Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 22 Gž-2492/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sucu toga suda Dariji Horvat, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja V. d.o.o., OIB: … iz Z., kojeg zastupaju odvjetnici iz odvjetničkog društva M. i partneri u Z., protiv tuženice A. F., OIB: … iz Z., koju zastupa punomoćnik P. P., odvjetnik u Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Povrv-5567/18-30 od 19. ožujka 2021., dana 15. srpnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Povrv-5567/18-30 od 19. ožujka 2021.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja ukinut je platni nalog sadržan u Rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika M. M. u Z., poslovni broj Ovrv -590/2018 od 03. srpnja 2018. te je odbijen tužbeni zahtjev za iznos glavnice od 2.748,37 kuna s pripadajućim kamatama na iznose i razdoblja navedenim u izreci (toč. I), te je naloženo tužitelju da naknadi tuženom troškove postupka u iznosu od 5.831,25 kn (toč. II).

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tužitelj zbog svih zakonom predviđenih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. t. 1.-3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP), s prijedlogom da ovaj sud pobijanu presude ukine.

3. Žalba je neosnovana.

4. Ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, a pazeći na bitne povrede odredba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, a prema odredbi čl. 365. st. 2. u vezi sa odredbom čl. 467. ZPP-a, ovaj drugostupanjski sud je utvrdio da u prvostupanjskom postupku nije počinjena niti jedna bitna povreda odredaba parničnog postupka na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

5. Nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, na koju ukazuje žalitelj, jer pobijana presuda sadrži jasne i određene razloge o odlučnim činjenicama, nije proturječna, izreka presude je jasna i presuda se može ispitati.

6. U konkretnom parničnom predmetu radi se o sporu male vrijednosti, jer se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu koje ne prelazi svotu od 10.000,00 kuna, prema odredbi čl. 458. st. 1. ZPP-a.

7. Presudu u sporu male vrijednosti nije dopušteno pobijati žalbom zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP-a (relativno bitne povrede) i zbog žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pa žalbene navode iznijete u tom pravcu ovaj sud nije razmatrao.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za plaćanje utroška vode prema utuženim računima tužitelja u ukupnom iznosu od 2.748,37 kuna.

9. Prvostupanjski sud je u cijelosti ukinuo platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika M. M. u Z., poslovni broj Ovrv-584/2018 od 03. srpnja 2018. za iznos glavnice od 2.460,59 kuna s pripadajućim kamatama, zaključujući da tužitelj nije dokazao ukupnu potrošnju vode koja se odnosi na nekretninu tuženika u mjestu P., naselju P. S.

10. Prethodno utvrdivši da je tužitelj isporučitelj vodne usluge u apartmanskom naselju P. S., gdje se nalazi i nekretnina tuženice, da su stranke sklopile 29. kolovoza 2016. ugovor radi isporuke vodne usluge, da se je tuženik ugovorom obvezao snositi razliku u potrošnji između glavnog vodomjera i zbroja sekundarnih vodomjera proporcionalno potrošnji na sekundarnom vodomjeru, da je tuženica na svojoj nekretnini imala postavljen sekundarni vodomjer, čije očitovanje vrši tužitelj, da tužitelj nije dokazao da su ispunjeni uvjeti za paušalno obračunavanje utroška vode, zatim da nije dokazao ukupno izmjerenu količinu vode na glavnom vodomjeru, zbog količine vode izmjeren na svim sekundarnim vodomjerima u naselju i razmjer potrošnje tuženog prema potrošnji ostalih korisnika usluge u naselju niti je dokazao da je ispravno obračunao utrošak vode u sva tri ispostavljena računa na kojima temelji svoje potraživanje, pa kako je teret dokaza prema odredbi čl. 219. st. 1. i čl. 221.a ZPP-a na strani tužitelja koji je bio dužan dokazati da je postojala razlika između obračuna vode prema glavnom vodomjeru i svih sekundarnih vodomjera, te da je tu razliku ravnomjerno potraživao od tuženika kao korisnika usluge s ugrađenim sekundarnim vodomjerom prema Općim i tehničkim uvjetima isporuke vodne usluge javne vodoopskrbe na vodoopskrbnom području V. d.o.o. Z. od 18. svibnja 2012. (u daljnjem tekstu Opći uvjeti), to je odlučeno kao u toč. I izreke pobijane presude.

