2223/35, sve k.o. Ž., utvrđeno je kako je nakon pokretanja ovog parničnog postupka i nakon upisa zabilježbe predmetnog spora na tim nekretninama, došlo do promjene vlasništva glede navedenih nekretnina u zemljišnim knjigama i to na način da su umjesto ranijeg vlasnika P. Š. (ovdje tuženika) sada upisani kao vlasnici odnosno suvlasnici zajednička djeca parničnih stranaka i to M. Š., M. Š. i mlt. K. Š., svaki u 1/3 dijela.

7.1. Stoga, kako je u vrijeme pokretanja ove parnice tuženik bio upisan kao isključivi vlasnik nekretnina k.č.br. 2223/12, 2223/26 i 2223/35, sve k.o. Ž., u skladu s odredbom čl. 195. st. 1. ZPP činjenica da je tuženik u međuvremenu otuđio navedene nekretnine, odnosno njima raspolagao u korist zajedničke djece parničnih stranaka, ne sprečava da se parnica među tužiteljicom i tuženikom dovrši, to više što je u zemljišnim knjigama na predmetnim nekretninama i prije njihova otuđenja upisana zabilježba ovog spora sa učinkom u smislu odredbe čl. 81. Zakona o zemljišnim knjigama ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10, 55/13, 60/13, 108/17, 63/19), pa su i u tom pogledu neosnovani prigovori tuženika.

8. Iz iskaza tužiteljice T. L. i tuženika P. Š. utvrđeno je da su parnične stranke sklopile brak krajem studenog 1993., odnosno 24. studenog 1993. u Đ., kao i da su predmetne nekretnine kupljene za vrijeme trajanja braka i to u više navrata tako da je najprije u listopadu 1999. kupljeno građevinsko zemljište, dok je zadnji dio kupljen 2010. Iz iskaza tuženika utvrđeno je da je za vrijeme trajanja bračne zajednice parničnih stranaka najprije sazidana kuća do faze rohbau, da je gradnja počela 2000., dok su završni radovi i radovi na fasadi izvršeni 2005. Iz iskaza tužiteljice utvrđeno je kako su 2001. u kuću prvi uselili roditelji tuženika, što je potvrdio i tuženik u svom iskazu. Također, iz iskaza tužiteljice i tuženika utvrđeno je kako je u kupnju nekretnina i izgradnju kuće iskorišten novac koji predstavlja dječju štednju, odnosno novac koji su tužiteljica i tuženik izdvajali djeci za štednju.

8.1. Takva utvrđenja u bitnome potvrđuju i svjedoci M. Š., M. Š., K. L. i I. L., odnosno iz njihovih iskaza utvrđeno je da su tužiteljica i tuženik za vrijeme trajanja bračne zajednice kupili predmetna zemljišta i izgradili kuću, da su u toj kući najprije stanovali roditelji tuženika, da je tužiteljica radila do prestanka bračne zajednice dok je tuženik prestao raditi prije prestanka bračne zajednice s tužiteljicom.

8.2. Iz iskaza svjedoka Marine Šerić utvrđeno je da su njeni roditelji (ovdje tužiteljica i tuženik) 1999. kupili građevinsko zemljište i započeli izgradnju kuće, a da su zemljište kupili i gradili kuću zajedno i to novcem kojeg su zajedno uštedjeli, te da je jedan dio novaca koji je bio utrošen u gradnji bio sa štedne knjižice nje (oko 16.000,00 do 18.000,00 CHF) i njenog brata (nešto više od 19.000,00 CHF). Nadalje je utvrđeno da se ta kuća u naravi sastoji od dvije etaže te da je u prizemlju jedan stan, a na katu dva apartmana. Utvrđeno je da je njena baka Kata Šerić dala 4.000,00 CHF, ali da svjedoku nije bilo poznato za što je utrošen navedeni novac, da li za izgradnju kuće ili za opremanje kuće. Također je utvrđeno da je svjedok u trenutku kada se kupila zemlja i počela gradnja kuće imala svega tri godine te da su u toj kući stanovali djed i baka po ocu (ovdje tuženiku), kao i da su novce na njenu štednu knjižicu uplaćivali tužiteljica i tuženik koji su za nju štedjeli.

