Poslovni broj: 12 P-218/2022-6

REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U SPLITU

Split, Sukoišanska 6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Splitu, sudac Paško Bačić, u pravnoj stvari tužitelja Dr. T. W. OIB: …, N. R. V., G.-P., S. R. Nj., kojeg zastupa punomoćnik M. K., odvjetnik iz Odvjetničkog društva K. & Partneri d.o.o. Z., protiv tuženika A. Č. d.o.o. u stečaju K. S., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica M. K., odvjetnica u K. & K. odvjetničko društvo d.o.o. S, radi utvrđenja osporene tražbine u iznosu od 20.055.435,69 kuna, nakon održane usmene i javne glavne rasprave zaključene 3. lipnja 2022. u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužitelja M. L., odvjetnice u Odvjetničkom društvu K. & Partneri d.o.o. Z. i punomoćnice tuženika, 15. srpnja 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Usvaja se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Utvrđuje se osnovanom tražbina drugog višeg isplatnog reda stečajnog vjerovnika, i to Dr. T. W., N. R. V., G.-P., S. R. Nj., OIB: …, prema tuženiku, kao stečajnom dužniku, i to trgovačkom društvu A. Č. d.o.o. u stečaju K. S., OIB: …, i to u iznosu od 20.055.435,69 kuna".

II. Nalaže se tuženiku da u roku od osam dana naknadi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.500.568,75 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 15. srpnja 2022. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, dok se zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 418.806,25 kuna odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 14. rujna 2016. podnio ovom sudu tužbu protiv uvodno navedenog tuženika, radi utvrđenja njegove novčane tražbine koja je osporena u stečajnom postupku nad tuženikom. Tužitelj u tužbi navodi da je kao stečajni vjerovnik, u stečajnom postupku koji se nad tuženikom vodi kod ovog suda pod poslovnim brojem St-45/2015, prijavom tražbine od 14. prosinca 2015., a koju prijavu je pojasnio podneskom od 8. lipnja 2016., prijavio tražbinu u ukupnom iznosu od 20.055.435,69 kuna, kao tražbinu drugog višeg isplatnog reda. Rješenjem ovog suda poslovni broj St-45/2015 od 5. rujna 2016., kojeg je tužitelj zaprimio 7. rujna 2016., naprijed navedena tražbina tužitelja da je osporena u cijelosti, a koju tražbinu da je osporio stečajni upravitelj. Tim rješenjem od 5. rujna 2016. tužitelj da je upućen pokrenuti parnicu protiv stečajnog dužnika radi utvrđivanja osporene tražbine u naprijed navedenom iznosu.

2. Nadalje, tužitelj je u tužbi naveo da se njegovo potraživanje, koje je predmet ovog postupka, temelji na Ugovoru o prodaji potraživanja od 30. lipnja 2014., kojeg je tužitelj sklopio s trgovačkim društvom T. GmbH sa sjedištem u R. Nj., D-80636 M., (ranije: D-80809 M.), a kojim ugovorom je u korist tužitelja došlo do ustupa potraživanja tog društva prema tuženiku i to potraživanja iz:

a) Ugovora o isporuci br. 218-12-03832, od 1. rujna 2012., sklopljenog između trgovačkih društava T. GmbH i F. M. d.o.o. u ukupnom iznosu od 881.124,60 EUR; b) Ugovora o isporuci br. 218-12-03881, od 17. kolovoza 2012., sklopljenog između trgovačkih društava T. GmbH i F. M. d.o.o. u ukupnom iznosu od 526.284,21 EUR; c) Ugovora o isporuci br. 218-12-03904, od 7. kolovoza 2012., sklopljenog između trgovačkih društava T. GmbH i F. M. d.o.o. u ukupnom iznosu od 27.885,62 EUR; d) Ugovora o isporuci br. 376-12-03916, od 31. svibnja 2012., sklopljenog između trgovačkih društava T. GmbH i A. č.d.o.o. u ukupnom iznosu od 342.785,48 EUR; e) Ugovora o isporuci br. 386-13-03927, od 1. travnja 2013., sklopljenog između trgovačkih društava T. GmbH i A. Č. d.o.o. u ukupnom iznosu od 188.249,83 EUR; f) Ugovora o isporuci br. 376-13-03935-1, od 1. travnja 2014., sklopljenog između trgovačkih društava T. GmbH i A. č. d.o.o. u ukupnom iznosu od 342.465,54 EUR; g) Ugovora o zakupu br. 376-13-03951, od 1. kolovoza 2013., sklopljenog između trgovačkih društava T. GmbH i A. č.d.o.o. u ukupnom iznosu od 16.500,00 EUR; h) Ugovora o najmu br. 376-13-03952, od 1. kolovoza 2013., sklopljenog između trgovačkih društava T. GmbH i A. č. d.o.o. u ukupnom iznosu od 48.992,00 EUR; i) Ugovora o isporuci br. 376-12-04020, od 1. kolovoza 2012., sklopljenog između trgovačkih društava T. GmbH i A. č. d.o.o. u ukupnom iznosu od 258.661,01 EUR. Tužitelj je napomenuo, a vezano za potraživanja iz ugovora navedenih pod točkama a), b) i c), da je društvo F. M. d.o.o. S., OIB: …, temeljem ugovora o pripajanju od 24. ožujka 2014., pripojeno tuženiku, slijedom čega da je tuženik preuzeo sva prava i obveze društva F. M. d.o.o. iz navedenih ugovora, odnosno pravnih odnosa iz točaka a), b) i c). Međutim, navedena potraživanja tužitelja da nisu nikada isplaćena niti su na bilo koji drugi način prestala, iako je riječ o potraživanjima koja su u cijelosti osnovana na zakonu i na gore navedenim pravnim poslovima.

3. Tužitelj ističe da iz rješenja Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj St- 45/2015 od 5. rujna 2016. proizlazi da je stečajni upravitelj tuženika osporio predmetnu tražbinu iz razloga što je utvrdio da se na temelju dokumentacije koja je dostavljena uz prijavu tražbine ta tražbina ne može priznati, odnosno da iz iste ne proizlazi utemeljenost tužiteljeve tražbine. Tužitelj smatra da su takvi razlozi osporavanja njegove tražbine paušalni i ničim potkrijepljeni, jer je uz prijavu tražbine dostavljena dokumentacija iz koje jasno proizlazi osnov i visina same tražbine, a prijava tražbine i dostavljena dokumentacija da je dodatno pojašnjena podneskom od 8. lipnja 2016. koji je tužitelj dostavio u stečajni spis. S obzirom na navedeno, tužitelj je predložio sudu donijeti presudu kojom će se utvrditi osnovanom njegova tražbina u iznosu od 20.055.435,69 kuna prema tuženiku kao stečajnom dužniku i to kao tražbina drugog višeg isplatnog reda.

4. Podnescima od 20. rujna 2016. i 14. listopada 2016. tužitelj je predlagao donijeti rješenje o prekidu ovog postupka, navodeći da je u stečajnom postupku rješenjem ovog suda broj St-45/2015 od 14. lipnja 2016. odbačen podnesak tužitelja od 8. lipnja 2016., jer je sud pogrešno smatrao da se radi o novoj prijavi tražbine tužitelja, a protiv kojeg rješenja da je tužitelj u stečajnom postupku podnio žalbu.

5. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da tužitelj u prijavi tražbine od 14. prosinca 2015. svoje potraživanje nije izrazio u kunama već u eurima i to u iznosu od 2.632.948,29 eura pa da bi stoga bio netočan navod iz tužbe da je tražbina tom prijavom bila prijavljena u iznosu od 20.055.435,69 kuna. Nadalje, tuženik navodi da dokumentacija koja je dostavljena prilikom prijave tražbine nije bila dostatna da bi se stečajni upravitelj mogao očitovati, a to da se odnosi i na dokumentaciju koja je dostavljena u ovom postupku. U odnosu na Ugovor o prodaji potraživanja od 30. lipnja 2014., koji je sklopljen između T. Gmbh kao prodavatelja i tužitelja kao kupca, tuženik je naveo da u cijelosti osporava valjanost tog ugovora, jer da iz istog nije razvidno tko je taj ugovor potpisao u ime ugovornih stranaka. Tuženik je istakao i prigovor zastare potraživanja iz Ugovora o isporuci br. 218-12-03832 od 1. rujna 2012. i to za iznos od 539.546,00 eura te iz Ugovora o isporuci br. 218-12-03881 od 17. kolovoza 2012. i to za iznos od 265.539,61 eura, a opreza radi je naveo da ističe prigovor zastare i u odnosu na sva ostala potraživanja obuhvaćena tužbom. Isto tako, tuženik je naveo da je u stečajnom postupku podnesak tužitelja od 8. lipnja 2016. tretiran kao prijava tražbine te da je ista odbačena kao nepravovremena, a iz čega proizlazi da tužitelj nije pravilno prijavio svoju tražbinu niti da je u zakonskom roku dostavio dokumentaciju iz koje bi proizlazila osnovanost iste. Slijedom navedenog, tuženik je predložio sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja.

6. Podneskom od 27. ožujka 2018. tužitelj se očitovao na navode iz odgovora na tužbu ističući da je uredno prijavio svoju tražbinu u stečajnom postupku te da je pored prijave tražbine od 14. prosinca 2015., u stečajni predmet dostavio podnesak od 8. lipnja 2016., a kojim je tražbina tužitelja kao vjerovnika određena u iznosu od 20.055.435,69 kuna, koji iznos predstavlja kunsku protuvrijednost iznosa tražbine od 2.632.948,29 eura. Tužitelj nadalje navodi da je i u rješenju suda kojim je tužitelj upućen pokrenuti ovu parnicu njegova tražbina navedena u iznosu od 20.055.435,69 kuna te je upravo za taj iznos tražbine tužitelj i pokrenuo ovu parnicu. Vezano uz tuženikovo osporavanje valjanosti Ugovora o prodaji potraživanja od 30. lipnja 2014., tužitelj je istakao da je taj ugovor u ime društva T. Gmbh kao prodavatelja potpisao E. S., kao osoba ovlaštena za zastupanje tog društva, dok je s druge strane tužitelj kao kupac samostalno potpisao taj ugovor, a iz čega je razvidno da je ugovor valjano potpisan od strane ovlaštene osobe prodavatelja i kupca. Nadalje, istakao je i da je ispunio svoje obveze iz navedenih ugovora te da je tuženik iste primio i iskoristio, odnosno tuženik da nikada nije doveo u pitanje činjenicu da su navedeni ugovori sklopljeni niti da su temeljem istih ispunjene sve obveze tužitelja.

7. U daljnjem tijeku postupka tuženik je ostao kod navoda iz odgovora na tužbu, dodatno navodeći kako ugovori o zakupu, najmu i softveru nisu sklopljeni od strane ovlaštenih osoba, dok je u odnosu na preostale ugovore naveo da je u istima ugovoreno avansno plaćanje, a što znači da predmetne isporuke ne bi ni bile izvršene da prethodno nije izvršeno plaćanje od strane tuženika. Isto tako, tuženik je u podnesku od 19. ožujka 2020. prigovorio osnovanosti tužbenog zahtjeva navodeći da sve i kada bi predmetna tražbina tužitelja postojala, ista da bi predstavljala tražbinu nižeg isplatnog reda, jer da se u konkretnom slučaju radi o potraživanju društva T. Gmbh prema tuženiku s osnova povrata pozajmica, dakle da bi se radilo o potraživanju koje predstavlja tražbinu za povrat zajma kojim se nadomješta kapital tuženika.

8. Tužitelj je osporio iznesene navode tuženika, ističući da tuženik nije ni djelomično podmirio utuženu tražbinu, a niti je dostavio bilo kakve isprave iz kojih bi proizlazilo da je tražbina tužitelja prestala postojati, odnosno dokaze da je tuženik platio predmetnu tražbinu (po izdanim računima) svojim vjerovnicima, bilo tužitelju ili društvu T. Gmbh, a zbog čega su njegovi navodi o avansnom plaćanju pojedinih tražbina očito neosnovani. Naglasio je i da su ugovori o najmu, zakupu i softveru u cijelosti izvršeni pa da stoga prigovori tuženika da isti ne bi bili sklopljeni od ovlaštenih osoba nisu osnovani ni relevantni za ovaj postupak. U odnosu na prigovore tuženika da bi se u konkretnom slučaju radilo o tražbini s osnova zajma kojim se nadomješta kapital tuženika, tužitelj je naveo da je taj prigovor tuženik iznio nakon zaključenja prethodnog postupka, ali da je i neovisno o tome taj prigovor u cijelosti promašen i neosnovan, jer se u ovom predmetu ne radi o tražbinama s osnova zajma, nego o tražbinama s osnove ugovora o isporuci roba i usluga, ugovora o zakupu te ugovora o najmu, a zbog čega ne može biti govora o tražbini u smislu odredbi članka 408. Zakona o trgovačkim društvima. Tužitelj je naveo i da je tuženik prije otvaranja stečajnog postupka obaviješten o sklapanju Ugovora o prodaji potraživanja od 30. lipnja 2014., a o čemu da ga je tužitelj obavijestio dopisom od 21. prosinca 2014., kojeg je tuženik zaprimio 23. prosinca 2014.

9. U ovom predmetu donesena je presuda pod poslovnim brojem P-638/2016- 70 od 25. lipnja 2021. kojom je djelomično usvojen tužbeni zahtjev te je utvrđena osnovanom tužiteljeva tražbina drugog višeg isplatnog reda prema tuženiku kao stečajnom dužniku u iznosu od 13.922.483,46 kuna (točka I. izreke), dok je u preostalom dijelu i to radi utvrđenja osnovanom tužiteljeve tražbine prema tuženiku u iznosu od 6.132.952,23 kuna, kao tražbine drugog višeg isplatnog reda, tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan (točka II. izreke). Točkom III. izreke te presude, tuženiku je naloženo naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 958.824,70 kuna, dok je zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 723.050,30 kuna odbijen kao neosnovan.

