Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 13 Gž R-2600/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sutkinji toga suda Sabini Dugonjić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari I-tužiteljice Lj. B. iz S., OIB: … te II-tužiteljice A. D. iz M. (S.), OIB: …, obje zastupane po punomoćnici J. M. K., odvjetnici u Z., protiv tuženika Centra za socijalnu skrb S., OIB: …, zastupanog po punomoćniku J. G., odvjetniku u S., radi naknade štete, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pr-559/18 od 14. lipnja 2021., dana 15. srpnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao djelomično neosnovana žalba tužiteljica i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pr-559/18 od 14. lipnja 2021. u dijelu izreke pod točkom I. i II. kojim je odbijen zahtjev svake od tužiteljica za iznos od 15.000,00 kn kao i pod točkom III. izreke u dijelu u kojem tužiteljicama nije dosuđen parnični trošak u iznosu od 6.187,50 kn.

II. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pr-559/18 od 14. lipnja 2021. u dijelu izreke pod točkom I. i II. kojom je naloženo tuženiku da svakoj tužiteljici isplati iznos od 15.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 15. studenog 2017. do isplate, kao i pod točkom III. kojim je tuženiku naloženo tužiteljicama naknaditi parnični trošak u iznosu od 7.712,50 kn s zakonskim zateznim kamatama tekućim od 14. lipnja 2021. do isplate.

III. Uvažava se žalba tužiteljica i preinačuje se presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pr-559/18 od 14. lipnja 2021. u dijelu izreke pod točkom III. kojim su tužiteljice odbijene s parničnim troškom preko iznosa od 7.712,50 kn do iznosa od 10.187,50 kn (za iznos od 2.475,00 kn), te sudi:

Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici daljnji trošak prvostupanjskog postupka u iznosu od 2.475,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 14. lipnja 2021. do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

IV. Odbijaju se tužiteljice sa zahtjevom za naknadu troškova sastava žalbe i odgovora na žalbu.

V. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka.

r i j e š i o  j e

Ukida se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-559/18 od 14. lipnja 2021. u dijelu izreke pod točkom I. i II. kojim je odbijen tužbeni zahtjev svake tužiteljice za iznos od 20.000,00 kn kao i za više zatražene kamate, bez vraćanja na ponovni postupak.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti I- tužiteljici iznos od 15.000,00 kn zajedno sa zakonskim kamatama tekućim od 15.11.2017. do isplate dok je za iznos od 35.000,00 kn, kao i za više zatražene kamate, I-tužiteljica odbijena. Pod točkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti II- tužiteljici iznos od 15.000,00 kn zajedno sa zakonskim kamatama tekućim od 15.11.2017. do isplate dok je za iznos od 35.000,00 kn, kao i za više zatražene kamate, II-tužiteljica odbijena. Zatim je pod točkom III. izreke naloženo tuženiku tužiteljicama naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 7.712,50 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 14.lipnja 2021. pa do isplate, dok su za više zatraženo, za iznos od 8.662,50 kn sa pripadajućim kamatama tužiteljice odbijene.

2. Protiv navedene presude u odbijajućem dijelu pod točkom I., II. i III. izreke žale se tužiteljice zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. toč. 1.-3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - Odluka USRH, 70/19 - dalje: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači sukladno žalbenim navodima odnosno podredno ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje uz trošak sastava žalbe u iznosu od 1.875,00 kn.

3. Isto tako, protiv navedene presude u dosuđujućem dijelu izreke pod točkom I., II. i III. izreke žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. toč. 1.-3. ZPP-a, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači sukladno žalbenim navodima odnosno podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje uz trošak sastava žalbe u iznosu od 1.250,00 kn uz PDV. 4. Tužiteljice su podnijele odgovor na žalbu tuženika osporavajući žalbene navode sa prijedlogom da se žalba tuženika odbije u cijelosti kao neosnovana uz naknadu troškova za sastav odgovora na žalbu u iznosu od 750,00 kn.

5. Žalbe stranaka su djelomično osnovane.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljica za naknadu neimovinske štete koju su pretrpjele na radnom mjestu kada ih je dana 3. kolovoza 2017. fizički i verbalno napala stranka L. S., a koju štetu im je tuženik kao poslodavac, dužan naknaditi. (čl. 111. Zakona o radu "Narodne novine", broj 93/14, 127/17 – dalje ZR), u svezi s odredbom čl. 25. st. 1. Zakona o zaštiti na radu („Narodne novine“ br. 71/14,118/14,154/14, - dalje ZZR) te čl. 1045. u svezi s čl. 1046. i čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima "Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO).