11. Prvostupanjski sud utvrđuje da između stranaka nije sporno da je tuženica vlasnica nekretnine u naselju P. S., na adresi …, P., za utrošak vode u odnosu na koju nekretninu su izdani računi od 31. srpnja 2017., 21. kolovoza 2017. i 31. kolovoza 2017.; da su stranke sklopile Ugovor o isporuci vodne usluge dana 29. kolovoza 2016., kao i da je temeljem istog došlo do promjene obveznika plaćanja usluge tužitelja s P. S. d.o.o. na vlasnike nekretnina- apartmana u naselju P. s., konkretnim ugovorom na tuženicu, te da je tuženica istim preuzela obvezu snositi razliku potrošnje između glavnog i sekundarnih vodomjera proporcionalno potrošnji; nije sporno niti da je u utuženom razdoblju došlo do prekomjerne potrošnje, odnosno da potrošnja vode za koju su ispostavljeni predmetni računi ne odgovara prosječnoj potrošnji za kućanstvo tuženice.

12. Sporno je je li tuženica u obvezi plaćanja tužitelju naknade za utrošak vode prema spornim računima.

13. Nije sporno da je Ugovor od 29. kolovoza 2016. sklopljen između stranaka radi isporuke vodne usluge javne vodoopskrbe za nekretninu oznake kč.br. … k.o. P. na adresi P.; da navedena nekretnina ima sekundarni vodomjer koji je spojen na glavni vodomjer MM 601000; da su se stranke ugovorom suglasile da tužitelj obavlja sve poslove za potrebe korisnika usluge, pa tako i očitavanje sekundarnih vodomjera i obračun utroška vode po sekundarnim mjerilima i glavnom vodomjeru (čl. 1.), kao i da su suglasne da, u slučaju kada korisnik usluge ne osigura mogućnost čitanja sekundarnog vodomjera, davatelj usluge mu ima pravo obračunati utrošak vode paušalno i to na način da mu obračuna prosjek potrošnje iz prethodna tri obračunska razdoblja (čl. 3.); da se ugovorom korisnik usluge obvezao snositi razliku potrošnje između glavnog vodomjera i zbroja sekundarnih vodomjera proporcionalno potrošnji na sekundarnom vodomjeru zbog neosjetljivosti kvara na kućnim uređajima i instalacijama, kao i zbog činjenice da vodoopskrbni sustav od glavnog vodomjera do sekundarnih vodomjera potrošača nije vodoopskrbni sustav davatelja usluge i da će se očitanje sekundarnih vodomjera i obračun potrošnje vršiti sukladno Odluci o cijeni vodne usluge javne vodoopskrbe (čl. 5.); stranke su se istim suglasile i da se na njihove odnose imaju primijeniti Opći i tehnički uvjeti isporuke vodne usluge javne vodoopskrbe V. d.o.o. Z. (dalje: Opći uvjeti), da je čl. 18. Općih uvjeta propisano da je pravo isporučitelja usluge vršiti naplatu pruženih usluga isporuke vode korisnicima usluga, obračunatih temeljem važećih cijena vodnih usluga i tih Općih uvjeta. Člankom 24. Općih uvjeta je propisano da se korisnicima vodne usluge cijena vodne usluge obračunava u m3, prema očitanju vodomjera, uz fiksni mjesečni iznos za održavanje sustava, u skladu s Odlukom o cijeni vodnih usluga isporučitelja; da se pod isporučenom količinom vode podrazumijeva količina vode koja je protekla kroz vodomjer i koju je vodomjer registrirao, te se, sukladno istom članku, potrošnja vode za svaku nekretninu, u pravilu, mjeri vodomjerom ugrađenim na priključnom vodu, a iznimno se naknada za utrošak vode može utvrditi u paušalnom iznosu; da vodomjere očitavaju radnici isporučitelja prema rasporedu koji određuje isporučitelj usluge, a korisnik usluge mu je dužan omogućiti očitanje vodomjera; da je čl. 26. propisano da se količina isporučene vode obračunava na osnovi razlike između očitanog stanja na vodomjeru i stanja prethodnog očitanja; da korisnik usluge plaća račun za vodnu uslugu kojeg ispostavlja isporučitelj usluge, a prema količini isporučene vode, sve u skladu s Odlukom o cijeni vodne usluge; da je čl. 27. propisano da korisnik usluge ima pravo prigovora na ispostavljeni račun, koji prigovor ne odgađa plaćanje računa te je propisana procedura postupanja po prigovoru o kojem odlučuje Povjerenstvo za reklamacije potrošača; da čl. 28. Općih uvjeta je propisano da u stambenim zgradama u kojima korisnici imaju ugrađene sekundarne vodomjere obračun potrošnje za svakog korisnika se obavlja putem sekundarnih vodomjera; ukoliko se zbroj isporučenih količina vode po sekundarnim vodomjerima razlikuje od protekle količine vode po glavnom vodomjeru, razlika se obračunava svim korisnicima razmjerno potrošnji pojedinog korisnika usluge; čl. 34. je propisano da u slučaju kad količinu potrošene vode nije moguće utvrditi očitanjem vodomjera, količina za obračun se iznimno utvrđuje procjenom isporučitelja; takav obračun je dopušten u slučajevima: 1. ako je vodomjer nedostupan za očitanje, 2. ako očitanje nije moguće zbog vremenskih uvjeta, 3. ako na vodomjeru nema plombi ili su oštećeni, 4. ako je vodomjer neispravan, 5. ako je vodomjer otuđen, 6. za vrijeme radova na sustavu kada se voda ne isporučuje preko vodomjera.

