Republika Hrvatska
Općinski sud u Varaždinu
Varaždin, Braće Radić 2
Poslovni broj: 13 Povrv-52/2022-10
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji Dubravki Kraljić, u pravnoj tužitelja M. S.. iz O., G. D. 29, OIB: …, zastupanog po punomoćniku F. B., odvjetniku u Z., protiv tuženika D. z. o. o. B. iz J., , OIB: ….., zastupanog punomoćnicima iz Odvjetničkog društva K., H. i V. iz V., radi isplate, nakon zaključene glavne javne rasprave 2. lipnja 2022. u prisutnosti tužitelja osobno te punomoćnice tuženika, te objave presude 14. srpnja 2022.
p r e s u d i o j e
I/ U cijelosti se ukida platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave vršitelja dužnosti javnog bilježnika V. Ž. iz N. M. poslovni broj Ovrv-11/2019 od 29. travnja 2019. kojim je naloženo tuženiku D. z. o. o. B. iz J., , OIB: …., da tužitelju M. S., G. D. 29, OIB: …., isplati iznos od 1.200,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. siječnja 2019. do isplate kao i da mu naknadi nastale troškove ovršnog postupka u iznosu od 450,00 kn te predvidive troškove postupka u iznosu od 30,00 kn, sve sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja rješenja o ovrsi do isplate, te se tužbeni zahtjev odbija.
II/ Nalaže se tužitelju M. S., G. D. 29, OIB: …. da tuženiku D. z. o. o. B. iz J., , OIB: …, naknadi troškove postupka u iznosu od 2.231,25 kn (dvije tisuće dvjesto trideset jedna kuna i dvadeset pet lipa) u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj je kao ovrhovoditelj podnio prijedlog za ovrhu protiv ovršenika, sada tuženika - D. z. o. o. B., kojim potražuje isplatu iznosa od 1.200,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. siječnja 2019. do isplate, kao i radi naplate nastalih troškova ovršnog postupka, temeljem kojeg je vršitelj dužnosti javnog bilježnika V. Ž. iz N. M. donijela rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave broj Ovrv-11/2019 od 29. travnja 2019. Prijedlog za ovrhu ovrhovoditelj je utemeljio na vjerodostojnoj ispravi – računu broj 2/VP/2019 od 7. siječnja 2019. te utuženi iznos potražuje s osnova najma stambenog prostora, navodeći da je ovršenika pozvao podneskom od 24. siječnja 2019. da plati dospjelu novčanu tražbinu, a što tuženik nije učinio.
2. Protiv navedenog rješenja o ovrsi ovršenik je pravovremeno podnio prigovor pa je ovosudnim rješenjem broj Povrv-167/2019-2 od 20. prosinca 2019. isto stavljeno izvan snage u dijelu kojim je određena ovrha te su ukinute provedene radnje, a postupak je nastavljen kao u povodu prigovora protiv platnog naloga, dakle kao parnični postupak.
3. U prigovoru protiv rješenja o ovrsi tuženik u cijelosti pobija predmetno rješenje o ovrsi i to osnov i visinu tražbine osporavajući prvenstveno vjerodostojnost računa na temelju kojeg tužitelj ima svoju navodnu tražbinu prema tuženiku budući da original računa nikada nije dostavljen tuženiku, već je isti tek 18. veljače 2019. tuženiku dostavljen u presliku e-mailom i to tek nakon što se tuženik po punomoćniku očitovao na opomenu tužitelja od 24. siječnja 2019. odgovorom od 12. veljače 2019. Tuženik osporava tužiteljevu tražbinu navodeći kako prema tužitelju nema nikakvo dugovanje za prosinac 2018. s osnova najma stambenog prostora, odnosno nikakvo dugovanje po bilo kakvom pravnom osnovu. Osporava i tijek zakonske zatezne kamate upravo zbog toga što račun tuženiku nikada nije dostavljen već mu je tek upućen putem maila po tuženikovom očitovanju od 12. veljače 2019.