7. Suprotno žalbenim navodima tuženika, sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, a ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, pa se nije ostvario žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju povredu odredaba parničnog postupka ukazuje tuženik u svojoj žalbi.

8. Isto tako, ispitujući prvostupanjsku presudu kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da postoje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP, na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

9. Tijekom postupka sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su važne za zakonito presuđenje ovog spora i na temelju postignutih rezultata valjano utvrdio potrebno činjenično stanje, izloživši ga u obrazloženju pobijane presude.

10. Tako je tijekom prvostupanjskog postupka utvrđeno;

- da su 1. tužiteljica i 2. tužiteljica zaposlenice tuženika, te da 1. tužiteljica radi na radnom mjestu socijalnog radnika, a 2. tužiteljica na radnom mjestu dipl. psihologa te da su dana 3.kolovoza 2017. prilikom obavljanja službene dužnosti fizički i verbalno bile napadnute i ozlijeđene od strane L. S. protiv koje je podnesena kaznena prijava te je podignuta optužnica pod broj K-DO-1589/17;

- da iz potvrda PU S.-d., II Policijske postaje S. od 16.kolovoza 2017., kao i iz službenih bilješki PU S.-d., II PP S. od 3. i 4. kolovoza 2017. proizlazi da su tužiteljice kao djelatnice Centra za socijalnu skrb S. obavljale službenu dužnost na terenu kojom prilikom ih je verbalno, a potom i fizički napala L. S. koja je bila u alkoholiziranom stanju, te je uslijed napada 1. tužiteljica zadobila lakše tjelesne ozljede, a 2. tužiteljica je zadobila lakšu ozljedu u vidu udaraca u slabinski dio kralježnice, te je protiv L. S. podnesena kaznena prijava Općinskom državnom odvjetništvu u S. za počinjeno kazneno djelo "Prisila prema službenoj osobi" čl. 314. st.1. KZ-a;

- da iz iskaza 1. tužiteljice proizlazi da kada ih je L. S. pustila u stan bila je dosta neurotična, teatralna i nakon kratkog razgovora počela je urlikati, psovati, vrijeđala ih govoreći im da su ružne, glupe babe, glupe krave da izađu vani i prilikom izlaska iz stana udarila je A. po leđima, a zatim i nju pa se spotaknula i iskrenula nogu, a ogulila joj je i madež na leđima te joj je ta situacija bila najstresnija u radu i osjećala je veliki strah zbog cijelog događaja;

- da iz iskaza 2. tužiteljice proizlazi da je imala naknadnu reakciju na stres, da je mjesec dana zbog fizičkog napada L. S. bila na bolovanju zbog išijasa te doživljava intenzivan strah, paniku i u slobodno vrijeme i na poslu;

- da iz iskaza zz tuženika A. B. proizlazi da su tužiteljice odlične radnice i nikada nije bilo primjedbi na njihov rad, a o samom događaju je saznao od njih dvije pa ih je uputio na hitnu pomoć, a njihovo postupanje kritične prigode je bilo uobičajeno;

- da iz nalaza i mišljenja sudske vještakinje dr. D. B., spec. psihijatar (list 158) proizlazi da je 1. tužiteljica nakon predmetnog događaja razvila simptome Akutne reakcije na stres, a potom i Posttraumatskog stresnog poremećaja, a simptomi PTSP-a manifestirali su se simptomima ponovnog proživljavanja traumatskih događaja na javi i proživljavanja u snu; simptomi izbjegavanja prisjećanja na traumatski događaj; simptomi razdražljivosti; ustrašene reakcije te nesanica, a ti simptomi su povezani s događajima kritične prigode te je stoga mišljenja da je kod 1. tužiteljice došlo do povrede prava osobnosti koja se manifestirala pojavom psihičkog poremećaja Akutne reakcije na stres i blažeg PTSP-a u ukupnom trajanju od tri mjeseca koja je u tom periodu izazvalo umanjenje životne aktivnosti od 10 % te sukladno tome duševne boli, a nema znakova trajnog umanjenja životne aktivnosti;

