REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Berislavićeva 11, Zagreb
Poslovni broj: 52 Pž-2220/2021-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Raoul Dubravec, u pravnoj stvari tužitelja HŽ PUTNIČKI PRIJEVOZ d.o.o., Zagreb, Strojarska cesta 11, OIB 80572192786, kojeg zastupa punomoćnik Žarko Smolčić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Smolčić i partneri d.o.o., Zagreb, Jurišićeva 23, protiv tuženika ODVJETNIČKO DRUŠTVO RUŽDJAK I PARTNERI d.o.o., Zagreb, Draškovićeva 40, OIB 25242039735, kojeg zastupa punomoćnik Ivan Filković, odvjetnik u Zagrebu, radi stjecanja bez osnove iznosa od 97.341,76 kn, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2251/2019 od 28. siječnja 2021., 14. srpnja 2022.
p r e s u d i o j e
I. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2251/19 od 28. siječnja 2021. i sudi:
1. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:
Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 97.341,76 kn (devedesetsedam- tisućatristočetrdesetjedna kuna i sedamdesetšest lipa) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 29. rujna 2017. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od petnaest dana.
2. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 5.750,00 kn (pettisućasedamstopedeset kuna).
II. Nalaže se tužitelju u roku od 15 dana naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 1.562.50 kn (tisućupetstošezdesetdvije kune i pedeset lipa).
Obrazloženje
1. Prvostupanjski je sud presudio:
„I/ Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 97.341,76 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 29. rujna 2017. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od petnaest dana.
II/ Nalaže se tuženiku u roku od petnaest dana naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 5.750,00 kuna.“
2. Prema obrazloženju pobijane presude stranke tuženik je u parnici koju je pokrenula VC kao tužiteljica protiv ovdje tužitelja kao tuženika zastupao kao punomoćnik odvjetnik te mu je na temelju pravomoćne presude Županijskog suda u Zagrebu GžR-1820/14 od 5 srpnja 2016. isplaćen trošak navedenog parničnog postupka jer je VC uspjela u parnici. Međutim, presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revr-372/17 od 11. srpnja 2017. preinačena je navedena presuda Županijskog suda u Zagrebu slijedom čega je otpala osnova na temelju koje je tuženik primio utuženi iznos te u parnici potražuje da ga vrati tužitelju zajedno s pripadajućim zateznim kamatama. Takav zahtjev sud je ocijenio osnovanim sukladno odredbi čl. 1111. i čl. 1117. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje: ZOO).
2. Protiv prvostupanjske presude tuženik je podnio žalbu zbog žalbenih razloga bitne povrede parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava i s prijedlogom da prvostupanjski sud pobijanu presudu preinači i odbije tužbeni zahtjev. U bitnom ponavlja prigovore istaknute tijekom parnice materijalnopravne prigovore nedostatka aktivne legitimacije i promašene pasivne legitimacije navodeći da je plaćanje utuženog iznosa slijedilo asignacijom njegove stranke VC tužitelju s uputom da njemu isplati iznos parničnog troška. Tužitelj je utuženi iznos mogao potraživati od VC, a ne od žalitelja kao njezinog punomoćnika. Ističe da je materijalno pravo nepravilno primijenjeno jer je odnos između asignata i asignatara neovisan od odnosa između uputitelja i upućenika.
3. Tužitelj nije odgovorio na žalbu.
4. Tuženikova žalba je osnovana.
5. Pobijanu presudu ovaj je drugostupanjski sud ispitao u skladu s odredbom čl. 365. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 70/19; dalje: ZPP), u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11.,13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.
6. Pobijana odluka nije zahvaćena nekom od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Pobijanu je presudu moguće ispitati i u njoj su sadržani razlozi o odlučnim činjenicama, a ti su razlozi jasni i obrazloženi, te ne postoji proturječnost o odlučnim činjenicama između onog što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava i zapisnika. Presuda je u odnosu na zahtjev koji se tiče glavne stvari donesena na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a u odnosu na dio zahtjeva koji se tiče sporednih traženja s osnove zateznih kamata na jedan od utuženih računa prvostupanjski je sud odlučio pogrešnom primjenom materijalnog prava. Sud je na temelju utvrđenog činjeničnog stanja i provedenih dokaza nepravilnom primjenom odredbe čl. 1111. st. 1. i čl. 1117. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05 i 41/08; dalje: ZOO) utvrdio da je tuženik stekao bez osnove utuženi iznos kad je kao punomoćnik stranke primio stranci dosuđene troškove parničnog postupka.