4. U podnesku dostavljenom sudu 16. lipnja 2020. tužitelj predlaže da se saslušaju svjedoci M. H., Z. D. i D. O. na okolnost da je tuženik poslovni prostor u O., koristio u utuženom periodu odnosno u prosincu 2018. i siječnju 2019. (u kojem je smislu ispravio navedeni podnesak na ročištu 17. lipnja 2019.) odnosno predlaže da se na okolnost činjeničnih navoda iz rješenja o ovrsi i prigovora protiv istog saslušaju parnične stranke.
5. Na pripremnom ročištu 17. lipnja 2019. tuženik posebno napominje kako je ugovor o najmu stana zaključen na određeno vrijeme i to do studenog 2018., nakon kojeg perioda ne postoji nikakva obveza plaćanja najma te izričito osporava da bi nakon studenog 2018. tuženik bio u posjedu i najmu predmetnog stana. Na istom ročištu tužitelj navodi kako potražuje naknadu štete s osnova izmakle koristi budući da je posjed predmetne nekretnine bio zapriječen u utuženom razdoblju.
6. Nakon provedenog postupka ovaj sud je donio presudu broj Povrv- 167/2019-17 od 12. studenoga 2021. kojom je održao na snazi platni nalog sadržan u predmetnom rješenju o ovrsi u pogledu utuženog iznosa od 1.200,00 kn i zatražene zakonske zatezne kamate na isti, te je tuženiku naložio da tužitelju naknadi parnične troškove, no ova je presuda ukinuta rješenjem Županijskog suda u Velikoj Gorici broj Gž 62/2022-2 od 25. ožujka 2022. te je predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.
7. Nakon toga u podnesku od 2. svibnja 2022. tužitelj je ostao kod svih dosadašnjih navoda dodajući i da tuženik pri isteku najma predmetnog stana nije postupio sukladno čl. 8. i 9. ugovora o najmu na način da je temeljem zapisnika o primopredaji predmetni stan predao tužitelju u studenom 2018. godine u stanju u kojemu je bio prilikom njegovog korištenja te je takvim postupanjem onemogućio tužitelju da za mjesec prosinac 2018. godine iznajmi predmetni stan, a iz tih razloga tužitelj potražuje od tuženika naknadu štete zbog izmakle koristi. Nadalje navodi da je u provedenom dokaznom postupku nesporno utvrđeno kako predmetni stan tuženik nije predao tužitelju u prosincu 2018. godine, već je tuženik obavljao bojanje zidova uoči Božića 2018. i Nove godine 2019. godine. Kod toga tužitelj ističe da je krećenje stana tuženik naknadno izvršio na intervenciju tužitelja te je isto tako podmirio dugove s osnova komunalnih naknada.
8. U ponovnom dokaznom postupku sud je izvršio uvid u svu dokumentaciju u spisu, a to su: račun broj 2/VP/2019 od 7. siječnja 2019., dopis punomoćnika tužitelja tuženiku od 24. siječnja 2019., odgovor na taj dopis upućen od punomoćnika tuženika od 12. veljače 2019., dopis tuženika od 20. veljače 2019. upućen tužitelju, povratnicu o slanju odgovora na račun, ugovor o najmu stana od 20. svibnja 2018., uz suglasnost stranaka pročitao je zapisnik od 11. studenoga 2020. s iskazima svjedoka M. H., Z. D. i D. O., te je ponovno na ročištu 2. lipnja 2022. saslušao svjedokinju I. J. kao i tužitelja. Iako se u podnesku od 9. svibnja 2022. tuženik usprotivio ponovnom izvođenju dokaza saslušanjem tužitelja, valja napomenuti da je zbog promjene sastava suda sukladno čl. 315. st. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP) glavna rasprava započela iznova, u kojem je slučaju moguće pročitati zapisnike samo o saslušanju svjedoka i vještaka, ali ne i o saslušanju stranaka, zbog čega je tužitelja valjalo ponovno saslušati. Upravo zbog navedenog razloga odnosno ponovnog saslušanja tužitelja, sud je na istom ročištu ponovno saslušao i I. J. koja se sada pojavljuje kao svjedokinja, no ista je u utuženom razdoblju bila vršitelj dužnosti ravnatelja tuženika, dakle zakonski zastupnik tuženika.