10. Protiv navedene presude od 25. lipnja 2021. žalbe su podnijeli tužitelj i tuženik. Odlučujući o žalbama stranaka, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Pž-3961/2021-5 od 23. veljače 2022. ukinuo presudu ovog suda poslovni broj P-638/2016-70 od 25. lipnja 2021. te je predmet vratio ovom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju drugostupanjskog rješenja u bitnom je navedeno da je u odnosu na prigovor zastare ovaj sud pogrešno primijenio odredbe Zakona o obveznim odnosima, budući da je u Ugovoru o prodaji potraživanja od 30. lipnja 2014. navedeno da se ugovorenim smatra isključivo pravo Savezne Republike Njemačke, a izričito je isključena primjena Bečke konvencije o pravu međunarodnih ugovora (točka 13. Ugovora). Stoga da se u odnosu na prigovor zastare, s obzirom na to da se radi o materijalno-pravnom prigovoru, primjenjuje ugovoreno pravo, u ovom slučaju pravo Savezne Republike Njemačke. Sukladno tome, dana je uputa ovom sudu u nastavku postupka pozvati stranke na podnošenje javne isprave o sadržaju prava Savezne Republike Njemačke u pogledu pravnog instituta zastare te po pribavi sadržaja tog prava ponovno odlučiti o istaknutom prigovoru zastare, kao i o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

11. U ponovljenom postupku, koji se nastavio voditi kod ovog suda pod poslovnim brojem P-218/2022, stranke su ostale kod iznesenih navoda tijekom postupka. Tužitelj je podneskom od 27. travnja 2022. naveo da, sukladno uputi iz drugostupanjskog rješenja, u privitku dostavlja dokumentaciju o sadržaju prava Savezne Republike Njemačke u pogledu pravnog instituta zastare, a koja dokumentacija je priložena uz taj podnesak. Nadalje, tužitelj je naveo da je već ranije tijekom ovog postupka pokušao putem svog punomoćnika u Saveznoj Republici Njemačkoj ishoditi javnu ispravu s relevantnim odredbama njemačkog prava, a na što da mu je Savezno ministarstvo pravosuđa i zaštite potrošača SR Njemačke u dopisu od 1. travnja 2019. odgovorilo da to nije moguće, odnosno da nije predviđeno izdavanje takve službene isprave. Stoga je tužitelj naveo da dostavlja relevantne odredbe njemačkog prava u pogledu instituta zastare, a koje su sadržane u njemačkom Građanskom zakoniku (BGB) i objavljene na web stranicama Saveznog ministarstva pravosuđa i zaštite potrošača SR Njemačke, a sve to u ovjerenom prijevodu na hrvatski jezik po stalnom sudskom tumaču. Tužitelj je također na ročištu od 3. lipnja 2022. istakao da su, prema njegovom saznanju, uz podnesak od 27. travnja 2022. dostavljene sve odredbe stranog njemačkog prava koje se odnose na institut zastare.

12. S druge strane, tuženik nije dostavio bilo kakve isprave o odredbama stranog njemačkog prava, već je isti na ročištu od 3. lipnja 2022., a u odnosu na isprave koje je tužitelj dostavio o sadržaju njemačkog prava, naveo da se ne bi radilo o javnim ispravama. Isto tako, tuženik je naveo da nije u mogućnosti pribaviti javne isprave o sadržaju njemačkog prava u pogledu instituta zastare te da u tom smislu tuženik nema namjeru dostavljati u spis bilo kakve isprave o sadržaju tog stranog prava.

13. U dokaznom postupku sud je pregledao isprave i dokumentaciju koja je priložena spisu, izvršen je uvid u stečajni spis ovog suda broj St-45/2015, izveden je dokaz saslušanjem stečajnog upravitelja tuženika B. B. te je provedeno financijsko- knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku J. B. iz S. Sud je odbio prijedloge tuženika za izvođenje dokaza očevidom uz sudjelovanje vještaka za geodeziju, kao i prijedlog tuženika za uvid u spise ovog suda broj P-106/2020 i broj P-642/2018, ocjenjujući izvođenje tih dokaza suvišnim i usmjerenim na nepotrebno odugovlačenje ovog postupka, pri čemu se napominje i da je prijedlog za pribavu i uvid u navedene spise ovog suda tuženik podnio, protivno odredbi članka 299. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje ZPP), nakon zaključenja prethodnog postupka.

14. Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

15. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja, kao stečajnog vjerovnika drugog višeg isplatnog reda, za utvrđenje osnovanom njegove tražbine prema tuženiku u iznosu od 20.055.435,69 kuna, a koju tražbinu mu je u stečajnom postupku osporio stečajni upravitelj tuženika.

16. Između stranaka nije sporno da je nad tuženikom kao stečajnim dužnikom rješenjem Trgovačkog suda u Splitu broj St-45/2015 od 18. studenog 2015. otvoren stečajni postupak te da je tužitelj, kao stečajni vjerovnik, prijavio svoju tražbinu prema tuženiku u tom stečajnom postupku.

17. Uvidom u stečajni spis, kao i rješenje ovog suda broj St-45/2015 od 5. rujna 2016. utvrđeno je da je tim rješenjem osporena tražbina tužitelja, kao stečajnog vjerovnika drugog višeg isplatnog reda, u iznosu od 20.055.435,69 kuna te je tužitelj upućen u roku od osam dana od primitka tog rješenja pokrenuti parnicu protiv tuženika radi utvrđenja osporene tražbine.

18. Nadalje, iz javno objavljenih pismena na e-oglasnoj ploči suda razvidno je da je navedeno rješenje ovog suda od 5. rujna 2016. objavljeno istog dana kada je i doneseno, dok je iz primjerka tog rješenja koji je tužitelj dostavio u spis razvidno da je punomoćnik tužitelja to rješenje zaprimio 7. rujna 2016. Uzimajući u obzir da je tužba u ovom predmetu podnesena, preporučeno putem pošte, 14. rujna 2016. to je stoga očito da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena pravovremeno, unutar roka iz članka 178. Stečajnog zakona ("Narodne novine" broj 44/96, 29/99, 129/00, 123/03, 82/06, 116/10, 25/12, 133/12 i 45/13, dalje SZ), odnosno u skladu s uputom iz točke C. izreke rješenja ovog suda broj St-45/2015 od 5. rujna 2016.

19. Iz prijave tražbine (list 17-27 spisa) koju je tužitelj podnio u stečajnom postupku 14. prosinca 2015. razvidno je da je tužitelj prijavio tražbinu u ukupnom iznosu od 2.632.948,29 eura, navodeći pri tom da tražbina proizlazi iz Ugovora o prodaji potraživanja od 30. lipnja 2014., sklopljenog između T. GmbH kao prodavatelja i tužitelja kao kupca, a kojim su ustupljena potraživanja iz ukupno devet ugovora, pobliže navedenih u točki 2. obrazloženja ove presude. Isto tako, iz podneska tužitelja od 8. lipnja 2016. (list 28-29 spisa), koji je dostavljen u stečajni spis, razvidno je da se tim podneskom tužitelj očituje na osnovanost i visinu potraživanja prema stečajnom dužniku, navodeći pri tom da prijavljena tražbina u ukupnom iznosu od 2.632.948,29 eura, preračunata u kune na dan otvaranja stečajnog postupka nad dužnikom iznosi ukupno 20.055.435,69 kuna. Tim podneskom je stoga tužitelj predložio priznati u cijelosti njegovu prijavljenu tražbinu u stečajnom postupku u iznosu od 20.055.435,69 kuna.

