Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 13 Gž-2808/2020-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sutkinji toga suda Sabini Dugonjić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja L. V. iz P., OIB:…, zastupanog po punomoćnici A. Š., odvjetnici iz Č., protiv tuženika A. B. d.d., Z., OIB …, zastupanog po punomoćniku H. M., odvjetniku u Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj P-240/19-36 od 11. studenog 2020., dana 15. srpnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj P-240/19-36 od 11. studenog 2020. u pobijanom dijelu pod točkom I. i II. kao i u dijelu u kojem tuženiku nije dosuđen parnični trošak.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 38.739,50 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća pojedinih iznosa do isplate kako je to pobliže navedeno u izreci pobijane odluke dok je pod točkom II. naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 11.474,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od donošenja prvostupanjske presude do isplate.

2. Protiv navedene presude pod točkom I. i II. izreke kao i u dijelu u kojem nije uspio sa parničnim troškom žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. toč. 1.-3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19 - dalje: ZPP), te predlaže pobijanu presudu preinačiti na način da se odbije tužbeni zahtjev odnosno podredno ukinuti i predmet vratiti na ponovno odlučivanje uz naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 1.562,50 kn.

3. Žalba je neosnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu pretplaćenih iznosa po ugovoru o potrošačkom kreditu temeljem stečenog bez osnove uslijed ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i promjeni tečaja za valutu CHF u razdoblju od početka otplate kredita do posljednjeg dosjelog anuiteta u ukupnom iznosu od 38.739,50 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana stjecanja svakog pojedinog iznosa do isplate.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji im je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju određeno u žalbi ukazuje žalitelj. Presuda sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama i ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava i zapisnika, te nije osnovan ovaj žalbeni razlog. U presudi su navedeni jasni razlozi o tome zašto su utvrđenja iz parnice po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na Ugovor o kreditu zaključen između tužitelja i prednika tuženika, razlozi o ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF i razlozi dosuđenja zateznih kamata od dana stjecanja do isplate.

6. Isto tako, prvostupanjski sud nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi odredbe čl. 190. ZPP na koju ukazuje žalitelj budući je u ovom postupku tužitelj tek nakon provedenog financijskog vještačenja (provedeno je nakon zaključenja prethodnog postupka) mogao postaviti konkretan zahtjev, utemeljen na istoj činjeničnoj osnovi, zbog čega je takva preinaka tužbe moguća i sukladno odredbi čl. 190. st. 2. ZPP, kojom je propisano da iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, a što zasigurno bez svoje krivnje nije mogao učiniti prije nego je pribavljena sva potrebna dokumentacija i prije nego je sukladno tome provedeno navedeno financijsko vještačenje, slijedom čega su žalbeni navodi tuženika u tom smislu neosnovani.

7. Također, sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, time da u svojoj žalbi tuženik navodi neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a svode se zapravo na ocjenu provedenih dokaza od strane žalitelja odnosno njegovog viđenja predmetne pravne situacije.

8. Tako je tijekom prvostupanjskog postupka utvrđeno:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženikov pravni prednik H.-A.-A.-b. d.d., kao banka sklopili Ugovor o kreditu broj … dana 29. siječnja 2008., po kojemu je banka odobrila korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 19.637,00 CHF (švicarskih franaka) u svrhu kupnje rabljenog vozila marke FIAT PUNTO 2007.godište i to na rok od 7 godina, s time da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 284,06 CHF obračunatih po srednjem tečaju za

CHF banke na dan plaćanja.;

- da je navedenim ugovorom ugovorena redovna kamata po promjenjivoj stopi, koja je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu iznosila 5,70% dekurzivno godišnje, te se tužitelj obvezao vraćati kredit u mjesečnim anuitetima u protuvrijednosti od 284,06 CHF;

- da je čl. 6. Ugovora o kreditu ugovorena promjenjivost stope ugovorene kamate, sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora, a da ugovor o kreditu ne sadrži odredbu u kojoj bi bili navedeni parametri od kojih ovisi promjena stope ugovorene kamate, odnosno parametri na temelju kojih se stopa ugovorene kamate može odrediti ili temeljem kojih bi bila barem odrediva;