8. Temeljem ovako provedenog dokaznog postupka, nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog dokaznog postupka, sve sukladno čl. 8. ZPP, sud je odlučio kao u izreci.
9. Predmet spora je potraživanje tužitelja s osnova računa broj 2/VP/2019 od 7. siječnja 2019. u kojem se kao opis potraživanja navodi "najam stambenog prostora za mjesec prosinac 2018." u iznosu od 1.200,00 kn te "najam stambenog prostora - prekoračenje korištenja od 1. do 7. siječnja 2019. (razlog poznat)" i to za 7 dana iznos od 270,97 kn (odnosno 38,71 kn po danu), pri čemu tužitelj tužbom potražuje samo iznos od 1.200,00 kn i to za razdoblje mjeseca prosinca 2018. Valja reći da, kako to proizlazi iz ranije iznesenog sadržaja podnesaka tužitelja i njegovih navoda s ročišta kod suda, unatoč navedenom opisu potraživanja iz računa na kojem temelji svoju tražbinu, a iz kojeg proizlazi da se tražbina odnosi na potraživanje s osnova najma stambenog prostora (za mjesec prosinac 2018.), u daljnjem tijeku postupka tužitelj navodi kako zapravo potražuje naknadu štete s osnova izmakle koristi budući da je zbog postupanja tuženika suprotno čl. 8. i čl. 9. predmetnog ugovora bio onemogućen da u utuženom razdoblju iznajmi predmetni stan (navodi tužitelja s ročišta 17. lipnja 2019. i iz podneska od 2. svibnja 2022.). Kod toga treba istaknuti da sukladno čl. 186. st. 3. ZPP tužitelj nije dužan navesti pravnu osnovu tužbenog zahtijeva, a ako ju je i naveo, sud za nju nije vezan, dok iz čl. 186. st. 1. ZPP kao i čl. 7. ZPP proizlazi da je tužitelj dužan iznijeti činjeničnu osnovu tužbe kojom je sud vezan.
10. Među strankama nije sporno da su 20. svibnja 2018. u O. sklopile ugovor o najmu stana, i to tužitelj kao najmodavac, a tuženik kao najmoprimac, što je utvrđeno i uvidom u taj ugovor iz kojeg proizlazi da se radi o stanu u ulici B. K. 1, a koji se stan najmoprimac obvezao koristiti isključivo za stanovanje te za isti tužitelju plaćati mjesečnu najamninu u iznosu od 1.200,00 kn uvećano za PDV kao i u cijelosti snositi režijske troškove. Prema čl. 7. ugovora isti je sklopljen na određeno vrijeme u trajanju od 6 mjeseci i to počevši od 20. svibnja 2018. do 30. studenoga 2018., nakon kojeg se roka ugovor može produžiti ako su obje strane suglasne. Sukladno čl. 8. ugovora otkazni rok za obje ugovorne strane iznosi 30 dana, a otkaz se daje usmenom najavom. U čl. 2. i čl. 9. ugovora ugovorne strane obvezale su se sastaviti primopredajni zapisnik prilikom primopredaje (očito prilikom useljavanja najmoprimca) kao i prilikom vraćanja stana. Naime, u čl. 9. ugovora stoji da se vraćanje stana vrši potpisivanjem primopredajnog zapisnika uz prisutnost ugovornih stranaka koje su dužne utvrditi postoje li oštećenja koja nadilaze redovito korištenje stana.
11. Na temelju naprijed iznesenog sadržaja predmetnog ugovora o najmu stana kao i iskaza saslušanih osoba sud utvrđuje da je predmetni ugovor sukladno članku 7. istog kao i članku 211. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21; dalje: ZOO) prestao istekom roka na koji je ugovor sklopljen, dakle istekom dana 30. studenoga 2018., a to budući da je tijekom postupka nesporno utvrđeno kako stranke taj ugovor nisu suglasno produžile, koju su mogućnost ostavile u članku 7. ugovora, no o takvom produljenju roka nije iskazivala niti jedna od saslušanih osoba štoviše u dopisu od 12. veljače 2019. tuženik izričito navodi kako ugovor nakon isteka navedenoga roka nije produžen. Slijedom navedenog, sud utvrđuje kako nakon isteka roka na koji je ugovor sklopljen tužitelj više nema nikakvo pravo potraživati najamninu, kako se to navodi na računu od 7. siječnja 2019. na kojemu je utemeljio prijedlog za ovrhu.