20. Također, potrebno je navesti da je iz stečajnog spisa broj St-45/2015, kao i javno objavljenih pismena na e-oglasnoj ploči suda, razvidno da je sud u stečajnom postupku podnesak tužitelja od 8. lipnja 2016. najprije tretirao kao novu prijavu tražbine te je istu, kao nepravovremeno podnesenu, odbacio rješenjem broj St- 45/2015 od 14. lipnja 2016. Međutim, po žalbi tužitelja, kao i drugih vjerovnika, to rješenje od 14. lipnja 2016. ukinuto je rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-5447/2016 od 27. rujna 2016. te je predmet vraćen na ponovan postupak. U obrazloženju ukidnog rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, između ostalog, navedeno je i da ukoliko stečajni sud podnesak tužitelja od 8. lipnja 2016., kao i podneske drugih vjerovnika, smatra novom prijavom tražbine da onda o njima treba odlučiti, ali ako je riječ o podnescima kojima se prijave tražbina samo obrazlažu odnosno pojašnjavaju, da onda o tome ne treba donositi posebnu odluku. Upravo u skladu s takvom uputom drugostupanjskog suda, u nastavku stečajnog postupka podnesak tužitelja od 8. lipnja 2016., kao i podneske još nekoliko drugih vjerovnika, prvostupanjski (stečajni) sud je tretirao kao podneske kojima se tražbine u stečajnom postupku samo pojašnjavaju odnosno dopunjuju, a ne kao nove prijave tražbina, što je posebno razvidno iz zapisnika sa skupštine vjerovnika održane u stečajnom postupku 27. srpnja 2017. (list 88-100 spisa). Uzimajući u obzir navedeno, kao i obzirom da prema stanju stečajnog spisa tužitelj nije podnio žalbu protiv rješenja ovog suda broj St-45/2015 od 5. rujna 2016. to je stoga to rješenje, u odnosu na tražbinu tužitelja, postalo pravomoćno.

21. Prema odredbi članka 180. SZ-a, u parnici se utvrđenje tražbine može zahtijevati samo na temelju osnove, u iznosu i isplatnom redu kako je ono označeno u prijavi ili na ispitnom ročištu. Kako je dakle iz prijave tražbine tužitelja od 14. prosinca 2015. te njegovog podneska od 8. lipnja 2016., kojim je tužitelj prethodno prijavljenu tražbinu u eurima pojasnio te istu izrazio u protuvrijednosti u kunama, razvidno da je tužitelj u stečajnom postupku prijavio tražbinu u ukupnom iznosu od 20.055.435,69 kuna, a koja tražbina je u tom iznosu ispitana na (posebnom) ispitnom ročištu od 14. lipnja 2016. te je o toj tražbini i odlučeno rješenjem ovog suda broj St- 45/2015 od 5. rujna 2016. Stoga navodi iz odgovora na tužbu tuženika da tražbina ne bi bila prijavljena u iznosu od 20.055.435,69 kuna nisu osnovani.

22. Tužitelj je u spis dostavio Ugovor o prodaji potraživanja od 30. lipnja 2014., kao i devet pojedinačno navedenih ugovora iz kojih proizlaze potraživanja društva T. Gmbh prema tuženiku, a koja potraživanja su ugovorom od 30. lipnja 2014. prenesena na tužitelja. Na sve te ugovore tužitelj se pozvao u prijavi tražbine te je iste dostavio u ovaj spis u preslikama izvornika na njemačkom jeziku te na hrvatskom jeziku, odnosno u ovjerenom prijevodu na hrvatski jezik.

23. Uvidom u Ugovor o prodaji potraživanja od 30. lipnja 2014. (list 139-171 spisa) utvrđeno je da je isti sklopljen između tužitelja kao kupca i društva T. GmbH iz Nj. kao prodavatelja, a kojim ugovorom je prodavatelj prenio na tužitelja potraživanja koja ima prema društvu A. č. d.o.o. K. S., iz različitih ugovora, u ukupnom iznosu od 2.632.948,29 EUR, uz dodatak poreza na promet i zateznih kamata. U ugovoru je navedeno da se taj preneseni iznos potraživanja sastoji od potraživanja iz: a) Ugovora o isporuci br. 218-12-03832 od 1. rujna 2012., sklopljenog između trgovačkih društava T.GmbH i F. M. d.o.o. (pravni sljednik društvo A. č. d.o.o.) u ukupnom iznosu od 881.124,60 EUR;

b) Ugovora o isporuci br. 218-12-03881 od 17. kolovoza 2012., sklopljenog između trgovačkih društava T. GmbH i F. M. d.o.o. (pravni sljednik društvo A. č. d.o.o.) u ukupnom iznosu od 526.284,21 EUR;

c) Ugovora o isporuci br. 218-12-03904 od 7. kolovoza 2012., sklopljenog između trgovačkih društava T. G. i F. M. d.o.o. (pravni sljednik društvo A. č. d.o.o.) u ukupnom iznosu od 27.885,62 EUR;

d) Ugovora o isporuci br. 376-12-03916 od 31. svibnja 2012., sklopljenog između trgovačkih društava T. GmbH i A. č. d.o.o. u ukupnom iznosu od 342.785,48 EUR; e) Ugovora o isporuci br. 386-13-03927 od 1. travnja 2013., sklopljenog između trgovačkih društava T. GmbH i A. č. d.o.o. u ukupnom iznosu od 188.249,83 EUR; f) Ugovora o isporuci br. 376-13-03935-1 od 1. travnja 2014., sklopljenog između trgovačkih društava T. GmbH i A. č. d.o.o. u ukupnom iznosu od 342.465,54 EUR; g) Ugovora o zakupu br. 376-13-03951 od 1. kolovoza 2013., sklopljenog između trgovačkih društava T. GmbH i A. č. d.o.o. u ukupnom iznosu od 16.500,00 EUR; h) Ugovora o najmu br. 376-13-03952 od 1. kolovoza 2013., sklopljenog između trgovačkih društava T. GmbH i A. č. d.o.o. u ukupnom iznosu od 48.992,00 EUR; i) Ugovora o isporuci br. 376-12-04020 od 1. kolovoza 2012., sklopljenog između trgovačkih društava T. GmbH i A. č. d.o.o. u ukupnom iznosu od 258.661,01 EUR. 24. Uz taj ugovor o prodaji potraživanja, kao njegov sastavni dio, nalazi se ukupno devet priloga označenih slovima od A do I, u kojim prilozima su u odnosu na svaki pojedinačni ugovor od a) do i) posebno navedeni izlazni računi društva T. GmbH s naznakom broja i datuma računa, datuma dospijeća na plaćanje računa, kao i iznosa potraživanja u eurima po svakom pojedinom računu, a koji računi su izdani na temelju tih devet ugovora i koji se odnose na tuženika kao obveznika plaćanja istih. Tužitelj je u spis priložio i sve račune koji su navedeni u prilozima A do I Ugovora o prodaji potraživanja, a iz kojih je vidljivo da radi o računima koje je T. GmbH izdao društvima F. M. d.o.o. i A. č. d.o.o. te da oznake odnosno brojevi tih računa, datumi i iznosi istih odgovaraju podatcima o tim računima koji su navedeni u prilozima A do I.

25. Iz prva tri pojedinačno navedena ugovora i to Ugovora o isporuci br. 218- 12-03832 od 1. rujna 2012. (list 172-191 te list 328-335 spisa), zatim Ugovora o isporuci br. 218-12-03881 od 17. kolovoza 2012. (list 192-229 spisa) te Ugovora o isporuci br. 218-12-03904 od 7. kolovoza 2012. (list 230-235 spisa) razvidno je da su ti ugovori sklopljeni između T. Gmbh, Nj. kao prodavatelja i F. M. d.o.o. S. kao kupca, a predmet kojih ugovora je prodaja razne robe, kao što su zamjenski dijelovi, elektrodijelovi, ferolegure, vatrostalni materijali te elektrode.