14. Nadalje, sud prvog stupnja prethodno utvrdivši da je u vrijeme kada je P. S. d.o.o. bilo evidentirano kao potrošač došlo do velikih dugovanja po računima, koje je nastalo zbog istjecanja vode na instalacijama zbog nekvalitetnih materijala koji su korišteni prilikom izgradnje mreže, da je sporno dugovanje za vodu razdoblje od veljače do lipnja 2017., kada su djelatnici tužitelja prvi put očitali vodomjere, da iz izvedenih dokaza proizlazi da se prvi račun u iznosu od 1.920,68 kn odnosi na razdoblje koje nije na pouzdan način utvrđeno, a moglo bi biti od veljače do 16. lipnja 2017., kada je izvršeno prvo očitanje sekundarnih vodomjera, pa proizlazi i da tužitelj nije dokazao da, i kada bi bilo osnovano, u ovom dijelu potraživanje ne bi bilo zastarjelo, sukladno čl. 232. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO), prema kojoj odredbi tražbina naknade za isporučenu vodu za potrebe kućanstva zastarjeva za jednu godinu, a i kada ne bi bilo tako, tužitelj niti tvrdi, niti dokazuje da su bili ispunjeni uvjeti za takvo paušalno određivanje količine isporučene vode, odnosno da su se ispunile pretpostavke iz Općih uvjeta da tužitelj može naknadu obračunati primjenom paušalnog obračuna, odnosno na takav način određenog stanja potrošnje. Naime, tužitelj tijekom postupka čini nespornim da navedena potrošnja ne predstavlja prosječnu potrošnju, iz čega proizlazi da paušalni utrošak nije obračunat sukladno kriteriju iz Općih uvjeta, a to je prosječna potrošnja tuženika u protekla tri mjeseca. I odredbama Ugovora (za koji tuženica tvrdi, a tužitelj ne dokazuje suprotno, da je raskinut, jer ga nisu potpisali svi vlasnici apartmana, kako je to predvidjela njegova odredba tj. čl. 2. t. 5., koja predstavlja raskidni uvjet iz čl. 297. st. 3. ZOO) i Općih uvjeta regulirano je da se naknada za isporučenu vodu obračunava prema stvarnoj potrošnji vode, odnosno prema količini stvarno isporučene vode. Ta potrošnja se mjeri sekundarnim vodomjerima koji se nalaze u stambenim jedinicama pojedinih korisnika, odnosno vlasnika stanova (apartmana). Ukoliko bi se pojavila razlika između izmjerene količine vode na glavnom vodomjeru i zbroju količine vode na svim sekundarnim vodomjerima u zgradi, tada su tu razliku dužni podmiriti svi korisnici usluge, time da se ta razlika na njih raspoređuje razmjerno njihovoj potrošnji. Naknada za isporučenu vodu može samo iznimno biti obračunata u paušalnom iznosu i to ako tužitelj nema, zbog razloga objektivne prirode ili krivnjom korisnika usluge, pristup vodomjeru, dakle samo ukoliko isti ne može izmjeriti stvarnu potrošnju vode. Tada se kao odlučni kriterij za obračun naknade uzima prosječna potrošnja korisnika usluge u protekla tri mjeseca.

15. Pravilan je zaključak suda prvog stupnja da je tužitelj za obračunsko razdoblje na koje se odnose sporni računi trebao dokazati visinu prekomjerne potrošnje, jer iako bi tuženica bila u obvezi podmirenja iste u slučaju da je je uzrok kvar na internim instalacijama u naselju, međutim, takva potrošnja bi se morala vidjeti u računu kao razlika između količine izmjerene vode na glavnom vodomjeru i zbroju količine izmjerene vode na svim sekundarnim vodomjerima u naselju. Na računu od 31. srpnja 2017. takav podatak nije vidljiv, već upravo suprotno, stoji naznaka da je razlika po glavnom vodomjeru 0. Stoga je za zaključiti, da tužitelj nije dokazao količinu isporučene vode na glavnom vodomjeru, niti količinu izmjerene vode na vodomjeru tuženice, kao ni zbroj količine izmjerene vode na svim vodomjerima u naselju, niti prosječnu potrošnju tuženice u protekla tri mjeseca prije izdavanja spornih računa, a niti primjenom kojeg kriterija iz Općih uvjeta je izvršio obračun predmetne naknade, te, konačno, u računu nije precizirano niti na koje obračunsko razdoblje se odnosi potrošnja po tom računu, pri čemu je za istaknuti i da bi iz iskaza svjedoka i stranaka proizlazilo da bi to bilo od veljače, odnosno ožujka do lipnja 2017.