12. Kako je rečeno, u ponovljenom postupku, nakon ukidne drugostupanjske odluke, u podnesku od 2. svibnja 2022. tužitelj izričito navodi da od tuženika potražuje naknadu štete zbog izmakle koristi i to iz razloga što tuženik pri isteku najma predmetnog stana nije postupio sukladno članku 8. i članku 9. predmetnog ugovora na način da bi stan predao tužitelju u studenom 2018. temeljem zapisnika o primopredaji u stanju u kojemu je bio prilikom njegovog korištenja, a kojim postupanjem je tužitelju onemogućeno da za prosinac 2018. iznajmi predmetni stan, u čemu tužitelj nalazi nastanak štete zbog izmakle koristi. Iz navedenog proizlazi kako tužitelj svoj zahtjev temelji na ugovornoj odgovornosti za naknadu štete i to zbog povrede ugovornih obveza tuženika koje proizlaze iz članka 8. i članka 9. ugovora o najmu stana.
13. Prema članku 342. stavak 2. ZOO kad dužnik ne ispuni obvezu ili zakasni s njezinim ispunjenjem, vjerovnik ima pravo zahtijevati i popravljanje štete koju je zbog toga pretrpio. Za postojanje ugovorne odgovornosti za naknadu štete potrebno je da su ispunjene slijedeće pretpostavke: postojanje ugovora, povreda ugovorne obveze kao štetna radnja koja se očituje u neispunjenju dužnikove obveze odnosno zakašnjenju u ispunjenju, šteta nanesena vjerovniku, postojanje uzročne veze, postojanje protupravnosti odnosno nepostojanje neke od okolnosti koja dopušta oslobođenje dužnika od odgovornosti (članak 343. ZOO). Prema daljnjoj odredbi članka 346. stavak 1. ZOO vjerovnik ima pravo na naknadu obične štete i izmakle koristi (te pravičnu naknadu neimovinske štete), koje je je dužnik u vrijeme sklapanja ugovora morao predvidjeti kao moguće posljedice povrede ugovora, a s obzirom na činjenice koje su mu tada bile poznate ili morale biti poznate, a prema stavku 2. istog članka u slučaju prijevare ili namjernog neispunjenja te neispunjenja zbog krajnje nepažnje vjerovnik ima pravo zahtijevati od dužnika naknadu cjelokupne štete zbog povrede ugovora, bez obzira na to što dužnik nije znao za posebne okolnosti zbog kojih su one nastale.
14. U konkretnom slučaju nesporno je postojanje ugovornog odnosa između stranaka temeljem sklopljenog ugovora o najmu stana od 20. svibnja 2018., dok se iz navoda stranaka iznesenih tijekom postupka može zaključiti kako je sporno je li tužitelju prouzročena šteta povredom ugovornih obveza, a to su, prema navodima tužitelja, obveze koje za tuženika proizlaze iz članka 8. i članka 9. ugovora. Odredbom članka 8. predmetnog ugovora određen je otkazni rok od 30 dana kako za najmodavca, tako i za najmoprimca, dok je odredbom članka 9. ugovora određeno da se vraćanje stana vrši potpisivanjem primopredajnog zapisnika uz prisutnost ugovornih stranaka koje su dužne utvrditi postoje li oštećenja koja nadilaze redovito korištenje stana.