26. Iz preostalih pojedinačnih ugovora i to Ugovora o isporuci br. 376-12- 03916 od 31. svibnja 2012. (list 236-267 spisa) te Ugovora o isporuci br. 386-13- 03927 od 1. travnja 2013. (list 268-274 spisa) razvidno je da su ti ugovori sklopljeni između T. G., Nj. kao prodavatelja i A. č. d.o.o. kao kupca, a predmet kojih ugovora je prodaja robe i to tehnoloških materijala i materijala za proizvodnju čelika te elektroda. Ugovor br. 376-13-03935-1 od 1. prosinca 2012. sklopljen je između istih stranaka, a predmet tog ugovora je pružanje usluga A. č. d.o.o od strane T. Gmbh na poslovima pripreme pogona čeličane i sustava tvornice te stručne pomoći za uhodavanje i vođenje procesa proizvodnje (list 275-283 spisa). Iz Ugovora o zakupu br. 376-13-03951 od 1. kolovoza 2013. razvidno je da je taj ugovor sklopljen između T. G. kao zakupodavca i A. č. d.o.o. kao zakupnika te se isti odnosi na zakup nekretnina u K. S. (list 284-294 spisa). Ugovor o najmu br. 376-13-03952 od 1. kolovoza 2013. (list 295-303 spisa) sklopljen je između T. Gmbh kao najmodavca i A. č. d.o.o. kao najmoprimca te se isti odnosi na najam idealnog dijela nekretnine u K. S. pod nazivom ''dio pripreme uloška'' te tri mosne dizalice. Posljednji navedeni ugovor broj 376-12-04020 od 1. srpnja 2012. sklopljen je između T. Gmbh kao programera i A. č. d.o.o. kao kupca, a koji ugovor se odnosi na isporuku i instalaciju programskog paketa ''Sustav za kontrolu rada i troškova i analizu proizvodnog procesa'' za potrebe kupca (list 304-324 spisa).

27. Iz povijesnog izvatka iz sudskog registra za tuženika (list 338-345 spisa) te Ugovora o pripajanju od 24. ožujka 2014. (list 30-35 spisa), koji ugovor je solemniziran po javnom bilježniku Z. Č. iz Z. pod brojem OV-4283/2014, razvidno je da su društvu A. č. d.o.o. K. S., kao društvu preuzimatelju, pripojena društva A. ž. d.o.o. K. S. i F. M. d.o.o. S., a kojim pripajanjem je, sukladno odredbama članka 541. stavak 2. Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine" broj 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 125/11, 152/11, 111/12, 68/13, 110/15 i 40/19, dalje ZTD), na A. č. d.o.o. prešla sva imovina, ali i obveze pripojenih društava pa tako i obveze iz Ugovora o isporuci br. 218-12-03832 od 1. rujna 2012, Ugovora o isporuci br. 218-12-03881 od 17. kolovoza 2012. te Ugovora o isporuci br. 218-12-03904 od 7. kolovoza 2012. koje je F. M. d.o.o. imao prema T. GmbH.

28. U odnosu na tuženikovo osporavanje valjanosti Ugovora o prodaji potraživanja od 30. lipnja 2014., ističe se da je iz istog razvidno da su kao stranke tog ugovora navedeni dr. T. W. iz G.-P. kao kupac i T. GmbH, M., Nj. kao prodavatelj te da ugovor sadrži potpis kupca, kao i potpis prodavatelja te pečat istog. Tužitelj je tijekom postupka istakao da je on osobno kao kupac potpisao taj ugovor, dok je ugovor u ime prodavatelja T. GmbH potpisan od strane E. S.a, kao osobe ovlaštene za zastupanje prodavatelja. Tužitelj je u spis dostavio izvadak iz trgovačkog registra Općinskog suda u Münchenu od 23. kolovoza 2016. (list 123-137 spisa) iz kojeg je razvidno da je E. S. iz M. imenovan za direktora društva T. GmbH s ovlaštenjem za pojedinačno zastupanje, a koji upis je u sudskom registru izvršen 20. siječnja 2011. Nadalje, tužitelj je uz podnesak od 26. ožujka 2021. priložio u spis i izjavu E. S. iz S. R. Nj., M., na kojoj je njegov potpis ovjeren kod javnog bilježnika K. L. u M. pod brojem 0457 L/2021 od 16. ožujka 2021., s nadovjerom (apostille) od 17. ožujka 2021. (stranica 567-645 spisa), a u kojoj izjavi isti pod materijalnom i kaznenom odgovornošću potvrđuje da je osobno, kao osoba ovlaštena za zastupanje prodavatelja T. GmbH, potpisao naprijed navedeni Ugovor o prodaji potraživanja od 30. lipnja 2014. s tužiteljem kao kupcem, uz navođenje da je taj ugovor na strani kupca osobno potpisao dr. T. W., a koju dostavljenu izjavu, kao i sadržaj izvatka iz sudskog registra Općinskog suda u Münchenu, tuženik nije tijekom ovog postupka osporio.

29. Tužitelj je, u skladu s nalogom iz raspravnog rješenja ovog suda s ročišta od 28. veljače 2019., a na kojem ročištu je u smislu odredbi članka 305. ZPP-a glavna rasprava ponovno otvorena, podneskom od 8. svibnja 2019. dostavio u spis i sadržaj relevantnih odredbi stranog njemačkog prava koje uređuju zastupanje društva s ograničenom odgovornošću te odredbi koje uređuju institut ustupa tražbine (stranice 403-452 spisa), a sve to obzirom da je u Ugovoru o prodaji potraživanja od 30. lipnja 2014. navedeno da se na isti primjenjuje pravo Savezne Republike Njemačke. Tuženik nije osporavao sadržaj dostavljenih odredbi njemačkog prava pa stoga isto nije bilo sporno ni za ovaj sud.

30. Iz sadržaja dostavljenih odredbi njemačkog prava i to članka 35. stavak 1. Zakona koji se odnosi na trgovačka društva s ograničenom odgovornošću (GmbHG), vidljivo je da je istim propisano da uprava (direktor) zastupa društvo u poslovima pred sudom i izvansudskim poslovima. Uzimajući u obzir dostavljenu izjavu E. S., a koji je prema podacima iz sudskog registra bio osoba ovlaštena za pojedinačno zastupanje prodavatelja T. GmbH od 20. siječnja 2011., dakle i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, to se stoga tuženikov prigovor valjanosti sklopljenog Ugovora o prodaji potraživanja od 30. lipnja 2014. ukazuje neosnovanim. Pri tom se napominje da tuženik nije ponudio ili predočio sudu niti jedan dokaz koji bi ukazivao na suprotno, dakle da predmetni ugovor nije potpisan od ugovornih stranaka, odnosno od strane tužitelja, kao kupca i E. S., kao osobe ovlaštene za zastupanje prodavatelja T. GmbH.

31. U odnosu na institut ustupa tražbine, tužitelj je u spis dostavio relevantne odredbe njemačkog prava kojima se uređuje taj institut, a koje su sadržane u Općem građanskom zakoniku (BGB) SR Njemačke i to odredbe članaka 398. do 413. Prema odredbi članka 398. Općeg građanskog zakonika (BGB), tražbina jednog vjerovnika se sklapanjem ugovora s drugim vjerovnikom može prenijeti na tog drugog vjerovnika (ustupanje) te sklapanjem ugovora novi vjerovnik stupa na mjesto starog vjerovnika.

32. I prema odredbama članka 80. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje ZOO), vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

33. Tužitelj je istakao da iako iz odredbe članka 409. Općeg građanskog zakonika (BGB) SR Njemačke proizlazi da vjerovnik nije obvezan obavijestiti dužnika o tome da je ustupio tražbinu, da je isti obavijestio tuženika o ustupu potraživanja odnosno o sklapanju Ugovora o prodaji potraživanja od 30. lipnja 2014., a koje navode tuženik nije osporio i što je uostalom razvidno iz dopisa tužitelja tuženiku od 21. prosinca 2014., kojeg je prema naznaci datuma na tom dopisu i otisnutom pečatu tuženika, tuženik zaprimio 23. prosinca 2014. (list 456-459 spisa).