- da iz iskaza svjedokinje B. D., proizlazi da je od 2002. radila u tadašnjom H. A. A. B. u poslovnici u Č., a tužitelja ne poznaje i ne sjeća ga se kao niti konkretnog ugovora o kreditu se ne sjeća s time da se u banci nudilo klijentima više vrsta kredita, pa tako i za kupnju automobila, a sada se više ne sjeća kakvi su točno ugovori za kupnju automobila bili nuđeni klijentima 2008. tj. da li su bili i u valuti CHF i u valuti EUR, a da se inače klijentu objasnilo i predočeni su mu svi uvjeti za uzimanje kredita pa tako i kamatna stopa dok iz potpisa na ugovoru o kreditu u konkretnom slučaju nije vidljivo tko je od strane banke pregovarao i dogovarao s klijentom konkretni ugovor;

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da je 2008. odlučio kupiti osobni automobil te je otišao u A. k. A. C. d.o.o. Č. gdje si je odabrao automobil te su mu tamo rekli da ide u H. A. A. B. da tamo imaju povoljne kredite u švicarskim francima te je išao u H. banku i nije mu u banci nuđen nikakav drugi kredit, niti kredit u eurima, samo ovaj u CHF. Zatim, da su mu u banci čitali navode iz ugovora, a ne sjeća se da su mu nešto posebno objašnjavali, dok u pogledu promjenjive kamate su mu rekli da će onda rata kredita ići na više ili na niže, a on je po struci metalurški tehničar i vozač te mu je prvo mjesečna rata iznosila 1.300,00 kn, a onda je mjesečna rata skočila na 2.200,00 kuna što mu je bilo teško plaćati te je taj kredit otplatio, čini mu se 2015. i to na način da je njegov sin uzeo kredit tako da on zatvori ovaj cjelokupni kredit dok u pogledu valute švicarski franak dok po čemu je ta valuta različita u odnosu na valutu EUR ili koju drugu valutu mu ništa nije objašnjeno;

- da iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka proizlazi da razlika (više plaćeno) između iznosa anuiteta po početno ugovorenoj kamatnoj stopi i prema tečaju CHF u odnosu na kunu koji je vrijedio na dan korištenja kredita naspram iznosa anuiteta koje je tužitelj u kunskoj protuvrijednosti stvarno plaćao tuženiku tijekom otplate kredita u razdoblju od 31.03.2008. do 09.07.2014. iznosi 38.739,50 kuna te je razlika od 38.739,50 kn iskazana u pojedinačnim mjesečnim iznosima;

- da je u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013. donesena pravomoćna presuda, a kojom presudom je utvrđeno da je ovdje i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, te da je ista presuda u tom dijelu potvrđena i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj Pž-7129/13, od 13. lipnja 2014.

9. Temeljem takvih utvrđenja prvostupanjski sud zaključuje da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor te tužitelj nije bio u dovoljnoj mjeri informiran o tome što utječe na promjenu ugovorene (promjenjive) redovne kamatne stope, kao i o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta, odnosno da tuženik tužitelja prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije informirao o egzaktnim parametrima i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a ugovornom odredbom predmetnog ugovora o kreditu je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i da tuženik s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak, niti ga je u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima vezanim za tu valutnu klauzulu. Stoga prvostupanjski sud zaključuje da ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci tuženika nije razumljiva te predmetni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a to slijedi i iz činjenice da predmetni ugovor ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, već je samo općenito, paušalno i neprecizno. Naime, prvostupanjski sud zaključuje da je promjena kamatne stope isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika bez sudjelovanja druge strane, odnosno tužitelja, bez pregovora o toj promjeni kao i bez određivanja koliko će tih promjena do kraja otplate kredita odnosno trajanja ugovora biti, kada će te promjene prestati, iz kojeg razloga itd., i da jasno definirana odnosno određena ili odrediva kamatna stopa, odnosno promjena iste, nisu precizirane ni u aktima tuženika na koje se tuženik poziva. Iz takvog ponašanja tuženika kao i iz odgovora na tužbu, proizlazi da je tuženik prilikom mijenjanja kamatnih stopa i prilikom promjene tečaja, postupao zbog promjene tržišnih uvjeta, ali uvijek jednostrano, bez pregovora s drugom stranom, dok je tuženik tužitelja, tek obavještavao da je došlo do promjene anuiteta zbog promjene kamatna stope i tečaja CHF, ne nudeći tužitelju, bilo kakvu drugu mogućnost, što je utvrđeno i na temelju iskaza tužitelja.