15. Što se tiče članka 8. ugovora i ugovorenog otkaznog roka (od 30 dana), valja reći da je predmetnim ugovorom ugovoreno trajanje istog u razdoblju od 20. svibnja 2018. do 30. studenoga 2018., pa je, budući da stranke ugovor nisu suglasno produljile, ugovor prestao istekom tog roka, sve sukladno članku 211. ZOO kojim je propisano da trajni obvezni odnos s određenim rokom trajanja prestaje kad rok istekne, osim kad je ugovoreno ili zakonom određeno da se poslije isteka roka obvezni odnos produljuje za neodređeno vrijeme, ako ne bude pravodobno otkazan. U konkretnom slučaju stranke nisu ugovorile produljenje ugovora sklopljenog na određeno vrijeme nakon isteka ugovorenog roka ako ne dođe do pravodobnog otkaza, već su ugovorile produljenje ukoliko se tako obje sporazumiju, a do kakvog sporazuma nije došlo, zbog čega je ugovor prestao istekom roka. Nadalje, kako to proizlazi iz članka 212. stavak 1. ZOO, otkaz je način prestanka trajnog obveznog odnosa kojem trajanje nije određeno, a što ovdje nije slučaj, pa je ugovaranje otkaznog roka u situaciji kada je ugovoreno određeno trajanje obveznog odnosa suprotno spomenutim zakonskim odredbama. Osim toga, otkazni rok u trajanju od 30 dana, kako je to ugovoreno ovim ugovorom, suprotan je odredbama članka 19. do 23. Zakona o najmu stanova („Narodne novine“ 91/96, 48/98, 66/98, 22/06, 68/18) kojima su propisani otkazni rokovi, a radi se o prisilnim odredbama budući da je odredbom čl. 3. st. 3. ovog zakona propisano da stranke ugovaraju slobodno uvjete ugovora o najmu stana koji nisu propisani ovim zakonom. Slijedom navedenog, sud smatra odredbu članka 8. ugovora suprotnom prisilnim propisima stoga i ništetnom u smislu članka 322. ZOO, zbog čega ista ne proizvodi pravne učinke, pa tako niti ikakvu obvezu tuženika.
16.1. U pogledu članka 9. predmetnog ugovora i nepotpisivanja primopredajnog zapisnika prilikom iseljavanja djelatnika tuženika, svjedoci M. H., Z. D. i D. O. o navedenom ne iznose, pa tako očigledno niti nemaju nikakva saznanja, dok svjedokinja I. J., kao tadašnja vršiteljica dužnosti ravnatelja tuženika, iskazuje da se ne sjeća je li bio sačinjavan primopredajni zapisnik kod vraćanja stana u posjed tužitelju odnosno da je sa zahtjevom tužitelja da se prilikom izlaska djelatnika tuženika iz stana sačini primopredajni zapisnik nitko nije upoznao. S druge strane tužitelj iskazuje da je upravo odbijanje djelatnice tuženika Natalije koja je iseljavala iz stana da potpiše primopredajni zapisnik (i da plati račune za režije) bio razlog zbog kojeg tužitelj nije želio preuzeti ključeve stana, već ih je od djelatnice tuženika N. preuzela druga djelatnica – gospođa M., s kojom je otprilike 2 do 3 dana od najave gospođe N. da izlazi iz stana, tužitelj obišao stan kojom prilikom je i imenovana vidjela stanje zidova, no ni ona nije željela potpisati primopredajni zapisnik jer ona za to nije ovlaštena (kao niti za plaćanje računa).
16.2. Tužiteljev opis događaja u pogledu odbijanja djelatnika tuženika da na zahtjev tužitelja potpišu primopredajni zapisnik prilikom izlaska iz stana sud smatra vjerodostojnim budući da takav opis događaja, a i razlozi zbog kojih su djelatnici tužitelja, smatrajući da za isto nisu ovlašteni, odbili potpisati takav zapisnik, djeluju logično i uvjerljivo. Slijedom navedenog sud utvrđuje da primopredajni zapisnik nakon prestanka ugovora o najmu između stranaka nije sastavljen.