- da iz nalaza i mišljenja sudske vještakinje dr. D. B., spec. psihijatar proizlazi da je 2. tužiteljica nakon predmetnog događaja razvila simptome Akutne reakcije na stres, a potom i reaktivnog Anksioznog poremećaja, a simptomi su povezani s događajima kritične prigode te je mišljenja da je kod 2. tužiteljice došlo do povrede prava osobnosti koja se manifestirala pojavom psihičkog poremećaja Akutne reakcije na stres i reaktivnog Anksioznog poremećaja u ukupnom trajanju od tri mjeseca koja je u tom razdoblju izazvala umanjenje životne aktivnosti od 10 % te sukladno tome duševne boli, a nema znakova trajnog umanjenja životne aktivnosti. Isto tako, doživjela je primarni strah za vlastiti život u trajanju od pola minute u jačem intenzitetu i pet minuta u blažem intenzitetu.

11. Temeljem takvih utvrđenja polazeći od odredbe čl. 25. ZZR prema kojoj poslodavac odgovora za štetu radniku koja mu je nastala u svezi s radom po objektivnoj odgovornosti, a teret dokaza da su ispunjene pretpostavke za oslobođenje ili umanjenje odgovornosti na temelju odredbe čl. 25. st. 2. ZZR je na poslodavcu, prvostupanjski sud zaključuje da šteta tužiteljicama u konkretnom slučaju nije nastala isključivom radnjom tužiteljica koje tuženik nije mogao predvidjeti ili čije posljedice nije mogao izbjeći ili otkloniti, a niti su tužiteljice doprinijele izazivanju štetnog događaja pa se u tom smislu ukazuju kao neosnovani prigovori tuženika o eventualnom doprinosu tužiteljica štetnom događaju. Naime, u obavljanju posla (1. tužiteljica socijalna radnica, a 2. tužiteljica dipl. psiholog), tužiteljice po prirodi svoga posla dolaze u situacije u kojima im život može biti ugrožen radi raznih uzroka što spada u profesionalni rizik, a za koji rizik odgovara poslodavac, te se poslodavac može osloboditi objektivne odgovornosti samo pod pretpostavkom iz čl. 1067.st.1. i 2. ZOO/15. Zatim prvostupanjski sud zaključuje da je nesporno do štetnog događaja došlo prilikom obavljanja službene dužnosti u stanu L. S., a uslijed fizičkog i verbalnog napada na njih dvije od strane L. S., protiv koje je podnesena kaznena prijava Općinskom državnom odvjetništvu te je podignuta optužnica zbog kaznenog djela protiv javnog reda-napada na službenu osobu – djelo opisano i kažnjivo po čl. 315.st.1 Kaznenog zakona. Isto tako, tužiteljice su prilikom obavljanja poslova svog radnog mjesta stalno izložene bilo kakvim opasnostima koje mogu ugroziti njihov život i zdravlje, a što predstavlja profesionalni rizik u obavljanju takvih poslova. Dakle, prvostupanjski sud zaključuje da je priroda posla tužiteljica takva da prilikom obavljanja službene dužnosti dolaze u kontakt sa strankama, kao što je bilo i u ovom slučaju, pa nasilničko ponašanje L. S. konkretne prigode nema karakter vanjskog događaja, već predstavlja profesionalni rizik u obavljanju radnih zadataka tužiteljica za koji odgovara tuženik, slijedom čega se tuženik ne može osloboditi odgovornosti za štetu nastalu tužiteljicama prilikom obavljanja posla pa kako tuženik nije dokazao osnove za oslobođenje od odgovornosti, dužan je naknaditi svu štetu tužiteljicama.

12. Valja reći da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da se odgovornost tuženika temelji na odredbi čl. 111. st. 1. Zakona o radu te odredbi čl. 25. st. 1. Zakona o zaštiti na radu pa takva utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud.