7. Osnovano žalitelj ukazuje na promašenu pasivnu legitimaciju jer se s tužiteljem nije nalazio u obveznom odnosu već je kao punomoćnik stranke primio iznos dosuđenih troškova parničnog postupka. Pri tom valja ukazati da žalbeni navodi o asignaciji tuženikove stranke tužitelju da plati žalitelju dosuđene troškove postupka predstavljaju nove činjenice koje nije moguće iznositi u žalbi i stoga one nisu predmet ocjene drugostupanjskog suda. Prema odredbi čl. 1111. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi, a obveza vraćanja nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Nije sporno da je osnova prema kojoj je tužitelj isplatio utuženi iznos, a to je pravomoćna i ovršna sudska odluka kojom je ovdje tužitelju naloženo platiti trećoj osobi VC iznos koji se tiče glavne stvari i sporednih traženja s osnove zateznih kamata kao i iznos parničnih troškova s kamatama, otpala jer je navedena odluka preinačena presudom Vrhovnom suda Republike Hrvatske. Međutim, tuženik se nije nalazio ni u kakvom obveznom odnosu s tužiteljem u toj parnici, već je zastupao svoju stranku kao njezin punomoćnik odvjetnik i ishodio povoljnu presudu. Parnični trošak prema sudskoj odluci ne pripada punomoćniku odvjetniku iako on prema odredbi čl. 95. st. 1. t. 3. ZPP-a može od protivne stranke primiti dosuđene troškove ako stranka koju zastupa nije pobliže odredila ovlaštenja u punomoći. Odnos između punomoćnika temelji se na ugovoru o nalogu i u svrhu ispunjenja naloga stranka izdaje punomoćniku odvjetniku punomoć za vođenje parnice. Obvezni odnos postoji između parničnih stranaka pa kad stranka uspije u parnici protivna stranka koja je parnicu izgubila mora naknaditi troškove parničnog postupka stranci koja je uspjela u parnici. Tu obvezu plaćanja troškova parničnog postupka stranka koja je dužna platiti troškove može ispuniti protivnoj stranci kao vjerovniku ili osobi određenoj zakonom, sudskom odlukom, ugovorom između vjerovnika i dužnika ili onoj koju odredi vjerovni, a ispunjenje je pravovaljano i kad je učinjeno trećoj osobi ako ga je vjerovnik naknadno odobrio ili ako se njime koristio kako to proizlazi iz odredbe čl. 164. ZOO-a. Prema tome nije od značaja za obvezu vraćanja u situaciji kad je osnova otpala kao što je to i ovdje slučaj činjenica da je trošak parničnog postupka kojeg je dužnik obvezan platiti drugoj stranci kao vjerovniku isplaćen punomoćniku odvjetniku. Međusobni odnos nalogodavca i punomoćnika odvjetnika nije predmet postupka i nije ni u kakvoj vezi s odnosom parničnih stranaka. Dakle, obveznik vraćanja u situaciji kad je nakon prijelaza dijela imovine otpala osnova je vjerovnik, a to je u ovom slučaju VC, a ne njezin punomoćnik odvjetnik. Tužiteljeva obveza prethodno je nastala na osnovi odluke suda (čl. 20. st. 2. ZOO-a), a otpala je jer je Vrhovni sud Republike Hrvatske povodom revizije ovdje tužitelja preinačio raniju sudsku odluku na temelju koje je obveza nastala. Stoga je osnovan prigovor promašene pasivne legitimacije jer između parničnih stranaka nije bilo obveznog odnosa na temelju pravnog posla.
8. Sukladno odredbi čl. 166. st. 2. u vezi s čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te odredaba Tbr. 10/1 OT Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika objavljena u „Narodnim novinama“ broj: 142/12, 103/14 i 107/15) žalitelju pripada pravo na naknadu troškova parničnog postupka za sastav žalbe u iznosu od 1.562,50 kn u koji je iznos uključen PDV.
9. Sukladno odredbi čl. 373. t. 3. ZPP-a valjalo je preinačiti prvostupanjsku presudu.
Zagreb, 14. srpnja 2022.
Sudac
Raoul Dubravec