10. Dakle, navedena odredba predmetnog ugovora, koja promjenu ugovorene kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopa za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti, jer nema nikakvih egzaktnih kriterija te prvostupanjski sud zaključuje da je tužitelju trebalo ponuditi - objasniti, razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome razgovarati i na taj način omogućiti tužitelju kao klijentu - potrošaču, da pristane na takve odredbe (koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati) i iskoristiti neke od navedenih solucija, odnosno prigovoriti povećanju stope redovne kamate ili zatražiti okončanje ugovorenog odnosa.

11. Isto tako, prvostupanjski sud zaključuje da je isto tako tuženik bio dužan tužitelja kao potrošača u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik očito učinio nije, a što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da tuženik ne može predvidjeti visinu svoje obveze dok tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao sa rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je tužitelj bio upoznat i svjestan činjenice da povećanje tečaja valute koja je određena valutnom klauzulom vodi ka povećanju glavnice duga, pripadajućih kamata i u konačnici povećanju anuiteta, koja odredba je nerazumljiva i nedorečena. Slijedom toga, kako je dio koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope ništetan jer je nerazumljiv, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela konkretnog Ugovora o kreditu primio sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine RH broj 35/05, 41/08,125/11, 78/15 i 29/18).

12. Takva utvrđenja i zaključak prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud.

13. Odgovarajući na žalbene navode tuženika valja ponoviti da odredba čl. 502.c ZPP propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim postupcima za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz tužbe (čl. 502.a st. 1. ZPP). Suprotno žalbenim navodima tuženika u ovom postupku kao pojedinačnom nije bilo potrebno provoditi još i daljnji dokazni postupak što je izraženo i u stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlukom br. Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. Ovo stoga, jer prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je u čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donijete po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Tako označene odredbe propisuju izravni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu, mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbom iz čl. 502.a st. 1. ZPP.

14. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP. S obzirom na sadržaj točke 5. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, koji se odnosi na tuženika, prema shvaćanju ovog suda, nije bilo potrebe ponovno provoditi daljnji dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP.

15. Nadalje, iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je djelomično potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14-2 od 9.4.2015., a povodom tužbe tužitelja potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv osam banaka, proizlazi da je pravomoćno utvrđeno kako su banke u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita tako, što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili ništetne i nepoštene ugovorne odredbe gdje je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva, u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača,

16. Slijedom navedenog, s obzirom na vezanost suda za utvrđenja u označenim presudama povodom tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, nisu osnovani žalbeni navodi kojima navodi kako prvostupanjski sud nije obrazložio zbog čega smatra da bi pravna utvrđenja iz navedenih presuda bila osnova za neka dodatna utvrđenja, te zašto bi bila relevantna za presudu koja se ne odnosi na naknadu štetu.

17. Također, valja napomenuti da je presudom Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 odlučeno da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13, koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom treba tumačiti na način, da ugovorna odredba potrošaču ne samo mora biti gramatički razumljiva što znači da su u ugovoru o kreditu tužitelju morali biti na jasan način objašnjeni razlozi i pojedinosti načina promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora o kreditu tako, da on na temelju razumljivih kriterija može predvidjeti njihove ekonomske posljedice. Kako su u konkretnom slučaju izostali jasni i razumljivi kriteriji kojima svaki prosječni građanin može predvidjeti njihove ekonomske posljedice, neosnovani su navodi tuženika da prvostupanjski sud paušalno utvrđuje da bi odredba Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi bila nepoštena i ništetna.

18. Osim toga, odredba o promjeni kamatne stope je odlučujuća ugovorna odredba, a ona je u konkretnom slučaju ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to tuženika, bez istovremeno jasno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena pa tako ova odredba u dijelu čl. 6. Ugovora o kreditu, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja te dovodi do toga, da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti. To stoga jer razlozi za promjenljivost kamatne stope nisu razvidni potrošaču prilikom sklapanja ugovora niti mu omogućuju da provjeri opravdanosti razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita. Ugovorna kamata kao naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, mora biti određena, odnosno odrediva. Prema tome, radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci Ugovora, a putem označene ugovorne odredbe tuženik je onemogućio utjecaj druge ugovorne strane na visinu kamate što je suprotno odredbi čl. 26. ZOO koja propisuje da je Ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima Ugovora.