13. Stoga su žalbeni navodi vezani uz osporavanje odgovornosti tuženika za naknadu štete tužiteljici, bez pravnog uporišta s obzirom da tuženik odgovara tužiteljicama za pretrpljenu štetu uzrokovanu ozljedom na radu, profesionalnom bolešću ili bolešću u svezi s radom po načelu objektivne odgovornosti, dok se sukladno čl. 25. st. 2. ZZR, poslodavac može biti oslobođen od odgovornosti ili se njegova odgovornost može umanjiti ako je šteta nastala zbog više sile, odnosno namjerom ili krajnjom nepažnjom radnika ili treće osobe na koje poslodavac nije mogao utjecati niti je njihove posljedice mogao izbjeći unatoč provedenoj zaštiti na radu, a koje okolnosti tuženik nije dokazao.

14. Naime, tuženik se bavi djelatnošću koja između ostalog obuhvaća i obilazak domova radi utvrđivanja uvjeta korisnika socijalne zaštite i u odnosu na koju se može opravdano zaključiti i predvidjeti da njezino obavljanje, samo po sebi, nosi povećani rizik pa se napad L. S., koju su tužiteljice doživjele za vrijeme obavljanja svojih redovnih radnih zadataka, ne može smatrati događajem nastalim zbog izvanrednih i nepredvidivih okolnosti, odnosno više sile, na kojeg poslodavac, unatoč njegovoj dužnoj pažnji, nije mogao utjecati, radi čega su žalbeni navodi o suprotnome bez pravnog i činjeničnog uporišta i kao takvi nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude.

15. Stoga je pravilno prvostupanjski sud zaključio da priroda posla tužiteljica je takva da prilikom obavljanja službene dužnosti dolaze u kontakt sa strankama, kao što je bilo i u ovom slučaju, pa nasilničko ponašanje L. S. konkretne prigode nema karakter vanjskog događaja, već predstavlja profesionalni rizik u obavljanju radnih zadataka tužiteljica za koji odgovara tuženik.

16. Također i po stavu ovog suda odgovornost L. S. ne otklanja odgovornost tuženika jer ponašanje L. S. predstavlja profesionalni rizik za koji odgovara tuženik. Stoga nema elemenata za potpuno ili djelomično oslobođenje tuženika od odgovornosti jer se ne radi o događaju nastalom zbog izvanrednih i nepredvidivih okolnosti, odnosno više sile, već o profesionalnom riziku u poslovanju tuženika za koji, s obzirom na prirodu posla, odgovara tuženik kao poslodavac, upravo sukladno odredbi čl. 1067. st. 3. ZOO.

17. U odnosu na žalbene navode tuženika da su tužiteljice doprinijele nastanku štete jer da nisu odmah pozvale policiju kada su vidjele da je štetnica u vidno alkoholiziranom stanju, valja reći da su ocijenjeni kao neosnovani.

18. Naime, iz iskaza tužiteljica jasno proizlazi da kada ih je štetnica pustila u stan bila je srdačna te je u jednom trenutku postala uznemirena zbog djeteta koje joj je plakalo u krilu te je izgubila živce i počela vikati te su namjeravale pozvati hitnu pomoć i policiju jer je dijete bilo uznemireno, a što su i učinile nakon izlaska iz stana. Isto tako, zz tuženika ocjenjuje ponašanje tužiteljica sukladno protokolu tuženika i uzancama i posebno je istaknuo da nisu mogle postupiti na drugi način nego su napravile u konkretnom slučaju i njihovo postupanje bilo je uobičajeno dok ukoliko se procijeni da je potrebna pomoć policije, odluku o tome donosi tim, a on takvu odluku podržava i upućuje djelatnike u svezi sigurnosti.

19. Prema tome, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da tužiteljice svojim postupanjem u konkretnom slučaju nisu doprinijele nastanku štetnog događaja i za takvu svoju ocjenu sud prvog stupnja je dao jasne i logične razloge koje ovaj sud u cijelosti ne prihvaća, a koje tuženik svojim žalbenim navodima nije uspio dovesti u sumnju. To stoga jer su tužiteljice u konkretnom slučaju u svemu postupale s dužnom pažnjom i po nalogu poslodavca, kao i u skladu s osposobljenošću za rad na siguran način (kao što to nesumnjivo proizlazi ne samo iz iskaza tužiteljica, već i iz iskaza zz tuženika A. B.), ali priroda posla koji obavljaju obje tužiteljice, a time i ozljeđivanje istih kritične prigode, posljedica je profesionalnog rizika koji u sebi nosi takav posao. Dakle, u konkretnom slučaju, šteta tužiteljicama nije niti djelomično prouzročena njihovim postupanjem koje bi imalo obilježja namjere ili krajnje nepažnje jer nasilničko ponašanje nije predvidljivo, tako da su žalbeni navodi tuženika kojima osporava odgovornost za štetu neosnovani.