34. Sukladno navedenom, sklapanjem Ugovora o prodaji potraživanja od 30. lipnja 2014. dotadašnji vjerovnik T. GmbH prenio je na tužitelja potraživanja iz pojedinačno navedenih ugovora koje je isti imao prema A. č. d.o.o., odnosno tuženiku, a čime je tužitelj postao novi vjerovnik kojemu je tuženik dužan ispuniti (isplatiti) te tražbine.

35. Osim neosnovanosti prigovora da Ugovor o ustupu potraživanja nije valjano sklopljen, niti navodi tuženika da Ugovor o zakupu br. 376-13-03951 od 1. kolovoza 2013. i Ugovor o najmu br. 376-13-03952 od 1. kolovoza 2013. nisu sklopljeni od strane ovlaštenih osoba ugovornih strana također nisu osnovani, jer je iz sadržaja tih ugovora (list 287-290 te 297-299 spisa) razvidno da je iste u ime T. GmbH sklopio odnosno potpisao kao direktor E. S., koji je prema podacima iz izvatka iz sudskog registra Općinskog suda u Münchenu u vrijeme sklapanja tih ugovora bio osoba ovlaštena za zastupanje navedenog društva, dok su u ime A. č. d.o.o. te ugovore potpisala dva direktora A. B. i E. S. koji su prema sadržaju izvatka iz sudskog registra za tuženika u to vrijeme također bili ovlašteni zastupati društvo A. č. d.o.o., svaki od njih zajedno s drugim članom uprave.

36. U odnosu na ugovore o isporuci robe, a potraživanja iz kojih ugovora su bila predmetom prijenosa tražbina sa T. GmbH na tužitelja, tuženik je tijekom postupka istakao da su potraživanja po tim ugovorima podmirena odnosno plaćena.

37. U svom iskazu danom na ročištu od 12. rujna 2018. stečajni upravitelj tuženika B. B. u bitnom naveo da nije vidio ugovor o prodaji potraživanja te da nema saznanja o tom ugovoru, kao ni o ostalim ugovorima iz kojih proizlazi potraživanje tužitelja prema tuženiku koje je predmet ovog postupka. Naveo je i da mu nije poznato je li tuženik vršio bilo kakva plaćanja tužitelju te da bi isto morao provjeriti u knjigovodstvenoj dokumentaciji tuženika, a uz prijavu tražbine da na te okolnosti nije priložena bilo kakva dokumentacija.

38. Budući da iz provedenog saslušanja stečajnog upravitelja tuženika nije bilo moguće utvrditi relevantne činjenice, a posebno one koje se odnose na navode tuženika o plaćanju predmetnog potraživanja tužitelju odnosno društvu T. GmbH, to je stoga sud radi utvrđenja tih činjenica, a na prijedlog tuženika, odlučio izvesti dokaz knjigovodstveno financijskim vještačenjem. Dopisom od 11. siječnja 2019. imenovani sudski vještak J. B. iz S. obavijestio je ovaj sud da unatoč dopisima koje je dostavio tuženiku i od kojeg je zatražio dostavu točno određene dokumentacije, a koja se u spisu ne nalazi, i to konto kartice dobavljača društva T. GmbH i/ili tužitelja u razdoblju 2012.-2018. i to za svaku godinu posebno, izražene u valuti EUR i u kunama, kao i dokumentaciju iz koje je vidljivo da su računi koji su navedeni u prilogu ugovora o prodaji potraživanja pod oznakama A do I plaćeni bilo u korist T. GmbH ili u korist tužitelja (izvodi sa deviznih računa tuženika i druga dokumentacija tuženika u vezi plaćanja), tuženik nije dostavio ništa od te zatražene dokumentacije, zbog čega da se nije moglo provesti vještačenje, odnosno nije se moglo utvrditi je li tuženik vršio uplate po osnovu računa iz ugovora koji su bili predmet Ugovora o prodaji potraživanja. Tuženik se na navode iz dopisa sudskog vještaka od 11. siječnja 2019. nije očitovao pa time niti iste osporio.

39. S obzirom da je rješenjem o određivanju provođenja vještačenja vještaku dan nalog utvrditi i točnost visine potraživanja kojeg je tužitelj prijavio u stečajnom postupku i radi utvrđenja koje tražbine se vodi ovaj postupak, uz suglasnost stranaka, od vještaka je zatraženo očitovati se na isto. U svom pisanom nalazu i mišljenju od 22. lipnja 2020., a koje je dopunjeno podneskom od 16. prosinca 2020., sudski vještak J. B. je u bitnom naveo da je prema dokumentaciji koja se nalazi u spisu i koja mu je naknadno dostavljena od strane tužitelja, utvrdio da je tuženik primio sve račune koji su navedeni u prilogu Ugovora o prodaji potraživanja pod točkama A do I i to na način da je račune navedene u prilogu A, B i C primilo društvo F. M. d.o.o. (koje je naknadno pripojeno tuženiku), jer su isti od tog društva potpisani te su unijeti i brojevi ulaznih računa, a iz čega proizlazi da su evidentirani u knjizi ulaznih računa tuženika pa time i knjiženi u njegovim poslovnim knjigama. Vještak je utvrdio da je račune navedene u prilogu od D do I tuženik zaprimio te je u iste unio broj urudžbenog zapisnika i broj uvoza označivši ih oznakom U (uvoz) i brojem. Nadalje, vještak je naveo i da se u spisu ne nalazi dokaz odnosno dokumentacija o eventualnom povratu nekog od navedenih računa radi reklamacije od strane tuženika. Stoga je vještak je zaključio da iz navedene dokumentacije koja se nalazi u spisu proizlazi postojanje potraživanja tužitelja prema tuženiku u iznosu od 2.632.948,66 eura, a što u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan prijave potraživanja u stečaju iznosi 20.075.064,50 kuna. Na ročištu od 9. ožujka 2021. saslušan je sudski vještak J. B. te je isti naveo da u cijelosti ostaje kod naprijed navedenog pisanog nalaza i mišljenja s dopunom istog. 40. Tužitelj nije imao primjedbi ni prigovora na nalaz i mišljenje sudskog vještaka, dok je tuženik u podnesku od 20. srpnja 2020. naveo kako smatra da je vještak pogrešno utvrdio visinu potraživanja tužitelja te da prilikom izračuna iste nije uzeo u obzir istaknuti prigovor zastare potraživanja. Tako istaknute prigovore ovaj sud ne smatra osnovanim, jer istima tuženik nije doveo u sumnju utvrđenja iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka. Svoje navode da je vještak pogrešno utvrdio visinu potraživanja tužitelja, tuženik ničim ne obrazlaže, dok je pitanje istaknutog prigovora zastare potraživanja pravno pitanje, a o kojem se vještak nije niti trebao izjasniti. Isto tako, tuženik nije argumentirano osporio utvrđenja vještaka da je tuženik odnosno njegov prednik predmetne račune uredno zaprimio te ih knjižio u svojim poslovnim knjigama, a niti je dostavio bilo kakvu dokumentaciju iz koje bi proizlazilo suprotno ili iz koje bi bilo razvidno da je bilo koji od zaprimljenih računa vraćen izdavatelju kao neosnovan. Upravo stoga, sud je prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka kao stručno, objektivno i izrađeno u skladu s pravilima struke i pisanom dokumentacijom u spisu.