19. Uz navedeno takva odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi suprotna je odredbi čl. 4 ZOO gdje je određeno da su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveze iz tih odnosa, dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja odnosno, da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, a mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane te urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane, kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti. (čl.10. ZOO).

20. U tom smislu neosnovani su žalbeni navodi tuženika da tužitelj nije uložio niti prosječnu pažnju budući da odredba predmetnog ugovora, koja promjenu ugovorene kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopa za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti, jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Stoga je pravilno prvostupanjski sud zaključio da je tužitelju trebalo objasniti razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome razgovarati i na taj način omogućiti tužitelju kao klijentu - potrošaču, da pristane na takve odredbe koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati, a isto tako tuženik je bio dužan tužitelja kao potrošača u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao sa rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je tužitelj bio upoznat i svjestan činjenice da povećanje tečaja valute koja je određena valutnom klauzulom vodi ka povećanju glavnice duga, pripadajućih kamata i u konačnici povećanju anuiteta, koja odredba je sigurno ostala nerazumljiva i nedorečena tužitelju koji je po struci metalurški tehničar i vozač i kojem su samo čitani navodi iz ugovora u banci.

21. Slijedom navedenog, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je sadržana u čl. 6. Ugovora kojim je tuženik ovlašten izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika takva, da je zavisna samo o odluci banke i stoga nepoštena odnosno, ništetna jer odredba ugovora koju koristi tuženik, a na temelju koje se cijena određuje prema njegovoj jednostranoj odluci bez unaprijed određenog čvrstog kriterija za promjenu, upućuje na ocjenu kako je označena odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja.

22. U odnosu na žalbene navode tuženika da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da tuženik nije pregovarao s tužiteljem prije sklapanja ugovora o kreditu i da je tužitelj svojevoljno pristao na kredit s promjenjivom kamatnom stopom, valja reći da su neosnovani budući da činjenica da je tužitelj pristao na promjenjivu kamatnu stopu, ne znači da pojedine odredbe Ugovora o kreditu (u konkretnom slučaju ona o promjenjivoj kamatnoj stopi) ne mogu biti nepoštene, a posljedično tome i ništetne budući da je tuženik odredbe o kamatnoj stopi mijenjao po svojoj diskrecijskoj ocjeni prema kriterijima koji ovise samo o odluci banke bez mogućnosti utjecaja druge ugovorne strane na njihovu visinu.

23. Naime, sadržajem neodređene formulacije promjenljive kamatne stope, postupanje je suprotno načelima obveznog prava, jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa, korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca, pošto je formulacija ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi takva da se na temelju nje jedino zna kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok se ne može ocijeniti zašto, kako, te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kamatna stopa kretati. Radi se o ugovornoj odredbi čiji sadržaj prosječnom potrošaču objektivno nije razumljiv. 24. Isto tako, u odnosu na žalbene navode da prvostupanjski sud nije cijenio iskaz svjedokinje gđe. D. iz kojeg je vidljivo da je tužitelj mogao samostalno odabrati između više predloženih ugovora o kredita i to s valutnom klauzulom vezano za CHF i EUR, kao i da nije saslušao svjedoke I. K. i g. I. G. na okolnost plasiranja ugovora o kreditu sa DHF valutom obveze te edukacije djelatnika, valja reći da je u postupku kolektivne zaštite potrošača pravomoćno utvrđeno da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i promjeni tečaja za valutu CHF ništetna jer o njoj banke (među kojima i tuženik) nisu pojedinačno pregovarale s potrošačima. Stoga upoznavanje tužitelja s parametrima koji utječu na promjenu kamatne stope nije od utjecaja ili promjeni tečaja za valutu CHF, kraj činjenice da banka s njim nije pojedinačno pregovarala o promjeni (povećanju) kamatne stope. Dakle, kako je u postupku kolektivne zaštite potrošača utvrđeno da prilikom sklapanja potrošačkih ugovora stranke nisu pojedinačno pregovarale o pojedinim odredbama ugovora, a što proizlazi iz navoda tužitelja iznesenih tijekom postupka, činjenica da je tužitelj mogao samostalno odabrati između više predloženih ugovora o kredita i to s valutnom klauzulom vezano za CHF i EUR i da su mu zaposlenici objasnili plasiranje ugovora, navedeno ne bi utjecalo na ocjenu da se radi o ništetnim ugovornim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i promjeni tečaja za valutu CHF, jer o tome stranke nisu međusobno pregovarale, a navedeno uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja te dovodi do toga, da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti. Osim toga, u smislu odredbe čl. 220. st. 2. ZPP-a samo sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza po strankama izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica, kao i koje će činjenice uzeti kao dokazane na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno, svih dokaza zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka pa nije u obvezi prihvatiti svaki dokazni prijedlog stranke ako smatra da on nije od važnosti za donošenje odluke.