20. Na temelju ovakvog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je utvrdio, a primjenom čl. 1100. st. 1. ZOO-a da je tužiteljicama u štetnom događaju povrijeđeno pravo osobnosti na duševno zdravlje, te svakoj pripada primjerena naknada za neimovinsku štetu u iznosu od 15.000,00 kn s pripadajućim kamatama.

21. Suprotno tvrdnjama tužiteljica sud prvog stupnja je dosudivši naknadu za neimovinsku štetu zbog povrede prava osobnosti svakoj u iznosu od 15.000,00 kn pravilno primijenio materijalno pravo iz odredbe čl. 1100. st. 1. i 2. ZOO-a, jer obzirom na sve okolnosti o kojima sud vodi računa u smislu čl. 1100. st. 2. ZOO-a, a posebno imajući u vidu da je kod 1. tužiteljice došlo do povrede prava osobnosti u vidu psihičkog poremećaja Akutne reakcije na stres i blažeg PTSP-a u ukupnom trajanju od tri mjeseca koja je u tom periodu izazvalo umanjenje životne aktivnosti od 10 %, a nema znakova trajnog umanjenja životne aktivnosti te da je kod 2. tužiteljice došlo do povrede prava osobnosti koja se manifestirala pojavom psihičkog poremećaja Akutne reakcije na stres i reaktivnog Anksioznog poremećaja u ukupnom trajanju od tri mjeseca koja je u tom periodu izazvalo umanjenje životne aktivnosti od 10 %, a nema znakova trajnog umanjenja životne aktivnosti, slijedom čega dosuđena naknada predstavlja pravičnu novčanu naknadu za pretrpljenu neimovinsku štetu tako da se suprotni navodi tužiteljica ne mogu prihvatiti, niti su njihova shvaćanja o tome koliko bi predstavljala pravična novčana naknada za povredu prava osobnosti u konkretnom slučaju opravdana.

22. Isto tako, tuženik žalbenim navodima osporava primjenu materijalnog prava smatrajući da okolnosti slučaja ne opravdavaju dosuđenje neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na duševno zdravlje u visini svakoj od 15.000,00 kn. Međutim, suprotno žalbenim navodima tuženika, sud prvog stupnja je pravilno utvrdio sve okolnosti relevantne za dosuđenje pravične novčane naknade, te je pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužiteljicama dosudio svakoj iznos od 15.000,00 kn. Stoga u tom dijelu nije ostvaren žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP, a niti je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno kako to u žalbi ističe tuženik.

23. U odnosu na žalbene navode tuženika da nije razlučeno da li je uzrok stresu i razdražljivosti samo ovaj konkretan slučaj ili je riječ o stresu i pregaranju dugogodišnjim obavljanjem posla, valja reći da iz nalaza i mišljenja dr. D. B., jasno proizlazi da je 1. tužiteljica nakon predmetnog događaja razvila simptome Akutne reakcije na stres, a potom i Posttraumatskog stresnog poremećaja, a u odnosu na 2. tužiteljicu da je nakon predmetnog događaja razvila simptome Akutne reakcije na stres, a potom i reaktivnog Anksioznog poremećaja, a simptomi su povezani s događajima kritične prigode, slijedom čega su žalbeni navodi tuženika neosnovani i paušalni.

24. Međutim, iako sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, počinio je bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP koju u žalbi sadržajno ističu tužiteljice. Naime, tužiteljice su dana 19. studenog 2019. (list 162 spisa) podnijele podnesak kojim su, nakon izrade nalaza i mišljenja vještaka, smanjile tužbeni zahtjev i to na način da je istim s osnove naknade neimovinske štete svaka tužiteljica potražuje po iznos od 30.000,00 kn. Međutim, iako su tužiteljice tužbenim zahtjevom podnesenim 19. studenog 2019. potraživale svaka po 30.000,00 kn za neimovinsku štetu, prvostupanjski sud je pobijanom tužbeni zahtjev odbio za iznose od 35.000,00 kn računajući da su tužiteljice ukupno potraživale 50.000,00 kn koliko su tužiteljice potraživale prvotnim tužbenim zahtjevom iz tužbe podnesene 17. srpnja 2018. Stoga je presudom prekoračen tužbeni zahtjev čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP.