16. Što se tiče drugog računa od 21. kolovoza 2017., iz istog je razvidno da se odnosi na obračunsko razdoblje od 13. srpnja 2017. do 1. kolovoza 2017., da je na brojilu izmjeren utrošak vode od 6 m3, te da je tuženici zaračunana razlika po glavnom vodomjeru od 8,98 m3, jer je ukupni utrošak navedeno 14,98 m3 vode, prema kojem je obračunata naknada po pojedinim stavkama.

17. iz trećeg računa od 31. kolovoza 2017. proizlazi da se odnosi na obračunsko razdoblje od 1. kolovoza 2017. do 1. rujna 2017. te da je na brojilu izmjeren utrošak od 23 m3, da postoji razlika po glavnom vodomjeru od 39,00 m3, te je kao ukupni utrošak navedeno 62 m3, po kojem je izračunata ukupna naknada. Tuženica je osporila tako utvrđeni utrošak navodeći da priznaje samo količinu stvarno potrošene vode koja je izmjerena na sekundarnom brojilu, a koju je u cijelosti podmirila, što tužitelj nije osporio te je i utužio samo dio iznosa po jednom od ta dva računa iz čega proizlazi da je iznos od 199,00 kn podmiren za potrošnju vode u utuženom razdoblju, ne dokazujući pritom u postupku i da bi mu pripadalo pravo na naplatu većeg iznosa od plaćenog po osnovi potrošnje u istom razdoblju. Naime, cijena m3 vode prema računima je bila 4,46 kn, što pomnoženo s ukupno očitanom potrošnjom na vodomjeru tuženice u utuženom razdoblju iznosi 129,34 kn (6 m3 + 23 m3 = 29 m3 x 4,46 kn = 129,34 kn), a tuženica je podmirila iznos od 199,00 kn za isto razdoblje.

18. Pravilan je zaključak suda prvog stupnja da je tužitelj prema odredbi čl. 219. st. 1. i čl. 221.a ZPP-a bio dužan dokazati ukupnu izmjerenu potrošenu količinu vode na glavnom vodomjeru, zbroj potrošene količine vode izmjerene na sekundarnom vodomjeru tuženika i razmjer potrošnje prema potrošnji ostalih korisnika, što tužitelj po računima sa paušalno određenim količinama isporučene vode od 31. srpnja 2017., 21. kolovoza 2017. i 31. kolovoza 2017. da nije dokazao, pa kako tužitelj nije dokazao da je ispravno obračunao utrošak vode po računima, na kojima temelji svoje potraživanje, te da ima pravo i na daljnje iznose po računima, pored nesporno plaćenog dijela, platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi pravilno je ukinut i odbijen tužbeni zahtjev u cijelosti.

19. To što tuženik u postupku ne osporava korištenje usluge tužitelja u utuženom razdoblju ne znači da je u obvezi podmiriti uslugu tužitelja po utuženim računima u slučaju da tužitelj u postupku nije dokazao ukupnu izmjerenu količinu vode na glavnom vodomjeru, te zbroj količine vode na svim sekundarnim vodomjerima i razmjer potrošnje tuženika prema potrošnji ostalih korisnika.

20. U odnosnu na žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja navedeni žalbenI razlog u ovom sporu male vrijednosti nije dozvoljeno isticati i presuda se zbog tog žalbenog razloga ne može isticati primjenom odredbe čl. 467. ZPP-a.

21. Pogrešno tužitelj žalbenim navodima upućuje na počinjenje povrede prava tužitelja na pravično suđenje i raspravljanje pred sudom iz razloga jer je tužitelj u postupku bio dužan predloženim dokazima dokazati sve činjenice koje se odnose na potrošnju i razliku potrošnje vode, a ne samo dostaviti račune, jer isti računi tužitelja, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud predstavljaju poziv na plaćanje, a ne i dokaz da su ti računi sastavljeni sukladno utvrđenoj potrošnji vode i Općim uvjetima tužitelja.

22. Stoga je valjalo žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu, jer je pravilno prvostupanjski sud ukinuo platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave i pravilno odbio tužbeni zahtjev, jer je na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo.

23. Stoga je valjalo presuditi primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a

U Zagrebu, 15. srpnja 2022.

Sudac:

Darija Horvat, v.r.