16.3. Sama činjenica da primopredajni zapisnik nije sastavljen, po stavu ovoga suda, nije dovela do nastanka štete kod tužitelja koju on potražuje – s osnova izgubljene zarade zbog nemogućnosti daljnjeg davanja stana u najam. Međutim, u tom smislu se ističe da je tužitelj tijekom postupka činjenično (a sud je vezan, kako je ranije rečeno, činjeničnom, a ne pravnom osnovom koju iznese tužitelj) obrazlagao da mu je navedena šteta nastala zbog činjenice da mu je tuženik tijekom prosinca 2018. vršio bojanje stana. U tom smislu valjalo je utvrditi radi li se ovdje o povredi kakve ugovorne obveze od strane tuženika – neispunjenjem ili zakašnjenjem u njezinom ispunjenju. Ovdje se relevantnom ukazuje odredba članka 10. predmetnog ugovora u kojoj stoji da se na prava i obveze ugovornih stranaka, koja nisu posebno uređena ovim ugovorom, primjenjuju odredbe Zakona o najmu stanova. Odredbom čl. 14. st. 1. Zakona o najmu stanova propisano je da je najmoprimac dužan koristiti se stanom na način da ga čuva od oštećenja, a prema čl. 15. st. 1. ovog Zakona najmoprimac odgovara po općim propisima za štetu koju on ili korisnici stana prouzroče u stanu i na zajedničkim dijelovima i uređajima zgrade. Nadalje, prema čl. 17. istog Zakona najmoprimac je dužan nakon prestanka najma predati stan najmodavcu u stanju u kojem ga je zaprimio uzimajući u obzir promjene do kojih je došlo redovitim korištenjem stanom, osim ako su stranke drukčije ugovorile. Iz sadržaja članka 9. predmetnog ugovora, u kojem se navodi da su prilikom vraćanja stana ugovorne stranke dužne utvrditi postoje li oštećenja koja nadilaze redovito korištenje stana, proizlazi da stranke nisu ugovorile ništa drugačije nego što propisuje citirana odredba članka 17. Zakona o najmu stanova. Drugim riječima, sud utvrđuje da su u konkretnom slučaju stranke ugovorile da je najmoprimac dužan predati stan najmodavcu u stanju u kojem ga je zaprimio, a da je odgovoran za oštećenja koja nadilaze redovito korištenje stana. Pri tome stranke nisu izričito ugovorile obvezu najmoprimca da popravi nastala oštećenja, no takva njegova obveza proizlazi iz općih propisa za naknadu štete na čiju primjenu upućuje Zakon, a na njega ase poziva i ugovor. Slijedom navedenog, postavlja se pitanje jesu li u predmetnom stanu, nakon isteka ugovora o najmu stana sklopljenog između stranaka postojala oštećenja nastala za vrijeme trajanja predmetnog ugovora za koja je odgovoran tuženik i to oštećenja koja nadilaze redovito korištenje stanom, odnosno do kojih nije došlo redovitim korištenjem stanom, a za koja bi postojala obveza tuženika da ista popravi te je li taj popravak izvršen pravodobno (do isteka ugovora) ili sa zakašnjenjem.
16.4. Što se tiče oštećenja koja su postojala u vrijeme prestanka predmetnog ugovora o najmu stana (njegovim istekom 30 studenoga 2018.), sam tužitelj iskazao je da su zidovi zbog peći na drva bili zadimljeni u dnevnom boravku i kuhinji, pri čemu je iskazao da se ova peć drva nalazila u stanu i prije no što je sklopljen predmetni ugovor te da se tu peć stran grije. Nadalje, upitan od strane punomoćnice tuženika da li u redovito korištenje stana spada i grijanje na peć na drva, odgovorio je da spada te da stan nema plin, pa se može grijati na kruta goriva ili struju, a na pitanje je li, s obzirom da je ugovor sklopljen u svibnju 2018., kroz ljeto grijano na peć na drva, odgovorio je za to nema potrebe. O navedenim oštećenjima stana svjedoci M. H. i D. O. nemaju nikakva saznanja, dok je svjedok Z. D., tadašnji domar tuženika, iskazao da je upravo on izvršio bojanje dnevnog boravka i kuhinje u stanu u zimi 2018. godine, a upitan da se izjasni o stanju zidova, iskazao je da je jedan sloj boje bio dovoljan za sanaciju. Nadalje, svjedokinja I. J. iskazala je da nakon što su tužitelju vraćeni ključevi stana, tužitelj je glavnoj sestri doma gospođi M. dao ključeve kako bi se izvršilo bojanje stana jer nije bio zadovoljan u smislu da stan nije bio vraćen uredan, iako se svjedokinja s time niti ne slaže. Naime spomenuta djelatnica N. poslikala je stan kada je iz njega izlazila te joj je te slike pokazala te je svjedokinja po tome zaključila da je stan bio u redu, iako ona taj stan nije vidjela odnosno navedene slike su sve što je vidjela od stana, no na njima se nije vidjelo nikakvih posebnih oštećenja. Iako je stan bio uredan prilikom vraćanja tužitelju, tuženik je ipak odlučio da se stan poboja, a to zbog očuvanja dobrih međuljudskih odnosa te da se više ne "natežu" oko tog stana i da se ta priča završi. Stoga je tuženikov domar izvršio bojanje stana, što je bilo negdje otprilike u tom periodu, možda početkom prosinca te godine, a nakon što je izvršeno bojanje ključevi su natrag vraćeni tužitelju.