25. Dakle, tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatih prema ugovorenoj promjenjivoj kamati tijekom ugovorenog vremena vraćanja kredita nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi, koju je primjenom pravila o stjecanju bez osnove tuženik dužan vratiti tužitelju jer je u smislu odredbe čl. 155. ZOO šteta je i umanjenje nečije imovine, slijedom čega su neosnovani navodi da se utvrđenja iz parnice za zaštitu kolektivnih interesa mogu koristiti samo u postupcima naknade štete.

26. Isto tako, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tužitelju osim dosuđenog iznosa kojeg su prednik tuženika odnosno tuženik naplatili temeljem ništetne odredbe (čl. 323. st. 1. ZOO/05), pripada pravo i na isplatu zateznih kamata na pojedinačne iznose glavnice i to od dana kada je isti plaćao dosjele anuitete kredita tuženiku odnosno od kada je tuženik primio novac jer se u ovom slučaju smatra da je tuženik nepošteni stjecatelj, a sve u skladu sa odredbama čl. 29. st. 2. i čl. 1115. ZOO. 27. Naime, tuženik je nepošteni stjecatelj jer je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako, da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora, kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu potrošača, čime je također postupljeno suprotno odredbama tada važećeg ZZP i odredbama ZOO, slijedom čega su žalbeni navodi tuženika neosnovani.

28. Slijedom navedenog, kako je tuženik sastavio predmetni Ugovor o kreditu i isključivo on predložio prema unaprijed pripremljenom sadržaju taj Ugovor, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je tuženik nepošteni stjecatelj te u smislu odredbi čl. 323. i čl. 1111. kao i čl. 1115. ZOO/05 mora vratiti, ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

29. Nadalje, izvedenim knjigovodstvenim vještačenjem sukladno odredbama čl. 258. do 261. ZPP i očitovanjem vještaka na prigovore tuženika, utvrđena je visina zahtjeva tužitelja, a žalbenim navodima tuženika nije dovedena u sumnju pravilnost i zakonitost danog nalaza.

30. U odnosu na prigovore tuženika da je tijekom postupka istaknuo prigovor da ukupna razlika pravilnim izračunom iznosi 37.574,49 kn, a ne 38.739,50 kn, te da vještak nije odgovorio na navedeni prigovor, valja reći da iz nalaza i mišljenja vještaka jasno proizlazi da je obaveza tužitelja iznosila 106.384,83 kn, dok je uplaćeno ukupno 145.124,33 kn te razlika više uplaćenog iznosi 38.739,50 kn te je vještakinja u svom nalazu i mišljenju decidirano utvrdila (list 92) da razlika (više plaćeno) između iznosa anuiteta po početno ugovorenoj kamatnoj stopi i prema tečaju CHF u odnosu na kunu koji je vrijedio na dan korištenja kredita naspram iznosa anuiteta koje je tužitelj u kunskoj protuvrijednosti stvarno plaćao tuženiku tijekom otplate kredita u razdoblju od 31. ožujka 2008. do srpnja 2014. iznosi ukupno 38.739,50 kn.