41. Uzimajući u obzir sve naprijed navedeno, a posebno nalaz i mišljenje sudskog vještaka J. B., ovaj sud smatra da je tužitelj dokazao postojanje svog potraživanja prema tuženiku u iznosu od 20.055.435,69 kuna (kao protuvrijednost tražbine u iznosu od 2.632.948,29 eura). S druge strane, tuženik svoje navode o podmirenju potraživanja koja bi proizlazila iz pojedinačnih ugovora koji su bili predmetom Ugovora o prodaji potraživanja od 30. lipnja 2014., bilo ranijem vjerovniku T. GmbH bilo tužitelju, nije ničim dokazao, a niti je na poziv sudskog vještaka dostavio dokumentaciju iz koje bi se to moglo utvrditi, zbog čega je u odnosu na navode tuženika o plaćanju tih potraživanja, a primjenom pravila o teretu dokazivanja iz članaka 7., 219. i 221.a ZPP-a, sud zaključio da isti nisu osnovani, jer takvi navodi nisu ničim ni dokazani.

42. Tuženikovo osporavanje tužiteljeve tražbine da bi se u konkretnom slučaju radilo o tražbini s osnova zajma kojim se nadomješta kapital tuženika te da se stoga ne bi radilo o tražbini drugog višeg isplatnog reda, već o tražbini nižih isplatnih redova u skladu s člankom 72. SZ-a, također nije osnovano. Naime, člankom 408. stavak 1. ZTD-a propisano je da član koji društvu u vrijeme kad je ono u krizi umjesto da mu pribavi vlastiti kapital, kada bi mu ga inače uredni gospodarstvenici trebali pribaviti, dade zajam, može u stečajnom postupku ostvarivati zahtjev za povrat zajma samo kao stečajni vjerovnik nižeg isplatnog reda. Međutim, u konkretnom slučaju potraživanja iz devet pojedinačno navedenih ugovora koja su bila predmetom prijenosa na tužitelja ne predstavljaju potraživanja s osnova zajma koji bi T. GmbH kao član društva tuženika istome dao zajam u vrijeme krize poslovanja kod tuženika, već se radi o potraživanjima koja proizlaze iz ugovora o prodaji robe i pružanju usluga te ugovorima o zakupu i najmu pa se stoga na takva potraživanja ne mogu primijeniti odredbe članka 408. ZTD-a, odnosno ne radi se o potraživanjima s osnova zajma (kojim se nadomješta kapital).

43. Pored naprijed navedenih prigovora kojima je tuženik osporavao tužbeni zahtjev tužitelja i koje je sud ocijenio neosnovanim, tuženik je istakao i prigovor zastare potraživanja tužitelja, a koji prigovor je u ovom ponovljenom postupku također ocijenio neosnovanim.

44. Kao što je to već naprijed navedeno, u prilozima od A do I Ugovora o prodaji potraživanja od 30. lipnja 2014. navedeni su pojedinačni računi koji se odnose na svaki od devet pojedinih ugovora u skladu s kojima su ti računi izdani te je uz oznaku svakog pojedinog računa naveden i datum izdavanja računa, datum dospijeća na plaćanje, kao i iznos nepodmirenog potraživanja po svakom računu u eurima.

45. Tužitelj je, u skladu s uputom iz rješenja Visokog trgovačko suda RH od 23. veljače 2022., uz podnesak od 27. travnja 2022. dostavio dokumentaciju o sadržaju relevantnih odredbi stranog njemačkog prava u pogledu pravnog instituta zastare, u ovjerenom prijevodu na hrvatski jezik po ovlaštenom sudskom tumaču. Iako je tuženik prigovorio da se ne bi radilo o javnoj ispravi, ovaj sud takav prigovor tuženika nije ocijenio osnovanim, jer tuženik dostavljeni sadržaj stranog njemačkog prava nije osporio, a niti je dostavio bilo kakvu drugu dokumentaciju u pogledu sadržaja tog stranog prava. Štoviše, tuženik je izjavio da nema namjeru dostavljati bilo kakve isprave o sadržaju njemačkog prava. Uzimajući u obzir da je tužitelj već ranije (uz podnesak od 8. svibnja 2019.) dostavio u spis dopis Saveznog ministarstva pravosuđa i zaštite potrošača SR Njemačke od 1. travnja 2019., a iz kojeg proizlazi osnovanost navoda tužitelja da nije predviđeno službeno izdavanje isprave o sadržaju njemačkog prava, kao i obzirom da tuženik nije ničim osporio sadržaj dostavljenih odredbi njemačkog prava o institutu zastare, a niti je on sam dostavio bilo kakve isprave o sadržaju tog stranog prava, to stoga dokumentacija koju je tužitelj dostavio uz podnesak od 27. travnja 2022. o sadržaju njemačkog prava u odnosu na institut zastare nije bila sporna za ovaj sud.

46. Iz dostavljenih relevantnih odredbi njemačkog prava o institutu zastare, a koje su sadržane u člancima 194. do 202. njemačkog Građanskog zakonika (BGB), sud je utvrdio da se u konkretnom slučaju, a u pogledu ocjene osnovanosti istaknutog prigovora zastare, imaju primijeniti odredbe članka 195. i 199. njemačkog Građanskog zakonika (BGB). Odredbom članka 195. Građanskog zakonika (BGB) propisano je da opći rok zastare iznosi tri godine. Prema članku 199. Građanskog zakonika (BGB), a kojim su propisane odredbe o početku općeg roka zastare i najduljeg trajanja zastare, u stavku 1. je određeno da opći rok zastare počinje teći, osim ako nije određen drugi početak roka zastare, istekom godine u kojoj je: 1. tražbina nastala i u kojoj je 2. vjerovnik stekao saznanja o okolnostima na kojima se temelji zahtjev i osobi dužnika ili je za njih trebao saznati bez grube nepažnje. Pri tom se napominje i da je navedeni opći rok zastare od tri godine ujedno i najkraći propisani rok zastare u skladu s dostavljenim odredbama njemačkog Građanskog zakonika (BGB).

47. Svi pojedinačni ugovori koji su bili predmet Ugovora o ustupu potraživanja sklopljeni su u periodu od 2012. do 2014. te su isto tako svi računi navedeni u prilozima od A do I tom Ugovoru o ustupu potraživanja izdani u periodu od 2012. do 2014., a iz istih nije razvidno da bi bio određen bilo kakav datum početka roka zastare. Najstariji izdani račun iz priloga A izdan je 15. kolovoza 2012., dok su svi ostali računi izdani nakon toga. S obzirom da je vjerovnik najranije u vrijeme sklapanja pojedinačnih ugovora i izdavanja pojedinačnih računa mogao steći saznanje o osobi dužnika i tražbini prema tom dužniku to je stoga u konkretnom slučaju, a sukladno odredbama članka 199. njemačkog Građanskog zakonika (BGB), rok zastare od tri godine u odnosu na najranije sklopljeni pojedinačni ugovor, odnosno najranije izdani račun, počeo teći istekom 2012. godine, odnosno od 31. prosinca 2012. Budući da je stečajni postupak nad tuženikom otvoren 18. studenog 2015., dok je tužitelj prijavu tražbine u stečajnom postupku podnio 14. prosinca 2015., dakle prije isteka roka zastare od tri godine, to stoga proizlazi da u konkretnom slučaju u odnosu na predmetnu tražbinu tužitelja nije protekao trogodišnji rok zastare iz članka 195. njemačkog Građanskog zakonika (BGB), a zbog čega je tuženikov istaknuti prigovor zastare utužene tražbine sud ocijenio kao neosnovan.