16.5. Iz iznesenog sadržaja iskaza kao sporno proizlazi jesu li u predmetnom stanu po isteku ugovora o najmu postojala oštećenja za koja je bio odgovoran tuženik. Iskaz tužitelja o opisanim oštećenjima sud ne smatra uvjerljivim u smislu da se radi o oštećenjima koja su nastala za trajanja predmetnog ugovora o najmu, a pogotovo o oštećenjima koja bi nadilazila redovito korištenje stana, imajući u vidu da on sam navodi kako se radilo o oštećenjima zidova zbog grijanja na peć na drva, za koju i sam također navodi kako predstavlja redovan način grijanja u tom stanu, a osim toga stan se koristio i za vrijeme ljetnih mjeseci kada, što potvrđuje sam tužitelj, nema potrebe za grijanjem. Niti iz iskaza domara tuženika koji je stan bojao o tome kako je jedan sloj boje bio dovoljan, ne proizlazi da bi se radilo o nekakvim znatnijim oštećenjima, a niti se iz ovakvog navoda može utvrditi da se radi o oštećenjima koja nadilaze redovito korištenje stana. Pri tome se ističe i kako tužitelj u spis nije dostavio nikakav primopredajni zapisnik sastavljen prilikom useljavanja djelatnika tuženika u stan, dakle na početku ugovornog odnosa, a što je također bila dužnost ugovornih strana sukladno članku 2. ugovora, za koji primopredajni zapisnik tužitelj niti sam nije siguran je li sastavljen, a toga se ne sjeća niti svjedokinja I. J., a nije dostavljen niti bilo kakav drugi dokaz na okolnosti izgleda stana na početku i na kraju ugovornog odnosa, na temelju kojih bi se sa sigurnošću moglo utvrditi stanje stana odnosno eventualno nastala oštećenja za vrijeme trajanja predmetnog ugovora o najmu stana. Slijedom navedenog sud je primjenom odredbe članka 219. stavak 1. i članka 221.a ZPP ocijenio da tužitelj, na kojem je bio teret dokaza te činjenice, nije dokazao da su na predmetnom stanu za vrijeme trajanja predmetnog ugovornog odnosa nastala takva oštećenja za koja bi na temelju sadržaju ugovora i zakonskih odredaba na koje isti upućuje bio odgovoran tuženik, a zbog čega bi isti bio dužan ta oštećenja i popraviti. Tužitelj, dakle, nije dokazao da se radilo o takvoj ugovornoj obvezi tuženika na popravak oštećenja, a koju bi tuženik izvršio sa zakašnjenjem odnosno nakon isteka roka na koji je ugovor sklopljen, a ne do tog trenutka, a što bi tužitelju prouzročio štetu s osnova izmakle koristi zbog nemogućnosti davanja stana u daljnji najam u mjesecu prosincu 2018. u vrijeme kada je tuženik, po iskazima saslušanih svjedoka i tužitelja, vršio bojanje stana. Zbog navedenog, sud utvrđuje da bojanje stana koje je tuženik izvršio po svom djelatniku - domaru Z. D. nije bila tuženikova ugovorna obveza, već njegov dogovor s tužiteljem i to, kako to iskazuje svjedokinja I. J., u cilju očuvanja dobrih odnosa. Upravo zbog činjenice da je tuženik bojao stan na temelju dogovora s tužiteljem kao vlasnikom stana, nema niti bilo kakve druge osnove da se tužitelju dosuđuje bilo kakva druga naknada za utuženo razdoblje.