25. Stoga je valjalo temeljem odredbe čl. 369. st. 5. ZPP u dijelu u kojem je tužbeni zahtjev prekoračen tj. za iznos od 20.000,00 kn neimovinske štete za svaku tužiteljicu sve sa pripadajućim zateznim kamatama, kao i u dijelu kojim su odbijene za više zatražene kamate, budući da su kamate suđene kako su tražene, ukinuti prvostupanjsku presudu bez vraćanja na ponovni postupak, dok je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP, žalbu tužiteljica valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu u iznosu od 15.000,00 kn za svaku tužiteljicu kojim je zahtjev odbijen.

26. Isto tako, valjalo je odbiti i žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu pod točkom I. i II. kojim je tužiteljicama dosuđen svakoj iznos od 15.000,00 kn te odlučiti kao u izreci pod točkom II.

27. U odnosu na parnični trošak valja reći da se uspjeh tužiteljica u sporu procjenjuje u odnosu na konačno postavljeni tužbeni zahtjev, s kojim su tužiteljice u postupku uspjele 75 % (uspjele su 100% u osnovu, a 50 % u visini), a tuženik je uspio s 25 %, slijedom čega nakon prebijanja uspjeh tužiteljica iznosi 50% tako da im pripada parnični trošak u iznosu od 6.187,50 kn uz trošak vještačenja od 4.000,00 kn odnosno ukupno 10.187,50 kn. Kako im je prvostupanjskom presudom dosuđen parnični trošak u iznosu od 7.712,50 kn, to im je valjalo još dosuditi iznos od 2.475,00 kn na temelju odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP, te odlučiti kao u izreci pod točkom III. 28. Pravilno tuženik u žalbi ističe da je tužitelj tužbeni zahtjev za isplatu najprije postavljen od svake tužiteljice u iznosu od 50.000,00 kn da bi podneskom od 19. studenog 2019. tužiteljice postavile tužbeni zahtjev tako da svaka potražuje iznos od 30.000,00 kn, dakle, svaka je smanjila tužbeni zahtjev za iznos od 20.000,00 kn i postupajući na taj način tužiteljice su djelomično povukle tužbu, u kojem slučaju u odnosu na povučeni dio tužbe nema mjesta procjenjivanju uspjeha u sporu, već tuženiku za povučeni dio tužbe pripada pravo na parnični trošak sukladno odredbi čl. 158. st. 1. i čl. 155. ZPP-a. Međutim, kako navedeni podnesak tužiteljica od 19. studenog 2019., a koji je tuženiku otpremljen 21. studenog 2019. i na koji se tuženik očitovao 26. studenog 2019., predstavlja obavijest o povlačenju tužbe, tuženik je u smislu odredbe čl. 164. st. 8. ZPP bio dužan zahtjev za naknadu troškova staviti u roku od 15 dana nakon primitka navedenog podneska, a što je propustio učiniti već je tek troškovnikom zatražio parnični trošak, slijedom čega je njegov zahtjev za naknadom parničnog troška uslijed djelomičnog povlačenja nepravovremen tako da mu pravilno nije dosuđen parnični trošak te je njegova žalba u tom dijelu neosnovana.

29. Budući da su tužiteljice u žalbenom postupku uspjele s neznatnim dijelom zahtjeva u pogledu sporednog potraživanja, to im nije priznat niti trošak žalbenog postupka kao osnovan (članak 154. st. 5 ZPP i čl. 166. stavak 2. ZPP-a). Isto tako, tužiteljicama nije priznat niti trošak sastava odgovora na žalbu tuženika jer ta parnična radnja nije bila potrebna radi vođenja ovog postupka. (čl. 155. st. 1. ZPP), te je odlučeno kao u izreci pod točkom IV. ove odluke.

30. Zahtjev tuženika za naknadom troška sastava žalbe nije osnovan jer sa žalbom nije uspio te je stoga valjalo sukladno odredbi čl. 154. st. 1. i 166. st. 1. ZPP, odlučiti kao pod toč. V. izreke ove presude.

U Zagrebu 15. srpnja 2022.

Sutkinja:

Sabina Dugonjić, v.r.