48. Sukladno tome, kao i slijedom svega naprijed navedenog te u skladu s odredbama članka 8. ZPP-a, tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje osnovanom njegove tražbine prema tuženiku u iznosu od 20.055.435,69 kuna, kao tražbine drugog višeg isplatnog reda, trebalo je usvojiti pa je stoga sud i odlučio kao u točki I. izreke ove presude.

49. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbama članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP-a, uz primjenu važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 i 37/22, dalje OT), a sve to s obzirom na vrijednost predmeta spora od 20.055.435,69 kn. Budući da je tuženik izgubio ovu parnicu, isti je dužan naknaditi tužitelju opravdane troškove koji su mu bili potrebni za vođenje ovog postupka.

50. Sukladno popisanom trošku, tužitelju su kao opravdani priznati troškovi za sastav tužbe od 14. rujna 2016. u zatraženom iznosu od 95.000,00 kuna, sukladno Tbr. 7. t. 1. u vezi s Tbr. 50. OT-a, kao i za sastav četiri obrazložena podneska, kojima se tužitelj očituje na navode iz odgovora na tužbu i ostale prigovore protivne stranke te nalaz i mišljenje vještaka, od 27. ožujka 2018., 28. siječnja 2019., 22. svibnja 2020. i 3. srpnja 2020. u zatraženom iznosu od po 95.000,00 kuna za svaki od tih podnesaka, sukladno Tbr. 8. t. 1. u vezi s Tbr. 50. OT-a. Nadalje, tužitelju je priznat i trošak zastupanja na ročištima od 4. lipnja 2018., 12. rujna 2018., 4. veljače 2019., 5. lipnja 2020., 9. ožujka 2021., 16. travnja 2021. i 3. rujna 2022. u zatraženom iznosu od po 95.000,00 kuna za svako od tih ročišta, sukladno Tbr. 9. t. 1. u vezi s Tbr. 50. OT-a. Isto tako, tužitelju su priznati troškovi za sastav podnesaka od 6. svibnja 2019., 30. prosinca 2020. i 26. ožujka 2021. u iznosu od po 500,00 kuna za svaki od tih podnesaka, sukladno Tbr. 8. t. 3. u vezi s Tbr. 50. OT-a, zatim za zastupanje na ročištu od 28. veljače 2019. trošak u iznosu od 47.555,00 kuna, sukladno Tbr. 9. t. 2. u vezi s Tbr. 50. OT-a, te za zastupanje na ročištu od 9. travnja 2018. trošak u iznosu od 500,00 kuna, sukladno Tbr. 9. t. 5. u vezi s Tbr. 50. OT-a. Tužitelju je priznat i zatraženi trošak za pristup na ročište za objavu presude u iznosu od 500,00 kuna, sukladno Tbr. 9. t. 3. u vezi s Tbr. 50. OT-a. Na tako priznati trošak zastupanja po odvjetniku kao punomoćniku u ukupnom iznosu od 1.190.055,00 kuna je trebalo priznati i pripadajući PDV po stopi od 25% u iznosu od 297.513,75 kuna, sukladno Tbr. 42. OT-a. Tužitelju su također priznati i plaćeni troškovi vještačenja u iznosu od 8.000,00 kuna, kao i trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 5.000,00 kuna, sukladno Tar.br.1. Tarife sudskih pristojbi.

51. Tužitelju nisu kao opravdani priznati zatraženi troškovi za sastav podnesaka od 14. listopada 2016., 26. listopada 2016., 20. listopada 2020. i 19. studenog 2020. u zatraženom iznosu od po 500,00 kuna za svaki od tih podnesaka, a sve obzirom da se po ocjeni ovog suda ne radi o podnescima koji su u smislu članka 155. stavak 1. ZPP-a bili potrebni za vođenje ovog postupka. Naime, u odnosu na prva dva navedena podneska, potrebno je navesti da se radi o podnescima kojima je tužitelj predlagao prekid ovog postupka, a obzirom da do prekida postupka nije došlo to stoga isti očito nisu bili potrebni za vođenje ove parnice. Niti preostala dva navedena podneska nisu bila nužna za vođenje postupka, jer istima tužitelj samo požuruje postupanje u predmetu. Nadalje, tužitelju nije priznat više zatraženi trošak za pristup na ročište od 9. travnja 2018. u iznosu od 94.500,00 kuna, budući da je to ročište odgođeno prije početka raspravljanja o glavnoj stvari, radi udjeljivanja roka tuženiku za očitovanje na podnesak i dokumentaciju tužitelja koja mu je uručena na tom ročištu, zbog čega sud smatra da to ročište nije odgođeno krivnjom tuženika. Stoga tužitelju za pristup na to ročište pripada nagrada po Tbr. 9. t. 5. OT-a odnosno 500,00 kuna koliko mu je i priznato. Nadalje, tužitelju nije priznat ni više zatraženi trošak za pristup na ročište od 28. veljače 2019. u iznosu od 47.445,00 kuna, a sve obzirom da se na tom ročištu raspravljalo o procesnim pitanjima, stranke su samo navele da ostaju kod do tada iznesenih navoda te je ročište odgođeno radi udjeljivanja roka tužitelju za dostavu odredbi stranog prava. Stoga tužitelju za zastupanje na tom ročištu pripada nagrada po Tbr. 9. t. 2. OT-a, odnosno 50% nagrade iz Tbr. 7. t. 1. OT-a koliko je tužitelju i priznato za to ročište. Tužitelju nije priznat ni više zatraženi trošak za sastav podneska od 6. svibnja 2019. u iznosu od 94.500,00 kuna, jer se u konkretnom slučaju ne radi o podnesku u smislu Tbr. 8. t. 1. OT-a, kojim bi se tužitelj očitovao na navode protivne strane ili nalaz i mišljenje vještaka, već je uz taj podnesak dostavio isprave o stranom njemačkom pravu iznoseći pri tom u podnesku odredbe tog stranog prava, a zbog čega, po ocjeni ovog suda, tužitelju za sastav takvog podneska pripada nagrada po Tbr. 8. t. 3. OT-a odnosno 500,00 kuna koliko mu je i priznato. Tužitelju nije priznat ni zatraženi trošak za sastav podneska od 12. srpnja 2021., kojim je tužitelj dao odgovor na žalbu tuženika, u iznosu od 95.000,00 kuna budući da je žalba tuženika usvojena te ovaj sud smatra da taj podnesak nije ni bio potreban za vođenje (žalbenog) postupka. Na naprijed navedeni nepriznati trošak, na ime zastupanja po odvjetniku kao punomoćniku, u ukupnom iznosu od 333.445,00 kuna tužitelja ne pripada ni obračunati PDV po stopi od 25% u iznosu od 83.361,25 kuna. Tužitelju nisu priznati ni više zatraženi troškovi vještačenja u iznosu od 2.000,00 kuna, a sve obzirom da je ukupan trošak vještačenja u ovom predmetu iznosio 8.000,00 kuna te je tužitelj višak uplaćenog predujma na ime vještačenja u iznosu od 2.000,00 kuna vraćen.

52. Slijedom navedenog, tužitelju su kao osnovani priznati troškovi parničnog postupka u ukupnom iznosu od 1.500.568,75 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja ove presude do isplate, dok je njegov zahtjev za naknadu više zatraženih troškova parničnog postupka u ukupnom iznosu od 418.806,25 kuna trebalo odbiti kao neosnovan pa je stoga o troškovima parničnog postupka odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

U Splitu 15. srpnja 2022.

Sudac

Paško Bačić,v.r.

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u Zagrebu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano u tri primjerka, u roku od osam dana od dana dostave ove presude.