17. Niti eventualno nepravodobno plaćanje režija od strane tuženika na koje ukazuje tužitelj, a na što se tuženik predmetnim ugovorom također obvezao (članak 4. ugovora), nije takva povreda ugovorne obveze (zakašnjenjem u njezinom ispunjenju) zbog koje bi tužitelj bio onemogućen u daljnjem davanju stana u zakup zbog čega bi za njega nastala šteta koju potražuje u ovom postupku, jer je u tom slučaju i sam tužitelj kao vlasnik stana mogao platiti režije koje je potom mogao potraživati od tuženika, a stan nastaviti iznajmljivati.
18. Na temelju naprijed iznesenog sud je utvrdio da nisu ispunjene pretpostavke za izvanugovornu odgovornost tuženika za naknadu štete zbog povrede ugovorne obveze – neispunjenjem odnosno zakašnjenjem s ispunjenjem neke ugovorne obveze, a što bi tužitelju prouzročilo imovinsku štetu s osnova izmakle koristi, a niti je utvrdio da postoji tuženikova obveza plaćanje utuženog iznosa po bilo kojoj drugoj osnovi, pa je slijedom navedenog tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan. Stoga je u smislu čl. 451. st. 3. ZPP valjalo u cijelosti ukinuti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi vršitelja dužnosti javnog bilježnika.
19.1. Odluka o naknadi troškova postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP, pa je tako tužitelj, koji je u cijelosti izgubio parnicu, tuženiku dužan naknaditi parnične troškove u ukupnom iznosu od 2.231,25 kn. Tužitelju je priznat trošak prigovora protiv rješenja o ovrsi u iznosu od 250,00 kn temeljem tbr. 11. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 i 37/22; dalje: Tarifa), trošak zastupanja na ročištima 17. lipnja 2020., 11. studenoga 2020., 1. listopada 2021. te 2. lipnja 2022., za svako od ročišta u iznosu od 250,00 kn temeljem tbr. 9. toč. 1. Tarife, dok je trošak ročišta od 15. travnja 2021. priznat u iznosu od 62,50 kn temeljem tbr. 9. toč. 5. Tarife budući da je ovo ročište odgođeno prije početka raspravljanja. Priznat je i trošak žalbe od 22. studenoga 2021. protiv presude u iznosu od 312,50 kn temeljem tbr. 10. toč. 1. Tarife. Nije priznat zatraženi trošak podneska od 9. svibnja 2022. kojim se tuženik očitovao na podnesak tužitelja od 2. svibnja 2022., jer trošak tog podneska sud ne smatra potrebnim za vođenje parnice i to iz razloga što mu je navedeni podnesak tužitelja dostavljen na znanje, te sud nije zatražio posebno očitovanje tuženika, a očitovanje kakvo je dano u podnesku od 9. svibnja 2022. tuženik je mogao dati na sljedećem ročištu koje je održano 2. lipnja 2022., za koje mu je ročište trošak priznat. Na gore navedene priznate troškove u ukupnom iznosu od 1.625,00 kn priznat je i zatraženi PDV sukladno tbr. 42. Tarife i to u ukupnom iznosu od 406,25 kn. Osim toga, priznat je i trošak plaćenih sudskih pristojbi na prigovor i žalbu i to svake u iznosu od 100,00 kn. Na taj način tuženiku su priznati ukupni troškovi u iznosu od 2.231,25 kn koje mu je dužan naknaditi tužitelj, slijedom čega je odlučeno kao u točki II/ izreke.
U Varaždinu 14. srpnja 2022.
Sutkinja
Dubravka Kraljić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana od dana dostave iste izjaviti žalbu. Presuda kojom se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP (čl. 467. st. 1. ZPP). Žalba se podnosi ovome sudu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud. U postupku u sporovima male vrijednosti žalba protiv presude ne odgađa ovrhu (čl. 467.a ZPP).
Dostaviti:
1/ Tužitelj po punomoćniku F. B., odvjetniku iz Z.
2/ Tuženik po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva K. i dr. iz V.