8.3. Iz iskaza svjedoka M. Š. utvrđeno je da je rođen 1995. te da su njegovi roditelji zajedno našli zemljište kada je on imao nekih 3-4 godine, kao i da su ubrzo nakon kupnje roditelji započeli gradnju kuće, koja je išla postepeno, a danas je završena. Nije znao na koji je način financirana gradnja te kuće, ali zna da su u to vrijeme njegovi roditelji bili zajedno te da su za financiranje gradnje roditelji s njegove štedne knjižice podigli ukupno 19.403,20 CHF, koji su mu prethodno uplaćivali. U gradnji kuće u određenom novčanom iznosu pomogla je i baka K. ali nije znao u kojem točno iskazu. Utvrđeno je da je njegova majka radila za vrijeme trajanja braka sve do 2015. (uz kraće prekide zbog trudnoće i pri promjeni poslodavca), dok je otac radio do 2005. ili 2006. kada se razbolio, pa je od 2008. ili 2009. tuženik primao naknadu za nezaposlene. Također je utvrđeno da su on i njegova sestra M. imali lijepo djetinjstvo te da se sjeća da ih je majka dočekivala kada bi dolazili iz škole.

9. Pri tome, sud nije prihvatio kao vjerodostojan iskaz tuženika u dijelu u kojem navodi kako iznos sa štednog računa njegove djece predstavlja njegovu vlastitu imovinu koju su mu darovala njegova djeca, a s obzirom da je u postupku utvrđeno da su zajednička djeca parničnih stranaka M. i M. Š. u vrijeme kupnje zemljišta te izgradnje kuće bili u životnoj dobi od svega tri odnosno četiri godine (M. je rođena 1996., a M. 1995.), pa je životno i logično da su štednju na njihovo ime otvorili njihovi roditelji koji su zajednički i polagali novac na navedene račune te su kao roditelji i upravljali imovinom svoje djece i navedeni novac zajednički odlučili upotrijebiti radi kupnje zemljišta, odnosno izgradnje kuće. Ovaj sud ocjenjuje neživotnim i nelogičnim navode tuženika da bi djeca u tako ranoj životnoj dobi raspolagala samostalno svojom imovinom i to u korist samo jednog roditelja. Iz navedenih razloga u tom pogledu nije ocijenjen vjerodostojnim niti iskaz svjedoka M. Š. koji u svom iskazu navodi da je osobno sudjelovao u financiranju gradnje kuće tako što su njegovi roditelji sa njegove štedne knjižice podigli ukupno 19.403,20 CHF.

9.1. Vezano uz iznos od 4.000,00 CHF za koji je utvrđeno da je dala majka tuženika, kako je to potvrdila i tužiteljica u svom iskazu, tuženik na kojem je bio teret tog dokaza po ocjeni ovog suda nije dokazao (sa sigurnošću iz odredbe čl. 221.a u svezi s čl. 219. ZPP) da bi navedeni iznos predstavljao njegovu vlastitu imovinu, odnosno da bi njegova majka navedeni novac darovala isključivo tuženiku, sve to uzimajući u obzir činjenicu da su u vrijeme tužiteljica i tuženik bili u braku te da su zajedno kupovali zemljište i gradili kuću u kojoj su zajednički i omogućili tuženikovim roditeljima da žive u toj kući, a niti je tuženik u postupku dokazao za što je točno utrošen navedeni novac.

9.2. Također, navodi svjedoka M. Š. i M. Š. da su kada su se roditelji rastali (a tužiteljica i tuženik su se razveli 2018. godine) pomagali tuženiku plaćati račune za struju za predmetne nekretnine u R. H. i da su pomogli platiti naknadu za priključak na kanalizaciju, nisu od utjecaja na predmet spora s obzirom da je utvrđeno da su predmetne nekretnine kupljene i kuća izgrađena za vrijeme trajanja braka parničnih stranaka (prije 2018. kada su se parnične stranke razvele, kao i prije 2016. kada je tužiteljica otišla iz stana sukladno njenom iskazu), odnosno da navedene uplate nisu učinjene radi stjecanja predmetnih nekretnina niti radi izgradnje kuće, a koja je izgrađena prije prestanka braka parničnih stranaka.

10. S obzirom da je iz iskaza tužiteljice i tuženika utvrđeno da su predmetne nekretnine kupljene i kuća izgrađena u razdoblju od 1999. do 2010., na predmetni spor valjalo je primijeniti odredbe Obiteljskog zakona iz 1998. i Obiteljskog zakona iz 2003.