31. Isto tako, vještak se je očitovao na navode tuženika da bi predmetna razlika iznosila iznos od 37.574,49 kn te je otklonio takve navode tuženika u svom dopunskom očitovanju navodeći da je uvidom u specifikaciju uplata (list 55-56) utvrđeno da je za dospijeća u razdoblju od 31. ožujka 2008. do 9. srpnja 2014. tužitelj izvršio uplate u iznosu od 145.124,33 kn, a specifikacija uplata predstavlja izvadak iz poslovnih knjiga tuženika te je stoga ukupni iznos tužiteljevih uplata uključen u izračun, dok tuženik ne navodi niti ne dokazuje koji bi to drugi iznosi uplata bili, niti navodi analitičke podatke koje je koristio u svojoj simulaciji već samo zbirni iznos, slijedom čega su neosnovani i nedokazani navodi tuženika, koji se u bitnome svode na ponavljanje ranije istaknutih prigovora nalazu i mišljenju vještaka, tako da nije s uspjehom dovedena u sumnju pravilnost činjeničnih utvrđenja suda prvog stupnja.

32. Nadalje, prvostupanjski sud je pravilno otklonio kao neosnovan tuženikov prigovor zastare uz obrazloženje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare (čl. 241. ZOO) koja ponovno počinje teći od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u tom sporu, odnosno 14. lipnja 2014. u odnosu na dio tražbine (prema odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13, odnosno 14. lipnja 2018. za preostali dio tražbine (prema presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17) zastara počela teći iznova, te da je tužba podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka iz čl. 225. ZOO. Naime, visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci između ostaloga odlučio i u dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama svojom odlukom od 14. lipnja 2014., a što je potvrđeno i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci broj Rev-2245/17, slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno zaključio da tužitelju pravo na isplatu teče od navedenog datuma pa budući da je ovaj postupak pokrenut dana 23. svibnja 2019. podnošenjem tužbe sudu, tako da nije nastupila zastara.

33. Osim toga, nakon donošenja presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2017. (potvrđene presudom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2922/2018 od 20. veljače 2020.) prema kojoj je mjerodavan opći zastarni rok od 5 godina koji počinje od dana donošenja pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u kolektivnom sporu koji je vođen pod poslovnim brojem P-1401/12, Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. dao objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.“ Stoga je suprotno žalbenim navodima tuženika materijalno pravo pravilno primijenjeno kada je prigovor zastare odbijen kao neosnovan.

34. Odluka o parničnom trošku donesena je pravilnom primjenom odredbi članka 154. stavka 1. i 155. ZPP-a te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15.; dalje: Tarifa).

35. Žalbeni navodi tuženika da je prvostupanjski sud pogrešno priznao tužitelju kao potreban trošak pristup na ročište za objavu presude su neosnovani. Naime, kako je punomoćnik tužitelja pristupio na ročište za objavu presude od 11. studenog 2020. te kako je pravovremeno troškovnikom zatražio trošak pristupa na ročište za objavu, to mu je navedeni trošak i nastao tako da tužitelj sukladno odredbama iz Tbr. 9. st. 3., Tbr. 42. i Tbr. 50. Tarife u svezi čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP–a ima pravo na naknadu troška pristupa na takvo ročište u iznosu od 500,00 kn. Isto tako, neosnovani su žalbeni navodi da iz spisa predmeta nije razvidno da je tužitelj platio sudske pristojbe jer jasno proizlazi da je pozvan na plaćanje sudske pristojbe na tužbu i presudu sukladno Zakonu o sudskim pristojbama, a koje su i plaćene kako to proizlazi iz aplikacije e-spisa.

36. Nadalje, neosnovani su i žalbeni navodi tuženika da prvostupanjski sud nije odlučio o njegovom zahtjevu za naknadu parničnog troška, budući da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu te mu pripada parnični trošak sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP, dok tuženiku ne pripada parnični trošak te mu nije niti dosuđen.

37. Slijedom svega navedenog, kako je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje na koje je pravilno primijenio materijalno pravo valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu pod točkom I. i II. izreke kao i u dijelu u kojem tuženiku nije dosuđen parnični trošak sve temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP te odlučiti kao u izreci pod točkom I. izreke ove odluke.

38. Zahtjev tuženika za naknadom troška sastava žalbe nije osnovan jer sa žalbom nije uspio te je stoga valjalo, sukladno čl. 154. st. 1. i 166. st. 1. ZPP, odlučiti kao pod toč. II. izreke ove presude.

U Zagrebu 15. srpnja 2022.

Sutkinja:

Sabina Dugonjić, v.r.