10.1. Prema odredbi čl. 252. Obiteljskog zakona („Narodne novine“ broj 162/98 i 116/03 – dalje u tekstu: ObZ/98) bračna stečevina je imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili potječe iz te imovine, a bračni drugovi su u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini, ako nisu drukčije ugovorili (čl. 253. st. 1. ObZ/98). U skladu s odredbom čl. 257. st. 1. i 2. ObZ/98 imovina koju bračni drug ima u trenutku sklapanja braka, ostaje njegova vlastita imovina, a vlastita imovina je i imovina koju je bračni drug stekao tijekom bračne zajednice na pravnom temelju različitom od navedenoga u čl. 252. toga Zakona (nasljeđivanje, darovanje i sl.).

10.2. Pitanje bračne stečevine na jednak je način bio reguliran i čl. 248., 249. st. 1. i 253. st. 1. i 2. Obiteljskog zakona iz 2003. ("Narodne novine" br. 116/03., 17/04., 136/04., 107/07., 57/11., 61/11., 25/13., 75/14., 5/15., 103/15. – dalje u tekstu: ObZ/03).

11. Dakle, u skladu s navedenim zakonskim odredbama, ovaj sud je utvrdio kako nekretnine k.č.br. 2223/12, 2223/26 i 2223/35, sve k.o. Ž., predstavljaju bračnu stečevinu parničnih stranaka i to svakog u ½ dijela, a s obzirom na to da je u postupku utvrđeno da su tužiteljica i tuženik zajedno stekli radom navedene nekretnine tijekom trajanja braka te da su zajednički sudjelovali u izgradnji kuće, čija je izgradnja dovršena prije prestanka njihove bračne zajednice, a tuženik na kojem je bio teret tog dokaza nije dokazao da u stjecanje navedenih nekretnina uložio i vlastitu imovinu. Iz navedenih razloga sud je primjenom odredbi čl. 252., 253. i 257. ObZ/98 i 248., 249. i 253. ObZ/03 u cijelosti prihvatio kao osnovan tužbeni zahtjev tužiteljice.

12. U odnosu na odluku R. suda, od 6. veljače 2018., poslovni broj CIV 17 3523 RYN, valja istaknuti kako je navedenom odlukom razveden brak između parničnih stranaka, te da se u toj odluci spominje nekretnina u P., na adresi te dvije granične parcele upisane na ime tuženika, za koje se navodi da su u braku financirane zajedničkim sredstvima. Navedena odluka nije priznata u R. H., te ne proizvodi imovinskopravne učinke između parničnih stranaka glede nekretnina koje su predmet ovog postupka, međutim po ocjeni ovog suda to ne sprečava tužiteljicu da takvu odluku dostavi kao dokaz u prilog svojih navoda, a posebno kraj činjenice da je i tuženik u postupku potvrdio kako je brak između parničnih stranaka prestao na temelju odluke suda u Š. te da su nekretnine koje su predmet ovog postupka kupljene, odnosno kuća izgrađena tijekom trajanja braka, pa su u tom pogledu neosnovani navodi tuženika.

13. Slijedom svega navedenog, valjalo je odlučiti kao pod t. I. izreke ove presude.

14. Tužiteljici su dosuđeni parnični troškovi na temelju odredbe čl. 154. st. 1. ZPP i to za sastav tužbe 250 bodova prema Tbr. 7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 i 37/22 - dalje u tekstu: Tarifa), za ročišta od 10. travnja 2019., 9. svibnja 2019., 4. rujna 2019., 22. listopada 2019., 20. siječnja 2020., 4. rujna 2020., 1. veljače 2022. i 7. lipnja 2022. za svako po 250 bodova, te za ročište od 18. veljače 2019. 62,5 bodova, što uz vrijednost boda od 10,00 kuna i pripadajući iznos PDV-a iznosi ukupno 28.906,25 kuna. Tužiteljici je priznat i trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 2.360,00 kuna i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 2.360,00 kuna (sukladno Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi). Tako je tužiteljici sveukupno priznat trošak u iznosu od 33.626,25 kuna.

15. Tuženik nije uspio u sporu, stoga je u cijelosti odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova postupka kao neosnovan, a na temelju čl. 154. st. 1. ZPP-a.

U Puli, 15. srpnja 2022.

S u t k i nj a

Tamara Dagostin Mušković, v.r.

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, u tri istovjetna primjerka, u roku od 15 (petnaest) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužitelju po pun.

2. Tužiteljici po pun.